Kopnena vojska SAD-a (U.S. Army) još nije definirala zamjenu za generaciju oklopnjaka iz osamdesetih godina prošlog stoljeća. U tijeku je projekt Next Generation Combat Vehicle, koji je već treći pokušaj da se konačno nađe nasljednik, ponajprije borbenog vozila pješaštva M2 Bradley

Prvi pokušaj američke vojske kojim bi zamijenila svoja vozila iz prošlog stoljeća vezan je uz opsežan projekt koji ju je trebao u jednom potezu revolucionirati, pa čak i promijeniti način kopnenog ratovanja. Naime, program FCS (Future Combat Systems) izvorno je podrazumijevao preoblikovanje postojećih snaga u lakšu, modularnu organizaciju. Inicijalni planovi predviđali su ustrojavanje prve takve modularno opremljene postrojbe 2011. i dovršetak cjelokupne reforme do 2032. godine. Zanimljivo je da je FCS dijelom odgovoran za ustrojavanje Stryker brigada (Interim Brigade Combat Team – IBCT ili Stryker Brigade Combat Team – SBCT), čime bi se premostio jaz između stare i nove vojske i ispunili kratkoročni borbeni zahtjevi. Stryker brigade uključuju osnovni koncept, odnosno ideju vodilju FCS projekta. Riječ je o relativno lakim i brzo razmjestivim snagama koje vatrenu moć i zaštitu kompenziraju svojom mobilnosti i pameti, a namijenjene su u prvom redu asimetričnim sukobima.

Uzaludni troškovi
FCS su činile četiri komponente: kopnena vozila s posadom (Manned Ground Vehicle – MGV), besposadni kopneni i zračni sustavi, FCS mreža te oprema za vojnike. MGV dio projekta sastojao se od osam platformi: novog vozila za izravnu vatrenu potporu (svojevrsnog tenka pod nazivom Mounted Combat System), transportera pješaštva (Infantry Carrier Vehicle), izvidničko-nadzornog vozila, zapovjednog vozila (C2 Vehicle), vozila za izvlačenje, vozila za medicinsku evakuaciju, sve do samohodnog topničkog i na kraju samohodnog minobacačkog oruđa (Non-Line-of-Sight Cannon i Non-Line-of-Sight Mortar). Cijeli je FCS zamišljen kao sustav digitalno umreženih vojnika i njihovih borbenih sustava, od najviše do najniže razine. Namjera je bila da KoV SAD-a s pomoću njega stekne potpunu situacijsku svijest, bržu reakciju, taktičku i stratešku mobilnost zbog lakših vozila, veliku preciznost djelovanja itd.
FCS je pokrenut 1999. i do prekida 2009. je, prema podatku koji navodi najveći broj izvora, potrošio čak 18 milijardi dolara, a nije proizvedeno niti jedno vozilo. Ipak, pojedine tehnologije razvijane za FCS, ponajprije one za umrežavanje, nastavile su razvoj i doživjele kasniju primjenu pa uloženi napor i novac ipak nisu bili sasvim uzaludni. Osnovni razlog neuspjeha FCS-a leži u preambiciozno postavljenim zahtjevima u trenutku kad potrebna tehnologija nije bila dovoljno razvijena.

