Osim starijih sustava sovjetskog dizajna ili proizvodnje te onih koji su stigli iz zapadnih zemalja, napadnuta zemlja u obrani od agresije koristi i suvremene sustave iz domaćih pogona. Neki od njih istaknuli su se kao inovativni proizvodi velike operativne učinkovitosti

U vrijeme SSSR-a nalazili su se na području Ukrajinske Sovjetske Socijalističke Republike golemi proizvodni kapaciteti obrambene industrije, koji su uključivali i najmasivnije te najkompleksnije sustave. Neki od njih bili su veliki transportni zrakoplovi (Kijev), tenkovi i oklopna vozila (Harkiv) i golemi interkontinentalni projektili (Dnjipro). Danas je od njih ostalo malo. Ipak, u zadnjih petnaestak godina, zahvaljujući novim privatnim i restrukturiranim državnim tvrtkama, razvijen je znatan potencijal za razvoj sposobnih i učinkovitih suvremenih oružnih sustava. U današnjem obrambenom ratu u više su se slučajeva pokazali boljim rješenjem i od brojnih te često tehnološki naprednijih sustava doniranih sa zapada. Prednost domaćeg bolja je prilagođenost zahtjevima i uvjetima ukrajinskih obrambeno-sigurnosnih snaga i naprednijim konceptima operativne uporabe. Ti koncepti razvijaju se još od 2014., u borbenim operacijama nižeg intenziteta na istoku zemlje. U tom je razdoblju velik broj pripadnika Oružanih snaga prošao obuku i stekao iskustvo na domaćim sustavima. Time su stvoreni uvjeti i za brži rast te daljnji proces usvajanja njihove primjene.

Kozaci do Španjolske

Od brojnih ukrajinskih oklopnih vojnih vozila na kotačima može se izdvojiti uspješna serija Kozak. Proizvodi ih privatna tvrtka Praktika iz Kijeva, koja je prva vozila tog tipa predstavila još 2009. Tijekom 2014. proizvedeno je naprednije vozilo Kozak 2. Kao i na prethodniku, korišteno je Ivecovo podvozje, ali taj put sa serije EuroCargo 4 x 4. Veće vozilo omogućilo je znatno veću nosivost, iskorištenu za oklopnu i protuminsku zaštitu. Razina balističke zaštite dovedena je na STANAG 4569 razine 2. Trup vozila izrađen je u obliku slova V kako bi lakše apsorbirao silu eksplozija, odnosno izbjegao ih. Primijenjen je višeslojni oklop, koji štiti od same eksplozije, ali i naknadnih krhotina i njihova širenja po unutrašnjosti vozila. Konstrukcija vozila sastoji se od više labavo povezanih modula. Dođe li do eksplozije, vozilo se ne dezintegrira cijelo, nego se samo odvaja izravno zahvaćen dio. Standardna inačica na krovu ima otvor i okretni prsten na koji se mogu instalirati različita oružja: strojnice kalibra 7,62 (serije PK) ili 12,7 mm (NSVT) odnosno bacač granata kalibra 30 ili 40 mm, npr. AGS-17 ili UAG-40. Osim za osnovnu, pripremljeni su planovi i za izvidničku, zapovjednu, sanitetsku i minobacačku inačicu. Početkom i tijekom 2015. došle su prve domaće narudžbe i isporuke i to za Nacionalnu gardu Ukrajine i Državnu graničnu službu Ukrajine. Tih nekoliko desetaka primjeraka vrlo je brzo uporabljeno u akcijama na kriznom istoku zemlje. Vozilo je u ožujku 2017. uvedeno i u operativnu uporabu u postrojbama Oružanih snaga Ukrajine. I nakon inačice Kozak 2, proizvođač je išao dalje. Na temelju borbenih iskustava, ali i dodatnih zahtjeva postavljenih za uporabu u padobranskim postrojbama, razvijena je nova poboljšana inačica. Predstavljena 2017. na kijevskom sajmu naoružanja, inačica Kozak 2M još je veća, snažnija i zaštićenija od prethodnika. Nove značajke bile su: neovisni sustav ovjesa, protupožarni sustav, automatski sustav tlaka u kotačima te novi sustav klimatizacije i filtriranja zraka. Poboljšana je balistička i protuminska zaštita, a u konstrukciji su korištene oklopne ploče finske tvrtke Miilux. Nakon opsežnih testiranja i evaluacije, vozilo su tijekom 2019. usvojile i Oružane snage i Nacionalna garda. I danas je jedno od temeljnih vozila u operativnim postrojbama, a prema podacima s portala Military Balance, Ukrajina ima više stotina primjeraka u više osnovnih i specijaliziranih inačica. Vozila Kozak mogla bi se proizvoditi i izvan granica Ukrajine: u studenom 2025. dogovorena je suradnja Praktike sa španjolskom Tecnovom. Dio komponenata proizvodio bi se u Ukrajini, a završno sklapanje obavljalo u pogonima kod grada Herencije u središnjoj Španjolskoj, južno od Madrida. Vozila će biti ponuđena vladama Ukrajine, Španjolske te drugih partnerskih zemalja.

