Mnoge su vojske diljem svijeta u tranziciji. Orijentiraju se s teških oklopno-mehaniziranih snaga na lake i pokretne snage pogodne za izazove novoga doba. Tu promjenu prati isto tako duboka promjena u ratnoj doktrini koja će za nekoliko godina današnje poimanje borbe dramatično promijeniti

U posljednjih petnaestak godina vojske se suočavaju s promjenama u ratnoj vještini i poimanjem ratovanja. Promjene su toliko duboke da ih neki smatraju najvažnijom promjenom u ratnoj vještini od Napoleonova doba. Iako je to malo pretjerana ocjena, sjetimo se da od napoleonovih ratova traje kontinuirani napredak ratne vještine i vojne tehnologije, ipak ostaje činjenica kako je riječ o važnim promjenama s dugoročnim implikacijama. Promjene se ogledaju u postupnom prijelazu s ratovanja platformama (brodovi, tenkovi, avioni, helikopteri, topništvo…) na umreženo ratovanje. Umreženo ratovanje i dalje računa na platforme, ustvari nemoguće je bez njih, ali naglasak je dan na dramatično povećanje mogućnosti djelovanja ekstenzivnom uporabom modernih informatičkih i komunikacijskih tehnologija. Povećanje mogućnosti znači kako za npr. uništavanje određenog cilja više ne treba bitnica haubica i nekoliko tona streljiva, nego jedna ili dvije haubice te nekoliko precizno vođenih projektila. To u konačnici znači kako se drastično smanjuje potreba za raznim platformama jer će postojeće, zahvaljujući djelovanju u umreženom okruženju, raspolagati s mnogo više podataka o protivniku. Ti će podaci omogućiti udar i uništenje u pravom trenutku, s minimalnim snagama i žrtvama.

Ideju umreženog ratovanja najlakše je opisati kao novi način strategijskog razmišljanja. Naglasak je na fleksibilnosti, mnogo većoj no prije, koju će omogućiti spajanje raznih vojnih funkcija, kao što je donošenje odluka, informacijskih sustava i borbenih sustava u jedinstvenu umreženu organizaciju. Takvo bi umrežavanje trebalo omogućiti mnogo bolje razumijevanje raznih situacija i omogućavati brže donošenje odluka i veću fleksibilnost u kombiniranju postrojbi i resursa kako bi se što bolje prilagodili zadaći. U konačnici, oružane snage bit će sposobne učinkovitije rabiti raspoložive resurse dovodeći ih na pravo mjesto u pravo vrijeme. Tako bi snage koje provode operaciju trebale dobiti mogućnost samosinhronizacije i međusobnog točnog i sigurno isprepletenog združenog djelovanja raznih platformi, sustava, postrojbi, rodova i grana. Postoje i kritičari koncepta umreženog ratovanja koji ga smatraju novom mantrom koju mnogi slijepo ponavljaju ali se malo njih želi suočiti s ograničenjima i izazovima takve budućnosti. Umreženo ratovanje je moguće zbog napretka u četiri ključna tehnološka područja: senzorima, obradi podataka, kominikacijskim sustavima te konačno precizno vođenom streljivu.

Tehnologije

Razvoj moderne tehnologije stvorio je senzore koji su u svakoj novoj tehnološkoj generaciji sve moćniji, dok su istodobno sve manji i jeftiniji. Ta kombinacija, koja je karakteristična za mnoga tehnološka područja posljednjih desetljeća, omogućava mnogo bolji nadzor bojišta. Nekad su sateliti, izvidnički i komunikacijski, bili povlastica samo dvije super sile, danas se razvojem satelitske tehnike na tržištu nudi mnoštvo mini i mikrosatelita. Tako više država može posjedovati vlastite satelite. Pojavile su se i komercijalne tvrtke koje potencijalnim klijentima nude razne satelitske usluge. Tako je strategijski nadzor postao financijski dostupniji i pristupačniji.

