Brzi napadajni raketni brodovi klase Dogan u sastavu RM Turske pojavili su se prvi put sredinom 1977. godine. Dobra iskustva i zadovoljstvo stečeno dugotrajnom uporabom ovih brodova rezultiralo je izgradnjom serije od šest plovnih jedinica na domaćim navozima brodogradilišta Taskizak u Istambulu

Ratni brod u gradskoj luci uvijek je atrakcija sama po sebi. Slika broda okićenog signalnim zastavama i svjetlosnim nakitom uvijek je veliki mamac za mnogobrojne znatiželjnike, i posebno za zaljubljenike u more i brodove. Među takve svakako spada i autor ovih redaka, koji se i nakon četrdesetak godina otkako se prvi put popeo na palubu nekog ratnog broda i petnaestak godina provedenih na “ukrcanju” na ratnom brodu, ne može othrvati snažnoj potrebi da izbliza razgleda, upozna i prošeta palubom broda na kojemu još nije bio. Potkraj kolovoza ove godine pružila mi se prilika da povodom turskog Dana pobjede (Zefer Bayrami) u luci Alanyi, upoznam i razgledam brzi napadajni raketni brod turske ratne mornarice oznake P 346 Gurbet. (Naime, 30. kolovoza se slavi velika pobjeda turske republikanske vojske nad grčkom vojskom u bitci kod Dumlupinara, koja se vodila od 26. – 30. kolovoza 1922., tijekom rata za neovisnost.)

Brzi napadajni raketni brodovi klase Dogan u flotu ratne mornarice Republike Turske uključeni su prvi put prije 32 godine. Riječ je o međunarodnoj suradnji i dogovorenoj dostavi dvaju FAMC (Fast Attack Missile Craft) tipa FPB-57, koje je projektirao njemački konstrukcijski ured Lürssen. Prema stavkama potpisanog ugovora, u SR Njemačkoj su za Tursku izgrađena prva dva broda iz serije, koju danas čini osam plovnih jedinica. Prva dva broda dobila su imena P 340 Dogan i P 341 Marti i izgrađena su u brodogradilištu Vegesack u Bremenu, dok je šest brodova licencno i sukcesivno izgrađeno u tadašnjem istambulskom brodogradilištu Taskizak na obalama Bosfora. To je brodogradilište 1999. godine integrirano zajedno s istambulskim brodogradilištem Pendik u novi turski brodograđevni konzorcij pod imenom INSY – Istambul Naval Shipyard (Istambulsko mornaričko brodogradilište). INSY je danas jedno od tri glavna turska vojna brodogradilišta. Preostala dva nalaze se u Gölücku i Izmiru. Prema prvom dostavljenom brodu, nova klasa turskih FAMC dobila je ime Dogan. Nakon dobave prva dva broda, 1977. i 1978. godine, u sljedećih desetak godina u sastav RM Turske uključeno je još šest brodova ove klase, prema dinamici prikazanoj u sljedećoj tablici:

Potrebno je napomenuti da se ponegdje u stručnoj literaturi samo prva četiri broda (dva izgrađena u Friedrich Lürssen Werftu i prva dva izgrađena u brodogradilištu Taskizak) svrstavaju u klasu Dogan. Sljedeća, druga serija od četiri plovne jedinice građene od 1984. do 1988. godine na domaćim navozima u Istambulu ponekad naziva i klasom Rüzgar, prema prvom brodu iz te serije. Ugradnja nešto modernije opreme na drugu seriju ove klase ipak u ovom slučaju nije postao presudni čimbenik koji bi utjecao na to da se ova serija smatra zasebnom klasom.

