Potkraj ovoga ljeta, ponovno je produžen mandat mirovnih snaga organizacije UN-a u Libanonu. Unatoč gotovo 30 godina neprekinutoga rada, učinci te misije, najblaže rečeno, skromni su

Mirovne snage organizacije Ujedinjenih naroda u Libanon su došle 1978. godine, tri godine nakon početka građanskoga rata i dvije godine nakon početka sirijske okupacije dijelova države, kojom je završena prva faza tamošnjih međusobnih sukobljavanja. Neometan prisutnošću misije UN-a, građanski rat u Libanonu bjesnio je gotovo do kraja 1990. godine, a i vojna djelovanja susjednih zemalja nisu prestajala. Dapače, tijekom većeg dijela svoga dotadašnjeg mandata, UNIFIL nije bio u stanju obavljati dužnosti koje su mu zadane. Nije do kraja jasno zašto tada misija nije bila ukinuta.

Tek konačnim izraelskim povlačenjem 2000. godine, UNIFIL je započeo s nekom vrstom punoga rada. Nakon nadzora izraelskog povlačenja, misija je nastavila s nadzorom granice, bilježeći njezine brojne povrede – doduše sad ponajprije od Hezbollaha, šijitske stranke koja je u pogledu borbe s Izraelom posljednjih godina nadomjestila sekularni PLO.
Podboden stalnim prekograničnim napadima, Izrael je tijekom ljeta 2006. ponovno intervenirao u Libanonu. Kratak i žestok ljetni rat odvijao se ponajprije na prostorima pod nadzorom misije UNIFIL, kojoj su nakon završetka sukoba i povećane zadaće. Ojačana i okrupnjena međunarodna misija, koju neki zovu i UNIFIL 2, uz dosadašnji kopneni dio sad ima i pomorsku komponentu. I Hrvatska je bila pozvana sudjelovati u toj misiji, ali se sve do kraja srpnja ove godine tome zovu nije odazvala. Jedan naš časnik upućen je 25. srpnja na godinu dana u Libanon, u misiju UNIFIL.

Uspostava misije
Građanski rat u Libanonu imao je više uzroka, a jedan od bitnijih bio je status Palestinaca u zemlji. Nakon početne faze sukobljavanja, palestinske su organizacije zadobile popriličnu autonomiju u državi, koristeći se Libanonom kao bazom za napade na Izrael. Jedan takav napad Fataha (frakcije Organizacije palestinskoga oslobođenja, ili Palestinian Liberation Organization, skraćeno PLO) na Izrael, 11. ožujka 1978., bio je i neposrednim povodom za uplitanje Izraela u tamošnju kaotičnu situaciju.

U palestinskoj operaciji, poznatoj kao Masakr na obalnoj cesti, koju je u neposrednoj blizini Tel Aviva organizirao Abu-Jihad, rezultirala je s 34 mrtvih i sedamdesetak ranjenih Izraelaca. Kako bi riješio sigurnosni problem na granici s područjem južnog Libanona, u noći s 14. na 15. ožujka 1978., Izrael je pokrenuo Operaciju Litani.

Pohod oko 25 000 izraelskih vojnika, zamišljen kao protjerivanje oko 5000 palestinskih gerilaca i uspostava 10 km široke sigurnosne zone uz međunarodnu granicu, pretvorio se u osvajanje gotovo čitavog juga Libanona. Slaboj i podijeljenoj vlasti u Beirutu preostalo je samo da se odmah izjutra 15. ožujka obrati organizaciji UN, uz tvrdnje kako oni s Palestincima nemaju veze, pa ne mogu niti biti žrtva odmazde za žrtve u palestinsko-izraelskome sukobu. Vijeće sigurnosti UN-a odgovorilo je rezolucijama 425 i 426, kojima se od Izraela traži trenutačni prestanak vojnih aktivnosti i povlačenje s libanonskog teritorija. U svrhu nadzora nad izraelskim povlačenjem i tamošnjim stanjem osnovana je misija UNIFIL (United Nations Interim Force in Lebanon – Prijelazne snage UN-a u Libanonu).

