Nedugo nakon što je plasiran na tržište, među ljubiteljima, poznavateljima i korisnicima Freedom Armsova revolvera u kalibru .454 Casull (vidi prvi dio teksta, HV 545) ustalio se samo naziv Casull. Kako je sredinom 1980-ih ostvario izvanredan komercijalni uspjeh, na neki je način postao začetnik naglog razvoja kratkocijevnog oružja velikih kalibara. Među njima su revolveri i dalje zauzimali važnije mjesto, ponajprije zbog jednostavnije proizvodnje i manje osjetljivosti na snagu streljiva od automatskih pištolja.
Manja američka tvrtka United Sporting Arms uskoro je na tržište plasirala veliki revolver Seville, u western stilu te u jednakom kalibru, dodajući ga cijeloj paleti svojih velikih kalibara, od .357 Magnum, preko .357 Maximum i .44 Magnum do .454 Casull. Uskoro je dodala i natjecateljsku inačicu tog revolvera, Seville Silhouette u jednakim kalibrima, s mikrometarski podesivim ciljnikom, duljinom cijevi 267 mm i masom 1560 g te specijalnim Pachmayrovim dršcima od polimera.

Za prosječnog korisnika
Dugo je kalibar .454 Casull bio najmoćniji revolverski metak na svijetu, a zatim je 1988. godine konstruiran kod nas razmjerno malo poznat revolverski metak .475 Linebaugh (12,1 mm x 36 mm). Bio je utemeljen na nekadašnjem vrlo popularnom puščanom metku .45-70 i za gotovo trećinu jači od .454 Casulla, ali nije naišao na širu primjenu, prije svega zbog nedostatka interesa velikih proizvođača. Jedini renomirani proizvođač koji je pokazao interes za taj kalibar bio je Ruger, ali skratio je čahuru i smanjio barutno punjenje, kako bi dobio manji tlak barutnih plinova pri opaljenju. Rezultat je bio novi kalibar .480 Ruger (12,1 mm x 33 mm), koji je u serijsku proizvodnju ušao 2003. godine i još uvijek se proizvodi za velikokalibarske Rugerove revolvere, u prvom redu Super Redhawk i Super Blackhawk. Metak .480 Ruger najčešće se proizvodi sa zrnom mase 325 greina (21 g), a ispaljivan iz standardnog Super Redhawka dostiže početnu brzinu od 410 m/s i energiju na ustima cijevi od oko 1780 J. Po svojoj se moći približava opisanom .44 Magnumu, koji je prema mišljenju brojnih teoretičara i strijelaca najjači kalibar koji većina prosječnih korisnika može kontrolirati prilikom gađanja. Primjerice, .454 Casull to svakako nije, jer zahtijeva dugotrajniju pripremu i iznadprosječnu uvježbanost. U svakom slučaju, .480 Ruger smatraju uravnoteženim metkom, zapravo potencijalnim nasljednikom puno raširenijeg .44 Magnum.

