Koliko je važno osigurati dovoljne količine nafte postala je očito tijekom II. svjetskog rata, a do danas važnost toga samo se još povećala i postala temeljni čimbenik u planiranju operacija

Tijekom većeg dijela II. svjetskog rata sile Osovine imale su znakovitu prednost jer je Hitlerovo brzo zauzimanje europskog kontinenta saveznicima onemogućilo otvaranje nove fronte s Njemačkom. Naime, nakon pada Francuske Hitler je napravio niz utvrđenja od skandinavske obale do Francuske, a na jugu je bila velika prirodna prepreka Alpe tako da situacija za Britaniju nije bila povoljna u toj ranoj fazi rata. Napadom Mussolinija na Grčku i britanske trupe u Egiptu u ljeto 1940. i katastrofalnim porazom talijanskih snaga koji je uslijedio Britancima se vratila strateška inicijativa, a Njemačka je dio svojih resursa morala preusmjeriti u sjevernu Afriku te zauzeti Grčku kako bi osigurala svoj južni bok prije napada na SSSR i onemogućila da britansko zrakoplovstvo iz Grčke ugrožava rafinerije nafte u Rumunjskoj. Nakon napada Japana na Pearl Harbour u prosincu 1941., SAD otvoreno staje uz bok Velikoj Britaniji i objavljuje rat Njemačkoj. Kao najjača industrijska sila svijeta, SAD je stvorila najveći vojni arsenal koji će u konačnici odlučiti o ishodu rata. Ako uzmemo za primjer njemačke tenkove tipa Tigar ili mlazni lovac Messerschmitt Me 262 možemo reći da je njemačka vojna tehnologija u mnogim vidovima bila superiornija u od savezničke, ali ostaje činjenica da nikad to nisu proizveli u dovoljnim količinama da preokrenu tijek rata i da su drugu polovicu rata vodili u stalnom nedostatku goriva što im je znatno onemogućavalo da iskoriste puni potencijal svog arsenala. Za razliku od Njemačke, koja se mučila s proizvodnjom sintetičkog benzina i vodila očajnu borbu da prodre do naftnih polja Kavkaza, Amerika je imala goleme vlastite zalihe nafte koje su joj osiguravale nesmetanu upotrebu velikih mehaniziranih vojski i goleme flote. Proizvodnja nafte u SAD-u na početku rata iznosila je oko 170 milijuna tona samo iz domaćih ležišta što je obuhvaćalo oko 60 posto svjetske proizvodnje. Nafta je bila ključna logistička komponenta za vođenje rata jer se koristila u proizvodnji TNT-a za bombe, proizvodnji gume, kao sastojak maziva za puške i strojeve te za proizvodnju goriva 100 – oktanskih vrijednosti za uporabu u tenkovima i avionima.

Koncept Blitzkriega i njegovi nedostaci
U Njemačkoj je došlo do smanjenja velike nezaposlenosti početkom 30-ih godina. Uspješan rast gospodarstva pripisuje se javnim radovima, zatim poticanjem privatnog sektora, a najjači faktor oporavka bilo je stvaranje ratne privrede i poticanje industrije naoružanja. U drugoj polovici 30-ih godina Njemačka je otkazala sve mirovne sporazume i obveze u ograničavanju naoružanja, te su vojni stratezi smišljali novu strategiju ratovanja koja bi izbjegla duži ratni sukob poput onog u koji se vodio Prvom svjetskom ratu u rovovima Francuske. Tako se njemačko vodstvo sve više priklonilo ideji Blitzkriega – strategije koja se sastojala u uporabi tenkova i motorizirane pješadije koji bi koristeći element iznenađenja i svoju mobilnost probile neprijateljsku liniju obrane i nastavile napredovanje u pozadinu s ciljem da neprijateljske snage odsjeku od logistike i pojačanja, dok bi ih konvencionalne snage postupno eliminirale. Primjer takvog manevra je Guderianov tenkovski prodor prema La Mancheu koji je odsjekao britanske, francuske i belgijske trupe od ostatka Francuske i ostavio im samo mogućnost evakuacije morem.