Mnoštvo raznih senzora na taktičkoj razini omogućava prikupljanje golemih količina podataka o protivniku, nezamislivih prije nekoliko desetljeća.
Tako prikupljeni podaci bez kvalitetne automatizirane obrade bili bi samo smetnja i nikakva korist. No, usporedo s razvojem senzora razvijala su se i računala sposobna prikupiti, obraditi, analizirati, uskladištiti, distribuirati i prikazati veliku količinu prikupljenih podataka. Kada se spoje moderna računala i moderni senzori, rezultati su zapanjujući. Bojište postaje mnogo jasnije i “prozirnije”, a protivničke namjere je lakše “pročitati” i onemogućiti ih prije no što ih on realizira.
Novi komunikacijski sustavi omogućavaju umrežavanje i povezanost većeg broja korisnika te protočnost podataka na svim razinama. Konačno, precizno streljivo čini četvrti stup umreženog ratovanja. U početku su sustavi bili veliki i mogli su se postaviti samo na veće streljivo kao što su avionske bombe ili krstareći projektili. Razvoj tehnologije omogućio je minijaturizaciju i širenje palete navođenog streljiva koje djeluje sukladno s načelom “ispali i zaboravi”. Sada je dostupno i streljivo manjih dimenzija za haubice kalibra 155 mm, minobacačko streljivo i slično. Minijaturizacija GPS uređaja omogućila je stvaranje brojnog satelitski navođenog streljiva koje ima dvije važne značajke, precizno je i ne preskupo. Umrežene snage imat će mogućnost dijeliti i izmjenjivati informacije između geografski udaljenih područja. Te snage će djelovati u informatičkoj mreži koja se sastoji od senzora koji pribavljaju informacije, zapovjedništava, logističke potpore te vojnika koji obavljaju zadaće. Cijela je mreža osmišljena tako da djeluje bez obzira na terensku udaljenost, razinu, vremensku zonu, borbenu platformu.

Dok je stari pristup izviđanja protivnikova područja predviđao djelovanje u intervalima, umreženo ratovanje predviđa neprestani nadzor. Uz izvidničke i nadzorne platforme s ljudskom posadom taj posao sve više preuzimaju bezposadne platforme. Dosadašnje operacije, koje su se temeljile na postavkama umreženog ratovanja, odvijale su se protiv slabijeg protivnika koji nije imao ni snage ni kapaciteta spriječiti ili bitnije otežati takvu stalnu izvidničku i nadzornu aktivnost. Sigurno je da bi protiv snažnijeg protivnika bilo mnogo teže uspostaviti i održavati stalni nadzor osobito uporabom letjelica, sa posadom ili bez nje. Ovako opisano umreženo ratovanje može se pojednostavljeno shvatiti kao vojna inačica mobilnog interneta, u kojoj su korisnici raznih vrsta i razina uključeni na mrežu i s nje uzimaju već obrađene i priređene informacije i podatke. Zagovornici umreženog ratovanja smatraju kako je taj koncept ipak mnogo više od jednostavnog umrežavanja svih vojnika i borbenih sustava. Navode kako je to potpuno novi način borbe i suočavanja sa situacijom na bojištu. Bojište je dosad bilo zasićeno “ratnim dimom”, a umreženo ratovanje trebalo bi taj “dim” ako ne potpuno otpuhati, onda ga sigurno učiniti mnogo providnijim. To znači da bi snage koje izvode operaciju imale mnogo više podataka o protivniku i terenu ispred sebe. Ti bi podaci morali omogućiti precizno i potpuno razumijevanje taktičke situacije te pojednostaviti planiranje i izvedbu borbenih djelovanja kako bi se porazio protivnik. U konačnici bi velike operacije mogle izvoditi manje mobilne snage raspršene na većem prostoru koje bi ostvarivale veći učinak. Učinak ne bi bio temeljen na brojčanoj nadmoći i većoj paljbenoj moći, već na boljem uvidu i pametnoj i racionalnoj uporabi postojećih snaga.

Teoretičari umreženog ratovanja predviđaju kako bi takav tip ratovanja rezultirao ubrzavanjem borbenih djelovanja koja bi bila kontinuirana, a protivnikove bi reakcije bile prespore da bi se mogao uspješno suprotstaviti. Borbena postrojba više se ne bi morala zaustavljati kako bi popunila zalihe i prikupila podatke o trenutačnom stanju. Zahvaljujući umreženosti, logistika u svakom trenutku zna što i komu treba dostaviti. Podaci se prikupljaju stalno i automatski a zapovjednik postrojbe uvijek točno zna kakva je situacija oko njega. Samo treba djelovati dalje, prema ostvarenju planiranog cilja, jer bi protivnik, smatraju zagovornici, bio nadjačan brzinom i preciznošću djelovanja. Protivnički bi zapovjednici stalno kasnili i ne bi mogli preuzeti inicijativu. Zbog nemogućnosti praćenja tempa umreženih snaga izdavali bi zapovijedi koje bi već tada bile prevladane i neodgovarajuće. Ne bi imali dovoljno vremena prikupljati podatke i organizirati koordiniran i učinkovit odgovor.

