Unatoč kašnjenju u razvoju, S-400 je toliko napredan PZO sustav da bi u idućih deset godina mogao postati najveći izvozni uspjeh ruske namjenske industrije

Kad je 6. kolovoza 2007. ruska novinska agencija objavila vijest da je prva protuzračna bojna ruske vojske opremljena novim PZO raketnim sustavom S-400 Triumf proglašena operativnom, ova vijest nije izazvala previše pozornosti, barem ne izvan stručnih krugova. Ceremonija svečanog ulaska u operativnu uporabu održana je u gradu Elektrostal, nekih 50 kilometara istočno od Moskve. Unatoč nezainteresiranosti javnosti, riječ je o važnom događaju, to prije što je okončanje razvoja stalno odgađano. Naime, S-400 je novi važan korak u razvoju ruskih (pa samim tim i svjetskog) raketnih PZO sustava.

U bivšem Sovjetskom Savezu, problematici protuzračne obrane uvijek je davan visok stupanj prioriteta, posebno nakon II. svjetskog rata i pojavom brzih lovaca, bombardera i izvidničkih (špijunskih) aviona s turbomlaznim pogonom. Iskustva iz II. svjetskog rata pokazala su da, bez obzira na brojnost lovačkih aviona, oni nisu mogli pokriti svaki dio Sovjetskog Saveza te zaštititi potencijalne ciljeve od napada bombardera iako su oni, pokretani klipnim motorima, letjeli brzinom od oko 500 km/h. Dolaskom turbomlaznog pogona, brzina bombardera prvo se povećala na visoko podzvučne (do 1000 km/h), a ubrzo nakon toga i u nadzvučne brzine. To je dodatno smanjilo vrijeme reakcije lovačkih aviona, pa je važnost protuzračnih sustava još više porasla. Zbog toga je prioritet dan razvoju protuzračnih raketnih sustava (SAM), koji su rabili vođene projektile velikih brzina i dometa. Uspješna borbena primjena sovjetskih SAM sustava u lokalnim ratovima (Vijetnamskom, Jomkipurskom, itd.) dokazala je da ovi sustavi mogu izravno utjecati na ishod rata. Naravno, razvoj sovjetskih SAM sustava ponajviše je ovisio o razvoju američke/NATO doktrine razvoja i uporabe novih oružanih sustava. Tako je krajem sedamdesetih i tijekom osamdesetih godina prošlog stoljeća razvoj sovjetskih SAM sustava ponajviše usmjeren na borbu protiv tada potpuno nove prijetnje ? krstarećih projektila.

Prva generacija sovjetskih SAM sustava (S-25) zahtijevala je dobro uređene položaje, a njihova (pre)visoka cijena uvjetovala je njihovo isključivo raspoređivanje oko Moskve. Krajem pedesetih godina prošlog stoljeća u operativnu je uporabu ušao prvi mobilni SAM sustav S-75. Ubrzo nakon S-75, i sovjetska kopnena vojska je dobila svoj mobilni SAM sustav Krug. Oba su imala domet oko 50 kilometara. Poslije su u operativnu uporabu ušli i manji SAM sustavi, koji su, naravno, imali i manje domete djelovanja, ali su zato bili znatno pokretljiviji. Ubrzo su i veći brodovi sovjetske ratne mornarice opremljeni prilagođenim SAM sustavima.

Sredinom sedamdesetih godina prošlog stoljeća donesena je ključna odluka, čije se posljedice osjećaju još i danas ? razvoj potpuno novog pokretnog SAM sustava vrlo velikih mogućnosti, koji će djelovati u sve tri grane sovjetske vojske. Oznaka sustava bila je S-300. Naravno, kako su potrebe bile različite, tako su se razvijale i različite inačice. Kopnena je vojska dobila sustav S-300V, posebno prilagođen uništavanju balističkih projektila malog dometa. S-300 se ubrzo pokazao kao odličan višenamjenski PZO sustav vrlo velikih mogućnosti, koji podjednako učinkovito može uništavati ciljeve bez obzira na to lete li oni tik iznad zemlje ili na velikim visinama. Osim toga, S-300 je donio uporabu nekih tehničkih rješenja i tehnologija čiji je razvoj bio na samom početku i koje su pružale velike mogućnosti poboljšanja. Zbog toga je S-300 ostao učinkovitim SAM sustavom ne samo u zadnja dva desetljeća XX. stoljeća nego i danas.