Povratak na vrh
Nakon komercijalne distribucije revolvera Casull koji je definitivno postao najmoćniji ručni top na tržištu, Smith & Wesson počeo je bilježiti sve izraženiji pad prodaje svojeg poznatog revolvera Model 29 kalibra .44 Magnum u svim inačicama. Negativnim je brojevima definitivno pridonio i razvoj novih megakalibara: .475 Linebaugh i .480 Ruger, pa je S&W morao što brže ponuditi tržištu nešto veće i jače. Rezultat je bio S&W Model 500 u novom golemom kalibru .500 S&W Magnum (12,7 mm x 41 mmSR). U serijskoj proizvodnji od 2003., Model 500 koristi još uvijek najmoćnije komercijalno rašireno streljivo, barem zasad, konstruirano isključivo za kratkocijevno oružje. Revolver se proizvodio u nekoliko inačica, s čak sedam duljina cijevi: od 2,75 inča (69,8 mm) do 10,5 inča (275 mm), pa je sukladno tome varirala i njegova masa, od 1,6 kg do 2,26 kg. Zbog iznimno jakog trzaja pri opaljenju sve su inačice bile opremljene i razmjerno učinkovitom plinskom kočnicom (kompenzatorom) na ustima cijevi. Unatoč tomu, brzo je uočeno kako revolver s najkraćom cijevi (2,75 inča) nije moguće kontrolirati prilikom gađanja pa je njegova proizvodnja prekinuta 2009. godine.
Sve su inačice bile izrađene od nehrđajućeg čelika, imale su bubanj s pet metaka te Pachmayrove drške od polimera. Kako bi se omogućilo korištenje tako jakog streljiva, Smith & Wesson razvio je za Model 500 najmoćniji okvir među svim revolverima, tzv. X-okvir. Streljivo .500 S&W Magnum izrađuje se u nekoliko inačica sa zrnom različite mase (od 300 greina ili 19 g do čak 500 greina ili 32 g) i vrsta (s punom košuljicom, polukošuljicom, šupljeg vrha i dr.), pa je i početna brzina zrna, kao i energija na ustima cijevi, različita. U svakom slučaju, najveća početna energija koju taj metak postiže iznosi 3901 J. To vrijedi za metak sa zrnom mase 26 g i početnom brzinom od oko 550 m/s koji proizvodi kompanija Winchester. Ti se brojevi mogu usporediti s energijom koju razvijaju lovačke puške u tzv. safari kalibrima .375 H&H Magnum, .404 Rimless i drugim namijenjenim lovu na najkrupnije afričke životinje. Drugim riječima, metak ispaljen iz tog revolvera može ubiti slona!

Logičan nastavak ili pretjerivanje?
Smith & Wesson nastavio je razvoj megarevolvera i moćnog streljiva. Samo dvije godine nakon streljiva .500 S&W Magnum razvijeno je i streljivo .460 S&W Magnum te revolver koji ga može koristiti. Iako je po kalibru nešto manji od prethodno opisanog metka, .460 S&W Magnum smatraju jednim od revolverskih kalibara s najvećim početnim brzinama zrna u svijetu. To mu omogućuje dovoljno energije na ustima cijevi, koja ne zaostaje previše za streljivom .500 S&W Magnum i još uvijek se može mjeriti sa safari puškama. Zbog takvih su performansi streljiva tlakovi barutnih plinova prilikom opaljenja iznimno veliki (dostižu i do 65 000 psi), što je više nego kod većine lovačkih pušaka. Revolver koji koristi to streljivo izgledom i konstrukcijskim značajama sličan je S&W Mod. 500, a kako bi se kompenzirao iznimno jak trzaj i koliko-toliko zadržala kontrola pri opaljenju, u sastavni dio pomoćne opreme uključene su i sklopive nožice. Drugim riječima, ako je i od Smith & Wessona – previše je, jer to nadilazi sve čemu u osnovi služi kratkocijevno oružje, u prvom redu bliskoj samoobrani. No, navedeni revolveri i kalibri nisu kraj natjecanja ručnih topova. Revolver najmoćnijeg kalibra koji se danas proizvodi, a vjerojatno i koristi, austrijski je Pfeifer Zeliska u nevjerojatnom safari kalibru .600 Nitro Express.