Kasnije proizvedeni njemački tenkovi tipa Panter iliTigar bili su tehnološki vrlo kompleksni i trošili su znatno više goriva nego prijašnji modeli tipa Panzer 4, tako da bi koncept mobilnog ratovanja bio efektivan bile su potrebne ogromne količine goriva. Treba istaknuti da artiljerija nije mogla držati korak sa udarnim tenkovskim jedinicama pa bilo je potrebno osigurati precizno bombardiranje iz zraka koje bi uništilo neprijateljsko topništvo, koncentracije pješaštva, mostove ili utvrđenja na putu tenkova. Da bi se uspješno mogli koristiti bombarderi trebalo im je osigurati zračnu potporu angažmanom lovačke pratnje tako da su bile potrebne ogromne količine visokooktanskog goriva koje se koristi u zrakoplovima.
Kao visoko razvijena industrijska zemlja, Njemačka je apsolutno ovisila o uvozu nafte. Iako je predratna potošnja od oko 44 miljuna barela godišnje bila znatno manja od naprimjer britanske od 76 miljinuna barela godišnje ili sovjetske potrošnje od oko 180 milijuna barela, za uspjeh u budućim ratnim operacijama ključno je osigurati dovoljne količine nafte za vođenje rata, pogotovo jer su njemački vojni planeri znali da će biti odsječeni od prekomorskog uvoza nafte. Njemačka je naftu dobivala iz 3 izvora; uvozom, zatim iz domaćih rafinerija i dobivanjem benzina iz ugljena. Kako Njemačka nije imala dovoljno vlastitih izvora nafte okreće se razvitku tehnologije za dobivanje sintetičkih benzina iz ugljena, a glavnu ulogu tu će imati korporacija IG ? Farbenindustrie.

Osigurati logistiku u vremenski kratkim operacijama koje su obuhvaćale manje udaljenosti, poput Poljske, Francuske, Jugoslavije i Grčke su jedna stvar, ali voditi uspješan rat u golemim prostranstvima Sovjetskog Saveza ili udaljenoj sjevernoj Africi pokazat će se nečim sasvim drugim.

Koliko je značajan element logistike shvatile su anglo- američke snage koje su bombardiranjima naftnih postrojenja ili potapanjem opskrbnih konvoja izbacili iz uporabe velik dio njemačkih oružanih snaga i prije nego su mogle biti uporabljene u izravnoj borbi na fronti. U knjizi “Total war” Calvocoressi i Wint navode kako su Sovjeti koristili tehniku “spaljene zemlje”, odnosno taktički su se povlačili sve dublje prema unutrašnjosti uništavajući željezničke komunikacije i mostove kako bi otežali opskrbu njemačkim jedinicama. Tu valja spomenuti i mnogobrojne partizanske odrede koji su nemilosrdno napadali slabo branjene opskrbne kolone Wehrmachta. Procjenjuje se da je 1942. na istočnom frontu bilo aktivno oko 130 tisuća partizana koji su prekidali njemačku opskrbu i komunikacije, napadali uzletišta aviona i skladišta oružja i time prisilili Nijemce da velik dio resursa sa fronte preusmjere u pozadinu u vrijeme odvijanja ključnih bitaka sa Crvenom armijom.

Prekretnice u ratu – El Alamein i Staljingrad
Prema nekim procjenama, nakon izbijanja rata i zauzimanja Poljske, Norveške, Danske i Francuske, njemačke rezerve goriva su se sastojale od 15 milijuna barela, a domaća produkcija je bila oko 5 milijuna barela te tu treba dodati uvoz iz SSSR-a od 4 milijuna barela i još 4 milijuna barela je zaplijenjeno u Francuskoj i skandinavskim zemljama. Njemačka je morala nakon prvih pobjeda, ako je htjela osigurati dominaciju nad Europom i sjevernom Afrikom, osigurati izvore nafte i tom činjenicom su određeni strateški ciljevi u drugoj fazi rata. Glavno sredstvo za vojno – političku dominaciju postaje nafta, jer za vođenje bilo kakvog mobilnog sukoba većeg intenzitet je potrebno osigurati dovoljno pogonske energije. Nećemo pretjerati ako kažemo da je Drugi svjetski rat bio sukob elitnih vojska sila Osovine s jedne strane, i savezničke logistike i brojčane premoći s druge strane.

U rujnu 1940. Njemačka, Italija i Japan potpisale su u Berlinu Trojni pakt. Tom savezu su kasnije pristupile Mađarska, Rumunjska i Slovačka. Potpisnice su se obvezale na međusobnu pomoć u slučaju ulaska u rat neke zemlje koja još u njemu do tada nije sudjelovala, te su priznati interesi Japana u Aziji i Njemačke kao vodeće sile u Europi. Za njemačke vojne napore osobito je bilo važno pristupanje Rumunjske Trojnom paktu jer su Rumunji imali najveće rezerve i proizvodne kapacitete nafte u Europi. Do tada najveći proizvođač nafte za njemačke potrebe bila Poljska sa oko pola milijuna tona na godinu, a Rumunjski kapaciteti su bili oko 8 milijuna tona nafte godišnje.