Nakon što su početkom osamdesetih godina prošlog stoljeća prvi S-300 sustavi ušli u operativnu uporabu, pokrenut je razvoj još naprednijeg sustava, koji je trebao postati operativan počektom XXI. stoljeća. Službeni tehnički zahtjevi objavljeni su 1986. godine, a novi je sustav označen kao S-400. Za nositelja razvoja odabran je razvojni biro NPO Almaz, a za vođu tima postavljen je profesor B. Bunkin. Bunkin i njegova ekipa nikako nisu imali lagan posao jer su tehnički zahtjevi postavljeni vrlo visoko. Novi je sustav morao imati podjednako izvrsne mogućnosti uništavanja vrlo malih ciljeva (kao što su vođeni projektili zrak-zemlja) i balističkih projektila srednjeg dometa.

Od početka je bilo jasno da će konfiguracija S-400, kasnije nazvanog i Triumph ili Triumf (vojna oznaka mu je 40R6), biti identična konfiguraciji S-300, koja se pokazala gotovo savršenom. Zbog toga su zadržana sva glavna obilježja S-300, uključujući okomito lansiranje iz višestrukog lansera, koji rabi kontejnere za čuvanje, prijevoz i lansiranje projektila. Zadržan je i TVM (track-via-missile) način vođenja projektila zajedno s višekanalnim pločastim radarom za otkrivanje i praćenje ciljeva, te navođenje projektila na njih. Naravno, i projektili i radar dobili su najnovija tehnička rješenja.

Kako bi se S-400 što bolje prilagodio novim zahtjevima odlučeno je da se istodobno razviju dva različita vođena projektila, koji će se moći istodobno lansirati s istog lansera. Veći ili bolje rečeno duži projektil namijenili su uništavanju balističkih projektila i aviona na vrlo velikim udaljenostima. Manji projektil optimiziran je za uporabu protiv ciljeva na malim i vrlo malim visinama, te protiv vođenih projektila zrak-zemlja. Najveći domet većeg projektila kad se rabi protiv ciljeva kao što su AWACS-i ili avioni za elektroničko djelovanje jest 400 kilometara ? dvostruko više nego kod S-300. Bez obzira na nove mogućnosti, a radi uštede, zahtijevano je da se novi projektili prilagode za uporabu s lansera sustava S-300, a to je pak značilo ograničenja u veličini i masi. Pokazalo se da je ovaj zahtjev najviše utjecao na razvoj malog projektila. Naime, projektanti su odlučili da će zbog znatnog povećanja paljbene moći razviti novi kontejner u koji će stati čak tri mala projektila. Na taj su način omogućili da se s lansera sustava S-300, umjesto prijašnja samo četiri projektila, sada može lansirati čak dvanaest. A to je pak značilo da veličina i masa kontejnera/lansera s tri projektila ne smije biti bitno veća od mase standardnog kontejnera za jedan projektil sustava S-300.
Da bi se nove mogućnosti projektila potpuno iskoristile, morao se razviti i novi koncept uporabe radara. Najinovativnije rješenje bilo je razvoj faznog radara s kupolastom antenom (PAR), koja će omogućiti motrenje u svih 360 stupnjeva bez potrebe rotacije. Zbog složenosti ovog rješenja, za početak se od ovog radara očekivalo samo da uoči cilj, dok bi se njegovo praćenje i navođenje projektila na njega prepuštalo drugim (konvencionalnijim) radarima. Međutim, kako su novi projektili omogućili uništavanje širokog spektra ciljeva, odlučeno je da se za S-400 razviju tri različita radara: vrlo velikog dometa (izvan horizonta), radar srednjeg dometa za praćenje i navođenje projektila te ekstremno brzi radar za otkrivanje i praćenje balističkih projektila. Slično je rješenje (ali bez radara vrlo velikog dometa) već iskorišteno na sustavu S-300V.

Razvoj sustava S-400 zastao je tijekom Jeljcinova doba početkom devedesetih godina prošlog stoljeća. Jedino je nastavljen razvoj manjeg projektila, jer su procjene govorile da bi se (zajedno s jednostavnijim radarom) mogao dobro prodavati stranim kupcima. Tako su nastala dva projektila 9M96 i 9M96-2, čije je postojanje javnosti objavljeno 1998. Projektili su zapravo identični, a razlikuju se samo u dužini glavnog raketnog motora. Rabe tzv. hladno lansiranje (ne rabe se raketni motori), a početno usmjeravanje prema cilju obavlja se pomoću malog motora nakon što projektil dosegne visinu od 30 metara iznad lansera. Tek tada se pali raketni motor i ubrzava projektil u visoke nadzvučne brzine. Početno navođenje je inercijsko uz korekcije koje se prenose radiom. Navođenje u završnoj fazi leta na sebe preuzima aktivni radar u projektilu.