Nitro na Zapadnom bojištu
Potrebno je prije svega naglasiti kako je .600 Nitro Express (15,7 mm x 76 mm) iznimno jak puščani metak namijenjen lovu na najkrupniju divljač. Zapravo, riječ je o dosta starom kalibru. Razvijen je 1899. u tvrtki W.J. Jeffery & Co., koja se od početka bavila razvojem velikih kalibara. Njezin je najbolji proizvod izvrsno izbalansiran safari metak .404 Jeffery, koji se još uvijek proizvodi i koristi za tzv. afričke lovove. Sve do pojave metka .700 Nitro Express 1988. godine, .600 Nitro Express bio je najmoćniji metak korišten u lovu na najkrupniju divljač, zapravo bio je najmoćniji metak za streljačko oružje ikad proizveden. Sukladno tomu, korišten je i u vojne svrhe. Naime, početkom Prvog svjetskog rata, kad se stabilizirala crta na Zapadnom bojištu, veliku su važnost u pozicijskom ratovanju dobili snajperisti. Njemački snajperisti bili su pritom puno učinkovitiji od britanskih jer su bili zaštićeni individualnim oklopima od segmentiranih čeličnih ploča koje britanski standardni vojnički metak .303 British nije mogao probiti. Britanci su nakon toga svoje snajperiste opremili ograničenom količinom lovačkih pušaka u kalibru .600 Nitro Express, a rezultat je bio iznad očekivanja. Teško zrno metka, mase oko 58 g, ako nekim slučajem nije probilo oklop, zbog kinetičke energije udara u potpunosti bi onesposobilo njemačkog snajperista. U svakom slučaju, riječ je o metku koji osim zrna mase čak 900 greina (58 g), ima početnu brzinu zrna do 620 m/s i energiju na ustima cijevi do gotovo nevjerojatnih 11 400 J. Samo za usporedbu, to je tek nešto manja energija na ustima cijevi od one koju razvija standardni NATO-ov metak za teške strojnice i velikokalibarske snajperske puške 12,7 mm x 99 mm. Ona iznosi otprilike od 15 530 J pa naviše, ovisno o oružju iz kojeg je ispaljen.

Samo za kolekcionare
U skladu sa svim navedenim značajkama Nitro Expressa, postavlja se opravdano pitanje kako je uopće moguće konstruirati bilo kakvo kratkocijevno oružje za takav metak. Tlakovi pri opaljenju golemi su, kao i povratni trzaj, a plamen na ustima cijevi i prasak pucnja nije ni potrebno posebno komentirati. U svakom slučaju, tu više nije riječ ni o obrambenom kratkocijevnom oružju, ni o revolveru namijenjenom lovačkom miljeu. Tvrtka Pfeifer Waffen očito je pronašla model plasmana oružja iznimnih značajki među posebno odabrane ljubitelje ručnih megakalibara. Njezin revolver Pfeifer Zeliska proizvodio se manufakturno, prema željama naručitelja, i nikad nije usvojena serijska proizvodnja. Drugim riječima, posjedovanje Pfeifer Zeliske više je stvar prestiža nego korištenja za samoobranu ili lov, a postavlja se i opravdano pitanje koliko prosječan vlasnik tog revolvera godišnje iz njega ispali metaka.

Ruska rješenja
Od oružja s istoka Europe zanimljivo je navesti vrlo funkcionalne velikokalibarske revolvere koje proizvodi suvremena ruska vojna industrija za potrebe domaćih specijalnih postrojbi. Prvi velikokalibarski revolver razvijen je u Kovrovu za specijalnu policiju, pod nazivom Udar i u kalibru 12,3 mm x 22 mm. Riječ je o moćnom oružju, velike zaustavne moći, koje koristi nekoliko vrsta metaka. Osim standardnog, koristi pancirna zrna koja mogu probiti bilo koji poznati zaštitni prsluk, zatim gumene metke za zaustavljanje demonstracija, metke punjene suzavcem itd. Potrebno je naglasiti kako je uz standarni Udar razvijen i trenažni Udar-TS koji se od njega potpuno razlikuje izgledom, u jednakom je kalibru, ali služi samo za trening i vježbe. Iz revolvera Udar-TS praktički nije moguće ispaljivanje bojnog streljiva pa je to vjerojatno glavni razlog tolike konstrukcijske i vizualne različitosti.
Novi ruski tehnološki iskorak bio je razvoj velikokalibarskog revolvera glatke cijevi OC-20 Gnom u kalibru 12,5 mm x 40 mm. Neki ga analitičari uspoređuju s revolverima kalibra .44 Magnum, kao što su Colt Anaconda, S&W Model 29, Ruger Redhawk i sl. Streljivo za taj iznimno moćan revolver napravljeno je na bazi lovačke sačmarice kalibra .32, s trima vrstama zrna u borbenoj uporabi. Klasično zrno s olovnom kuglom bez košuljice ima visok zaustavni učinak, zrno s čeličnom jezgrom namijenjeno je probijanju zaštitnih prsluka, a metak punjen sačmom za blisku borbu u uvjetima slabe vidljivosti. Slično kao i Udar, Gnom je namijenjen isključivo za naoružanje specijalnih policijskih i protuterorističkih postrojbi, zbog čega se proizvodio u ograničenim serijama, ali u zadnje vrijeme ponuđen je i međunarodnom tržištu. Revolver se na zahtjev naručitelja može opremiti laserskim označivačem cilja.