SSSR je nakon pripajanja baltičkih zemalja zatražio od Rumunjske njezinu tadašnju pokrajinu Moldaviju, odnosno kako su je Sovjeti nazivali Besarabiju. Dekanić et al. u knjizi “Stoljeće nafte” navode kako je Hitler bojeći se za rumunjske izvore nafte promijenio strategiju da prvo prisili na primirje Veliku Britaniju, a tek onda krene prema istoku. Širenje prema istoku bila je okosnica Hitlerove politike od samog početka i jasno je iznesena u “Mein Kampfu” koji je sadržavao političku ideologiju nacizma. Mnogi analitičari su okrivili Hitlera da je ulaskom u rat na dva fronta zapečatio poraz Njemačke, no treba uzeti u obzir da Njemačka nije imala dovoljno sirovina, posebice nafte za dugogodišnje vođenje rata i zato je upravo koncepcija Blitzkriega bila usuglašena s tim nedostatcima koje je trebala otkloniti brzim pobjedama i forsiranjem kratkotrajnih operacija. Staljin je u pregovorima s njemačkom stranom oko smirivanja stanja u Rumunjskoj tražio da se Rusima omogući vojna prisutnost u Dardanelima , priznavanje interesne zone SSSR-a od Bakua do Perzijskog zaljeva te da se Japan odrekne koncesija za naftu i ugljen iz sjevernog Sahalina. Njemačko vodstvo shvatilo je da Staljin predstavlja ozbiljnu opasnost te je Hitler naredio izdavanje Direktive br. 21. pod nazivom “Operacija Barbarossa”, kojom je predviđeno uništenje Crvene armije do zime 1941. i zauzimanje SSSR-a do linije Lenjingrad ? Moskva ? Rostov.

Invazija na Sovjetski Savez počela je u lipnju 1941. i uhvatila je Crvenu armiju potpuno nespremnu. Grupa armija “Sjever” stigla je pred predgrađa Lenjingrada, grupa armija “Jug” zauzela je Kijev te je započeo napad armijske grupe “Centar” na Moskvu koji je sredinom listopada zaustavljen. Veliki njemački gubitci i sve jači sovjetski otpor zaustavio je brzo napredovanje, a veliki problem predstavljao je dugi put opskrbe i nedostatak benzina koji je onemogućio udarnim tenkovskim divizijama da naprave odlučujući proboj sovjetskih linija. Zapovjednik 2. njemačke oklopne grupe i jedan od arhitekata Blitzkriega, general Guderina u memoarima je zapisao kako se 24. njemački oklopni korpus, koji je sačinjavao udarnu postrojbu u proboju prema Moskvi, u nekoliko navrata morao zaustaviti zbog nedostatka benzina, i to taman kad se probio u operativni prostor iza Sovjetskih linija što je omogučilo Sovjetima da opet uspostave frontu. Početkom prosinca počinje jaka zima, a i protunapad Crvene armije koji je odbacio Nijemce od Moskve i skoro eliminirao grupu armija “Centar” i time su eliminirani Hitlrovi planovi o brzoj pobjedi nad SSSR-om.

