Američka je vojska imala veliku sreću da je u rat ušla tek potkraj 1941., jer 1939. i 1940. tamošnje oklopne snage doslovno nisu imale niti jedan borbeno uporabljiv tenk

Do 1935. američka vojska još uvijek, unatoč mnogobrojnim pokušajima, nije imala uporabljiv tenk. Barem ne takav koji će se moći uspješno nositi s njemačkim tenkovima. Zapravo do te godine američka vojska nije ni težila izradi tenkova, već više malih tanketa naoružanih strojnicama.

Da stvar bude komičnija, inovativna rješenja J. Waltera Christiea više su utjecala na razvoj tenkova u Europi (prije svega u Sovjetskom Savezu), nego u Sjedinjenim Američkim Državama. Vjerojatno ponajveći krivac za takvo “lutanje” američke vojske u razvoju tenkova bila je politika političkog izolacionizma koji je težio ostaviti Ameriku izvan sukoba u Aziji i Europi. No, dolaskom Adolfa Hitlera na vlas 1933. znatno su se promijenili politički odnosi ne samo u Europi već i u svijetu. Iste je godine Franklin Delano Roosevelt postao 32. predsjednik Sjedinjenih Američkih Država. Iako je u početku Roosevelt formalno podupirao politiku izolacionizma, te se prije svega okrenuo izvlačenju države iz duboke ekonomske krize, pod njegovim je predsjednikovanjem započeo i nagli razvoj američkih oružanih snaga.

Combat Car M1
Combat Car M1 bio je prvi laki tenk, ili bolje kazano tanketa, koja je uspješno prošla razvoj i u većem broju ušla u naoružanje američke kopnene vojske. Njezini su korijeni u tanketi Combat Car T5 razvijenoj za američko konjaništvo. T5 je razvio Rock Island Arsenal 1934., na osnovitankete T2E1, koja je pak nastala na osnovi tankete T1E4. T5 je bio naoružan s dvije kupole i četiri strojnice kalibra 7,62 mm. No, neki izvori navode da se naoružanje sastojalo od jedne teške strojnice kalibra 12,7 mm (u kupoli) i tri strojnice od 7,62 mm (dvije u kupoli i jedna u prednjem dijelu vozila). S oklopom debljine 16 mm i dužine 4,43 m (širine 2,4 i visine 2,26 m), bila je teška 8600 kg. Iako je to bilo znatno više od propisanih 7,5 tona, koliko je tražilo američko ministarstvo obrane, T5 je ipak bio dobra tanketa. Pokretao ju je benzinski motor Continental W670 sa sedam cilindara i snage 186,6 kW (250 KS), što je bilo dovoljno za solidnu brzinu od 58 km/h. Autonomija joj je bila 180 km. T5 je imao četveročlanu posadu.

Na osnovi T5 razvijena je tanketa s jednom kupolom prvobitno označena kao T5E2, koja je 1940. dobila oznaku M1A2.
Iako baš nije bila “po ukusu” američkog ministarstva obrane, tanketa T5 se pokazala kao dobra osnova za razvoj novih tanketa. Tako je 1935., ponovno za potrebe američkog konjaništva, razvijena tanketa Combat Car M1. Najveća izmjena bila je ugradnja jedne kupole u koju su smjestili tešku strojnicu kalibra 12,7 mm i strojnicu kalibra 7,62 mm. Zadržana je i strojnica od 7,62 mm u prednjem desnom dijelu vozila. Iako je debljina oklopa ostala ista (16 mm), jedinstvena kupola je donijela smanjenje mase na 5987 kg. Smanjenju mase pridonijelo je i skraćenje vozila na 4,14 m (širina je ostala 2,4 a visina 2,3 m). Kako je zadržan benzinski motor Continental W-670 sa 186,6 kW, najveća brzina se povećala na odličnih 72 km/h. Barem po toj odlici M1 je bio u samom svjetskoj vrhu. No, ova se brzina mogla ostvariti samo na dobrim cestama, dok je tijekom kretanja po neravnom terenu bila znatno manja.
Na prvih 89 primjeraka ugrađena je kupola s D oblikom. Potom je napravljena inačica M1A1 s tzv. oktagonalnom (osmerokutnom) kupolom. Međutim, napravljeno je samo 17 primjeraka ove inačice. Potom je napravljena inačica M1A3 koja je dobila dizelski motor Guiberson T-1020 s devet cilindara. Ovaj je motor izvorno razvijen za brodsku uporabu a kako je bio kompaktne konstrukcije, odlučeno je da se testira na M1. Najveća snaga motora bila je 245 KS pri 2200 okretaja u minuti, ali je zbog zaštite mjenjača snaga bila ograničena na 220 KS. Najveća brzina M1A1E1 bila je 58 km/h, vjerojatno jer je zadržan istovjetni mjenjač s benzinskog motora. Kako se zapravo bila riječ o eksperimentu, proizvedeno je samo sedam primjeraka inačice M1A3.