Problematičniji pištolji
Razmjerno brzo nakon uvođenja velikih kalibara u proizvodnju revolvera, pojedini su se proizvođači streljačkog naoružanja usmjerili prema novom izazovu – velikokalibarskim automatskim pištoljima. To je zahtijevalo niz novih tehničkih i tehnoloških rješenja u oružarskoj industriji. Naime, u usporedbi s pištoljima, revolveri su znatno manje osjetljivi na oscilacije u streljivu, pa su čak moguće i zamjene pojedinih vrsta streljiva. Primjerice, revolver u kalibru .357 Magnum bez problema može ispaljivati slabije metke .38 Special, pa čak i sve ostale revolverske i pištoljske metke u kalibru 9 mm, dok pištolj koji koristi streljivo 9 mm x 18 mm Ultra ne može koristiti vrlo slično streljivo 9 mm x 18 mm Makarov i obratno. Revolver također može bez problema koristiti različite vrste zrna, dok je to kod pištolja vrlo ograničeno. Osim toga, revolveri su još uvijek pouzdaniji od pištolja jer se jedini zastoji svode na otkazivanje streljiva, što se vrlo jednostavno riješi ispaljenjem novog metka. S druge strane, automatika kojom se osigurava djelovanje pištolja mora biti vrlo precizno izbalansirana i prilagođena metku, što u velikoj mjeri utječe na dimenzije oružja. Konkretnije, revolver sličnih gabarita kao i automatski pištolj može koristiti (obično i koristi), znatno jače streljivo. Recimo, revolver S&W Model 360 duljine je 162,5 mm, s najkraćom cijevi od oko 2 inča (oko 5 cm) i mase oko 422 g, a koristi vrlo jako streljivo .357 Magnum, dok automatski pištolj sličnih dimenzija, kao što je poznati Walther PP duljine 170 mm i mase oko 665 g koristi znatno slabije streljivo u kalibru 7,65 mm x 17 mm ili 9 mmK.
U takvim se okolnostima mogao očekivati znatno složeniji razvoj automatskih pištolja u megakalibrima nego što je bio slučaj s revolverima. No, pojedini proizvođači ne samo da su uspjeli u tome, nego su na tržište plasirali iznimne modele velikokalibarskih pištolja.

Divlje oružje
Prvi od takvih uspješnih pištolja bio je Wildey u kalibru .475 Wildey Magnum, koji je početkom 1970-tih godina počela proizvoditi istoimena tvrtka. Nakon niza promjena vlasništva i prava proizvodnje, danas ga proizvodi znatno veća korporacija USA Firearms.
Riječ je o velikom automatskom pištolju koji djeluje na načelu korištenja barutnih plinova. To je, naravno, raširena tehnika u proizvodnji streljačkog oružja, npr., koristi je cjelokupan arsenal oružja utemeljen na konstrukciji Kalašnjikova te brojne druge automatske puške, strojnice, pa i teže oružje. Pištolj se kao i većina američkog oružja radi u nizu različitih kalibara, u ovom slučaju najmoćnijih – od 9 mm Win Mag (9 mm x 29 mm) do .475 Wildey Magnum (12,1 mm x 30 mm), te s različitim duljinama cijevi, od 5 inča (127 mm) do 14 inča (356 mm). Standardizirana proizvodnja pištolja ustalila se danas na trima duljinama cijevi: osam inča (203 mm), deset inča (254 mm) i 12 inča (305 mm) dok se ostale duljine cijevi montiraju prema zahtjevu kupca.
Kao i prethodno opisani revolveri, navedeni pištolj deklarira se u prvom redu kao oružje za lov pa stoga može biti opremljen optičkim ciljnikom koji se montira na ventilirajuću šinu iznad cijevi. Nije ga moguće montirati na drugo mjesto zbog djelovanja automatike prilikom gađanja. Ukupna masa pištolja iznosi ovisno o duljini cijevi od 1,8 kg do 2 kg, a kapacitet spremnika, ovisno o kalibru, od šest do osam metaka.