Razvoj projektila velikog dometa i PAR radara potpuno je zaustavljen. Nakon što su analizirana iskustva iz operacije Desert Storm i NATO udara na Jugoslaviju, zaključeno je da stari S-300 više ne može zadovoljiti se potrebe te da se odmah mora nastaviti razvoj sustava S-400. Naravno, izgubljeno vrijeme više sve nije moglo nadoknaditi te je predloženo prijelazno rješenje ? kombinacija projektila sustava S-400 sa starim radarima sustava S-300, koji bi dobili novi softver. Za modernizaciju je odabran najnoviji radar za detekciju ciljeva, 96L6. Da bi se uštedjelo novac i vrijeme, predloženo je da se novi projektili postave na već postojeće lansere sustava S-300. Zapravo je predložena kombinacija starog projektila 48N6D dometa 200 km (i ograničenih proturaketnih mogućnosti) i novog lakog projektila 9M96. Novi je projektil u međuvremenu smješten u novi kontejner/lanser koji prima čak četiri projektila, što znači da se s jednog standardnog lansera sad može lansirati čak 16 projektila (umjesto četiri).

Zanimljivo je da je ruski politički i vojni vrh inzistirao na uvođenju u operativnu uporabu većeg projektila 40N6 (dometa 400 km), bez obzira na nedostatke odgovarajućeg radara za otkrivanje ciljeva i navođenja projektila na njih. Prva probna lansiranja ovog projektila obavljena su na testnom poligonu Sari Šagan još 1998. i 1999. Nakon toga odlučeno je da se 2000. krene s testiranjem cijelog sustava. Zbog raznih razloga testiranja nisu započela sve do 2004. godine. U međuvremenu je Almaz predložio da S-400 uđe u operativnu uporabu sa starim projektilom 48N6. Testiranje sustava s ovim projektilom planirano je za 1999., godinu koja je u prvotnim planovima bila određena za uvođenje sustava u operativnu uporabu. Međutim, testiranja ove konfiguracije nisu započela sve do 2003. godine. Kako su pokazala da su poboljšanja na razini sustava S-300PMU, rusko ministarstvo obrane je odbilo tu konfiguraciju sustava S-400.

Serija uspješnih testiranja projektila 40N6 obavljena je tek sredinom 2006., nakon čega je dobiveno preliminarno odobrenje za početak proizvodnje. U srpnju 2007. prva postrojba ruske vojske opremljena sustavom S-400 obavila je bojevu vježbu na poligonu Sari Šagan. Pritom su prikazane mogućnosti uništavanja najrazličitijih ciljeva, uključujući i ekstremno brze ciljeve (više od 2800 m/s).

Još jedan zahtjev, koji sigurno nije pomogao bržem razvoju sustava, bio je i da se svi sustavi koji su se proizvodili izvan Rusije zamijene sustavima proizvedenim u domaćim tvrtkama. Najočitiji primjer je novi kamion za prijevoz lansera i radarskih sustava. Naime, originalni je S-300 za radare rabio kamione proizvedene u Bjelorusiji, dok su se lanseri prevozili na bjeloruskim i ukrajinskim kamionima. Čisto politička odluka dovela je do potrebe da se unutar sustava S-400 rabi više kamiona. Tako se dijelovi zapovjednog središta prevoze na kamionima KamAZ. Lanseri su na BAZ-6402. Najveći i najteži dijelovi sustava (radari 96L6 i 30N6) prevoze se na kamionima MZKT-7930 Astrolog proizvedenim u Bjelorusiji. Naravno, zamijenjena su i vozila namijenjena opskrbi i održavanju sustava. Tako je sada sustav za prijevoz četiri kontejnera s projektilima 5T58-2 baziran na kamionu BAZ-6402, dok je dizalica za njihovo postavljanje na lansere smještena na terenski kamion Ural-532361, te je tako dobiven sustav 22T6-2 ZM.