Kad su 10. srpnja 1940. službeno osnovane američke oklopne snage, oznaka svih tanketa M1 (pa i M2) primijenjena je u M1A1. Ne postoje podaci da je ijedan M1 rabljen u borbama tijekom II. svjetskog rata.

Combat Car M2
Na osnovi M1 1940. godine nastala je tanketa M2 koja je dobila nešto malo primijenjeno podvozje kako bi se povećala pokretljivost izvan cesta. Ugrađen je i dizelski motor Guiberson T-1020-4 s 245 KS. Maksimalna brzina je bila 58 km/h na cestama, ali je izvan njih brzina bila tek 40 km/h. Najveći krivac za smanjenje brzine bilo je povećanje mase na čak 11 600 kg. Kako je debljina oklopa ostala 16 mm “višak” mase je donio glomazni dizelski motor. Međutim, u usporedbi s benzinskim, dizelski je motor donio autonomiju od čak 320 km.

Naoružanje se sastojalo od jedne teške strojnice kalibra 12,7 mm i tri strojnice kalibra 7,62 mm. Dio tenkova je dobio još jednu strojnicu kalibra 7,62 mm na krovu kupole namijenjenu djelovanju protiv ciljeva u zraku. Na kraju je američka kopnena vojska, u čijem su sastavu bile oklopne snage, zaključila da je Combat Car M2 podjednako borbeno neučinkovit tenk kao i M1 te je uglavnom rabljen za obuku posada.

Light Tank M2
Iako su M1 i M2 bili uporabljiva borbena oklopna vozila, njihove su borbene mogućnosti ipak su bile znatnu manje u odnosu na tadašnje njemačke, francuske, britanske i (što je najgore) japanske tenkove. No, 1935. se pojavio još jedan tenk ? Light Tank M2. Njega se nikako ne smije pobrkati s tenkom Combat Car M2 jer je riječ od dva potpuno različita tenka.

Iako je i Light Tank M2 proizveo Rock Island Arsenal, po svojim je odlikama bio znatno napredniji od M1/M2. Naručitelj je bilo američko pješaštvo. Iako se razmatrala mogućnost ugradnje dizelskog motora Guiberson, na kraju je odlučeno da će se ugraditi benzinski motor Continental W-670-9A.

Prva inačica M2A1 dobila je jednostavnu kupolu naoružanu teškom strojnicom kalibra 12,7 mm. Kako je zapravo riječ o predserijskim tenkovima namijenjenim testiranju, napravljeno je samo deset primjeraka (dio izvora navodi brojku od 19 proizvedenih tenkova ove inačice). Debljina oklopa bila je 16 mm a masa 8523 kg.