FAMC klasa Dogan i Yidliz na zajedničkim pomorskim vježbama s američkom ratnom mornaricom se nalaze u dvjema vojnopomorskim oblastima. Prvi borbeni odred podčinjen je Zapovjedništvu sjeverne vojnopomorske oblasti. U ustrojbenoj shemi ovog odreda nalazi se ukupno 16 FAMC; osam brodova klase Dogan, dva broda klase Yildiz i 6 brodova klase Kiliç (prvi stealth projekt turske ratne mornarice). Udarna moć ovog pomorskog odreda počiva na protubrodskim raketnim projektilima tipa Harpoon. Drugi borbeni odred podčinjen je Zapovjedništvu južne vojnopomorske oblasti. U svom sastavu ima 14 FAMC jedinica: osam brodova klase Kartal (njemačka klasa Jaguar), naoružanih protubrodskim projektilima tipa Penguin te šest brodova klase Tufan (riječ je zapravo o povećanoj klasi Dogan, tj. o Lürssenovom projektu FPB 57-052, duljine 62,4 m i standardnog deplasmana od 440 tona) također naoružanoj američkim protubrodskim krstarećim projektilima Harpoon.

Tehničke odlike klase Dogan
Patrolni brodovi klase Dogan zasnovani su na Lürssenovom provjerenom projektu brzog patrolnog raketnog broda poznatog pod projektnim nazivom FPB-57. Riječ je o brodovima poludeplasmanske forme, velike maksimalne brzine i vrlo snažnog oružnog sustava koji podupiru moderni zapovjedno-senzorski taktički sustavi. Razvoj ove klase započeo je sa željom za poboljšanjem taktičko-tehničkih odlika dotadašnjih klasa brzih napadajnih brodova, prvenstveno klase Jaguar. Trupovi raketnih brodova klase Dogan izgrađeni su od čelika povećane čvrstoće a njihova nadgrađa su izgrađena od mnogo lakšeg aluminija. Duljina broda preko svega iznosi 58,1 m, širina 7,62 m dok visina glavne palube od referentne ravnine iznosi 2,83 m. Standardni deplasman iznosi 360 a puni 410 tona – što ove brodove svrstava u skupinu FAMC (ili prema nama bližoj terminologiji raketnih topovnjača srednje veličine). S omjerom duljine naspram širine od 7,624 ovi brodovi imaju izuzetno vitak i elegantan izgled što im u kombinaciji s vrlo snažnim propulzijskim postrojenjem osigurava vrlo široki operativni dijapazon brzina, s visokim trajnim i vršnim brzinama.

Pogon i naoružanje
Pogonsko postrojenje FAMC klase Dogan sastoji se od četiri glavna brzohodna dizelska motora renomiranog njemačkog proizvođača MTU tipa 16V 956 TB91; pojedinačne snage od 3307,5 kW, odnosno 13 230 kW ukupno ( ~ 18 000 KS). Svaki od glavnih pogonskih motora prenosi snagu na svoju propelersku osovinu na kojoj je ugrađen četverokraki propeler s fiksnim krilima. Takva konfiguracija propulzije broda podijeljena je na dva brodska prostora, odnosno na pramčanu i krmenu strojarnicu u kojima su također smještena i četiri MTU dizel-generatora od po 102 kW, koji mogu “pokriti” sve potrebe za električnom energijom u iznosu od ukupno 405 kW uz mogućnost kratkotrajnog preopterećenja dizel?generatora od 12 do 15 %. Dvije glavne razvodne ploče distribuiraju električnu energiju do svih potrošača na brodu.

Prema raspoloživim (službenim) podacima, maksimalna brzina FAMC brodova klase Dogan na standardnom deplasmanu iznosi 36 čvorova, dok neki manje službeni izvori spominju maksimalnu brzinu od 38 čvorova. Doplov brzih napadajnih raketnih brodova klase Dogan deklariran je na 3400 Nm uz ekonomsku brzinu od 16 čvorova, odnosno 720 Nm pri brzini od 35 čvorova. Posadu broda čini ukupno 38 članova (5 časnika, 13 dočasnika i 20 mornara).

