Njemačka Kaiserliche Marine porinula je u ožujku 1876. godine brod na kojem je željela testirati mogućnosti borbene uporabe tad novog i vrlo ubojitog oružja

Hrvat Ivan Blaž Lupis (1813. – 1875.) i Englez Robert Whitehead (1823. – 1905.) konstruirali su krajem 1860-ih prve donekle uporabljive torpede i time promijenili način vođenja pomorskih bitaka. Mornaričke je stratege širom svijeta zapanjila činjenica da su i vrlo mali brodovi, pa čak i čamci, naoružani s dvije ili više torpednih cijevi mogli u samo jednom napadu onesposobiti čak i najveće ratne brodove. Problem je postojao i 1906. godine, kad se pojavio prvi bojni brod u današnjem smislu – HMS Dreadnought. Doduše, da biste jednim torpedom onesposobili takav brod morali ste postići zaista sretan pogodak – u sam pramac ili, još bolje, u krmu, te onesposobiti kormilo i brodske vijke. Pomorske bitke Prvog i Drugog svjetskog rata mnogo će puta pokazati da je i to bilo moguće. Pojava torpeda odlično se uklopila u francusku pomorsku strategiju Jeune École (mlada škola) razvijenu krajem XIX. stoljeća: protiv najvećih ratnih brodova zagovarala je uporabu manjih, snažno naoružanih. Dakle, upravo je torpedo oružje koje je moglo poništiti razliku u veličini.

Torpedne cijevi bilo je najbolje postaviti na vrlo mala i vrlo brza plovila – torpiljarke. No problem je vrlo malih plovila to što su imala i vrlo malu autonomiju te lošu plovnost na valovitom i vjetrovitom moru. Torpiljarke su bile odlične za uporabu u priobalnim vodama, no to nije bio slučaj na otvorenom moru ili oceanima. Jedino rješenje bila je gradnja sve većih i većih. Tako su nastale torpedne topovnjače, čija je istisnina vrlo brzo premašila 500 tona. Uskoro će na toj osnovi nastati razarači.

Brod bez oklopa

Iako su razarači postali najmanji višenamjenski ratni brodovi, velike su ratne mornarice na samom kraju XIX. stoljeća još uvijek sumnjale u taj koncept. Njihovi su admirali smatrali da na oceanima, daleko od matičnih luka, uspješno mogu djelovati samo brodovi veličine krstarica ili veći. Ubrzo su sve velike europske ratne mornarice počele razvijati koncept krstarica naoružanih torpedima. Tako je njemačka Kaiserliche Marine u ožujku 1876. porinula krstaricu SMS Zieten na kojoj je željela testirati mogućnosti borbene uporabe torpeda.

Zieten je bio mali brod, duljine 79,4 metra preko svega i istisnine 1170 tona. Glavno naoružanje činila su dva torpedna uređaja promjera 38 centimetara. Pomoćno naoružanje sastojalo se od šest topova 5 cm SK L/40. Torpedo je, nužno je naglasiti, u trenutku porinuća broda SMS Zieten još uvijek bilo nepouzdano oružje. Naime, imao je velike probleme sa stabilnošću plovidbe te se mogao uspješno rabiti ili na vrlo malim udaljenostima ili u slučaju da ih je lansiran vrlo velik broj. Whitehead će riješiti problem sa stabilnošću tek 1896. godine ugradnjom giroskopa.

S obzirom na namjenu, SMS Zieten nije bio oklopljen. Pogonski stroj sastojao se od šest parnih kotlova koji su parom napajali dva stapna parna stroja ukupne snage 1471 kW. To je bilo dostatno za vršnu brzinu od 16 čvorova. U trenutku porinuća činilo se da je ta brzina vrlo velika, no zbog brzog razvoja ratnih brodova 16 čvorova će za samo deset godina biti premalo. S obzirom na sve to, zanimljivo je da je SMS Zieten dočekao Prvi svjetski rat, tijekom kojeg je služio kao veliki ophodni brod.

Kaiserliche Marine, na koncu, na osnovama SMS Zietena neće razviti torpedne krstarice, već avize (tal. avviso – obavijest) naoružane i torpednim uređajima. Avizo je vrsta broda veličinom između korvete i ophodnog broda, slabo naoružan, ali velike brzine i autonomije. Osnovna im je namjena bila siguran prijevoz vrijednih tereta na velike udaljenosti. Nisu bili oklopljeni te im je borbena uporabljivost bila vrlo mala. Tijekom Prvog svjetskog rata uglavnom su rabljeni kao veliki ophodni brodovi te ponekad kao izvidnički brodovi.