Na temelju iskustava

Kao i u slučaju mnogih drugih ukrajinskih oružja, razvoj sustava protubrodskih projektila Neptune nastavio se na uspješnim ili obećavajućim projektima iz zadnjih godina SSSR-a. Neptune je nastavak razvoja sovjetskog projektila H-25 NATO-ove oznake SS-N-25 Switchblade. Osim kijevskog projektnog ureda Luč, koji je bio nositelj programa, u daljnjem razvoju sustava sudjelovale su i druge važne tvrtke ukrajinske obrambene industrije kao što su Motor-Sič, KraZ, Arsenal TsKB, Orizon Navigation, Vizar, Telekart-Pribor, Radionix i Ukrainian Armor. Prva inačica pojavila se još 2015., a do 2019. donekle su dovršeni prvi operativni primjerci. Poslije su proizvođači odlučili raditi na povećanju mogućnosti postojećeg sustava. Uz relativno mala ulaganja, nova inačica RK-360MT trebala je donijeti nove sposobnosti uz povećanje maksimalnog dometa na 300 km. Takav bi sustav bio po taktičko-tehničkim značajkama usporediv s proizvodima iz vojnoindustrijskih sila kao što su SAD, Švedska, Kina i Rusija. Razmatran je i izvozni potencijal, kao i budući razvoj sustava. Tako je predviđeno lako instaliranje komponenata na podvozja drugih teretnih vozila, kao i kompatibilnost projektila za različite lansirne platforme, što uključuje i zrakoplove. Novi sustav bio je sredinom 2020. spreman za provjere i testiranja. U inicijalnim lansiranjima bez bojne glave u travnju i svibnju te godine provjeravane su sposobnosti projektila pri navigaciji s pomoću INS-a i GPS-a, održavanje visine leta te otpornost samonavođenja na elektroničke protumjere. Prva bojna gađanja izvršena su u lipnju 2020., a dva projektila uspješno su pogodila improvizirani ploveći objekt. Neptun je zemaljski baziran sustav namijenjen ponajprije borbi protiv pomorskih površinskih ciljeva. Njim se mogu gađati veća plovila poput krstarica, desantnih ili transportnih brodova, ali i manje fregate ili raketne topovnjače, bez obzira na to plove li pojedinačno ili u konvoju. Temeljna postrojba koja operira sustavom je bojna koju čine tri odnosno šest bitnica. Svaka bitnica ima dva lansera s četiri projektila RK-360. Bojna raspolaže s 18 vozila podijeljenih u tri tipa – na jednom je lansirni sustav USPU-360, drugo je transportno-pretovarno vozilo TZM-360 za prijevoz i dopunu lansirnih jedinica, a treće transportno vozilo TM-360, koje služi isključivo za prijevoz projektila. Prema takvom ustroju, svaka potpuno opskrbljena bojna raspolaže sa 72 projektila. U slučaju borbenog djelovanja visokog intenziteta, plotun iz lansera spremnih za djelovanje ima 24 projektila koja mogu biti lansirana u manje od dvije minute, tj. u tri do pet sekundi između svakog lansiranja.