Osnovno naoružanje FAMC brodova klase Dogan su njihovi protubrodski krstareći raketni projektili tipa Harpoon. Na krmenom dijelu broda postavljena su dva četverostruka lansera za Boeingove raketne projektile RGM-84A Harpoon dometa 67 do 75 Nm (124-140 km). Na pramcu broda instaliran je jednocijevni Oto-Melara Compact, top dvostruke namjene kalibra 76/62 mm. Na samoj krmi broda ugrađen je Oerlikonov dvocijevni protuzračni top kalibra 35/90 mm a na bokovima stražnjeg dijela nadgrađa montirane su dvije teške strojnice Browing, kalibra 12,7 mm. Uz spomenute Browing strojnice, na brodu postoje još po dva nosača na svakom boku za montažu strojnica manjeg kalibra (7,62 mm) koji se rabe za eliminaciju asimetričnih prijetnji u bliskoj zaštiti broda. Borbeni komplet za Oto-Melarin top iznosi 300 granata, dok borbeni komplet za Oerlikonov protuzračni top doseže brojku od 2750 granata. Borbeni sustav nadopunjuju i dva lansera predviđena za lansiranje IC i radarskih mamaca.

Senzori
Brzi napadajni raketni brodovi klase Dogan građeni su prema prevladavajućim konstruktorskim razmišljanjima u konstrukciji i dizajnu FAMC brodova s kraja osamdesetih i početka devedesetih godina prošlog stoljeća. Koncepcijski je riječ o standardnoj izvedbi lake plovne jedinice na kojoj je bilo moguće podignuti radar na tek 16,75 mm od referentne ravnine. Brodovi klase Dogan opremljeni su navigacijskim radarom Racal Decca TM 1226. Ugrađeni ciljnički radar je tipa Thales WM-28-41. Kao i svi suvremeni FAMC brodovi i klasa Dogan opremljena je suvremenim elektrooptroničkim direktorom. Turska ratna mornarica odlučila se za ugradnju elektrooptroničkih direktora tipa Thales LIOD. Na brodove klase Dogan ugrađen je taktički borbeno-nadzorni sustav tipa Tacticos IV u kojeg je integriran i sustav elektroničkih protumjera Susie – I. Brodovi su također opremljeni modernim IFF sustavom te modernim komunikacijsko?informatičkom opremom te suvremenim sustavom za borbu protiv požara i prodora mora.