Nevjerojatno brzi radovi

Kaiserliche Marine zaključuje na samom početku XX. stoljeća da je koncept torpednih krstarica zastario pa ga odlučuje zamijeniti novim, koji će se bazirati na lakim krstaricama. Međutim, to nije značilo da njemačka brodogradilišta nisu bila spremna graditi torpedne krstarice za strane naručitelje.

Ratna mornarica Osmanskog Carstva pokrenula je početkom XX. stoljeća proces velike modernizacije. Unutar njega, od njemačkog su brodogradilišta Friedrich Krupp Germaniawerft naručene dvije suvremene torpedne krstarice klase Peyk-i Şevket. Brodovi u klasi bili su Peyk-i Şevket i Berk-i Satvet. U trenutku narudžbe u siječnju 1903. bili su to najsuvremeniji brodovi te klasifikacije na svijetu. Kobilice za oba broda položene su početkom 1906. Još i danas nevjerojatno zvuči podatak da su oba broda porinuta za manje od godine od početka radova: Peyk-i Şevket 15. studenog, a Berk-i Satvet 1. studenog 1906. Oba su dovršena u studenom 1907. i istog mjeseca predana naručitelju.

Kako bi se postigla što manja istisnina i povezano s tim što veća vršna brzina, krstarice nisu bile oklopljene. Na taj je način istisnina ostala vrlo malih
787 tona na 80 metara duljine i širine 8,4 m. Gaz je bio 2,5 m.

Pogonski stroj činila su četiri parna kotla tvrtke Schulz i dva okomita višestruko ekspanzijska stapna parna stroja. Ukupna snaga bila im je oko 3800 kW, što je bilo dostatno za vršnu brzinu od 21 čvora. Tijekom maritimnih testiranja prije primopredaje oba su broda ostvarila vršnu brzinu od
22 čvora. No tijekom godina, prije svega zbog lošeg održavanja, snaga parnih strojeva bila je sve manja tako da su 1915. godine brodovi mogli doseći vršnu brzinu od tek 18 čvorova. S ukrcane 244 tone ugljena i pri brzini krstarenja od 10 čvorova torpedne krstarice klase Peyk-i Şevket imale su autonomiju od 3240 nautičkih milja.

Osnovno naoružanje torpednih krstarica klase Peyk-i Şevket bila su tri torpedna lansera promjera 450 mm. Jedan je torpedni uređaj smješten na pramac, nešto iznad vodne linije, dok su druga dva bila smještena na glavnoj palubi te su se mogla zaokretati prema desnom ili lijevom boku broda.

Hvatanje bez kopiranja

Osmanska je mornarica 1877. prvi put kupila torpede, izravno od Whiteheada. Dotad je Whitehead prodavao torpede Rusiji, koja ih je rabila za napade na protivničke brodove tijekom Rusko-turskog rata iste godine. Nakon neuspješnog ruskog napada na luku Batumi (u današnjoj Gruziji) jedan se torpedo nasukao na plažu potpuno neoštećen. S obzirom na to da su Turci došli do torpeda tijekom ruskog napada, ništa ih nije spriječilo da ga prekopiraju i sami pokrenu proizvodnju. Kako bi to ipak zaustavio, Whitehead im je prodao veću količinu torpeda ispod tržišne vrijednosti. Današnji izvori ne navode kojim su torpedima osmanske torpedne krstarice bile naoružane. No, možemo pretpostaviti da su uz brodove došli i njemački torpedi. U trenutku isporuke najsuvremeniji njemački torpedo bio je C/03, a nešto kasnije pojavila se i poboljšana izvedenica C/03 D. Torpedo C/03 ušao je u operativnu uporabu 1905. godine. Duljine 5,15 m, imao je masu od 662 kg (D 675 kg). Bojna glava imala je 176 kg TNT-a. Najveća je razlika bila u pogonu: C/03 pokretao je Brotherhoodov motor, dok je C/03 D pokretan parom dobivanom zagrijavanjem mora. To je omogućilo povećanje dometa torpeda za 23 %, ali i dovodilo do problema s korozijom. Zbog toga je njemačka mornarica izbjegavala rabiti ih na vježbama. Pri brzini od 31 čvora C/03 imao je najveći domet od 1500 m, a kod C/03 D on je iznosio 1850 m. Pri brzini od 26 čvorova domet C/03 bio je 3000 m, a C/03 D veći, 3700 m.