Potapanje krstarice

Odluka o bojnom djelovanju donosi se iz zapovjedno-upravljačkog centra smještenog na teretnom vozilu konfiguracije 6 x 6 s pet članova posade. Zapovjedno vozilo opremljeno je potrebnom tehnikom za automatizirano operativno djelovanje i potrebnim komunikacijskim sredstvima. Radiouređaji obuhvaćaju sustave u frekvencijskim pojasevima HF i UHF kao i satelitske veze, te omogućuju održivo umrežavanje s postrojbama različitih razina. Podaci o ciljevima i njihov odabir mogu se dobivati umrežavanjem od vanjskih zrakoplovnih ili površinskih platformi s posadom ili bez nje odnosno od drugih sredstava prikupljanja podataka, izviđanja i nadzora. Najnovija inačica predstavljena je nedavno, u listopadu 2025., pod oznakom RK-360L ili Neptun D. Objavljene su i osnovne značajke, primjerice maksimalni domet od 1000 km. Predviđene su dvije podinačice: protubrodska s bojnom glavom mase 150 kg i ona za gađanje ciljeva na zemlji s glavom od 260 kg. Sudeći po dosadašnjem razvoju te mogućnostima udara na sve udaljenije ciljeve, treba očekivati da će informacije o djelovanjima tog sustava dolaziti. Unatoč poteškoćama u proizvodnji većeg broja tih projektila, glasnogovornik ukrajinske mornarice Dmitro Pletenčuk nedavno je izjavio da je tijekom 2024. sustav Neptun uspješno djelovao u pedeset napada. Danas se procjenjuje da je proizvodnja prešla sto primjeraka. Najveći i najzapaženiji uspjeh svakako je pogađanje ruske krstarice Moskva u travnju 2022. Pretrpljena oštećenja i naknadni požari ubrzo su doveli do napuštanja broda i njegova potonuća.

Dobro poznat protuoklop

Djelomice u suradnju s proizvođačima iz Bjelorusije, tvrtka Luč razvila je protuoklopni lansirni sustav Stuhna-P ili Skif, kako ga naziva na inozemnom tržištu. Predstavljen je 2011. i ubrzo uveden u operativnu uporabu OS-a Ukrajine. Međutim, trebalo je proći više godina do veće zastupljenosti u postrojbama. Tek nakon oružanih sukoba u zemlji koji su izbili 2014. počela je ozbiljnija isporuka većeg broja lansera i pratećih trenažera. Od 2018. počinje veća serijska proizvodnja te su u nekoliko godina isporučene stotine lansirnih jedinica uz tisuće projektila. Nisu bile namijenjene samo opremanju vlastitih postrojbi. U sukobima na istoku Ukrajine sustav je postizao zapažene uspjehe koji su poslužili i za njegov plasman na inozemno tržište. Među naručiteljima prednjačile su arapske zemlje, a na popisu su zasad Alžir, Saudijska Arabija, Katar, Egipat, Jordan, Maroko, Gruzija, Azerbajdžan i Mjanmar. DKKB Luč predstavio je 2021. i poboljšanu inačicu sustava oznake Skif-M. Gotovo sve komponente poboljšane su ili nadograđene novim podsustavima, a znatno je smanjena ukupna masa sustava. Skif-M dobio je i novi način usmjeravanja projektila, lakše postolje-tronožac, nove baterije, jedinicu PN-U za ciljanje i navođenje s laserskim daljinomjerom te, što se poslije pokazalo korisnim, laku, ali robusnu konzolu za daljinsko upravljanje sustavom. Uz donirane zapadne protuoklopne sustave kao što su NLAW i Javelin, Stuhna-P u ranom je razdoblju rata podnijela glavni teret protuoklopne borbe protiv ruskih snaga. Iako ne toliko tehnološki napredni kao zapadni sustavi, posebno u samonavođenju, njihove su prednosti pouzdanost i domet koji prelazi pet kilometara. Videozapisi o ratnom djelovanju Stuhne brojni su i javno dostupni. Svjedoče o uspješnim pogađanjima i neutralizaciji različitih vozila: od glavnih borbenih tenkova, borbenih vozila pješaštva, oklopnih transportera, lakih oklopnih i drugih vozila te stacionarnih ciljeva.