Crveni tim
 Uslijedio je projekt GCV (Ground Combat Vehicle), pokrenut s puno manjim ambicijama, odnosno samo s ciljem zamjene borbenog vozila pješaštva Bradley. KoV SAD-a objavio je u veljači 2010. zahtjev za ponude za fazu razvoja tehnologije GCV projekta. Tom su prilikom objavljeni osnovni parametri novog vozila: mogućnost prevoženja desetine od devet vojnika pješaka, veća otpornost na improvizirane eksplozivne naprave i mine u odnosu na MRAP vozila, veći stupanj zaštite i veća vatrena moć u odnosu na Bradley te prohodnost i pokretljivost izvan ceste barem na razini tenka Abrams. Osim toga, trebao bi stati u transportni zrakoplov C-130 Hercules nosivosti najviše 20 tona. Kako se vidi iz navedenog, američka vojska nastupila je ambiciozno.
Vjerojatno zbog loših iskustava s FCS-om, u svibnju 2010. osnovan je poseban Crveni tim koji je trebao identificirati glavne rizike. Prionuo je poslu i identificirao ih praktički u svim aspektima: od planiranog rasporeda provedbe projekta, razine tehničke zrelosti do priuštivosti sustava. Slijedom toga, KoV SAD-a u studenom te godine izmijenio je zahtjeve za GCV smanjivši glavna očekivanja, ali prethodno navedeni zahtjevi uglavnom su ostali. U novom pozivu ponuditeljima definirane su tri skupine zahtjeva po važnosti, tako da je prva skupina uključivala obvezne elemente, druga manje, a treća najmanje važne.

Skromniji zahtjevi
Sukladno zahtjevima iz prve skupine, i dalje se inzistiralo na prevoženju devet vojnika sa svom opremom i naoružanjem. Osim toga, GCV je morao imati modularni pristup oklopu s trima stupnjevima zaštite ovisno o potrebi, ali s MRAP razinom protuminske zaštite. Predviđalo se i povećanje mase u budućnosti za dodatnih 20 tona (!), mogućnost nadograđivanja softvera te spremnost prvog vozila u roku od sedam godina. Istodobno su smanjena minimalna očekivanja u vidu vatrene moći pa se odustalo od ugradnje POVRS sustava i zadovoljilo se topom barem onakvim kao kod Bradleyja (25 mm). Odustalo se i od  nerealnog zahtjeva za prevoženje avionom C-130 Hercules, tj. GCV je morao stati u veći C-17 Globemaster III. Sve u svemu, GCV je trebao biti veći od Bradleyja i imati barem dvostruku masu u odnosu na njega, kako bi uz tehnologiju koja bi bila dostupna tek u dogledno vrijeme ispunio tražene uvjete. Slično koncipirana vozila, usto i realizirana, jesu izraelski Namer koji nije BVP, te ruski T-15 iz obitelji teških oklopnih vozila Armata, još uvijek u razvoju. Predviđen je sedmogodišnji razvojni program GCV-a kroz niz natječaja i ugovora s ciljem isporuke prvog serijskog vozila 2018. godine. Ugovori za prvu fazu, tj. razvoj tehnologije, dodijeljeni su u kolovozu 2011. godine General Dynamics Land Systemsu i timu BAE Systems-Northrop Grumman.

Analiza Kongresnog ureda
U idućem su razdoblju s raznih strana dolazili prigovori o izvedivosti vozila u planiranim tehničkim i vremenskim gabaritima. Posebno je zanimljiva bila analiza koju je u travnju 2013. objavio Kongresni ured za proračun (Congressional Budget Office – CBO), koji je usporedio GCV s traženim minimalnim specifikacijama na postojećim vozilima na tržištu te došao do zanimljivih zaključaka.
Kao prvo, ako bi američka vojska zamijenila postojeće Bradleyje gotovim vozilom, izraelskim Namerom, vojnici i vozila vjerojatno bi u postocima imali veću vjerojatnost za preživljavanje borbe nego što bi bio slučaj s GCV-om. Namer, poput GCV-a, može nositi deveteročlani iskrcajni dio. S druge strane, izraelsko vozilo ima manju vatrenu moć (i danas samo vatrenu stanicu 12,7 mm) i manju pokretljivost od GCV-a. Namer bi se vjerojatno, kao i što je sad slučaj za potrebe izraelske vojske, barem djelomično proizvodio u Sjedinjenim Državama. Ako bi vojska izabrala njemačku Pumu, koja prevozi samo šest vojnika, trebalo bi kupiti pet vozila po vodu umjesto sadašnja četiri Bradleyja. Prednost je Pume, međutim, što su u drugim područjima njezine sposobnosti slične ili bolje u odnosu na GCV. Ima veću vatrenu moć od drugih analiziranih vozila uključujući GCV, a njezina je razina zaštite nešto bolja od GCV-a uz podjednaku pokretljivost. Kao i kod Namera, proizvodnja Pume zahtijevala bi određeni međunarodni ugovor. Ocijenjeno je da bi Bradley modernizacijom postao ubojitiji od GCV-a te osiguravao podjednaku zaštitu, ali i dalje ne bi mogao prevoziti kompletnu desetinu, nego kao i sad najviše sedam vojnika te bi bio slabije pokretljiv.

