Nekad je bila jamstvo sigurnosti Šibenika, najstarijeg autohtonog hrvatskog grada na dalmatinskoj obali, a danas je jedan od njegovih najvažnijih kulturno-povijesnih spomenika

Izgrađene kroz srednji i novi vijek, šibenske tvrđave Sv. Mihovil, Sv. Nikola, Sv. Ivan i Barone bile su čuvari grada turbulentne povijesti od najezde brojnih neprijatelja. Srednjovjekovni Sveti Mihovil stoji na strmoj litici šezdesetak metara iznad tla. Ta je tvrđava prvotno imala ulogu promatračnice s koje se pružao pogled na šibenski zaljev i ušće Krke. Također, služila je kao kontrolna točka svih prometnih putova prema susjednim gradovima Zadru i Splitu. Ime je dobila po srednjovjekovnoj crkvi svetog Mihovila podignutoj unutar svojih zidina u XII. stoljeću. Premda crkva danas nije sačuvana, sveti Mihovil još je u srednjovjekovnom razdoblju postao nebeski zaštitnik Šibenika, o čemu svjedoči i najstariji gradski pečat iz XIII. st., koji prikazuje arkanđela kako bdije iznad šibenskih bedema.

Uporište i utočište

Tvrđava se prvi put spominje na Božić 1066., kad je hrvatski kralj Petar Krešimir IV. boravio u njoj zajedno sa svojom dvorskom pratnjom. Iz toga se može zaključiti da je podignuta još ranije, a neke teorije navode da je lokacija bila naseljena i u ilirsko doba. Zbog svoje iznimne obrambene i strateške važnosti tvrđava je poslužila kao epicentar iz kojeg se razvio najstariji hrvatski grad na jadranskoj obali koji nema antičku baštinu. U povijesnim izvorima tvrđava se idući put spominje početkom XII. st., kad je služila kao polazna točka i sklonište gusarima koji su napadali mletačku trgovačku flotu. Zbog toga je, čini se oko 1116., mletački dužd Ordelafo Faliero (umro 1118.) pokrenuo napad na Šibenik u kojem je tvrđava doživjela prva ozbiljnija oštećenja, a sam grad došao pod mletačku vlast. Idući kronološki spomen tvrđave datira iz sredine XIII. st., kad papa Aleksandar IV. (pontifikat od 1254. do 1261.), spominje da su Šibenčani razorili vlastitu tvrđavu kako bi iz nje istjerali pripadnike templarskog reda. Šibenik je početkom XIV. st. bio jedan od gradova koji su se pobunili protiv moćne hrvatske plemićke obitelji Bribirskih, koja je dugo godina držala grad pod svojom upravom. Bio je to razlog banu Mladinu II. Bribirskom (oko 1275. –1341.) da uz pomoć mletačke mornarice pokrene 1319. godine kaznenu ekspediciju protiv grada. Premda je Šibenik doživio silovitu opsadu s mora i kopna, zahvaljujući čvrstim gradskim zidinama i tvrđavi uspio je odoljeti napadu. Sličan scenarij zbio se 1378., kad je mletački admiral Vettore Pisani (1324. – 1380.) sa svojom mornaricom napao Šibenik tijekom ugarsko-mletačkog rata na Jadranu. Premda je grad teško razoren i opljačkan, Sveti Mihovil ostao je neosvojen. Poslužio je također kao sklonište stanovništvu ugroženom teškim borbama koje su rezultirale paljenjem mnogobrojnih kuća.

Udari groma i revitalizacija

Mlečani su Šibenik konačno stavili pod svoju upravu početkom XV. stoljeća. Premda je Ladislav Napuljski (1377. – 1414.), Mlečanima 1409. godine prodao Dalmaciju, a time i Šibenik, gradska uprava i stanovnici s tim se nisu pomirili. Kad su Mlečani pokušali prodor, pružen im je žestok otpor pa je grad ponovno završio pod teškom opsadom. Nakon dvije godine i dva mjeseca iscrpljeni su Šibenčani, odsječeni od vanjskog svijeta, 1412. bili prisiljeni na predaju. Ipak, u pregovorima su uspjeli isposlovati da se razrušena tvrđava obnovi i rekonstruira tako da pruži vojnoj posadi bolju opskrbu te mogućnost brzog bijega u slučaju neprijateljske opsade ili pobune domaćeg stanovništva. Prema povijesnim zapisima iz XV. stoljeća, na tvrđavi se u početnom razdoblju mletačke uprave nalazilo četrdeset vojnika opremljenih suvremenim oružjem, među kojim su prednjačili topovi manjeg kalibra, samostreli i lukovi sa strijelama, koplja, oklopi, štitovi te nekoliko pušaka.

Tijekom XVI. i XVII. st. gradske se fortifikacije dopunjavaju pa se tako dovršavaju tvrđave svetog Nikole, svetog Ivana i Barone, koje su vrlo uspješno branile Šibenik od osmanlijskih napada. Tvrđava svetog Mihovila njihovom je izgradnjom polako počela gubiti na važnosti te postaje zapuštena. Velika šteta zbila se 1663., kad je grom udario u skladište baruta te izazvao eksploziju i požar u kojem je izgorjela crkva svetog Mihovila. Gotovo identičan događaj zbio se 1752., kad je grom izazvao još snažniju eksploziju koja je osim unutrašnjih objekata oštetila i velik dio zapadnih zidina tvrđave. Relativna obnova tvrđave provedena je tek 1832. za vrijeme habsburške uprave, kad je vojska rekonstruirala dijelove zidina i prilagodila ih svojim potrebama.

Projektom revitalizacije koji je počeo 2012. godine dugo zatvorenoj i javnosti nedostupnoj fortifikaciji udahnut je novi život i dobila je novu ulogu. Danas je mjesto mnogobrojnih kulturnih, edukativnih i glazbeno-scenskih događanja. Isto tako, ona je uz katedralu sv. Jakova jedan od najvažnijih i najstariji kulturno-povijesni spomenik Šibenika i nezaobilazna atrakcija za sve posjetitelje starog hrvatskog grada.

Josip BULJAN

Foto: Ines FURČIĆ