Prve najave ulaska novog ruskog PZO raketnog sustava u operativnu uporabu, dane od vodećih časnika ruske protuzračne obrane, spominjale su 2002., ali se taj rok stalno odgađao. Na kraju je prva pukovnija opremljena sustavom S-400 (smještena u Elektrostalu pokraj Moskve) dostigla raznu ograničene operativne uporabe 6. kolovoza 2007. Pukovnija ima dvije bojne i u sastavu je Special Duties Command (novo ime za bivši moskovski protuzračni distrikt). Sadašnji planovi predviđaju da se do 2015. godine sa sustavom S-400 opremi “nekih desetak” pukovnija. Prvi je cilj poboljšanje protuzračne obrane Moskve, a potom stvaranje obruča koji će pratiti konfiguraciju ruskih granica. Iako projektil 40N6 ima maksimalni domet od čak 400 km, zbog veličine ruskih granica to ipak neće biti moguće potpuno ostvariti, posebno u sjevernom dijelu Rusije, naročito ne s planiranih nekoliko desetaka pukovnija.
Prve fotografije dijelova sustava S-400 postale su dostupne javnosti nakon što je 27. veljače prošle godine ruski Vojno-industrijski odbor posjetio središte tvrtke Almaz-Antey. Prvo javno prikazivanje sustava, ali bez projektila 40N6, planirano je za prošlogodišnju zrakoplovnu izložbu MAKS u Moskvi. Zbog nepoznatih razloga odobrenje za prikazivanje sustava povučeno je doslovno u zadnji trenutak te su vozila s opremom napustila prostor izložbe doslovno jedan dan prije njezina otvaranja za javnost.

Velike mogućnosti razvoja
Već je sada jasno da će S-400 vrlo brzo proći cijelu seriju modernizacija, prije svega uvođenje u operativnu uporabu novih radara za otkrivanje i praćenje ciljeva. U svakom slučaju još će neko vrijeme u operativnoj uporabi ostati radar 96L6, Unatoč činjenici da mu je zona motrenja tek 300 km ili manje od dometa projektila 40N6, zbog njegovih mogućnosti preciznog praćenja najrazličitijih ciljeva bez obzira na visinu leta. Uz radare na zemlji, za otkrivanje ciljeva će se rabiti i radari na raznim letjelicama, između ostalih i na bespilotnima.
Najavljena gradnja američkih položaja za balističku obranu u Češkoj i Poljskoj sigurno će dovesti do dodatnog povećanja mogućnosti djelovanja sustava S-400 protiv balističkih projektila. Upravo Rusija ima najbogatije iskustvo u razvoju mobilnih protubalističkih sustava počevši još od sustava S-225 (povučen je iz operativne uporabe početkom sedamdesetih godina prošlog stoljeća), koji je mogao presretati interkontinentalne balističke projektile. Tu je naravno i protubalistički sustav S-300V, koji je još uvijek u operativnoj uporabi. Neslužbeni izvori navode da bi prijelazno rješenje moglo biti spajanje moderniziranog (i uspješno testiranog) projektila 9M82M2 (originalno razvijenog za sustav S-300VM) i komponenti sustava S-400. Većih tehničkih i poslovnih problema ne bi trebalo biti jer je odnedavno tvrtka Antey DB sastavni dio holdinaga Almaz-Antey. Ova hibridna konfiguracija nazvana Samodyerzhets (Autocrat) već je testirana 2004. godine, u vrijeme kad se činilo da nikada neće doći do uspješnog okončanja razvoja projektila 40N6.

Ako se sustav S-400 naoruža projektilima 96M6, 48N6D i 40N6, moći će se uspješno nositi s najrazličitijim ugrozama, uključujući čak i interkontinentalne balističke projektile i njihove višestruke bojne glave. Najmanja zona djelovanja bit će tek jedan kilometar, a najniža visina djelovanja tek nekih pet metara. Teoretska mogućnost djelovanja protiv velikih i sporih ciljeva već je sada 400 kilometara. Najveća visina djelovanja sada je oko 50 kilometara, ali se očekije da će se uskoro ona povećati na čak 150 kilometara kako bi se mogli uništavati ciljevi koji lete u tzv. bliskom svemiru.