Još i visoka cijena
Analiza CBO-a skrenula je pozornost i na upitnu realnost provedbe razvoja u sedam godina. Ured je procijenio da bi trebalo više vremena, odnosno od devet do deset godina do isporuke prvih vozila, a detektirani su i problemi vezani uz cijenu. Naime, sukladno iskazanoj potrebi za 1748 novih vozila i uz očekivanu cijenu od 13,5 milijuna dolara po vozilu, nabava GCV-a stajala bi 23,5 milijardi dolara, a cijeli projekt s uračunatim razvojem dostigao bi 28,8 milijardi dolara.
Američka vojska provela je na kraju godine vlastitu analizu. Zaključila je da niti jedno postojeće vozilo na tržištu u cijelosti ne udovoljava potrebama pa je opravdan razvoj potpuno nove platforme. Osim toga, ni fiskalna klima ne omogućuje uspješan završetak projekta. Uz takve zaključke, KoV je 2014. prekinuo razvoj GCV-a!
Nakon prekida programa ipak je nekako održavan FFV (Future Fighting Vehicle), dugoročni istraživačko-razvojni projekt s ciljem zamjene Bradleyja. No, nakon dvije godine pokrenut je konkretan i trenutačno aktualan projekt borbenog vozila nove generacije (Next Generation Combat Vehicle – NGCV). Iako je cilj KoV-a novo borbeno vozilo pješaštva, planirano je stvoriti osnovu za cijelu novu obitelj borbenih oklopnih vozila, pa možda čak i zamjenu tenka Abrams.

Nove zamisli
Zamišljeno je da bi NGCV trebao doći do konačnog prototipa najkasnije 2025., a oko 2035. počeo bi ulaziti u operativnu uporabu. To je vrlo vjerojatno jer teško da će tridesetih godina ovog stoljeća još postojati mogućnost smislene modernizacije postojećih platformi. Međutim, ključno razdoblje razvoja zapravo dolazi na početku, od danas do 2020. godine. Potrebno je izvršiti teorijske analize i definirati zdrav koncept koji neće kao prethodni projekti završiti u tehnološkom ili financijskom škripcu.
Osnovni okvir traženih sposobnosti zadan je u startu i odražava očekivanu sliku bojišta u skoroj budućnosti. Nova vozila moći će zajednički djelovati s besposadnim kopnenim i zračnim vozilima. Imat će naoružanje koje će biti lakše, ali poboljšane vatrene moći i s elevacijom dovoljnom za gađanje besposadnih letjelica i protivnika na krovovima zgrada. Bit će opremljena aktivnim sustavima zaštite protiv protuoklopnih i drugih oružja te dizajnirana za zaštitu posade i iskrcajnog dijela od mina i improviziranih eksplozivnih naprava. Pokretat će ih hibridni dizelsko-električni ili drugi pogon koji će usto moći napajati brojne druge sustave: od ometača i senzora do lasera za uništavanje besposadnih letjelica.

