Nedugo nakon torpeda pojavili su se i mali ratni brodovi kojima je hrvatski izum postao glavno naoružanje

Zanimljivo je da zapadna pomorska terminologija ne razlikuje torpiljarke i torpedne čamce pa ih svrstava u jedinstvenu kategoriju. S obzirom na jednako naoružanje, opisi tih plovila vrlo su slični. No s jednom velikom razlikom. Torpiljarke su rabile parni pogon pa su i one najmanje imale istisninu od nekoliko stotina tona. Torpedni čamci rabili su kompaktniji dizelski pogon, što je omogućavalo znatno manje dimenzije trupa i manju istisninu uz puno veće vršne brzine.

Prvu torpiljarku, HMS Lightning (Torpedo Boat No. 1), izgradila je britanska mornarica. Isključiva namjena broda bilo je eksperimentiranje s tad potpuno novim oružjem – torpedom, razvijenim na temelju zamisli Hrvata Ivana Blaža Lupisa (1813. – 1875.). Brod je projektirao John Isaac Thornycroft (1843. – 1928.), a izgrađen je u njegovu brodogradilištu Cheswick. Dakle, HMS Lightning bio je potpuno nova vrsta broda. Štoviše, iz nje će proizići ne samo torpiljarke već i torpedni, raketni i ophodni čamci, a potom raketni čamci i raketne topovnjače. Međutim, podaci o njemu su, najblaže rečeno, oskudni. Zna se tek da je porinut 1876. te da je bio u operativnoj uporabi do 1896. godine. U početku je imao dva torpedna bacača, na svakom boku po jedan. Od 1879. bacači su zamijenjeni jednim torpednim uređajem na pramcu. HMS Lightning rabljen je za testiranje Whiteheadova torpeda promjera 14 inča (35,56 cm).

Eksperimentalni vijek

HMS Lightning cijeli je operativni vijek zapravo bio eksperimentalno plovilo koje je jedno kraće vrijeme služilo i za obuku. Prva torpiljarka koja je uvedena u operativnu uporabu kao ratni brod bila je norveška HNoMS Rap. Porinuta je 1873. u britanskom brodogradilištu Thornycroft. Od početka je razvijana kao torpiljarka, ali ne baš u današnjem značenju te riječi. Naime, prvo naoružanje bili su vučeni torpedi Harvey, zapravo mine koje su vučene za brodom. To je danas zaboravljeno oružje 1860-ih izumio John Harvey i njegov nećak Frederick Harvey. Dakle, vrlo brza torpiljarka vukla je za sobom na konopcu, lancu ili sajli veliku minu te je manevriranjem usmjeravala na brod koji je napadala. Da bi takav napad bio učinkovit, torpiljarka je morala vrlo velikom brzinom prići što bliže brodu koji napada i pritom se izložiti snažnoj paljbi ukupnog naoružanja koje napadnuti brod ima. Stoga ne čudi da je takav način djelovanja vrlo brzo odbačen kao preopasan i promašen. Norveška ratna mornarica u jednom je trenutku HNoMS Rap prenamijenila u ophodni brod. No 1879. odlučila je naoružati ga pravim torpedima. Na svaki bok postavljen je po jedan bacač torpeda. Iz njih su izbacivani Whiteheadovi torpedi, ali izvori ne navode točno koji. U svakom slučaju, uporaba tih pravih torpeda golem je napredak u odnosu na uporabu Harveyjevih vučenih torpeda. Osim torpeda, HNoMS Rap nije imao drugog naoružanja.

Norveški je brod otpočetka bio projektiran i građen da bude što manji i brži. Trup je napravljen od drva, uz minimalnu uporabu metala, uglavnom u strojarnici. Bio je dug samo 18,2 metra i istisnine tek 10 tona. Štoviše, britanski izvori navode podatak od sedam tona. Pogonio ga je modificirani parni kotao preuzet s lokomotive i jedan višestruko ekspanzijski parni stroj koji je pri 500 okretaja u minuti davao 100 konjskih snaga
(74,57 kW). Prema norveškim izvorima to je bilo dovoljno da brod dostigne vršnu brzinu od 15 čvorova. Britanski izvori navode vršnu brzinu od 14,5 čvorova. Posadu su činila dva časnika (kapetan i prvi časnik) te pet mornara, od kojih su četiri radila u strojarnici. S obzirom na veličinu i vrlo veliku potrošnju ugljena, autonomija je bila ograničena. Do početka Prvog svjetskog rata HNoMS Rap već je bio zastario, no ostao je u operativnoj uporabi sve do 1920. godine. Potom je konzerviran te se danas nalazi u Kraljevskom pomorskom muzeju u Hortenu.