Njemačko vodstvo je znalo da moraju osigurati veću proizvodnju nafte od one što su im omogućavali rumunjski izvori i mala proizvodnja u Poljskoj, ako žele uspješno voditi rat na dvije fronte U proljeće 1942. počinju operacije na području Rostova i Harkova, te nakon zauzimanja tih gradova grupa armija “Jug” kreće prema Kavkazu s ciljem da zauzme nalazišta nafte oko Majkopa i Groznog u Čečeniji, zatim prodre prema Kaspijskom moru i zauzme Baku. Time bi Wehrmacht osigurao dovoljno nafte za višegodišnje snabdijevanje svojih motoriziranih snaga. Za prodor prema Kavkazu trebalo je osigurati sjeverni bok i zato je u ljeto 1942. počeo napad na Staljingrad kojim bi bio prekinut put sovjetske nafte sa Kavkaza prema sjevernom dijelu SSSR-a. Njemačke divizije su bile trenirane za brze taktičke manevre koji su se dosad na istočnom frontu pokazali superiornim u odnosu na sovjetsku uporabu masovnog ljudstva. No u ruševinama Staljingrada naći će se u borbi “prsa o prsa” u kojoj se motiviranost i hrabrost sovjetskih vojnika pokazala jednako važnom kao njemačka vojna istreniranost i tehnologija. Unatoč teškom otporu sovjetske strane, Nijemci su zauzeli 4/5 grada, ali su imali teške gubitke tako da je dio oklopnih jedinica s pravca Kavkaz opozvan. Rusi su u studenom 1942. izveli udare južno i sjeverno od grada pod nazivom “Operacija Uranus” na slabije mađarske i rumunjske divizije i zaokružili njemačku 6. armiju. Hitler je odbacio mogućnost proboja iz okruženja, te je vjerovao tvrdnjama da Luftwaffe može zračnim mostom 3000 tona zaliha dnevno, čime bi 6. armija bila opskrbljena dovoljno dugo dok se Guderijan ne probije s Kavkaza s tenkovskim divizijama prema Staljingradu. Što zbog lošeg vremena što zbog napada sovjetskih lovaca, stizalo je manje od 10 posto potrebnih zaliha, a Crvena armija je već dobro utvrdila obrambene položaje oko grada i počela je polako stiskati obruč tako da su se preostale njemačke jedinice predale u veljači 1943. Bila je to prekretnica u ratu na istočnoj fronti, jer naftna polja oko Bakua i Groznog koja su godišnje proizvodila oko 170 milijuna barela nafte, nisu zauzeta, tako da Njemačka nije osigurala dovoljno izvora nafte da bi dugotrajno mogla voditi rat i nesmetano opskrbljivati svoje oklopne divizije gorivom.

Paralelno s napadom na SSSR odvijao se rat u sjevernoj Africi. Kad je Italija doživjela poraz od britanskih snaga stacioniranih u Egiptu u ljeto 1941. Njemačka šalje u Libiju grupaciju “Afrika Korps” čiji je zapovjednik bio general Erwin Rommel. Rommel je velikom brzinom potisnuo Britance iz Libije, držao Tobruk pod opsadom i krenuo prema Kairu. Prema direktivi br. 32 nakon završene operacije Barbarossa trebalo je na južnom kraku istočne fronte krenuti prema Kavkazu i zauzeti nalazišta nafte oko Bakua te krenuti prema Iraku i Iranu. Rommel je imao za cilj zauzeti Kairo sa zapada dok bio dio njemačkih snaga preko Bugarske i Turske krenuo prema Suezu sa sjevera. Nakon eliminacije Britanaca Njemačke snage iz sjeverne Afrike trebale bi se spojiti u Iranu i Iraku sa snagama koje su nadirale iz pravca Kavkaza.

Churchill je držanje Bliskog istoka smatrao prioritetom ove etape rata i ključnim za opstanak Britanskog imperija, te su Britanci na Bliskom Istoku držali najjače vojne snage koje su bile brojnije čak od onih u samoj Engleskoj.

U to vrijeme odvijala se važna bitka za maleni otočić Maltu koji se nalazio u Sredozemlju. Upravo je Malta bila ključna za zaštitu britanskih tankera koji su prevozili naftu iz današnjeg Irana i Iraka i za potapanje Rommelovih opskrbnih brodova. Churchill je rekao da britanska 8. armija ne bi imala šanse zaustaviti Rommelov prodor prema Kairu bez potpore podmornica i bombardera koji su prekidali opskrbu “Afrika Korpsa”. Tako je krajem 1941. čak polovica konvoja potopljena te je prijetila potpuna katastrofa Rommelu koji je ostao bez opreme i goriva. Njemački odgovor početkom 1942. bio je dovođenje u Italiju “Fliegerkorps 2” iz SSSR-a, velike grupacije lovaca i bombardera koja je trebala stalnim zračnim napadima Maltu neutralizirati. Upravo se to i dogodilo i čim su prošli prvi konvoji za sjevernu Afriku Rommel je nastavio svoje napredovanje prema Suezu.

