Ministarstvo hrvatskih branitelja i ove je godine raspisalo natječaj za najbolju priču o Domovinskom ratu, na koji se i ovaj put javio velik broj učenika. I ovaj, peti po redu natječaj, pokazao je zanimanje djece za tematiku vezanu uz Domovinski rat, što je još jedna potvrda ovog iznimno poticajnog projekta. Za razliku od dosadašnjih, ovogodišnji natječaj dao je priliku i učenicima srednjih škola iz Bosne i Hercegovine koje izvode nastavu prema nastavnom planu i programu na hrvatskom jeziku. U ovom broju donosimo treću od ukupno sedam pohvaljenih priča učenika iz Bosne i Hercegovine

Okrenula godina još jedan list kalendara i zvanično najavila rujan. Tebi, maleni moj psiću, što ti je glavna zadaća zalajati kad se krišom prošunja mačka ili umiliti se kad trebaš dobiti hranu, ovo ništa ne znači. No, njuška i istančani vid, spretnost i brzina nogu lovačkog psa, znaju točno što nosi rujan. Za njih je ovo posljednje doba lova na srne… Već po njima vidiš kako im dlaka više ne sjaji, u oku gube iskru želje, a korak im postaje trom. Ne viđaju oni više puške na ramenu vođe svoga, niti srne hvataju u skoku. I kao što košuta žudi za izvor vodom, tako i oni za njom. Razmišljaju, vrte se i prevrću sve dok ih želja ne mine. Pametno iskorištavaju posljednje trenutke i svaki dan vape svom gospodaru da im usliša zahtjeve, ta zaista nisu veliki, samo jedna mala srnica. Srne u životinjskoj hijerarhiji odlučno biraju biti krhke. Navlače na sebe masku nježnosti i slabosti. Njome spretno prekrivaju svoju hitrost. I dok ih opazi lovački pas, u tren oka njih više nema. Možeš ih naći s druge strane livade ili pak pomisliti kako te um obmanjuje. Zanimljivo je to, draga Prirodo, kako svako tvoje stvorenje ima svoju ulogu u predstavi i igra je odlično. No, zaista se pitam nekad za koga se ta predstava odvija? I dok mene ovo pitanje jede, ja jedem dio tebe, a dio tebe pak jede drugi dio tebe. Uh, kakva zbrka. Takva si ti! Laiku lijepa i jednostavna, a slikaru samo komplicirana. I dok bi tvoju jesen oko obična promatrača etiketiralo kao smeđu, oko slikara bi se zaplelo jer u toj smeđoj našlo bi paletu boja. Ponekad je lakše gledati jesen kao smeđu, srnu kao krhku, život kao igru, a jesti strogo samo ono što nam se servira.

Ponovno sam djelić ničega. Osluškujem tvoje korake, osluškujem bujicu primirja kako hrli k meni i razlama se u komadiće rata. Otvaram Knjigu Postanka, postanka svih mojih grozota i listam do najmračnije stranice do paklenih vrata. Prislonjen uz zemlju, nikad ti nisam bio bliži, a voljom bih ti htio biti što dalji. Jer ne želim slušati trube, niti skladbe u molovima, ne želim piti rajsko vino niti proklinjati tebe zemljo. Vidim crne plodove majčinih utroba čija sreća počiva na grobu drugoga. Vidim ih s puškama okačenim na ramenu, visoko uzdignute glave, misleći kako pljuvačka upućena nebu, neće se kad-tad zalijepiti im na obraz. Razlit će se taj ogavni simbol nepristojnosti i poteći kao suza iz majčinog oka. Rodit će im bujne cvjetove bora i zamest će ih staračkim pjegama. Koža će im se osuti, a od ljute zime zazepst će im srce. Progutat će ih mračna zemlja, a Kerber će im otkinuti ruku, ruku desnicu. Bolit će ih svako slovo mrtvog imena dok je u Boga dana. Kad kazaljka otkuca ponoć, naredit će Saturn Dijani osvetu. Na Olimpu će se zakuhati grozni plan po sudbini onih koji uništiše šume hrasta, pogaziše divlje jagode i uništiše moje oranice, a mjesto njih zasadiše zemlju korovom, zemlju metcima. Pak ne bojim se ja takvih glava koje pod ludim vodstvom imaju smjelost, više se bojim sjemena što će živjeti nakon njih, moju zemlju zvati svojom domovinom, a moj jezik prisvajati sebi. Bojim se i za tebe, moja Savo, da ti izvori ne presahnu i da od tebe ne ostane samo suho korito. Peći će te onda kad u tvom mulju budu gazile prljave noge ljudi čije su ruke još prljavije. Osjetim tvoj pogled mračni tiranine, tvoje oči na sebi i dušu ti osjetim. Opire se ona smirenosti i divlja poput mladog ždrijebeta. Na krilima vjetra komad teškog metala prolazi mi kroz kožu, oštrica bratova ne samo da se zavlači u najdublje slojeve mesa i kida jednu po jednu žilicu moga tijela, već prolazi i na drugu stranu noge. Ta vidim ti u očima bol veću nego moju, u ustima krik što nadglasuje noćnu zvjerad, a u tijelu zrno čovjeka. Trčiš k meni kao lisica kokoši, a od mene planiraš ostaviti samo perje. Što želiš još? Sve sam ti dao, pa čak i život. Vučeš me u stranu, pak me oživljavaš s malo vode i daješ mi gliste koje maločas iskopa sebi iz tvrde zemlje za obrok, motaš mi nogu u svilu nebesku. Govoriš mi riječi čiju frekvenciju uši moje žele čuti: “Preživjet ćeš! S one strane je spas. Bježi!’” Uzeh ono što mi život servira, ozlijeđenu nogu, polovnu snagu i malo hrabrosti. Za sobom ne ostavi ništa, tek pokoju kapcu krvi što mi curiše iz noge kao trag budem li se jednom htio vratiti u ovu zemlju, u zemlju Sjećanja. Na dalekom obzorju izvuče se još jedna srna očnjacima ljutih pasa. Navukoše se zavjese na pozornici i završi se još jedna predstava. Predstava u kandžama prirode.

Agata Perković, učenica 3. razreda Katoličkog školskog centra “Don Bosco” Žepče