Prva “prava” inačica bila je M1A2. Kao i Combat Car M1, i Light Tank M2A2 je dobio dvije kupole. U lijevoj je bila teška strojnica kalibra 12,7 mm, a u desnoj strojnica od 7,62 mm. Na prednjem desnom dijelu tijela bila je još jedna strojnica od 7,62 mm. Debljina oklopa ostala je 16 mm, ali je masa, zbog dodavanja druge kupole, narasla na 8660 kg. Ova je inačica nazvana “Mae West” te je proizvedena u respekatabilnih 239 primjeraka. Tako je “Mae West” postao oslonac oklopnih snaga američkog pješaštva.

Potom je 1938. razvijena inačica M2A3. Zadržana je specifična konfiguracija s dvije kupole i jednako naoružanje od jedne teške strojnice kalibra 12,7 mm te dvije strojnice od 7,62 mm u istoj konfiguraciji. Proveden su i neka poboljšanja na podvozju kako bi se povećala pokretljivost po neravnom terenu. Najzvažnija izmjena bilo je povećanje debljine oklopa na 22 mm. Zbog toga je masa povećana na 9500 kg. Kako bi se kompenziralo povećanje mase, ugrađen je benzinski motor Continental W-670-9 snage 250 KS. S 204 litra benzina u spremnicima M2A3 je imao autonomiju od 161 kilometar.

Iako je po pokretljivosti i, donekle, po oklopnoj zaštiti M2A3 mogao parirati ostalim tenkovima svog doba, njegova paljbena moć je bila preslaba. Iskustva iz Španjolskog građanskog rata su pokazala da je upravo paljbena moć, uz oklopnu zaštitu, bila presudna za opstanak tenkova na bojištu. Zbog toga je 1939. razvijena inačica M2A4 naoružana topom M5 od 37 mm, koja je u operativnu uporabu ušla godinu dana poslije. Uz top je spregnuta strojnica kalibra 7,62 mm. Na krovu kupole postavljena je još ručno upravljiva strojnica istog kalibra. Uz jednu strojnicu u prednjem desnom dijelu tenka postavljena je još jedna na desnom boku. Debljina oklopa povećana je na 25 mm. Deblji oklop i top povećali su masu tenka na 11 600 kg. Unatoč tomu, ugrađen je benzinski motor Continental W-670-9A snage 250 KS. Zbog toga se autonomija smanjila na 110 km. Iako je top od 37 mm davao solidnu paljbenu moć, M2A3 je ponajviše bio tenk za potporu pješaštvu tijekom napredovanja. Ipak, tek je tom inačicom američka kopnena vojska dobila uporabljiv tenk kojim je mogla otići u rat. Stoga ne čudi da su se tenkovi M2A1, M2A2 i M2A3 isključivo rabili za obuku posada. M2A4 su dodijeljeni borbenim postrojbama, ali je samo nekoliko marinskih rabljeno u borbama tijekom Bitke za Guadalcanal. Zadnji su M2A4 povučeni iz operativne uporabe tijekom 1943. te su zamijenjeni tenkovima M3 Stuart.

Medium Tank T5
Iskustva Španjolskog građanskog rata pokazala su da su tankete i laki tenkovi preranjivi na bojištu jer je pješaštvo raspolagalo s učinkovitim oružjima kao, između ostalog, protutenkovskim puškama i lakim topovima. Svaki tenk s oklopom tanjim od 20 mm te masom manjom od 10 000 kg imao je slabe šanse za preživljavanje. Osim toga, obavezno je morao imati top da bi se učinkovito suprotstavio protivničkim tenkovima.

Tako je sveprisutni Rock Island Arsenal na osnovi Light Tanka M2 1938. započeo razvoj srednjeg tenka prvotno označenog kao T5. Namjera je bila da se iskoristi što veći broj komponenti tenka M2, djelomično kako bi se postigla standardizacija tenka, a djelomično kako bi se izbjegli problemi s razvojem novih komponenti. Projektanti doista nisu previše komplicirali pri razvoju T5. S M2A3 je uzet benzinski motor Continental W-670-9 snage 250 KS. Preuzeto je i podvozje, ali je zbog povećanja mase i dužine dodan još jedan par oslonih kotača.