U lipnju 1942. Rommel je zauzeo Tobruk i krenuo prema Suezu, ali našao se u teškim problemima s logistikom jer su Britanci uspijevali konvojima održati Maltu na životu. Naime, opet je znatan dio brodova koji je iz Italije prevozio streljivo, gorivo, rezervne dijelove i ljudstvo bio potopljen. Neki podatci govore da su britanski bombarderi tipa “Wellington” i torpedni bombarderi tipa “Beaufort” zajedno sa podmornicama potopili oko 60 posto brodova koji su plovili prema Libiji. Drugi veliki problem koji se ticao opskrbe bila je činjenica da velik dio goriva koji su prevozili njemački opskrbni kamioni su morali sami potrošiti da bi prevalili udaljenost između Tripolija u Libiji i njemačkih i talijanskih snaga u Egiptu. Iako je Tobruk pao bio je preblizu britanskim bombarderima stacioniranim u Egiptu pa su zato opskrbni brodovi morali u Tripoli.

U dvije nadolazeće bitke, kod Alam Halfe i El Alameina, logistika će igrati ključnu ulogu jer su obje zemlje morale opskrbljivati vojsku preko Mediterana gdje je postojala konstantna prijetnja od podmornica, neprijateljske mornarice ili zrakoplovstva. I “Africa Korps” i britanska 8. armija ovile su o gorivu, streljivu i hrani koja im je morala biti dopremljena tako da je Mediteran postao poprište sukoba za opskrbne koridore. Uspjeh saveznika da opskrbljuju Maltu konvojima, unatoč konstantnoj prijetnji Luftwaffea i njemačkih podmornica, omogućio je britanskoj borbenoj skupini Force K, koja je operirala s Malte da konstantno potapa talijansku mornaricu koja je trebala opskrbljivati Rommela. Posljedica toga bila je da su njemačke snage u Africi bile hendikepirane jer im je u ključnim trenutcima strategiju određivao manjak goriva, zato se smatra da su operacije protiv talijanskih konvoja za Libiju bile odlučujući faktor u dobivanju rata u pustinji .Da su Nijemci uspjeli zauzeti Maltu kao što su zauzeli Kretu dobili bi bazu za podmornice i bombardere iz koje bi mogli napadati britanske opskrbne konvoje što bi sigurno onemogućilo Britance da osiguraju uspješnu obranu Egipta. U srpnju 1942. Rommel je bio samo 113 km od Alexandrije. Churchill je odlučio napraviti promjene u zapovjednoj strukturi, Harold Alexander imenovan je za vrhovnog zapovjednika engleske vojske na Bliskom istoku, a zapovjednikom 8. britanske armije postaje Montgomery. U kolovozu 1942. Rommel je napao kod Alam Halfe, ali je napad uspješno zaustavljen. U listopadu 1942. u bitci kod El-Alameina Rommel teško poražen zajedno sa talijanskim saveznicima te počinje povlačenje kroz Libiju prema Tunisu. Kako su se do kraja rata sve operacije vodile u povremenoj ili trajnoj oskudici goriva kod oklopnih postrojbi koje su sačinjavale elitu Wehrmachta možemo reći da su porazi kod El Alameina i Staljingrada odlučili ishod Drugog svjetskog rata, što potvrđuje činjenica da nakon toga saveznici nisu doživjeli niti jedan značajniji poraz do kraja rata.

Uspjeh savezničkog strateškog bombardiranja
Tokom lipnja 1942. kao dio američke pomoći na Bliskom istoku našli su se B-24 “Liberatori”, bombarderi dugog dometa sposobni nositi 6 tona bombi te su počeli prvi napadi na Ploesti, njemačke najznačajnije izvore nafte. U tim prvim napadima ostvarena su tek manja šteta uz velik broj srušenih bombardera, tako da su napadi privremeno zaustavljeni. Početkom kolovoza 1943. lansirana je operacija “Tidal wave” u kojoj je sudjelovalo oko 200 B-24 “Liberatora” koji su poletjeli iz Benghazija preko Grčke do svojih meta u Rumunjskoj. Od 7 rafinerija nafte oko Ploestija, 4 su bile teže oštećene i 1 potpuno uništena, što je rezultiralo padom isporuke nafte sa 17 milijuna barela 1943. na jedva 7 milijuna barela početkom 1944. Nakon što su saveznici stekli uporište u južnoj Italiji počele su opsežne operacije bombardiranja rumunjskih postrojenja tako da je u ljeto 1944. proizvodnja nafte u Ploestiju potpuno prestala čime je Njemačka izgubila svog najvećeg stranog dobavljača nafte.