Učinkovitosti je pridonijela konzola sa zaslonom, za djelovanje s većih udaljenosti. Neke su od prednosti veća sigurnost i zaklon prilikom protivničke paljbe, lakše prikrivanje, lakša priprema gađanja, ali i sklanjanje posade od teških vremenskih uvjeta. Zanimljivo je da je s razbuktavanjem potpunog rata 2022. godine dio sustava namijenjenih izvozu preusmjeren ukrajinskim postrojbama na bojištu. Tako su se mogli vidjeti sustavi Stuhna-P sa sučeljima na arapskom pismu i jeziku.

Jasna prozapadna orijentacija

Jedno je od ukrajinskih oružja čije se ime često spominje u vijestima s tamošnjih bojišnica topnički sustav 2S22 Bohdana. Početkom rujna ove godine, u objavama s vojnog sajma MSPO u Poljskoj, moglo se čuti kako je ta samohodna haubica na kotačima u OS-u Ukrajine već dosegnula oko 350 primjeraka. Tom je prilikom navedeno da je dostignuta proizvodnja od gotovo nevjerojatnih 30 primjeraka mjesečno. Razvoj Bohdane započeo je prije petnaestak godina, kad su u obrambenom proračunu odvojena sredstva potrebna za njezin razvoj u skladu sa zahtjevima vojnog instituta za istraživanje i razvoj. Već u početku odabran je standardni kalibar 155 mm, što je rezultat jasne zapadne orijentacije obrambene politike i otklon od starog kalibra 152 mm iz doba SSSR-a. Izbor se pokazao dobrim. Bohdana je i prvi samohodni topnički sustav na kotačima razvijen u Ukrajini. Prototip je javno predstavljen na obilježavanju Dana neovisnosti 24. kolovoza 2018. Krajem te godine proizvođač je proveo različita testiranja prototipa. U timu za proizvodnju i razvoj nalazilo se više državnih, ali i privatnih tvrtki iz obrambenog sektora. Za najbitniji dio, tj. topnički sustav i cijev, bila je zadužena tvrtka za teške strojeve i alate HMTF (Heavy Machine Tool Factory) iz Kramatorska. Za pokretljivost sustava, tj. vozilo, bila je zadužena tvrtka AutoKrAZ iz Kremenčuka. Mobilnost platforme bila je iznimno važna kako bi se što više usvojila taktika i koncept gađanja i brzog napuštanja vatrenog položaja (shoot and scoot). Osnovna je zamisao da topnički sustav može izvršiti precizna gađanja u kratkom vremenu, nakon čega treba biti sposoban za brzo napuštanje položaja kako bi izbjegao moguću uzvratnu topničku ili drugu ugrozu. S vremenom se raširenost te taktike na ukrajinskoj bojišnici prilično smanjila, ali tijekom razvoja bila je na tragu svjetskih trendova. Koncept Bohdane mogao se lako usporediti s onim francuskog sustava Caesar. Potonjim će biti opremljene i Oružane snage RH, i to ne samo izvornom inačicom nego i novijim nadogradnjama.