Kako je T5 bio razvojni tenk, napravljen je veliki broj inačica. Inačica T5 je dobila jedan top od 37 mm smješten u kupoli. Uz njega na tenk je postavljeno čak šest strojnica kalibra 7,62 mm. Četiri su postavljene u prednji dio tijela. Zanimljivo rješenje bilo je postavljanje dvije strojnice u stražnji dio tijela. Ugrađen je Continentalov benzinski motor snage 250 KS. Inačica T5E1 (Phase I) je dobila dva topa kalibra 37 mm. Na inačicu T5E2 ugrađena je haubica kalibra 75 mm. Postupno će T5E2 prerasti u srednji tenk M3 (Lee/Grant). Iz nepoznatog razloga nije napravljena inačica Phase II. Međutim, inačica Phase II je poslužila kao svojevrsni prototip za razvoj srednjeg tenka M2. Primijenjena je konfiguracija naoružanja s T5, ali je ugrađen znatno snažniji benzinski motor Wright snage 346 KS. Postavljene su i šire gusjenice kako bi se smanjio pritisak na podlogu i povećala prohodnost na mekanom terenu.
Ukupno je napravljeno oko 15 primjeraka Medium Tanka T5.

Medium Tank M2
Nakon opsežnih testiranja T5 na poligonu Aberdeen, odlučeno je da se T5 Phase III uporabi kao osnova za razvoj tenka koji će činiti osnovu američkih oklopnih snaga. Novi je tenk u lipnju 1939. dobio oznaku Medium Tank M2. Osnovno naoružanje bio je top kalibra 37 mm, a tenk je naoružan sa čak devet strojnica kalibra 7,62 mm (neki izvori navode podatak o osam strojnica, ali to je po greška). Četiri su strojnice postavljene na kutove tenka, dvije usmjerene prema naprijed, a dvije prema natrag. U prednji dio tenka ugrađene su još dvije fiksne strojnice kojima je upravljao vozač. Još su se dvije strojnice mogle postaviti na krov kupole. Jedna je strojnica spregnuta s topom. Po tome je Medium Tank M2 postao svjetski rekorder svih vremena po broju ugrađenih strojnica. Zbog toga ne čudi da je uz 200 granata za top u tenku bilo čak 12 250 metaka kalibra 7,62 mm.

Debljina oklopa bila je solidnih 28,5 mm, no zbog toga je tenk dugačak 5,33, širok 2,59 i visok čak 2,92 metra, imao masu od 17 250 kg. Zahvaljujući benzinskom motoru Wright R-973, koji je iz devet cilindara izvlačio solidnih 350 KS, maksimalna brzina je bila 42 km/h.
Posadu je činilo šest članova. Osim zapovjednika i vozača, u tenku su bila i četiri strojničara.

Prvih 18 serijskih Medium Tank M2 proizvedeno je u Rock Island Arsenalu. No, kako su potrebe naglo rastućih američkih oružanih snaga bile znatno veće od kapaciteta Arsenala, Chrysler je na brzinu dovršio veliki pogon Detroit Arsenal Tank Plant. Pogon je zapravo dovršen poreznim novcem, ali je predan na upravljanje Chrysleru jer je od američkog ministarstva obrane dobio ugovor da u što kraćem vremenu proizvede čak 1000 M2. Međutim, i prije nego što je započela masovna serijska proizvodnja, američki glavni stožer je ispravno zaključio da M2 nije dorastao najnovijim njemačkim tenkovima. Zbog toga je Chrysler ostao bez ugovora za proizvodnju M2 te je dobio ugovor za proizvodnju Medium Tanka M3 (Grant).

