Pripadnici Zapovjedništva specijalnih snaga izveli su, uz potporu Hrvatskog ratnog zrakoplovstva, na vojnom letjelištu Lučko dva trenažna skoka sa slobodnim otvaranjem padobranom tipa krilo

Ekipa Hrvatskog vojnika posjetila je potkraj svibnja vojno letjelište u Lučkom gdje je, uz potporu Hrvatskog ratnog zrakoplovstva, osam pripadnika Zapovjedništva specijalnih snaga izvelo dva trenažna skoka padobranom.

S njima je bio i instruktor padobranstva Zapovjedništva specijalnih snaga stožerni narednik Zlatko Vicencinović koji nam je objasnio kako je riječ o trenažnim skokovima koji se obavljaju periodički tijekom godine: ”Riječ je o skokovima sa slobodnim otvaranjem padobranom tipa krilo, a danas pripadnici skaču s visine od 1500 metara. Koriste opremu koja se i inače koristi za obuku i taktičke prelete, američki padobran MC5 i nešto borbene opreme.“

Nakon skoka iz zrakoplova, padobranci određeno vrijeme provode u slobodnom padu i zatim otvaraju padobran. Potom dovode padobran na mjesto označeno na zemlji, što bliže jedan drugom kako bi grupa koja je zajedno skočila, zajedno ostala i na zemlji. Jednako se čini i tijekom noći, tako da pripadnici ostanu u komunikaciji i na okupu.

Kako bi mogli izvoditi trenažne skokove, pripadnici su morali pristupiti temeljnoj padobranskoj obuci koja traje dva tjedna. Prvi dio obuhvaća zemaljske pripreme: predavanja, prinudne postupke, pripremne radnje na zemlji, pakiranje padobrana. Drugi, praktični dio, obuhvaća pet padobranskih skokova, od čega je jedan noćni, s opremom i naoružanjem. Rezultat temeljne padobranske obuke vojni je padobranac koji može izvršiti skok na vježbi, na borbenoj zadaći, sa svom svojom opremom, danju i noću. Temeljna obuka odvija se s desantnim tipom padobrana.

Efekt iznenađenja

Nakon toga slijedi napredna padobranska obuka u kojoj se upotrebljava spomenuti padobran tipa krilo, koji omogućuje skokove sa slobodnim načinom otvaranja – padobranci mogu skočiti na velikoj visini te otvoriti padobran tako da se uopće ne vide. Na taj način potpuno bešumno i neprimjetno mogu doći na mjesto koje je i kilometrima udaljeno od mjesta skakanja i postići efekt iznenađenja. 

Budući da se radi o skoku manje grupe ljudi, nije riječ o klasičnom desantu, objašnjava nam stožerni narednik Vicencinović, istaknuvši kako se ovakvi skokovi uglavnom primjenjuju noću. “Koriste se u prilikama kad je jednu manju skupinu dobro obučenih vojnika potrebno ubaciti u područje iza neprijateljskih crta ili na određeni objekt koji je od posebne važnosti. Vojnici na taj način mogu doći i odraditi zadaću, a da se njihov dolazak uopće ne primijeti,” kaže Vicencinović.

Doris Ravlić

Foto: Tomislav Brandt