Zaštita kabine

Bohdana je izvedena u najmanje sedam inačica, od kojih se četiri mogu smatrati temeljnim. Lako se prepoznaju po tipu teretnog vozila na kojem je instalirana haubica. Domaći kamion KrAZ-6322 konfiguracije 6 x 6 kod prve inačice ima kabinu s oklopom dovoljnim za zaštitu od metaka kalibra 7,62 ili krhotina s 30 metara udaljenosti, a preostali dio vozila dijelom je zaštićen od djelovanja manjih eksplozivnih sredstava. U kabini je u dva reda sjedala smještena peteročlana posada. Vozilo raspolaže i središnjim sustavom za regulaciju tlaka u gumama, što omogućuje lakšu prilagodbu zahtjevnim terenima. Kotači su sposobni za vožnju i nakon potpunog gubitka tlaka. Ukupna masa iznosi oko 28,5 tona, od čega 10,5 otpada na top-haubicu. Taj broj raste na 13,5 tona ako se masi topa pribroji masa podsustava i streljiva. Vozilo raspolaže i dvama spremnicima s 20 granata i punjenja, koji u kratkom vremenu mogu biti borbeno uporabljeni. Cijev topa na stražnjem dijelu vozila može biti uspravljena od –5 do +65 stupnjeva te pokretana 45 stupnjeva lijevo ili desno u odnosu na uzdužnu os. Maksimalni domet s granatama tipa HE-FRAG iznosi oko 40 km, ali s granatama tog tipa s reaktivnim dodatkom povećava se na 50 km. Minimalna udaljenost gađanja iznosi do 7,5 km. U vrijeme predstavljanja Bohdane započela je i domaća proizvodnja topovskih granata kalibra 152 mm u državnoj tvrtki Artem iz Kijeva, dijelu koncerna Ukrobronprom. Predviđena je bila i proizvodnja granata od 155 mm, ali i poluaktivno laserski vođenih topničkih projektila Kvitnik. Na udaljenosti od 20 kilometara projektil je navodno postizao 90-postotnu vjerojatnost pogotka pri prvom gađanju.

Vučene inačice

Sustav Bohdana opremljen je dvostrukim računalno potpomognutim sustavom za upravljanje vatrom. On se sastoji od autopunjača i upravljačkih sustava te sučelja SIPLUS & SIMATIC, proizvoda njemačke tvrtke Siemens. Spomenute komponente dio su malobrojnih podsustava nabavljenih iz inozemstva. Na prvim primjercima udio sustava domaće proizvodnje iznosio je oko 95 posto. Zahvaljujući autopunjaču moguće je ispaljivanje triju granata u prve tri sekunde djelovanja, a kasniji ritam održava se na četiri do šest granata u minuti. Sredinom 2023. pojavila se nova inačica – Bohdana 2.0, s haubicom instaliranom na modificirani kamion MAZ-6317, proizvod bjeloruske tvrtke MAZ. Sljedeća inačica, Bohdana 3.0, na češkom je kamionu Tatra 815-7 s konfiguracijom 8 x 8 i oklopnom kabinom. Zasad zadnja inačica, Bogdana 4.0, nalazi se na kamionu Tatra 158 Phoenix, također s oklopljenim prostorom za posadu. U međuvremenu se razrađuju i nove sposobnosti kao što je ispaljivanje navođenih američkih projektila Excalibur i primjena potpuno automatskog punjača kao, npr., na švedskom sustavu Archer. Usporedno sa samohodnim sustavom Bohdana, serijski se proizvodi i vučena inačica te haubice. Ti sustavi pod oznakama Bohdana-BG i Bohdana-B (2G22 i 2P22) omogućuju brže opremanje ukrajinskih topničkih postrojbi neposredno uz bojišnicu, a prema dostupnim izvorima isporučeno je više od sto primjeraka. Proizvodnja cijevi ionako je brža od proizvodnje samohodnih sustava na kamionima. Otvorena je i mogućnost korištenja lafeta sa starijih oružja (Giacint-B i Msta-B) iz doba SSSR-a, čime je olakšana logistička potpora.