U međuvremenu je razvijena i poboljšana inačica M2A1, koja je dobila oklop debljine 32 mm, ali i povećanje mase na 21 336 kg. Zbog toga je ugrađen benzinski motor Wright R-975 EC2 snage 400 KS. Zahvaljujući povećanju snage motora maksimalna brzina je i dalje bila 42 km/h. S 473 litara benzina M2 je mogao prijeći najviše 209 km. Međutim, u praksi je ta autonomije bila znatno manja, posebno ako je teren bio brdovit ili mekan. Ukupno su proizvedena 94 Medium Tanka M2A1. Nije poznato koliko ih je proizvedeno u Chrysleru, a koliko u Rock Island Arsenalu.

Medium Tank M2A1 je u trenutku nastanka već bio zastario. Prema svemu sudeći, niti jedan nije upućen na bojišta, već su svi rabljeni za obuku tenkovskih posada.

Medium Tank M3 (Lee/Grant)
Američka vojska je imala sreću da nije trebala borbeno djelovati sve do kraja 1941., jer da se morala sukobiti s njemačkim tenkovima 1939. ili 1940. ne bi “dobro prošli”. Nakon što je postalo očito da je Medium Tank M2A1 preslab, započela je mahnita potraga za tenkom koji će ga zamijeniti. Nakon bolnih iskustava francuske i britanske vojske s njemačkim tenkovima Panzer III i Panzer IV, novoustrojene američke oklopne snage su tražile tenk koji će imati dobru oklopnu zaštitu i dovoljno paljbene moći da zaustavi njemačke tenkove. Prema njihovim zahtjevima u ožujku 1941. započeo je razvoj tenka T6, iz kojeg će nastati tenk M4 Sherman. Iako je razvoj Shermana bio strelovit, američke oklopne snage su hitno trebale zamjenu za neuspješni M2A1, ako zbog ničeg drugog onda kako bi imali nešto ponuditi Britancima.

Zanimljivo je da se u početku razmatrala mogućnosti da se M2 naoruža topom od 75 mm, ali zbog nedostatka odgovarajuće kupole od tog se moralo odustati. Povrh toga, top od 75 mm je bio odveć preteško oružje za tenk veličine i mase M2A1.

Zbog toga se Ordnance Department vratio korak unatrag, na T5E2 koji je imao ugrađenu haubicu od 75 mm u prednji desni dio tijela tenka. Tako je nastao hibrid T5E2 i M2A1 koji je u desni prednji dio dobio top M2 od 75 mm. Top M2 nastao je iz francuske haubice koja je bila u uporabi u američkoj vojsci, a mogao je probiti 60 mm oklopa na udaljenosti od 500 metara. A to je bilo bolje od njemačkih topova istog kalibra ugrađenih na prve inačice Panzera IV. Međutim, top M2 je bio prevelik da bi ga se moglo ugraditi u kupolu te je morao biti smješten u tijelo tenka. Zbog toga je imao ograničeno polje djelovanja od 30 stupnjeva po pravcu i 29 stupnjeva po elevaciji. Prema današnjim mjerilima M3 bi više bio lovac tenkova nego tenk, ali 1940. nitko nije postavljao takva nepotrebna pitanja.

Nedostatak mogućnosti djelovanja glavnog topa donekle je otklanjao top od 37 mm smješten u kupoli na vrhu tijela. Za top od 75 mm posada je imala samo 46 granata, dok je za top od 37 mm imala 178 granata. Uz topove M3 su nosili od dvije do četiri strojnice kalibra 7,62 mm s 9200 borbenog kompleta.