Potaknuti strahom Sjedinjenih Američkih Država za sudbinu mirovnog procesa između Egipta i Izraela, Ujedinjeni narodi reagirali su brzo. U Libanon su prvi pripadnici novoustrojene misije stigli već 23. ožujka 1978., samo dva dana nakon sklapanja primirja. Oko 5300 ljudi bilo je skupljeno iz deset zemalja, a stožer misije uspostavljen je u mjestu Naqura. Treba napomenuti kako su to pretežno bili vojni promatrači, opremljeni lakšim pješačkim naoružanjem. Misija UNIFIL je već tada, u početku svoga mandata, pretrpjela i prvi poraz vezan uz izraelsko povlačenje koje je započeto 11. travnja i dovršeno unutar iduća dva mjeseca. Iako su se povukli preko međunarodne granice, Izraelci su u pograničnome pojasu širine od četiri do 12 kilometara (unutar Libanona) vlast prepustili kršćanskoj miliciji ? Vojsci slobodnog Libanona bojnika Saada Haddada, kasnije poznatoj kao Vojska južnog Libanona. Budući da libanonske vlasti nisu mogle preuzeti nadzor nad tim dijelom svojega državnog teritorija, ni UNIFIL nije bio u stanju do kraja ispuniti zadaću ? čak i da nastanak i djelovanje te kršćanske formacije ne smatramo stvarnim izraelskim zadržavanjem kontrole nad dijelom Libanona. Tijekom idućih godina UNIFIL je patrolirao podijeljenim južnim Libanonom, baveći se pretežno humanitarnim radom za lokalno stanovništvo (većinske šijite i kršćane), zadržavajući pritom strogu neutralnost.

Mandat UNIFIL-a
Izvorni mandat misije UNIFIL sadržan je u rezolucijama Vijeća sigurnosti broj 425 i 426 iz ožujka 1978. Bitno je dopunjen rezolucijom Vijeća sigurnosti broj 1701 iz kolovoza 2006., usvojenom nakon posljednje veće izraelske vojne akcije u Libanonu.

Rezolucija 425 definirala je dva zahtjeva. Prvo, tražila je striktno poštivanje teritorijalnoga integriteta, suverenosti i političke neovisnosti Libanona. Kao drugo, na temelju toga tražila je od Izraela trenutačno obustavljanje vojnih aktivnosti kojima se taj integritet narušava i što brže povlačenje izraelskih postrojbi. Kako bi se nadziralo provođenje ta dva zahtjeva, uspostavljena je međunarodna mirovna misija.

Novoustrojeni UNIFIL imao je tri zasebne funkcije: potvrditi izraelsko povlačenje, uspostaviti mir i sigurnost te pomoći vladi Libanona pri ponovnoj uspostavi državne vlasti na bivšim okupiranim područjima. Rezolucija Vijeća sigurnosti broj 426 prihvaćala je izvješće glavnoga tajnika UN-a Kurta Waldheima, davala pobliže smjernice za operativni rad misije i utvrđivala trajanje njezinog mandata u ciklusima od po šest mjeseci.

Izrael i UNIFIL
Početkom lipnja 1982., izraelska je vojska u sklopu operacije Mir za Galileju ponovno zaposjela južne dijelove Libanona. Vlada Libanona nije ni pokušala raspravljati o izraelskome vojnom potvatu. Ona se prvo proglasila neutralnom, podnijevši organizaciji UN samo dva dodatna prigovora, a onda je počela raspravljati o Palestincima ? uzroku i ove izraelske intervencije. Na pitanju protjerivanja palestinskih boraca iz Libanona vlada se i raspala, što je samo ojačalo unutrašnje sukobe Sunita i Druza s jedne i kršćana s druge strane – jednako kao i rat PLO-a protiv Izraela.

Područje pod nadzorom UNIFIL-a se već u prvim danima izraelskog vojnog napredovanja našlo iza linije sukoba i njime je zavladao mir. Budući da je došlo do vojne okupacije, ali ne i aneksije zauzetoga prostora, međunarodna misija UNIFIL je nastavljena. Tijekom iduće tri godine, sve do izraelskog djelomičnog povlačenja 1985. godine, UNIFIL je pokušavao obavljati nadzor unutar prostora pod izraelskom kontrolom, s libanonske strane granične crte koja više ništa nije razgraničavala. Tijekom prve 22 godine svog postojanja, misija UNIFIL ni u jednom trenutku nije bila u stanju cjelovito obavljati svoj mandat. Upravo zato, slovila je kao jedan od najboljih primjera uzaludnosti mirovnih napora UN-a.