Izvidnička Roda

Što se tiče besposadnih letjelica ukrajinske proizvodnje, između različitih modela različitih namjena mogu se izdvojiti oni koji su tijekom rata ostavili trag u borbenim djelovanjima. Jedan je od njih taktička, prije svega izvidnička letjelica Leleka 100 (Roda). Proizvod je tvrtke DeViRo iz Dnjipra osnovane 2014. Iako je riječ o ukrajinskom proizvodu, kao i sve druge letjelice tog ili sličnog tipa sastoji se od brojnih komponenti, a najviše od elektroničkih podsustava koji dolaze iz cijelog svijeta: SAD-a, Kine, s otoka Tajvana, iz Kanade, Švicarske i Indije. Leleka je razvijana kao polivalentna višenamjenska letjelica za različite misije civilnih ili vojnih namjena. Pravi uspjeh postigla je na bojištu, zahvaljujući prije svega malim dimenzijama i materijalima od kojih je izrađena, a time i maloj zamjetljivosti. Poznata je i po sposobnosti prikupljanja i pružanja solidnih informacija i podataka. Unificirani konektor omogućuje ne samo brzo instaliranje nego i korištenje više vrsta modula, optoelektroničkih sustava te drugih uređaja. Osnovni je korisni teret stabilizirani optoelektronički sustav smješten na prednjem dijelu letjelice. Optički sustavi mogu biti dnevni odnosno termovizijski, za korištenje u noćnim uvjetima. Velika je pažnja pridana otpornosti na elektroničko ometanje i djelovanje kad nije dostupan signal satelitske navigacije. Osim što je kriptiran, videosignal koji se emitira ne prikazuje telemetriju leta ili koordinate trenutačne lokacije, a može biti i isključen kako ne bi otkrio prisutnost letjelice. To vrijedi i za radiokomunikacijski kanal za upravljanje letjelicom, koji također može biti prekinut, pri čemu upravljanje preuzima automatski pilot. Realizacija misije od lansiranja do kraja moguća je uz daljinsko upravljanje operatera, automatski uz programiranje navigacijskih točaka ili kombiniranjem tih dvaju načina rada. Letjelica je izrađena od kompozitnih materijala, ugljikovih vlakana, stakloplastike i kevlara, pa ima neznatan radarski odraz i teško se otkriva. Maloj zamjetljivosti pridonosi i mali akustički potpis: za pogon služe električni motor i dvokraka elisa koji se nalaze na stražnjem dijelu trupa. Izvršavanje misija moguće je bez obzira na doba dana i meteorološke uvjete, no uz određena ograničenja. Let po kišnom vremenu ne bi trebao prelaziti 20 minuta, a snaga vjetra brzinu od 15 metara u sekundi.

Opasni besposadni dvojac

Tijekom rata razvoj Leleke je nastavljen pa je doveo do poboljšane inačice većeg dometa, nosivosti i letne izdržljivosti sa sufiksom LR. Testiran je i sustav za okomito polijetanje i slijetanje, kao i inačica RAM II, koja je trebala služiti kao jednosmjerna napadačka besposadna letjelica (OWA – UAV). U izvješćima s ratišta mogu se vidjeti inačice Leleka LR, koje djeluju zajedno s novijim lutajućim streljivom (loitering munition) Bulava istog proizvođača. U takvom su dvojcu ukrajinski ekvivalent ubojitoj ruskoj kombinaciji dronova ZALA i Lancet. Leleke izvršavaju iznimno važne zadaće za OS Ukrajine. Broj isporučenih primjeraka nije poznat, ali sigurno je da ih je na stotine. Uz bok Rodama vrijedi spomenuti i besposadne letjelice A1-C Furija, koje su se pojavile 2014., a proizvod su tvrtke Athlon Avia iz Kijeva. Vrlo brzo počele su ih rabiti ukrajinske Oružane snage, Nacionalna garda te Sigurnosna služba. Tijekom zadaća na istoku zemlje pokazale su se korisnim u misijama zračnog izviđanja te navođenja i korekcije topničke paljbe. Dvije godine poslije predstavljena je poboljšana inačica A1-CM, koja je do 2022. isporučena u više od sto primjeraka. Njihova uporaba dodatno je potvrdila vrijednost i korisnost Furije. Potpuni sustav sastoji se od najmanje tri letjelice, zemaljske upravljačke postaje koja služi i za obradu podataka, zemaljske komunikacijske antene te prateće opreme za potporu. Sustav prilikom dolaska na lokaciju može biti spreman za misije unutar 15 minuta. Svaka od letjelica može u skladu s potrebama misije biti opremljena drugim tipom senzora (dnevni, noćni), koji se mogu zamijeniti unutar pola minute. Letjelica može letjeti i bez ikakvog emitiranja signala i sposobna je za povratak do polazišta bez uporabe GPS-a. Osim programiranog leta, moguće je i potpuno daljinsko upravljanje koje vrši operater. Mogući vrhunac leta veći je od dva kilometra, ali uobičajene misije izvršavaju se na visinama od 500 do 1200 metara.