Problemi?
Cijela je teorija o prednosti umreženog ratovanja utemeljena na postavci da protivnik djeluje bez te mogućnosti, odnosno da je riječ o snagama koje su zastarjele kako tehnološki tako i doktrinarno. No, je li stvarnost uvijek onakva kako je zamisle teoretičari? Doktrinu je relativno lakno promijeniti, treba samo zdrav razum, dobra volja i znanje. S druge strane i tehnologija je sve dostupnija i jeftinija i nije nerealno očekivati kako bi se jednoga dana mogle sukobiti strane koje primjenjuju doktrinu umreženog ratovanja. Kako bi se tad rezvijale operacije sukobljenih strana, može se samo pretpostavljati.
Vojna povijest uči nas kako su se sukobljavale strane u kojoj je jedna bila nadmoćnija tehnološki i doktrinarno, ali su se još češće sukobljavale strane na sličnoj tehnološkoj razini i sa sličnim doktrinama. Ukoliko se sukobe dvije strane, a svaka rabi doktrinu umreženog ratovanja, onda mnogi elementi navedeni kao prednost postaju upitni. Navedeni scenarij djelovanja umreženih snaga pretpostavlja djelovanja protiv snaga koje nemaju takvu razinu prikupljanja informacija i sukladno tome imaju manje informacija o protivniku. To umreženoj strani omogućava iskorištavanje informacijske prednosti i profitiranje zbog djelovanja na temelju boljeg poznavanja situacije, položaja i raporeda protivnika. No, ukoliko i druga strana ima mogućnosti da prikupi dovoljno informacija i uporabi ih na isti način, stvara se određena pat-pozicija.

Prikupljanje i dostupnost velike količine podataka može biti i dvosjekli mač. Osim neupitne vrijednosti informacija može se javiti i problem prezasićenosti informacijama. U dosadašnjim vježbama i isprobavanjima koncepta umreženog ratovanja, ali i u stvarnim borbenim operacijama, zapovjednici su prigovarali kako su često bili izloženi priljevu velike količine informacija. Problem je bio u tome što im, smatraju, većina tih informacija nije bila potrebna jer ih se nije ticala i nije izravno utjecala na zadaću koju su trebali obaviti. Uz to su se žalili i na veliki broj modela raznih komunikacijskih uređaja čiji su rad morali svladati i rabiti ih kako bi mogli zapovijedati u umreženom okruženju.
Još jedan zabilježeni problem izravna je posljedica prikupljanja i distribucije mnoštva informacija. Otkriveno je mnoštvo potencijalnih ciljeva, a postrojbe ih nastoje neutrlizirati. Zato je došlo do povećanje potrošnje streljiva. To je stvorilo povremene logističke probleme. Pokazalo se kako mnogo informacija ponekad može usporiti a ne ubrzati donošenje odluka. Svakako nije dobro ako zapovjednik nema dovoljno informacija, no zatrpati ga informacijama znači uzeti mu vrijeme za proučavanje i procjenu.

Umreženost u praksi

Trenutačno ni jedna vojska na svijetu ne funkcionira i nije opremljena tako da bi se mogla nazvati umreženom. Od početka razvoja koncepta provode se laboratorijski i terenski pokusi i testiranja, ali trenutak masovne vojne uporabe koncepta umreženog ratovanja još nije nastupio.
No, tijekom nekoliko operacija u kojima su sudjelovale američke snage djelovalo se u skladu s postavkama umreženog ratovanja. Riječ je o manjim specijalnim postrojbama koje su umrežene trenutačno najmodernijom opremom. Zahvaljujući opremi, znali su gdje se nalaze, znali su lokacije protivnika u svojoj blizini te položaj prijeteljskih postrojbi oko sebe. Iako su u skladu s uobičajenim standardima te male postrojbe bile slabije naoružane, mogućnost “narudžbe” paljbene potpore zrakoplovstva na točno određene ciljeve činila ih je iznimno razornima. Postrojbe su bile na terenu i imale dobar uvid u taktičku situaciju. Nisu imali vlastito teško oružje ali su ga zahvaljujući umreženosti mogli “naručiti” ili “posuditi” od drugih postrojbi te vrlo precizno navesti na određene ciljeve.