Izraelsko povlačenje
Situacija se promijenila 17. travnja 2000., kad je Vijeće sigurnosti UN-a primilo službenu izraelsku notu o povlačenju vojnih snaga, planiranom do ljeta te godine. Nakon dugogodišnjeg gerilskoga rata s Hezbollahom, Izrael je odlučio šijitima oduzeti osnovni motiv za borbu, smanjiti troškove i okončati niz incidenata i žrtava. Formalno, Izrael je počeo postupati u skladu s rezolucijama Vijeća sigurnosti UN-a broj 425. i 426. iz 1978. godine, a očekivao je da će misija UNIFIL tu automatski započeti ispunjavati svoj puni mandat, zbog kojega je i formirana. Do početka svibnja, kad je Izrael započeo s vojnim povlačenjem, i UN je dovršio pripreme za aktiviranje zaspaloga UNIFIL-a.

Početkom ljeta 2000. UN definira “plavu crtu” koja manje – više ide pojasom sporne međunarodno priznate granice Libanona i Izraela. Područje pod neposrednim nadzorom postrojbi UNIFIL-a smješteno je s njezine sjeverne strane u pojasu prosječne širine oko 15 kilometara. Njezinim je povlačenjem riješeno tehničko određivanje trenutka kad je Izrael ispunio zahtjeve za vojnim povlačenjem. Granična crta ostala je sporna u mnogim točkama, od kojih se posebno važnim pokazalo područje zvano Sheeba Farms, uz samu tromeđu Izraela, Libanona i Sirije. Dok je za Izraelce ono dio Izraela, osvojen od Sirije u ratu 1967. godine, Hezbollah tvrdi kako pripada Libanonu i, budući da su Izraelci još ondje, da nisu do kraja poštivali uvjete apsolutnog povlačenja iz Libanona.

Izraelsko je vojno povlačenje pratila i seoba dijela stanovnika okupiranih područja, ponajprije tadašnjih i bivših pripadnika kršćanske Vojske južnoga Libanona i njihovih obitelji. Ta formacija, koja je s Izraelcima godinama kontrolirala okupirana područja, potpuno se raspala do 25. svibnja, trenutka kad je Izrael objavio dovršetak povlačenja.

Posljedice povlačenja
Dva mjeseca nakon što se Izrael povukao iz Libanona, 27. srpnja 2000., organizacija UN donosi rezoluciju broj 1310. Njome se obnavlja mandat misije UNIFIL, a pozivaju se i vlasti Libanona da što prije u oslobođeni pojas rasporede postrojbe svojih oružanih snaga. Nakon što su 5. kolovoza 2000. pripadnici fidžijske i indijske bojne zauzeli točke na “plavoj crt” očekivalo se da i Libanon ispuni dogovoreno ?pošalje oko 500 vojnika i isto toliko policajaca u donedavno okupirano područje.

Budući da je Libanon oklijevao sa zaposjedanjem oslobođenih prostora, ondje je praktički stvoren prostor bez međunarodno priznate vlasti. Njime je počeo upravljati Hezbollah – predstavnik šijitskog stanovništva, apsolutne većine u tom dijelu Libanona nakon odlaska kršćana. Libanonskim je vlastima takvo bezvlašće odgovaralo, jer je uklanjalo potrebu da se čitava država bavi pojedinim ratobornim političkim elementima u društvu ? na čije se aktivnosti običavalo samo slegnuti ramenima uz izraze nemoćnoga žaljenja. Ništa tu nije promijenila ni rezolucija Vijeća sigurnosti UN-a broj 1337 iz siječnja 2001., kojom se na Libanon pokušalo djelovati kazneno ? smanjen je broj pripadnika UNIFIL-a koji su nadzirali tu svojevrsnu “ničiju zemlju” s 5800 na 4500 ljudi. To je bio samo početak niza rezolucija koje su izražavale zabrinutost nad incidentima duž “plave crte”, reducirale ljudstvo i naglašavale prijelazni karakter misije UNIFIL. Do ljeta 2004. godine, UNIFIL pada na svega 1995 vojnika iz sedam zemalja, zajedno s još 400 lokalnih uposlenika i oko 50 vojnih promatrača iz sklopa misije UNTSO (United Nations Truce Supervision Organization) koji su UNIFIL-u pomagali u radu.

Nakon što je u veljači 2005. godine ubijen libanonski premijer Rafik Hariri, situacija se u državi zaoštrila. Započeli su opći protusirijski protesti, zvani Revolucija cedrova, koji dovode do odlaska oko 14 000 sirijskih vojnika iz Libanona. Time potkraj travnja 2005. završava sirijska intervencija u Libanonu započeta još u travnju 1976.
Ipak, politika slabe centralne vlasti da dugotrajno ignorira naoružane milicije, koje onda mogu djelovati nesmetano po svome, nije se pokazala dovoljnom u trenucima kad se Izrael osjetio ozbiljnije napadnutim ? on je 2006. godine svoju odmazdu raspodijelio po čitavoj državi Libanon, a ne samo po dijelu pod nadzorom Hezbollaha, po kojem već desetljećima patrolira slabi UNIFIL.