Letjelica s publicitetom

Nakon početka otvorene ruske agresije i rata u punom intenzitetu, Ukrajina je trebala steći sposobnosti napada na udaljene ciljeve, tj. daleko od bojišnice. Zbog nemogućnosti uspostave zračne nadmoći te nedostatka krstarećih projektila velikog dometa, odabir je pao na dalekometne jednosmjerne besposadne letjelice. Za tu zadaću pojavili su se brojni manje ili više uspješni projekti. Među uspješnijima je besposadna letjelica An-196 Ljuti, proizvod koncerna Ukroboronoprom. Primijenjena su iskustva stečena na predratnom razvoju napadačke besposadne letjelice ureda Antonov. Ljuti je po novom službeno označen kao operativni taktički besposadni napadački zrakoplovni sustav. Osnovna mu je zadaća samostalni let od najmanje 1000 kilometara duboko u neprijateljski teritorij i precizno pogađanje visokovrijednih ciljeva. Prvi se put pojavio još u listopadu 2022. Konstrukcijski, dizajnom, izgledom te rasporedom pogona i aerodinamičkih površina uvelike podsjeća na tursku letjelicu Bayraktar TB2, kojom raspolaže i Hrvatsko ratno zrakoplovstvo. Ima fiksni stajni trap s tri kotača, a izrađen je od metalnog kostura i stakloplastike. Ipak, radi se o manjoj letjelici, gotovo dvostruko manjeg raspona krila od Bayraktara, te maksimalne poletne mase od 250 do 300 kg, od kojih 50 otpada na bojnu glavu. Inačice s poboljšanim upaljačem predstavljene krajem 2024. bit će osposobljene za nošenje težih bojnih glava mase 75 kg. Upaljač na starijim inačicama bio je nepouzdan. Ljuti je prvi put borbeno djelovao u ljeto 2023. tijekom napada na brigadu ruske Crnomorske flote kod mjesta Perevaljne na Krimu. Letjelice su u listopadu 2024. dobile velik prostor u zapadnim medijima, primjerice u New York Timesu i ekskluzivnoj reportaži TV kuće CNN. Ukrajina je ove i prošle godine letjelicama An-196 izvršila brojne napade na strateške ciljeve poput rafinerija, zrakoplovnih baza, skladišta streljiva i vojnoindustrijskih proizvodnih hala u blizini većih gradova. Tim uspjesima letjelica je privukla pozornost i postala dobar kandidat za financiranje sredstvima vanjskih donatora. Tako je tjednik Der Spiegel krajem lipnja 2025. objavio da će Njemačka osigurati više od sto milijuna eura za njihovu proizvodnju kako bi pomogla ukrajinske sposobnosti napada daleko od crte razdvajanja. Njemački Die Welt navodi da je pojedinačna cijena letjelice oko 175 000 eura. Prema spomenutim izvorima, osigurana sredstva trebala bi biti dostatna za proizvodnju oko 500 dodatnih primjeraka.