Licencija ili ne?

Francuska ratna mornarica pokrenula je krajem XIX. stoljeća program gradnje velikog broja torpiljarki. Osim što je jačala vlastitu flotu, Francuska je time uspjela ostvariti i znatan izvoz. Japan je 1896. donio desetogodišnji plan razvoja ratne mornarice, koji nije predviđao samo nabavu velikih ratnih brodova već i torpiljarki. Zbog toga je iduće godine od francuskog brodogradilišta Chantiers et Ateliers A. Normand naručio četiri torpiljarke poboljšane klase Cyclone. Nakon isporuke prvih četiriju brodova iz Francuske pokrenuta je gradnja u Japanu. Dostupni izvori ne slažu se u tome je li kupljena licencija za gradnju brodova ili su oni bili neovlaštena kopija. Dio izvora spominje da je ukupno izgrađeno 15, a dio da je riječ o 16 brodova klase Hayabusa.

Japanske torpiljarke bile su duge preko svega 46,33 m, a na vodnoj liniji 45 m. Najveća širina trupa bila je samo 4,9 m, a gaz tek 1,5 m. Tendencija je bila da sve torpiljarke imaju što manji gaz, makar i na štetu maritimnih odlika, kako bi imale mogućnost djelovanja u priobalnim vodama, ali i bijega od progonitelja preko plitkih voda kud brodovi s dubljim gazom ne bi mogli proći. Standardna istisnina bila im je 150, a puna 154 tone. Kao izvor pare služila su dva parna kotla, razvijena za uporabu na lokomotivama i prilagođena ugradnji na brodove. Svaki je kotao parom opskrbljivao po jedan trostruko ekspanzijski stapni parni stroj. Ukupna snaga obaju strojeva bila je 3100 kW. Zanimljivo je da su brodovi tijekom maritimnih testiranja, doduše pri smanjenoj istisnini, postizali brzine veće od 30 čvorova, no službeni podaci navodili su da im je vršna brzina 29 čvorova. Mogli su ukrcati do 26 tona ugljena. Za japansku mornaricu odlučujućom će se pokazati sposobnost kojom su brodovi klase Hayabusa pri brzini krstarenja od 10 čvorova mogli preploviti 2000 nautičkih milja.

Glavno naoružanje torpiljarki klase Hayabusa činila su tri torpedna uređaja promjera 17,7 inča (450 mm). Iz njih su lansirani torpedi Type 74 (1904). No kako je njih u početku Rusko-japanskog rata bilo vrlo malo, torpiljarke klase Hayabusa uglavnom su rabile torpede Type 32 (1899). Taj je torpedo zapravo kopija Whiteheadova, koji je, kako bi se povećala upravljivost, dobio giroskop. Pogon je osiguran komprimiranim zrakom, što je značilo da su brzine i dometi bili, po današnjim mjerilima, ograničeni. Pri brzini od 28 čvorova najveći domet bio je točno kilometar. Ako bi se brzina smanjila na 15 čvorova, domet se povećavao na tri kilometra. Ta druga odlika pokazat će se vrlo dobrom tijekom Rusko-japanskog rata. Duljina torpeda bila je 4,95 metara, a masa 541 kilogram. Masa eksplozivnog naboja bila je 90 kilograma. Iskustva iz rata protiv flote Ruskog Carstva pokazat će da to nije dostatno za potapanje velikih ratnih brodova, ali moglo ih je znatno oštetiti i izbaciti iz borbe.