Ljeto 2006. godine
Stanje uz utvrđenu graničnu crtu na sjeveru Izraela eskaliralo je 12. srpnja 2006., nakon što je u napadu Hezbollaha na patrolu izraelske vojske ubijeno osam vojnika, dok su dvojica oteta i odvedena u Libanon. Uslijedio je izraelski vojni odgovor: u prvoj fazi pretežno zračnim snagama po ciljevima širom Libanona, a kasnije i na kopnu i moru. Tijekom sukoba poginulo je više od 1000 libanonskih civila, dok ih je ranjeno još oko 4000. Šijiti su na Izrael ispalili oko 4000 raznih raketnih projektila, gađajući prvi put i gradove kao što su Haifa, Tiberias i Nazaret. Štete nanesene libanonskoj infrastrukturi mjere se u milijardama dolara. Nakon oko mjesec dana sukoba, 11. kolovoza Vijeće sigurnosti UN-a donijelo je rezoluciju 1701, temeljem koje počinje važiti i primirje uspostavljeno 14. kolovoza.

Do sredine rujna dogovoren je i sastav nove, ojačane mirovne postrojbe UNIFIL, pa polako počinje njezino raspoređivanje. Njezina je prvenstvena zadaća pomoći vlastima Libanona u uspostavi demilitariziranog prostora, omeđenog na jugu graničnom crtom a na sjeveru rijekom Litani. Ondje je, uz postrojbe UNIFIL-a, dopuštena prisutnost samo libanonske vojske, čijih je oko 10 000 pripadnika postupno stiglo do kraja 2006. Ne bi li spriječila ilegalno unošenje vojne opreme u zemlju, ali samo na izričite libanonske molbe, misija UNIFIL treba pomoći i pri nadzoru državnih granica. Osim toga, ona obavlja i svoje već tradicionalne zadaće – osigurava humanitarne usluge stanovništvu juga Libanona i povratak izbjeglica.
Novi UNIFIL ima oko 13 000 vojnika. Već prisutnim kontingentima iz Kine, Indije i Gane, pridružuju se postrojbe brojnih zemalja zapadne demokracije. Na kopnu po opremi prednjače Francuzi ? u misiju su poslali i 14 tenkova (AMX 56 Leclerc) i četiri samovozna topnička sustava (AMX 30 AuF1). UNIFIL 2 raspolaže i pravom galerijom raznolikih oklopnih transportera. Raspoloženje u ojačanoj misiji UNIFIL je borbeno.

Misija dobiva i pomorsku komponentu, baziranu u luci Limassol na Cipru. Nakon što je 8. rujna okončana izraelska blokada obale, nadzor su preuzele Prijelazne pomorske namjenske snage (Interim Maritime Task Force) pod talijanskim zapovjedništvom. One su 15. listopada 2006. dužnost predale pomorskim snagama misije UNIFIL pod njemačkim zapovjedništvom. Ta flotila varira u snazi, obuhvaćajući plovila iz sedam zemalja, a radi na nadzoru libanonske obale i teritorijalnih voda i obuci tamošnje mornarice. Zona njezina djelovanja obuhvaća pojas širine oko 50 nautičkih milja zapadno od libanonske obale.

Problemi misije UNIFIL
Nova retorika i oprema ipak nisu promijenile stanje na terenu. Naime, ni kod starog UNIFIL-a problem nije bio u opremi, već u mandatu, njegovu provođenju i situaciji u Libanonu.
Prvo, iako je mandat UNIFIL-a proširen, on je i dalje sličan onom starom. Misija UN-a bi tu ponovno trebala nadzirati provedbu mirovnoga sporazuma, a taj sporazum zapravo i nije sklopljen ? sklopljeno je samo primirje, dok je mir jedva na vidiku. Konkretno, proširenja mandata iz 2006. i povećanje snaga samo su ciljeve misije učinili bar teoretski ostvarivima.
Drugo, ostala je ista nevoljkost međunarodnih mirotvoraca da slovo rezolucija UN-a doista krenu utjerivati oružjem. Imajući u vidu slabost i podijeljenost libanonske vlasti, svaki bi takav potez ostao usamljen ili bi se uklopio u uzorke prošlih libanonskih sukoba. Pritom bi se njegovi akteri našli zaglavljeni stotinama kilometara udaljeni od ozbiljnih logističkih kapaciteta potrebnih za duge sukobe. Treće, problem je u tretmanu organizacije Hezbollah. Bez obzira na to što je neki smatraju terorističkom organizacijom, u Libanonu je ona čvrst i neizbježan dio državne vlasti. Budući da je jug Libanona ujedno i jedno od središta njihove moći, ondje Hezbollah uživa i iznimno čvrstu potporu stanovništva. Odbijanje misije UNIFIL da službeno s njim pregovara predstavlja beskrajan izvor problema.

