Ekipa Hrvatskog vojnika imala je zadovoljstvo i privilegiju pratiti mali dio jedinstvenog ciklusa zajedničke obuke hrvatskih i američkih vojnih specijalaca, poznatog kao Joint Combined Exchange Training (JCET)

Stojimo na uzletno-sletnoj stazi za zrakoplove u vojarni “Josip Jović”. Ekipe Hrvatskog vojnika česti su gosti na Udbini, ali na pisti uglavnom viđamo vojnike koji je prelaze tijekom obuke ili, pak, kopnena vozila čiji vozači i putnici uvježbavaju kretanje i različite taktičke radnje. Sunce nesmiljeno prži jer se približava podne, no mi uporno gledamo u nebo. I nakon nekog vremena pojavljuje se točkica koja postaje sve veća i veća, a na kraju se formira u veliku letjelicu. Uskoro slijeće glasoviti Hercules, pripadnik najpoznatijeg tipa vojnih srednjih taktičkih transportnih aviona na svijetu. Sive je boje, s oznakama Američkog ratnog zrakoplovstva. Detalji otkrivaju da je riječ o inačici MC-130J Commando II, ponajprije namijenjenoj borbenim operacijama specijalnih snaga. Riječ je o vjerojatno najmodernijem i najzahtjevnije opremljenom tipu Herculesa, koji je u operativnoj uporabi tek nešto više od deset godina. Prije svega, namijenjen je za potporu specijalnim postrojbama američkih oružanih snaga. A neki su od njihovih pripadnika ovdje, na Udbini, zajedno s hrvatskim kolegama iz Zapovjedništva specijalnih snaga.

Procedure idu glatko

Dakle, imali smo zadovoljstvo i privilegiju pratiti mali dio jedinstvenog ciklusa zajedničke obuke hrvatskih i američkih specijalnih snaga, poznatog kao Joint Combined Exchange Training (JCET). Zajednički je cilj razmjena iskustava i znanja, uspostava partnerskih odnosa i povećanje interoperabilnosti, kroz zajedničko uvježbavanje pojedinačnih i timskih zadaća, do integracije sposobnosti u Namjenski organiziranu grupu specijalnih snaga (Special Operations Land Task Group – SOLTG).

Slijetanje velikog aviona dio je obučnog scenarija. Udbina nije čest domaćin letjelicama, no jedna je od ključnih sposobnosti specijalnog Herculesa upravo slijetanje na tzv. nepripremljene uzletno-sletne staze, pa su sve procedure tekle glatko. Kad se avion zaustavio i kad smo dobili dopuštenje naših domaćina iz ZSS-a, približili smo se skupini hrvatskih i američkih specijalaca koji su stajali uz pistu. Uz njih su i neobična laka taktička vozila MRZR-4 tvrtke Polaris, koje Amerikanci vole zvati Razor, a služe brzom taktičkom prijevozu vojnika s osnovnom opremom. Koliko god diskretno postavljali novinarska pitanja, od sugovornika nismo čuli mnogo. Tek neke komentare o pješačkom oružju koje koriste. Hrvati većinom imaju puške HK 416, a Amerikanci svoje standardne M4, s tim da je zanimljivo bilo vidjeti i strojnice MG 5. No, oružja su im, kao prvo, obojena prikrivnim uzorcima, a kao drugo, toliko su prekrivena optičkim i drugim dodacima da ih je, vjerujemo, prepoznati na prvi pogled teško i najvećim znalcima. U svakom slučaju, Hrvati i Amerikanci uskoro su se počeli ukrcavati u vozila i u više navrata uvježbavali brzo ukrcavanje i iskrcavanje u Hercules zajedno s Razorima.