Beba koja udara

Nedugo nakon ruske agresije početkom 2022., ukrajinska mornarica našla se u situaciji u kojoj su joj glavne plovidbene jedinice onesposobljene ili uništene. Zato je bila prisiljena na druge inovativne načine pomorskog ratovanja. Brzi odgovor na takve potrebe pronađen je u manjim besposadnim površinskim plovilima (Unmanned Surface Vehicle – USV). Njihov razvoj i kasniji pionirski pothvati postavili su nove doktrine ratovanja na moru. Plovilo Sea Baby (Morska beba) razvijeno je u skladu sa zamislima i zahtjevima Sigurnosne službe Ukrajine i bilo je već 2023. spremno za djelovanje. Zamijećeno je u više inačica, što znači da je s vremenom dolazilo do promjena u značajkama, ugrađenoj opremi te osposobljenosti za izvršavanje sve većeg opsega misija. Dostupni podaci govore da se radi o plovilu duljine oko šest metara, širine dva metra, s tek 60 cm visine iznad morske površine. Pokreću ga dva hidromlazna motora snage oko 200 KS, s reverzibilnim potiskom koji omogućava brzine do 45 čvorova. S unutarnjim spremnikom goriva autonomija iznosi oko 550 nautičkih milja, a moguća je i instalacija dopunskih spremnika. Osnovno ubojno sredstvo je bojna glava mase oko 850 kg, koja služi za izravne (ramming) napade zabijanjem u ciljeve. Slijedile su naoružane inačice, primjerice u konfiguraciji sa šest bacača granata RPV-16, sa šest cijevi lansera nevođenih raketa 122 mm (sustav BM-21 Grad) ili s dvije podmorske mine. Na sve su inačice, ali u različitim rasporedima, instalirani ključni sustavi za daljinsko upravljanje, satelitske antene sustava Starlink ili nekog drugog, dnevni i noćni optoelektronički sustav te druge komunikacijske i navigacijske antene. Sustavima Sea Baby izvršen je 17. srpnja 2023. napad na Krimski most, koji je pritom djelomice oštećen. Drugi uspjesi manje su poznati ili nisu potvrđeni, što vrijedi ponajprije za miniranje priobalnih voda. Neke od zadnjih vjerojatnih misija sustava Sea Baby zabilježene su nedavno: 28. studenog u crnomorskom akvatoriju onesposobljeni su tankeri MT Kairos i MT Virat, a 10. prosinca tanker MT Dashan. Potonji je napad navodno organizirala Sigurnosna služba Ukrajine, koja djeluje s tim plovilima.

Pioniri novog ratovanja

Možda još zapaženiju ulogu u ukrajinskom pomorskom ratovanju imaju autonomna plovila MAGURA V5 (Maritime Autonomous Guard Unmanned Robotic Apparatus). Rezultat su suradnje Glavne obavještajne uprave Ministarstva obrane Ukrajine (GUR) i državne tvrtke SpecTehnoEksport. Radi se o nešto manjem plovilu duljine 5,5 metara i mase do jedne tone, koje razvija brzinu oko 40 čvorova. Radijus djelovanja iznosi oko 500 nautičkih milja s autonomijom plovidbe od pet dana. Nosivost korisnog tereta iznosi između 300 i 350 kilograma, za različite bojne glave. Različiti izvori spominju da su u kinetičkim operacijama sustavi MAGURA potapali i oštećivali ruske korvete te više desantnih, ophodnih i drugih površinskih plovila. Na pomorskom dronu korišteni su i novi koncepti naoružanja, primjerice instalirana su dva lansera projektila R-73, koji izvorno djeluje u domeni zrak-zrak. Koncept je uspješno potvrđen zadnjeg dana 2024., kad je blizu zapadne obale Krima oboren ruski helikopter Mil Mi-8. Veće i sposobnije plovilo MAGURA V7 predstavljeno je tijekom 2025. U odnosu na prethodnika ima dvostruko veću korisnu nosivost, veći domet od preko 600 nautičkih milja, no nešto manju maksimalnu brzinu i autonomiju. Instalirani su i lanseri projektila zrak-zrak, ali zapadnog podrijetla. Radilo se o inačicama doniranih projektila starije generacije AIM-9M Sidewinder. Više je izvora navelo da su tako naoružana plovila uspjela 2. svibnja 2025. oboriti par ruskih borbenih zrakoplova Su-30SM, tek 30 milja zapadno od ruskog grada Novorosijska. Ako su izvješća istinita, ukrajinska plovila imaju posebno mjesto u povijesti pomorskog ratovanja sa zabilježenim prvim potapanjem ratnog broda, prvim obaranjem helikoptera te prvim obaranjem borbenog zrakoplova s besposadnog sustava.

Zahvaljujući većoj bojnoj glavi plovila Sea Baby prilagođenija su za napad na brodove koji su usidreni ili u luci, dok je pokretljivija MAGURA bolja za napade na plovila na otvorenom moru. Prema dostupnim podacima, cijene se kreću od 250 000 do 400 000 dolara po plovilu. U ukrajinskim vojno-sigurnosnim postrojbama ima ih na desetke, a predstavljena su i na inozemnim izložbama obrambene industrije.

TEKST: Marin Marušić