Naravno, kad imate tako učinkovit sustav, onda razmišljate kako da ga najbolje iskoristite. Zato će se S-400 uskoro prilagoditi i za uporabu s ratnih brodova ruske ratne mornarice. Ta će prilagodba biti lagana jer su i najveći projektili sustava S-400 još dovoljno mali da stanu u lansere sustava Fort i Fort-M, koji se već rabe na ruskim i kineskim razaračima i krstaricama. Naravno da će uporaba projektila 9M96, 9M96-2 i 40N6 bitno povećati mogućnosti protuzračne obrane ruskih brodova. Projektil 40M6 će, sa svojim maksimalnim dometom od čak 400 kilometara, omogućiti obranu flotnih sastava. Najmanji projektil, 9M96, mogao bi se uskoro naći u naoružanju manjih ratnih brodova (korvete), zajedno s najnovijim radarskim sustavima koje razvija tvrtka Altair, dok je 9M96-2 pogodan za ugradnju na veće ratne brodove kao što su fregate i razarači.

Ruska kopnena vojska će kupiti sustav S-400 samo ako se pokaže da ima znatno bolje mogućnosti djelovanja protiv balističkih projektila u odnosu na sustav S-300V. Ako ga i kad ga kupi ruska kopnena vojska će ga najvjerojatnije postaviti na druge kamione ili gusjeničare, te tražiti nove ili barem postojeće radare s poboljšanim mogućnostima otkrivanja vrlo brzih ciljeva na većim udaljenostima.

Kako bi se ubrzao ulazak sustava S-400 u operativnu uporabu i raspoređivanje u postrojbe, razvijen je prijedlog “miješanih pukovnija”. U njima bi uz S-400 djelovale i bojne opremljene sustavima S-300PM naoružanim projektilima 48N6. U ovoj kombinaciji S-300PM bi djelovali protiv jednostavnijih ciljeva, dok bi se S-400 morali “nositi” s onim zahtjevnijima. Ova ideja nije nova. Naime, još tijekom sedamdesetih godina prošlog stoljeća kopnena vojska Sovjetskog Saveza imala je identični pristup smanjenja troškova zamjene sustava Kub znatno naprednijim sustavom Buk. Umjesto da je zamjena vršena jedan za jedan (jedan novi Buk za jedan Kub povučen iz operativne uporabe), Bukovi su raspoređivani u postrojbe da bi djelovali zajedno sa starim sustavom. Tek nakon što su istekli resursi projektila sustava Buk, stvorene su “čiste” Kub postrojbe.

Zaključak
Unatoč kašnjenju u razvoju i uvođenju u operativnu uporabu, protuzračni raketni sustav S-400 ulazi među tri najsuvremenija i najbolja u svijetu, a njegova daljnja nadogradnja i modernizacija samo će dodatno učvrstiti tu poziciju. Osim što će u skoro vrijeme postati glavni oružani sustav ruske protuzračne obrane, a možda i glavni protuzračni sustav ruske ratne mornarice, S-400 ima i odlične izglede na svjetskom tržištu. Zapravo već sada strani kupci “stoje u redu” iščekujući trenutak kad će Kremlj dopustiti njegov izvoz u “prijateljske” države. Uz već spomenutu Bjelorusiju, potencijalni kupci su svi dosadašnji kupci sustava S-300: Alžir, Grčka, Indonezija, Indija, Iran, Kina, Libija, Sirija i Vijetnam. Na listi potencijalnih kupaca lako bi se mogli naći i Ujedinjeni Arapski Emirati, koji su već htjeli kupiti S-300, ali ih je u toj nakani spriječio politički pritisak iz Washingtona. Neki izvori spominju i Pakistan, koji hitno treba sustav za zaštitu od indijskih balističkih projektila.

Druga je stvar hoće li holding Almaz-Antey moći organizirati toliku proizvodnju da uspije zadovoljiti sve narudžbe ili će strani kupci morati pričekati, naročito sad kad Rusija ima dovoljno novca od izvoza nafte i prirodnog plina pa opstanak njezine namjenske industrije više ne ovisi isključivo o izvozu. Naravno, tu je i mogućnost kombiniranja sustava S-300PMU i S-300PMU-2 s projektilima 9M96 i 9M96-2.

Projektili		9M96	9M96-2	48N6D	40N6
Domet	km	40	120	200	400
Visina djelovanja	km	20	30	30	50+
Masa	kg	333	420	1835	više od 2000
Masa bojne glave	kg	24	24	180	?
Masa kontejnera	kg	2300 s četiri projektila	2700 s četiri projektila	2600	više od 2800

 

Siniša RADAKOVIĆ