Povećavanje intenziteta

Unatoč atraktivnom avionu, bio je to mali detalj ciklusa uvježbavanja, a mi smo došli otprilike na sredini. Obuka je zamišljena tako da se kroz četiri tjedna postupno povećava intenzitet i kompleksnost. Glavni su sudionici ZSS-ova 1. grupa specijalnih snaga i 10. grupa specijalnih snaga Američke kopnene vojske. Potonja je najstarija postrojba specijalnih snaga Američke kopnene vojske, a geografski je nadležna za Europu. Bazirana je u Fort Carsonu, Colorado, a jedna od tri bojne 10. grupe smještena je u Stuttgartu, SR Njemačka. Prva dva tjedna posvećena su zajedničkom uvježbavanju na razini timova specijalnih snaga, a zadnja dva integraciji s nadređenim zapovjedništvom i drugim sastavnicama u već spomenutu grupu – SOLTG. Iz OSRH uključeni su još i pripadnici ZSS-ove 5. grupe specijalnih snaga, Obavještajne pukovnije, 93. krila HRZ-a s helikopterima OH-58D Kiowa Warrior, pa i pripadnici hrvatskog MUP-a iz ATJ Lučko. Ekipa iz Herculesa pripada USAF-ovoj 67. eskadrili za specijalne operacije. “Ovdje možemo u vlastitom ritmu i uz vlastitu organizaciju odabrati obučne procese na koje želimo staviti naglasak, i to u vrlo širokom spektru koji nam omogućuje vojarna ‘Josip Jović’ i njezina okolica. Radimo i danju i noću, i zelene i urbane operacije,” ističe naš sugovornik, časnik ZSS-a kojeg ćemo jednostavno nazvati Satnik.  

Za još jednu radnu točku valjalo se približiti podnožju brda koje nadvisuje pistu. U sigurnim su prirodnim usjecima različita strelišta. Prvo smo u improviziranom seocu pratili breaching, tj. upad u objekte. To je obično zadaća timova od nekoliko specijalaca, a kroz vrata objekta u kojem se krije protivnik ulaze s pomoću dva sredstva: sačmarice ili manje količine plastičnog eksploziva. Tim iz ZSS-a koristio je sačmaricu Maverick 88 američke tvrtke Mossberg. Njihove postupke pažljivo su pratili američki, kao i kolege iz ATJ-a Lučko. Upravo je to bila prilika u kojoj su razmjenjivali iskustva, raspitivali se i raspravljali praktički o svakom koraku koji se provodio pri ponavljanjima kratke akcije. “Gledano iz kuta terminologije, planiranja i provedbe operacije, potpuno smo standardizirani na razini NATO-a. Razlike su u detaljima vezanim uz taktiku konkretne postrojbe, no ti postupci i metode u kojima se razlikujemo imaju svoje taktičke razloge u svakoj postrojbi i uopće ne utječu na našu zajedničku provedbu operacije. Uostalom, ovdje smo i zato da shvatimo jedni druge. Evo, Amerikanci su jučer rekli da se kod Hrvata, kratko i jasno, vidi da je sve što radimo uvježbano, isprobano i ima smisla. Više od toga ne možemo ni očekivati,” naglašava Satnik.

Commando – suprotna strana

Malo dalje pucnjevi su se čuli intenzivnije jer provodila su se situacijska gađanja. Kretanje nam je bilo ograničeno iza sigurnosnog nasipa, no ipak smo mogli promatrati gađanje. Ljudi su nastupali i uvježbavali se pojedinačno, pa u binomima, pa u timovima. Na našu primjedbu da jedna od meta izgleda dobro stigao je brzi odgovor: “Izgleda dobro tek kad je izbušimo! To znači da smo puno i dobro gađali.” I inače se vidjelo da svi zaista uživaju u gađanjima, no to je tipično za sve vojnike, ne samo za specijalce.

Nažalost, na Udbini smo bili samo jedan dan, a JCET je još danima nudio mnoštvo atraktivnih događaja: dnevne i noćne padobranske skokove s prisilnim otvaranjem i slobodnim padom, blisku zračnu potporu Kiowa, gađanja iz protuoklopnih sredstava, blisku borbu u urbanom području… Kao vrhunac uvježbavanja, SOLTG s ojačanjima djelovat će u fiktivnom scenariju hibridne prijetnje, na više lokacija i sa stvarnim igrajućim protivničkim snagama.

Ipak, i malo vremena bilo nam je dovoljno za velike dojmove, a specijalci su navikli obavljati svoj posao u miru, bez medijskih reflektora. Najbolji su kad se ne vide, kad i ne znate da su blizu vas. “Uz međunarodnu stratešku vojnu vježbu specijalnih snaga Trojan Footprint, koja je provedena u svibnju, za ZSS je JCET iznimno važan upravo zbog integracije, ne samo sa sastavnicama iz OSRH i MUP-a nego i s Amerikancima, koji se uključuju s tehnologijom koja je praktički vrhunac za specijalne operacije. Mogu zaključiti da su sve snage koje sudjeluju u JCET-u dobro uvježbane, upravo zbog nevjerojatno velikog broja ponavljanja svih vježbovno-obučnih radnji i procesa. Traži se savršenstvo!” zaključuje Satnik.

Tekst Domagoj Vlahović

foto Tomislav Brandt