Uspjeh kod Tsushime

Torpiljarke klase Hayabusa dobile su za samoobranu jedan top od 57 i dva od 42 mm. Top većeg kalibra bio je Ordnance QF Hotchkiss 6 pounder gun Mk I. Bio je to najprodavaniji top tvrtke Hotchkiss na kraju XIX. i početkom XX. stoljeća. Osim na brodove, ugrađivan je i na tenkove te postavljan na obalne bitnice. Francuska vojska rabila ga je tijekom Prvog svjetskog rata i kao protuavionski top. Mala masa (tek 385 kilograma) i vrlo velika brzina paljbe (do 25 granata u minuti) njegove su najbolje odlike. Domet mu je bio solidnih 3700 metara, no rijetko se mogao iskoristiti s obzirom na tadašnje iznimno neprecizne ciljničke naprave. Japanska ratna mornarica bila je jedna od 12 mornarica koje su ga rabile.

Iako neki izvori navode da su na torpiljarke klase Hayabusa ugrađena i dva topa kalibra 42 mm, to nije točno. Zapravo su ugrađena dva topa QF 3-pounder Hotchkiss (oznaka francuske mornarice bila je Canon Hotchkiss à tir rapide de
47 mm). To je bio još jedan veliki izvozni uspjeh tvrtke Hotchkiss jer je bio u uporabi 11 ratnih mornarica. U Rusko-japanskom ratu ratni brodovi obiju mornarica bili su naoružani tim topovima. Japanska izvedenica topa bila je Yamanouchi Mk I duljine cijevi tek 30 kalibara. Brzina paljbe bila je vrlo dobra – 20 granata u minuti. No početna brzina granate na ustima cijevi bila je vrlo mala, tek 432 metra u sekundi. To je bilo dostatno da granatu mase 1,12 kilograma ispali na manje od tri kilometra. Ne iznenađuje stoga da je japanska mornarica odmah nakon okončanja Rusko-japanskog rata taj top proglasila zastarjelim i povukla ga iz operativne uporabe.

Japanske torpiljarke imale su važnu ulogu u Rusko-japanskom ratu. Iskustva su pokazala da su i ti rani torpedi bili učinkoviti protiv brodova na vezu ili onih koji su sporo manevrirali. Posebno učinkovitim pokazale su se protiv oštećenih ruskih brodova. Ne želeći riskirati velike ratne brodove u noćnoj operaciji, admiral Tōgō Heihachirō (1848. – 1934.) u noći sa 27. na 28. svibnja 1905. poslao je torpiljarke na razbijenu rusku flotu. Rezultat je bio potopljen ruski zapovjedni brod, preddrednot Knez Suvorov. Jednako su prošli preddrednoti Sisoj Veliki i Navarin te oklopljene krstarice Admiral Nahimov, Vladimir Monomah i Dmitrij Donski. Japan je dokazao da torpiljarke uz ispravnu taktiku uporabe mogu biti razorno oružje. Nakon Rusko-japanskog rata sve su velike ratne flote počele ozbiljno razvijati razarače torpiljarki te razrađivati taktičke postupke za obranu od napada torpiljarki.

---

Prvi torpedni čamci

Ubrzan razvoj motora s unutarnjim izgaranjem omogućio je da se tijekom Prvog svjetskog rata izgrade prvi torpedni čamci. Za pogon su rabljeni kompaktni benzinski motori namijenjeni ugradnji u avione. U razvoju prvih torpednih čamaca posebno se istakla talijanska mornarica. Zbog specifičnog načina djelovanja u sjevernom Jadranu, razvila je mala plovila nazvana Motoscafo Armato Silurante, poznatija kao MAS. Najčešće naoružani s dva torpedna bacača, ti su brodovi imali istisninu od 12 do 30 tona. Iako vrlo jednostavni, bili su i vrlo ubojiti. Dva su MAS-a 10. prosinca 1917. kraj Trsta torpedirala i potopila austrougarski bojni brod SMS Wien. MAS-15 i MAS-21 napali su 10. lipnja 1918. kod otoka Premude bojni brod SMS Szent István. Torpedi lansirani s MAS-15 pogodili su bojni brod te ga potopili. Na tim je uspjesima talijanskih torpednih čamaca nastavljen njihov razvoj između dva svjetska rata. Torpedni čamci imali su važnu ulogu u borbenim djelovanjima tijekom Drugog svjetskog rata na Sredozemlju i Tihom oceanu.

TEKST  Mario Galić