Libanon danas
Nakon prošloga ljeta i tadašnjih sukoba Hezbollaha i izraelske vojske, obje su strane krenule proglašavati svoju pobjedu. Ipak, već s kraće distance vidljivo je kako tome i nije tako. Izrael je brzopleto odgovorio na provokacije, izveo kampanju općeg uništavanja gospodarske i prometne infrastrukture čitavog Libanona, ali nije oslobodio svoje taoce, niti je pokorio šijite koji su ga napali. Budući da sam nije uspio u Libanonu uspostaviti najavljivanu sigurnosnu zonu, taj je posao prešutno prepustio obnovljenoj misiji UNIFIL.

S druge strane, ni Hezbollah nije ispunio svoja politička očekivanja. Naime, nakon vojne pobjede (izražene činjenicom da su preživjeli izraelski nalet), oni svoju pobjedu nisu pretočili ni u što korisno. Nakon propagandnoga uzleta, šijiti su započeli s nizom pritisaka na prozapadnu vladu Libanona kako bi ravnotežu u državi pomaknuli sebi u korist. Unatoč očekivanjima, vlada je izdržala pritisak njihovih velikih protestnih skupova, baš kao i niz bombaških napada na pripadnike vladajuće struje. Vlast je u državi ostala raspoređena 50:50 između kršćana i muslimana, kako je bilo dogovoreno u listopadu 1989., potkraj građanskoga rata. Dapače, prvi put dosad, posljednjih je mjeseci Vlada uspjela izaći i kao pobjednik iz najnovijega u nizu sukoba oko palestinskih logora raspršenih Libanonom. Pritom i nije važno što u poluautonomnim palestinskim enklavama glavnu riječ više nema Fatah, nego je do sukoba došlo između vojske Libanona i radikalnih sunitskih islamista.

Tijekom posljednjih godinu dana podosta se promijenio odnos misije UNIFIL prema Libanoncima. Dok je nekad misija nastojala ostati neutralnom, što ju je povremeno dovodilo u sukob s Izraelom i njegovim saveznicima, novi je UNIFIL ponajprije hladan prema lokalnim muslimanima. To i ne čudi, ima li se u vidu to što su oni pretežno šijiti odani Hezbollahu. Ipak, budući da bez kontakata s Hezbollahom nije moguće normalno raditi na terenu južnoga Libanona, unatoč formalnoj hladnoći odnosa i postojanju niza rezolucija koje traže njegovo razoružavanje, s Hezbollahom je postupno uspostavljen niz neslužbenih kanala komunikacije.

Nakon što je 24. srpnja ove godine u bombaškome napadu na konvoj UNIFIL-a poginulo šest pripadnika španjolskog kontingenta, misija je stavljena u stanje visoke pripravnosti. Prekinuti su kontakti s lokalnim stanovništvom i uvedeno kretanje samo u vojno branjenim konvojima. Civilni časnici za sigurnost, novina uvedena nakon iračkog bombaškog napada na bazu UN-a u Bagdadu 2003. godine, ograničili su i djelovanje civilnoga dijela misije. Taj potez zapravo nije bitno povećao sigurnost ljudstva ? samo je pojačao izolaciju misije od njezine okoline, smanjujući njezin ugled i otežavajući prikupljanje obavještajnih podataka.

Ostalo je otvoreno i pitanje prikladnosti opreme koju pojedine zemlje šalju u UNIFIL, ali i druge misije UN-a. Uz sve tenkove i transportere, izgleda da nitko od mirotvoraca u komplet opreme za Libanon nije uvrstio i uređaje za ometanje radijskih frekvencija ? što se u Libanonu, domovini bombi na daljinsko aktiviranje, već ovoga ljeta pokazalo nužnim.

Igor TABAK