Uključivanje različitih subjekata
Novi detalji o smjeru razvoja NGCV-a i planiranim rokovima objavljeni su 29. ožujka ove godine prilikom TARDEC-ove (U.S. Army Tank Automotive Research, Development and Engineering Center) prezentacije održane tijekom konferencije za zainteresirane proizvođače. Očekuje se da dva prototipa vozila (NGCV-P) budu isporučena između 2020. i 2022., a do 2024. provest će se njihova ispitivanja, čime će se okončati razvojni dio projekta koji ima proračun od 700 milijuna dolara. Konferencija je ujedno značila početak natjecanja za ugovaratelje koji će razviti i proizvesti prototipove. Američka vojska putem natječaja želi dovesti u projekt tradicionalne i netradicionalne subjekte iz automobilske industrije, akademske zajednice i obrambene industrije kako bi se iskoristile najnovije tehnologije iz različitih područja. Ugovor o razvoju vozila NGCVEP, vrijedan 237 milijuna dolara, prema zadnjim vijestima od 28. rujna, dodijeljen je industruijskom timu koji predvodi SAIC (Science Applications International Corp.), a najpoznatiji dio tima je Lockheed Martin.

Trend jačih topova
Vozilo NGCVEP trebalo bi prema navedenoj prezentaciji imati poboljšan stupanj sigurnosti podvozja i jaču oklopnu zaštitu uz smanjenje mase, dakle biti lakše od Bradleyevih tridesetak tona. To bi se trebalo postići lakšim materijalima, strukturom vozila, ali i aktivnim sustavom zaštite (Modular Active Protection Systems – MAPS) s najnovijom laserskom tehnologijom.
NGCV-P imat će daljinski upravljanu kupolu s topom kalibra 50 mm koji će ispaljivati pametno (PABM-T) i protuoklopno potkalibarsko streljivo (APFSDS-T) i biti podržan pametnim sustavom za upravljanje vatrom. Nije definirano o kojem je topu riječ, ali poznato je da Orbital ATK razvija top tog kalibra, točnije 50 mm x 330 mm Supershot. Novi je top temeljen na topu Bushmaster III kalibra 35 mm. Američka vojska takvim odabirom nastavlja svjetski trend stalnog povećanja kalibra topova na BVP-ima.
Vozilo NGCVEP pokretat će pogonska skupina manjeg volumena, ali snažnija od Bradleyjeve (1000 KS u odnosu na Bradleyjev motor snage 600 KS), što će omogućiti 30 % veću pokretljivost vozila izvan ceste, manju potrošnju goriva te više električne energije za sustave u vozilu.

Dva člana posade?!?
Najinovativniji je, a možda i najsporniji dio koncepta vozila NGCVEP ljudski faktor. Predviđena je posada od samo dva člana kojoj će za operativno funkcioniranje biti potrebna napredna sučelja te visokoautomatizirano upravljanje sustavima i vozilom. Pitanje je hoće li unatoč automatizaciji posadi nedostajati nekoliko ruku za logističke poslove kao što je popuna streljivom, manji popravci i slično. Moguće je da se računa na ukrcajno pješaštvo, ali to dosad nije ulazilo u njegov opis posla. Zanimljivo je da je izraelski razvojni projekt tehnološkog demonstratora borbenog vozila budućnosti pod imenom Carmel, ujedno i svojevrstan NGCV-ov pandan, slično koncipiran. Carmel također predviđa dvočlanu posadu, ali uz mogućnost mjesta za trećeg člana.
U navodima o ukrcajnom pješaštvu stoji da vojska namjerava smanjiti broj osoba po vozilu, tj. prepoloviti desetinu. Nije jasno je li riječ o smanjenju u odnosu na neuspjeli koncept GCV prema kojem je novi BVP trebao prevoziti cijelu desetinu, ili u odnosu na Bradleyjev kapacitet od sedam vojnika. U prvom je slučaju moguće pretpostaviti da će se nastaviti praksa s Bradleyjima: četiri Bradleyja u jednom vodu prevoze tri nominalne desetine. Međutim, u drugom bi slučaju došlo do znatne organizacijske promjene: smanjenja broja desetina ili povećanja broja vozila po vodu, što bi značilo znatno poskupljenje projekta.

Vedran SLAVER