Modernizacija i nasljednici
Već površnim pogledom može se zaključiti da su brodovi klase Dogan veterani u sastavu turske ratne mornarice. Prva dva broda, isporučenia iz SR Njemačke u službi su već 32 godine. Najmlađi brodovi iz druge serije, P 346 Gurbet i P 347 Firtina u službi su već respektabilnih 21 godinu. S prosječnom starošću od 26 godina ovi vrlo zahvalni brodovi su još uvijek snaga i čimbenik s kojim ozbiljno računa zapovjedništvo Flote turske ratne mornarice. Okružena Sredozemnim, Crnim, Egejskim i Mramornim morem, Republika Turska egzistencijalno ovisi o prohodnosti svojih pomorskih komunikacija (SLOC – Sea Line of Communications) jer se više od 90% njezina uvoza i izvoza roba obavlja morskim putoem. More nije samo glavna arterija turske ekonomije nego je istodobno i bastion sigurnosti turske države. Upravo iz tih razloga turska ratna mornarica poklanja veliku pažnju procesu modernizacije i obnavljanja svojih pomorskih snaga. Taj je proces zahvatio i klasu Dogan koja je svoje nasljednike dobila ponajprije u novim FAMC klasama Yildiz, Kiliç I, te klasi Tufan. Klasa Yidliz sastoji se od dvije plovne jedinice, P 348 Yidliz i P 349 Karayel. Kobilice ovih brodova položene su u istambulskom brodogradilištu Taskizak 1993. i 1994. godine a isporučeni su ratnoj mornarici tijekom 1996. i 1997. godine. Prema osnovnim odlikama gotovo su jednake klasi Dogan. Od nje se razlikuju tek 30 cm manjom duljinom trupa (57,8 m), ali većim punim deplasmanom za 20 tona (430 tona). Uz to, klasa Yildiz dobila je nove i nešto slabije motore MTU 16V 538TB91 od 2940 kW, odnosno ukupno 11 760 kW (~ 16 000 KS). Ostale tehničke odlike, senzori i sustav naoružanja su identični klasi Dogan. Uz ponešto izmijenjeni oblik nadgrađa ono što prvo razlikuje klase Dogan i Yidliz jest okrugla zaštitna kupola u kojoj je smješten motrilački radar na FAMC brodovima klase Dogan. Bez obzira na činjenicu da su brodovi klase Dogan već preko tri desetljeća u službi turske ratne mornarice, oni još uvijek, predstavljaju vrlo snažnu komponentu turske pomorske moći, pravu mjeru i zadovoljavajuću kombinacije pokretljivosti i paljbene moći. Kao i većina FAMC brodova konstruiranih koncem posljednjeg kvartala prošlog stoljeća, ni klasa Dogan se ne može pohvaliti posebno dobrom protuzračnom komponentom obrane (ponajprije onom proturaketnom) na srednjim daljinama. Kako je ponajprije riječ o plovilima, mornaričkim žargonom rečeno tipa “ispali i bježi”, ovi se brodovi gotovo savršeno uklapaju u okvire takvih uloga i taktičkih zadaća. Činjenica da se svi brodovi klase Dogan nalaze pod operativnim zapovjedništvom sjeverne vojnopomorske oblasti (koje pokriva i akvatorij Egejskog mora u kojem se brojni grčki otoci nalaze vrlo blizu turske obale) govori dovoljno sama za sebe.

Novo vrijeme, koje pred Tursku kao i pred sve ostale suvremene mornarice nameće nove zahtjeve, zahtijeva da se ovi brodovi osim u “jurišnim” zadaćama, za koje su bili konstruirani i građeni u vrijeme Hladnog rata, danas sve više moraju rabiti u patrolnim obalnim zadaćama, nadzoru linija SLOC-a te zaštiti turskih nacionalnih interesa na moru. Budući da je Turska odlučila u narednom srednjoročnom razdoblju znatno osuvremeniti svoje flotne snage razvojem domaćih projekata kao što je projekt korvete Milgem, zatim domaće fregate za 21. stoljeće, projekta dvaju novih LPD brodova (koji bi se gradili vjerojatno u suradnji s talijanskim partnerima), te naposljetku daljnjim razvojem prvog domaćeg stealth projekta brzog napadajnog raketnog broda nove generacije klase Kiliç II – nesumnjivo je da će se zbog svugdje nazočnog nedostatka novca klasa FAMC brodova Dogan zadržati u uporabi još barem nekoliko godina, a dva “najmlađa” broda, P 346 Gurbet i P 347 Firtina sasvim sigurno barem još desetak godina. Takvoj procjeni pridonosi odličan dojam glede opremljenosti i održavanosti broda P 346 Gurbet, u koju se autor ovog teksta imao prilike osobno uvjeriti.

FAMC KLASE DOGAN
Ime broda	Oznaka	Kobilica	Porinuće	U službi
Dogan	P 340	1975.	16.06.1976.	15.06.1977.
Marti	P 341	1976.	30.06.1977.	27.07.1978.
Tayfun	P 342	1978.	19.07.1979.	1980.
Volkan	P 343	1979.	11.08.1980.	1981.
Rüzgar	P 344	1982.	1983.	17.12.1984.
Poyraz	P 345	1983.	17.12.1984.	07.02.1986.
Gurbet	P 346	1986.	24.07.1987.	22.07.1988.
Firtina	P 347	1987.	22.07.1988.	23.10.1988.

Igor SPICIJARIĆ