Topničko naoružanje na torpednim krstaricama klase Peyk-i Şevket bilo je namijenjeno isključivo samoobrani iako se moglo učinkovito uporabiti za gađanje ciljeva na obali. Glavno topničko naoružanje bili su topovi 10,5 cm SK L/40, pri čemu je oznaka SK značila Schnelladekanone – brzometni top, tj. top sa zatvaračem. Oznaka L/40 značila je cijevi duljine 40 kalibara. To nije bilo potpuno točno jer je duljina cijevi bila 4,46, a ne 4,2 metra, koliko iznosi 40 kalibara. Usprkos nazivu, brzina paljbe nije bila posebno velika, tek 15 granata u minuti. Međutim, granatu mase 17,4 kilograma mogao je ispaliti na udaljenost od 12 200 metara. Doduše, ako je bio postavljen na brodove, onda je taj domet više bio teoretski, osim ako nije sa sidrišta gađao nepokretne ciljeve na obali. A i tad bi zbog valjanja broda preciznost bila slaba. Topovi su se nalazili u polukupolama, što znači da su bili zaštićeni sprijeda, s bokova i odozgor, dok je stražnji dio bio otvoren. Kako je debljina štita bila vrlo mala, uspješno je štitio od granata vrlo malog kalibra.

Osim navedenim, brodovi su bili naoružani i sa šest topova kalibra 57 mm i dva topa od 37 mm.

Zadaće u Velikom ratu

Kako bi im se brzina što više povećala, torpedne krstarice klase Peyk-i Şevket nisu dobile oklopnu zaštitu. Zahvaljujući tomu, vršna brzina bila je oko 21 čvor. Međutim, do početka Prvog svjetskog rata bojni brodovi i teške krstarice postizali su veće vršne brzine. Primjerice, bojni brodovi klase Queen Elizabeth imali su vršnu brzinu od 24, a teške krstarice klase Renown čak 32 čvora. Torpedne krstarice klase Peyk-i Şevket bile su tako u trenutku izbijanja Prvog svjetskog rata već zastarjele. Zato su gotovo isključivo rabljene kao veliki ophodni brodovi, ponajviše u području Bospora i Dardanela. Nakon ulaska Osmanskog Carstva u rat na strani Centralnih sila, brodovi su služili i za prijevoz ljudstva, streljiva i provijanta otočnim garnizonima. U jednoj takvoj zadaći britanska podmornica HMS E11 uspjela je torpedima pogoditi Peyk-i Şevket i teško ga oštetiti. No ipak je nakon popravka vraćen u uporabu. Berk-i Satvet zajedno s krstaricom Midilli napao je rusku luku Novorosijsk. Kako prvi napad nije bio posebno uspješan, u drugom im se pridružio bojni brod Yavuz Sultan Selim, zapravo nekadašnji njemački SMS Goeben. Taj je put cilj bio Sevastopolj, najveća luka na Krimu u današnjoj Ukrajini. Nakon toga torpedna krstarica Berk-i Satvet uglavnom je rabljena, zajedno sa sestrinskim brodom, za zaštitu konvoja. Doduše, nakon što je 2. siječnja 1915. naletjela na rusku minu, koja je uništila brodske vijke i pogonske osovine, ostatak rata uglavnom je provela na popravku. Berk-i Satvet dočekao je kraj rata na Crnom moru. Nakon revolucije kojom je dokinuto Osmansko Carstvo te proglašena Republika Turska, ime broda promijenjeno je u Berk, dok je Yavuz Sultan Selim preimenovan u Pejk.

Oba su broda nekoliko puta prošla opsežnu rekonstrukciju i modernizaciju te su u operativnoj uporabi ostala sve do 1944. godine. Tako su tijekom zadnje modernizacije, obavljene između 1936. i 1938., topovi kalibra 105 mm zamijenjeni suvremenijim topovima 8,8 cm SK L/45. Cijev topa mogla se postaviti pod kutom od 70 stupnjeva pa su bili uporabljivi i za obranu od aviona. U toj su namjeni imali domet od 9150 metara. Pod kutom cijevi od 43 stupnja najveći im je domet bio 14 100 metara. Kako bi se dodatno povećala mogućnost obrane od aviona, ugrađeni su i suvremeni topovi kalibra 37 mm. Pred kraj uporabe uglavnom su služili za obuku posada te kao minopolagači.

TEKST  Mario Galić