Osjetljiva promjena
Budući da je riječ o poluautomatskom pištolju i sukladno tome, iznimno velikim naprezanjima automatike koju nameću moćni kalibri, moralo se pribjeći brojnim tehnološkim inovacijama kako bi se izbjegla moguća oštećenja oružja ili ozljede korisnika. Ispred plinskog cilindra kojim se odvode plinovi oko cijevi smješten je poseban ventil kojim se regulira njihov protok, što se pokazalo nužnim zbog različite laboracije streljiva. Nakon promjene streljiva, na što je iznimno osjetljiva većina automatskih pištolja, potrebno je samo nekoliko probnih ispaljenja kako bi se regulator postavio u najpovoljniji položaj i time osigurao pouzdan rad automatike.
Streljivo .475 Wildey Magnum, oko kojeg je konstruirana i prvobitna inačica pištolja, proizvodi se serijski s dvama tipovima zrna: od 250 greina (16 g) i početne brzine oko 560 m/s, te 300 greina (19 g) i početne brzine oko 490 m/s. Po energiji na ustima cijevi i drugim balističkim značajkama prilično je sličan revolverskom metku .454 Casull sa zrnom od 260 greina. Pištolj se serijski izrađuje od nehrđajućeg čelika s pjeskarenim finišom, čime dobiva mat sivu boju, a po želji kupca može biti i kromiran, visokog sjaja. Za kupce dubljeg džepa u ponudi su i luksuzni primjerci sa zlatnom gravurom i različitim inkrustacijama od drugih skupocjenih materijala.  

Brza reakcija
Nakon Wildeyjeva iznimnog uspjeha ponovno su vrlo brzo reagirali ostali američki proizvođači streljačkog naoružanja.
Svi AutoMag pištolji proizvođača koji su promijenili više imena i tvrtki (što je čest slučaj u SAD-u), razmjerno su slični. Riječ je o velikom oružju klasičnog dizajna i kvalitetne izrade. Međusobno se razlikuju uglavnom po kalibrima i manjim detaljima na samom oružju. Tako je, među ostalim, AutoMag konstruiran i za puščani metak .30 US Carbine, streljivo poluautomatskog karabina M1, masovno korišteno tijekom Drugog svjetskog rata i u Korejskom ratu. Taj je kalibar poslije postao dosta popularan među farmerima na američkom Zapadu za lov na manje životinje, pa se proizvođač vjerojatno vodio logikom da će brojni korisnici tog kalibra željeti i pištolj za jednaki metak. Dakle, bio je napravljen prvi uspješni pištolj za puščani metak, ali nije ostvario prodaju koju su zamislili njegovi proizvođači. Riječ je bila o razmjerno velikom i teškom pištolju prilično širokog drška zbog dugog puščanog streljiva, koji je zahtijevao dosta veliku šaku. Osim toga, balističke značajke metka .30 US Carbine nisu impresivne ni u puškama, a u pištolju su bile još slabije. Upravo zato brzo je konstruiran AutoMag IV u pištoljskom kalibru .45 Winchester Magnum (11,43 mm x 30 mm), koji je mogao nositi sedam metaka.

Motivi za razvoj
Winchester Magnum znatno je jači od možda najpoznatijeg i u SAD-u najraširenijeg pištoljskog kalibra .45 ACP (11,43 mm x 23 mm). Konkretnije, .45 Win. Mag. sa zrnom mase 230 greina (15 g), ispaljen iz pištolja duljine cijevi 6,5 inča (16,5 cm) postiže početnu brzinu zrna oko 425 m/s i energiju na ustima cijevi od oko 1340 J. S druge strane, metak .45 ACP jednake mase zrna, ispaljen iz pištolja otprilike jednake duljine cijevi, ima početnu brzinu zrna 255 m/s i energiju na ustima cijevi od oko 480 J. AutoMag IV bio je dobro primljen na tržištu te je smatran kvalitetnim obrambenim oružjem, a poslije se počeo proizvoditi i u slabijem kalibru 10 mm Auto. Sve je to proizvođače motiviralo na razvoj novog pištolja AutoMag V u još moćnijem kalibru .50 Action Express (12,7 mm x 33 mm), danas vjerojatno najmoćnijem metku za serijski izrađivane automatske pištolje. Dosta je slabiji od opisanog revolverskog metka .500 S&W Magnum, ali se po energiji na ustima cijevi još uvijek može uspoređivati sa standardnim streljivom za lovačke puške .270 Win. ili 7 mm x 57 mm, koji su uobičajeni kalibri za lov na krupnu divljač u gotovo cijeloj Europi.

