Iznad Vrlike smjestila se srednjovjekovna fortifikacija koja je godinama imala posebnu ulogu u mletačko-osmanskim sukobima

Dalmatinski gradić Vrlika ima brojne povijesne ostatke, a ulomci keramičke posude  dokazuju da je život na tom području postojao još u kamenom dobu. Vrličko područje obiluje i brojnim tragovima Cetinske kulture (2. tisućljeće prije Krista), a svoju su prisutnost zabilježili i Delmati, Rimljani te Goti. Prema legendi, Hrvati su na čelu s Klukasom osnovali naselje Vrh Rika. On je bio jedan od sedmero braće i sestara koji su predvodili seobu Hrvata u Dalmaciju. Vrh Rika prvi se put u pisanim dokumentima spominje krajem XII. stoljeća.

Početak XV. stoljeća obilježile su dinastičke borbe za hrvatsko-ugarsko prijestolje. Jedan od pretendenata bio je Ladislav Napuljski (1377. – 1414.), a moćni saveznik bio mu je bosanski vojvoda i splitski herceg Hrvoje Vukčić Hrvatinić (oko 1350. – 1416.). Zahvalni Ladislav dao je velikašu mnoge posjede, a među njima su zahvaljujući darovnici iz 1406. godine bili vrlička župa i utvrda Prozor. Potonji objekt izgrađen je na prijelazu iz XIV. u XV. stoljeće, a Hrvatinić ga je dogradio, pretvorivši ga u vlastiti ljetnikovac no i u strateški obrambeni položaj od mogućeg napada vojske Ladislavova konkurenta Žigmunda Luksemburškog (1368. – 1437.). Nakon što je slomljen protudvorski pokret (v. tekst Ladislavova prodaja Dalmacije, HV 596) područje Vrlike i sama utvrda 1411. dolaze u ruke cetinskog kneza Ivaniša Nelipčića (umro 1434.; opširnije v. tekst Ivaniš Nelipčić, HV 573).

Žigmund je deset godina poslije, nakon što je Venecija ovladala većim dijelom Dalmacije, utvrdu dao Mihovilu (Mihaču) Vitturiju. Bio je to trogirski plemić, ogorčeni protivnik Mlečana, koji je napustio svoj grad netom prije no što je pao u njihove ruke. Kao Žigmundov saveznik, trebao je od Prozora napraviti središte otpora mletačkoj vlasti, no navodno mu Nelipčić nije želio prepustiti utvrdu. Sva trvenja među kršćanskim vladarima i plemićima uskoro će zasjeniti provale Osmanlija, zbog kojih stanovništvo srednjovjekovne Vrh Rike, nastanjeno oko izvora Cetine, bježi i nastanjuje se podno utvrde Prozor i tu gradi novo naselje iz kojeg će se razviti današnja Vrlika. Među novonastanjenim stanovništvom gubi se naziv utvrda Prozor i pomalo se sve više ustaljuje ime Vrlički grad ili Gradina.

Četrdeset Osmanlija

Nakon konstantnih napada, grad Vrlika zajedno s utvrdom dolazi pod osmansku vlast 1522. godine. Za vrijeme njihove uprave, koja je trajala sve do 1688. godine, Vrlika će biti središte manje teritorijalne jedinice (nahije) u sklopu Kliškog sandžaka. Mletački izvori s kraja XVI. stoljeća govore o najviše četrdeset pripadnika osmanske vojske u utvrdi, što govori da Osmanlije u to vrijeme nisu smatrali da im od Mlečana prijeti ozbiljna ugroza. Osmanski izvori iz XVII. stoljeća, posebice putopisac Evlija Čelebi (1611. – oko 1682.) opisuju razvoj naselja podno uvrde, pri čemu posebno ističu trgovinu, održavanje sajmova i gradnju džamije. Međutim, istodobno su zabilježene brojne migracije stanovništva zbog često nasilnog provođenja islamizacije.

Kad je 1684. godine izbio Prvi morejski rat između Mletačke Republike i Osmanskog Carstva (opširnije v. tekst Opsada Sinja, HV 583), ratna zbivanja prenijela su se i na područje Vrlike. Podupirane lokalnim kršćanskim stanovništvom, mletačke snage nekoliko su puta pokušale osvojiti grad i utvrdu. U kolovozu 1688. napokon su uspjele, pa je Vrlika nakon više od stoljeća i pol turske došla pod mletačku vlast. Islamsko je stanovništvo nakon pada grada sve češće bježalo prema Bosni i Hercegovini, a napušteno područje počelo je naseljavati kršćansko, koje je pod franjevcima pobjeglo iz Hercegovine zbog osmanskih odmazdi. Mletačka je vlast, kako bi pridobila lokalno stanovništvo da ostane na vrličkom području i sudjeluje u ratu protiv Osmanlija, dodjeljivala zemlju u zamjenu za vojnu službu.

Pomicanje granice

Muke po vrličkom kraju nisu ni izbliza bile završene niti Mirom u Srijemskim Karlovcima 1699. godine između predstavnika Svete lige (Habsburška Monarhija, Mletačka Republika, Poljska, Rusija) i Osmanskog Carstva. Iako je njime uz Prvi morejski okončan i Veliki rat za oslobođenje započeo 1683. turskim pohodom na Beč, osmansko-mletačka granica u splitskom zaleđu našla se upravo u neposrednoj blizini Vrlike.

U idućih petnaest godina zabilježene su konstantne provokacije i manji oružani sukobi, pa se Vrlika nije mogla gospodarski i infrastrukturno razvijati. Bio je to uvod u Drugi morejski rat (1714. – 1718.) u kojem će, među ostalim, osmanska vojska htjeti vratiti izgubljena područja u Cetinskoj krajini. Na udaru se zbog blizine granice odmah našla i Vrlika: utvrda iznad grada žestoko je napadana i razarana topništvom. Mlečani su teško branili položaje pa su tako grad i utvrda 1715. ponovno pali u osmanske ruke. Mletački izvori tvrde da su osmanske snage prilikom zauzeća utvrde počinile strašne zločine nad stanovništvom koje su zatekle, a utvrdu većim dijelom razrušile. Iduće godine mletačka je vojska ofenzivnim akcijama uspjela vratiti izgubljena područja u dalmatinskom zaleđu, a Vrlika je službeno, Požarevačkim mirom 1718. godine, vraćena pod mletačku upravu.

Pomicanje osmansko-mletačke granice na planinu Dinaru pomoglo je vrličkom kraju napokon odahnuti od ratnih strahota i okrenuti se razvoju. Vrlikom će od 1805. do 1814. godine vladati Francuzi, a nakon toga će nešto više od stotinu godinu biti pod vlašću Habsburgovaca. Obnova utvrde započela je tek krajem osamdesetih godina, a prekinuta je za vrijeme srpske agresije u kojoj je Vrlika okupirana i razorena, a stanovništvo protjerano. Oslobođenje je stiglo s akcijom Oluja. Restauracija Gradine, kako se među lokalnim stanovništvom popularno naziva utvrda, nastavljena je sredinom 2000-ih i danas je jedan od specifičnih primjera srednjovjekovne fortifikacije na području srednjodalmatinskog zaleđa.

Tekst: Josip BULJAN

Foto: Dalmatia Explorer, Jasna Maras / Turistička zajednica grada Vrlike