Razvoj elemenata
No, tehnološki elementi modela umreženog ratovanja još uvijek, unatoč stalnom napretku, imaju problema. Nerazvijena i još nedovoljno napredna tehnologija na određenim područjima stvara probleme u funkcioniranju postrojbi u umreženom okruženju. Tako su se podaci o ciljevima koje treba napasti s terena prenosili običnim radiouređajima, i to glasovnom komunikacijom. Istodobno, posade aviona morale su mnoštvo podataka o ciljevima unositi ručno. Takav način rada u svakom slučaju nije pogodan za brzi operativni tempo, kako to predviđa koncept umreženog ratovanja.

Zato je jedan od najvažnijih ciljeva u stvarnoj primjeni koncepta razvoj sposobnosti digitalnog, izravnog umrežavanja svih elemenata, od senzora koji otkriva cilj pa do borbenog sustava koji ga uništava. Željeni cilj je skratiti vrijeme prijenosa informacije od senzora do borbenog sustava. Cilj je i omogućiti automatski prijnenos od sustava do sustava bez uključivanja čovjeka kao posrednika za očitavanje, konverziju i prosljeđivanje.
Ipak, takvu je umreženost, pokazuje praksa, teško postići. Senzori su jeftini i sve ih je više. Izvedivo je da se određeno područje (ograničeno, ali operacije su također ograničene na određeno područje) potpuno “pokrije” i omogući stalni i sveobuhvatni nadzor. Druga strana tako prikupljenih informacija ipak ima više problema. Naime, borbeni su sustavi sve skuplji i sve ih je manje. To je osobito vidlljivo u slučaju borbenih aviona koji nose tzv. “pametno” (tj. precizno vođeno) streljivo. Njih je malo, a malo država ima dovoljne kapacitete za neprestano držanje dovoljnog broja letjelica u zraku koje u pripremi čekaju da se pojavi vrijedan cilj kako bi se trenutačno djelovalo po njemu. Podaci o cilju koje senzori šalju mogu biti različiti. Za neke vrste oružja, npr. sateliltski vođene bombe, kao što je JDAM, potrebne su samo točne koordinate cilja. Takav pristup čini takav tip oružja pogodnim za napad na statične ciljeve. Za napad na mobilne ciljeve, koji brzo mjenjaju poziciju, treba osmisliti druge načine automatizacije. Slanje jednostavnijih podataka, kao što je točna pozicija cilja, zahtijeva relativno jednostavnu opremu. Svaki moderni radiouređaj osim glasa može prenositi i podatke, s propusnošću sličnom propusnoti modemske dial-up veze na računalu (nekoliko desetaka kbps). Ali takva propusnost nije dovoljna ukoliko želimo poslati kvalitetnu sliku u realnom vremenu. Slika mora biti dovoljne kvalitete, a to zahtijeva mnogo veću propusnost, minimalno nekoliko Mbps, a poželjno je što više). Osim toga, podaci moraju biti zaštićeni kako ih nepozvani korisnici ne bi mogli vidjeti i njima se koristiti.

Zato proizvođači komunikacijske opreme razvijaju razne uređaje koji omogućavaju uspostavu visokopropusnih mreža kojima će informacije prolaziti od senzora do borbenih sustava i tako omogućiti potpuno automatiziranu razmjenu podataka o raznim vrstama ciljeva. Omogućit će i praćenje brzopokretnih ciljeva u realnom vremenu te njihovo uništavanje preciznim oružjem s TV i termovizijskim vođenjem. Takav je tip oružja pogodan za napad na manje, brzopokretne ciljeve, jer se cilja vizualno i korisnik uvijek točno zna koji cilj borbeni sustav “vidi” i napada. Naravno, i svi ostali elementi unutar umreženog okružja profitirat će od visokopropusnih mreža. Takva ponuda naprednih komunikacijskih mogućnosti vjerojatno će uroditi i stvaranjem potpuno novih mogućnosti i kapaciteta u budućnosti. Jedan od mogućih novih dobitaka jest i mogućnost stalnog praćenja vlastitih snaga i stvaranje precizne kompozitne slike taktičke situacije na određenom području. Zapovijednik uvijek može precizno znati gdje su mu postrojbe, a postrojbe na terenu će uvijek znati tko je oko njih. Tako će se smanjiti mogućnost nenamjernog djelovanja po vlastitim snagama, tzv. fratricid.