Uzor u službenom pištolju
Iz različitih je poslovnih i privatnih razloga proizvodnja pištolja AutoMag V prestala nakon samo dvije godine i izrađenih najviše do 3000 komada, zbog čega su danas raritet među kolekcionarima oružja i postižu iznimno visoke cijene. Proizvodnja se ponovno pokušava pokrenuti preko nove tvrtke Auto Mag Ltd. Corp. Neki analitičari navode da je razlog brzog odlaska AutoMaga intenzivan plasman financijski jačih i organizacijski većih proizvođača, kao što je npr. američka tvrtka L.A.R. Manufacturing Inc., koja je na tržište krajem prošlog stoljeća plasirala niz svojih moćnih pištolja Grizzly u kalibrima .45 ACP, 10 mm Auto, 9 mm Win. Mag, .357 Magnum, .44 Magnum, .45 Win. Mag. i .50 Action Express. Ta tvrtka nije izmišljala toplu vodu, nego se priklonila gotovom rješenju koje je nudio u SAD-u iznimno popularan Colt M1911A1, dugo vremena službeni vojni pištolj američkih oružanih snaga. Drugim riječima, tehnologiju djelovanja Colta tvrtka L.A.R. samo je prilagodila novom, iznimno jakom streljivu i dobila vrhunski ručni top. Pištolji su prepoznatljivi po cijevi koja u većoj ili manjoj mjeri viri ispred navlake i okvira, ovisno o duljini cijevi kojom je pištolj opremljen. Na raspolaganju su bile cijevi duljine 5,4 inča, 6,5 inča, 8 inča i po posebnim narudžbama 10 inča. Potrebno je naglasiti kako je upravo zbog konstrukcijskog rješenja jednostavno zamijeniti cijevi različitih duljina na istom pištolju.

Orao iz Izraela
Važno je spomenuti izraelsku tvrtku IMI koja je na tržište plasirala vrlo uspješan komercijalni pištolj Desert Eagle. Orao se prodaje od 1982. do danas, kad ga plasira američka tvrtka Magnum Research. Iako je na prvi pogled klasične koncepcije i malo se razlikuje od većine standardnih automatskih pištolja (osim po dimenzijama), automatika radi na načelu korištenja barutnih plinova, slično kao i Wildey. Unatoč tome, trzaj prilikom opaljenja metka gotovo je dvostruko veći od američkog pištolja Colt M1911A1 kalibra .45 ACP. Desert Eagle u standardnoj inačici (kalibar .50 AE) ima masu nešto veću od dva kilograma. Proizvodi se u nekoliko kalibara, kao što su .41 Magnum, .357 Magnum, 44 Magnum i kod nas gotovo nepoznat .440 Cor-Bon (10,89 mm x 33 mm), metak razmjerno velike početne brzine zrna i energije na ustima cijevi, zbog čega je za oko trećinu jači od puno poznatijeg revolverskog metka .44 Magnum.
O velikim kalibrima uvijek se može puno pisati. Stalno se usavršavaju, a na svjetlo dana dolaze novi modeli i nove vrste streljiva. Teško je prognozirati kakva će biti budućnost ručnih topova, ali prema dosadašnjim iskustvima očito je posrijedi oružje koje ima svoje stalno tržište i koje će redovito imati svoje korisnike. U skladu s navedenim, proizvođači takvog oružja ne moraju se previše brinuti o njegovu budućem plasmanu.

Marinko OGOREC