Od 1938. do 1943. proizvodnja sintetičkog benzina u Njemačkoj je narasla s 10 milijuna barela godišnje na 38 milijuna barela godišnje. Tako se udio sintetičkih goriva korištenih za vojne operacije povećao s 22 posto na početku rata na 50 posto 1943.

Tokom 1943. saveznici su započeli žestoku kampanju strateškog bombardiranja Njemačke, a najjače je bombardirano područje Ruhra zbog svojih tvornica tenkova, aviona, željezničkih čvorišta te rafinerija nafte. Dok su Britanci uglavnom letjeli noću, američke bombarderske formacije su letjele tokom dana i imale su velike gubitke, jer su bez lovačke pratnje bile relativno laka meta za tada još uvijek dobro organiziran Luftwaffe, tako da nisu mogle održati dulje kampanje protiv njemačke industrije i hitno im je trebao lovac dugog dometa koji je mogao bombardere otpratit duboko iznad Njemačkog teritorija. Tokom 1944. pojavio se P-51 “Mustang”, američki lovac koji je mogao pratiti savezničke bombardere sve do Berlina, što je rezultiralo potpunom savezničkom dominacijom nad nebom iznad Njemačke. Prva masovna bombardiranja njemačkih proizvodnih kapaciteta počela su u svibnju 1944. i uništena su pet postrojenja za proizvodnju benzina, a o uspješnosti te akcije govori činjenica da je proizvodnja visokooktanskog goriva za Luftwaffe u tom periodu pala za 90 posto. Jedan od značajnijih učinaka strateškog bombardiranja jest potpuno uništenje IG Farbenindustrie pogona za proizvodnju sintetičkog benzina iz ugljena, koja je zamrla u jesen 1944. jer su postrojenja bila potpuno uništena.

Kolika je važnost logističke potpore za ishod ratnih operacija vidjet ćemo na sljedećem primjeru. U operaciji “Overlord”, odnosno iskrcavanju saveznika u Normandiji u 6. mjesecu 1944. korišteni su neki od tehničkih noviteta koji do tada nisu našli primjenu ni u jednom vojnom sukobu. Jedan dio su činile pontonske luke i mobilne platforme koje bi poslužile kao točke za opskrbu iskrcanih trupa dok se ne zauzmu i osposobe francuske luke. Taj je pothvat bio poznat kao operacija “Mulberry” i izgrađene su 2 luke u Britaniji, jedna za američki i jedna za britanski sektor. Drugi iznimno važan pothvat bila je operacija “Pluto”, odnosno “Pipelines Under The Ocean”. Postavljena su 2 naftovoda kroz La Manche, jedan je išao od britanskog otoka Weight do Cherbourga u Francuskoj, a drugi od Dovera do luke Boulogne u Francuskoj. Britanci su ranije razvili mrežu od 1600 km naftovoda koji je spajao važne luke Liverpool i Bristol sa pumpama na engleskoj obali koje su naftu provodile prema Francuskoj. Tako je omogućena sigurna opskrba savezničkih snaga koje su se iskrcale 6.6.1944. u Normandiji čime su osigurane postavke za sigurnu pobjedu.

Saveznici su, kako izlažu autori u knjizi “Stoljeće nafte”, kontrolirali ? svjetske proizvodnje nafte, što je sigurno bio ključan logistički element u ovom ratu. Kako je Drugi svjetski rat bio mobilan sukob u kojemu su se upotrebljavale tisuće tenkova, aviona, oklopnih vozila i u kojem su se na moru sukobljavale velike flote, veći nedostatak nafte bio bi koban. Saveznici su imali kontrolu nad većinom svjetskih proizvodnih kapaciteta i imali su logističku prednost jer su njihove rafinerije bile uglavnom izvan dometa njemačkih bombardera, dok su njemački proizvodni i preradbeni pogoni bili pod stalnim bombardiranjima. Jedina slaba karika u logistici saveznika bio je Atlantik gdje su njemačke podmornice do 1943. uživale velike uspjehe u potapanju savezničkih opskrbnih brodova koji su donosili naftu, oružje i ljudstvo u Britaniju. Navedene činjenice pokazuju da je sustav prerade i proizvodnje nafte, te distribucija naftnih proizvoda do jedinica na ratištu, bio presudan za pobjedu u ratu, jer je sigurna opskrba gorivom jedan od temelja uspjeha kad ratne operacije zahtijevaju kretanje tisuća tenkova, masovnu podršku zrakoplova ili manevre flote koja ima tisuće brodova.

Ivan GUBERINA