Znati sve o svima
Proširenje mogućnosti i dostupnost moderne tehnologije omogućava kreiranje potpuno novih mogućnosti na području vođenja i zapovijedanja. Primjenom taktičkog bežičnog interneta, odnosno umrežavanjem postrojbi i borbenih platformi u jedinstveni bojišnički zapovjedni i nadzorni sustav vođenje, operacija postaje u nekim elementima jednostavnije.
Raspoređivanje umreženih elemenata opremljenih GPS-om u postrojbe (moguće je i do razine voda ili čak i niže) i na borbene (ali i neborbene, kao npr. logistička vozila) platforme omogućava automatsko odašiljanje u mrežu podataka o vlastitom položaju te prijam podataka o položaju svih drugih postrojbi i platformi.
Borbeni zapovjedni i nadzorni sustav sve te podatke može kombinirati i stvoriti kompozitnu taktičku sliku prikazanu na digitalnom zemljovidu s automatskim osvježavanjem situacije sukladno promjeni na terenu.

Koliko se zna, dosad su takvim ili sličnim sutavima operativno opremljene neke američke postrojbe koje su raspoređivane u Irak. I neke druge vojske, kao britanska, francuska ili švedska, provode ozbiljna istraživanja i planiraju opremanje sustavima potrebnim za kreiranje umreženog okružja. Umrežena postrojba može brzo i točno pratiti pozicije drugih postrojbi što olakšava napredovanje jer je sinhronizacija raznih elemenata mnogo jednostavnija.
Jedan od rodova koji se vesele umreženom modelu jest topništvo, jer će im pojednostaviti pronalaženje ciljeva. Umrežavanje omogućava djelovanje “u skladu s narudžbom” i tamo gdje postoji najveća potreba. Zbog veće mobilnosti (a i zbog primjene preciznog streljiva), isti je posao paljbene potpore moguće obaviti uz manje platformi.
No, nisu ni pješaci prošli bez dobitaka. U konačnici, trebao bi biti umrežen svaki pješak na bojištu, svaki vojnik u umreženoj postrojbi. Jedna od prednosti je ta što će se pomoću naprednih senzora ugrađenih u odjeću stalno moći pratiti zdravstveno stanje svake osobe. U slučaju ranjavanja suborci se više neće morati derati “bolničar” i gestikulirati ne bi li u metežu bojišta objasnili kako ranjenik treba medicinsku pomoć. Bolničar će odmah znati za ranjavanje, a iz personalne i medicinske baze podataka može dobiti važne početne informacije o ranjeniku (krvna grupa, moguće alergije na lijekove…) prije nego što dođe do njega.
To su samo neke od prednosti koje navode zagovornici ideje umreženog ratovanja. Iako je još uvijek riječ o razvojnim programima, vrijeme stvarne operativne primjene nije daleko. Prema predviđanjima planera u nekoliko tehnološki najnaprednijih zapadnih vojski do kraja ovog desetljeća trebale bi biti operativne bar jedna ili dvije postrojbe ranga brigade opremljene sustavima za umrežavanje u bežični taktički internet.
Predviđa se kako će do tada biti isporučeni i prvi serijski terenski kompleti opreme za vojnike koji se razvijaju u sklopu programa razvoja opreme za vojnika budućnosti. Najvažniji dijelovi te opreme, koju će dobiti svaki vojnik umreženih postrojbi jest navigacijski uređaj, napredni osobni radiouređaj te računalo za korištenje novim mogućnostima. Umrežena i internetizirana budućnost polagano se razvija u istraživačkim laboratorijima diljem svijeta. Koncept interneta promijenio je svijet u posljednjih desetak godina, hoće li promijeniti i poimanje rata, pokazat će ne tako daleka budućnost. Zagovaratelji koncepta sigurni su u to i vjeruju kako smo na pragu stvarne revolucije u vojnim odnosima koja će staviti točku na ratovanje kakvo se razvija zadnjih dvjestotinjak godina te otvoriti potpuno nove mogućnosti i pristup izvedbi ratnih operacija.

Igor SKENDEROVIĆ