Od samog početka razvoja M3 u njemu su sudjelovali i Britanci (British Tank Commission). Za razliku od američkih oklopnih snaga Britanci su, nakon neugodnih iskustava s Blitzkriegom, podosta prigovarali i tražili poboljšanja. No, kako je bolje imati ikakav nego nikakav tenk, i oni su na kraju morali popustiti kako bi M3 uopće ušao u serijsku proizvodnju. Iako je M3 razvio Rock Island Arsenal, zbog premalih proizvodnih kapaciteta ugovor o serijskoj proizvodnji dodijeljen je Chrysleru, koji je upravo dovršio svoj (zapravo državni) Detroit Arsenal Tank Plant. Tako je Chrysler 10. kolovoza 1940. dobio narudžbu za čak 1000 Medium Tank M3. Zapravo je to bilo tek uhodavanje jer će na kraju biti proizvedeno 6258 M3 u više inačica.

Od lipnja 1940. do kolovoza 1942. proizvodila se osnovna inačica M3. Dio izvora navodi da je proizvedeno 4294 a dio 4724 tenkova inačice M3. No, s obzirom na brojnost to i nije tako velika razlika. Nakon toga je American Locomotive Company razvila inačicu M3A1 s lijevanim tijelom (do tada se radilo od čeličnih ploča spajanih zakovicama). Napravljeno je samo 300 tenkova inačice M3A1. Potom je razvijena inačica M3A2 koja se proizvodila od zavarenih čeličnih ploča. Kako je zavarivanje bilo nedovoljno provjeren postupak napravljeno je samo 12 primjeraka koji su iskorišteni za opsežna testiranja. Potom je na osnovi M3A2 napravljena inačica M3A3 s zavarenim tijelom, ali i dizelskim motorom General Motors 6-71. Kako bi se povećala čvrstoća tijela, uklonjena su bočna vrata. Napravljena su 322 primjerka ove inačice.

Vjerojatno najčudnija inačica bila je M3A4 koja je dobila benzinski motor s trideset cilindara. Ugradnja ovako velikog motora zahtijevala je znatno produženje tijela. Unatoč neobičnosti, napravljeno je 109 M3A4. Zadnja je inačica bila M3A5, koja je opet dobila tijelo napravljeno od čeličnih ploča spojenih zakovicama, ali je za pogon rabila dva dizelska motora GM 6-71. Napravljen je 591 M3A5 i uglavnom su isporučeni Britancima.

Prva borbena uporaba M3 bila je 1942. u Sjevernoj Africi. Prvi sukob s njemačkim tenkovima Romelovog Sjevernoafričkog korpusa dogodio se 27. svibnja tijekom bitke za Gazalu u Libiji. M3 su u Svjevernoj Africi rabile i američke snage sve do Romelovog povlačenja iz tog dijela svijeta. U odnosu na britanske tenkove, M3 se pokazao znatno boljim. Imao je bolju oklopnu zaštitu i veću paljbenu moć. Možda još važnije bio je da se znatno rjeđe kvario od britanskih tenkova. Zahvaljujući topu od 75 mm mogao se ravnopravno suprotstaviti njemačkim tenkovima.

Tijekom 1941. započela je masovna proizvodnja tenka M4 Sherman koji je u većem broju u postrojbe počeo stizati tijekom 1942. Unatoč tomu dio Medium Tank M3 bio je operativan još 1944. te je sudjelovao u iskrcavanju na Normandiju. Američka kopnena vojska je manji broj M3 rabila tijekom bitke za otok Makin od 20. do 24. studenog 1943. Australska je vojska dobila nekoliko stotina M3, ali ih nikad nije rabila u borbama.

Britanska je vojska velik dio Leea i Granta poslala u Indiju kako bi ih rabila na bojištima u Kini i Burmi. S indijskim posadama ostali su u operativnoj uporabi sve do završetku II. svjetskog rata. Posebno su se istaknuli tijekom borbe za grad Imphal koja se vodila od 8. ožujka do 3. srpnja 1944.

Tijekom 1942. i 1943. više od 1300 M3A3 i M3A5 isporučeno je Sovjetskom Savezu. No, kako su u odnosu na sovjetske tenkove bili u svemu inferiorni, rijetko su se rabili u borbama.

Srećko RADOVIĆ