Muzej Domovinskog rata Karlovac-Turanj nebrojeno je puta dokazao kako je pravo mjesto za čuvanje i promicanje istine o Domovinskom ratu. Ondje je 29. travnja dr. sc. Darjan Godić iz Hrvatskog instituta za povijest održao predavanje Značaj i uloga Velebita u Domovinskom ratu, pri čemu je poseban naglasak bio stavljen na VRO Oluja

Ratovanje na Velebitu tijekom Domovinskog rata bilo je jedan od najzahtjevnijih i najizazovnijih segmenata obrane Republike Hrvatske. U surovim planinskim uvjetima, na visinama iznad 1000 metara, hrvatski su branitelji svakodnevno bili izloženi neprijateljskom djelovanju, ekstremnim vremenskim uvjetima i teškoj logističkoj izolaciji. Nepristupačan teren, jak vjetar, gusta magla, hladnoća, oštro kamenje i stijene te dubok snijeg često su bili jednako opasni kao i neprijateljski metak. Ipak, unatoč svim preprekama, upravo je u takvim uvjetima pokazana iznimna hrabrost, domoljublje i izdržljivost hrvatskih vojnika, čime su velebitski položaji postali simbol ustrajne borbe za slobodu.

Planinski masiv Velebita ima iznimnu stratešku važnost za obranu Republike Hrvatske. Ta prirodna barijera između unutrašnjosti i obale duga gotovo 150 km nadvisuje Maslenički most i Velebitski kanal. Upravo su velebitske kote bile ključne za nadzor prometnih pravaca između sjevera i juga zemlje u samim počecima Domovinskog rata. Neprijateljske snage koristile su te položaje kako bi nadzirale komunikacije, dok su naši branitelji bili prisiljeni zauzimati iznimno nepristupačne točke kako bi osigurali slobodu kretanja i zaštitu stanovništva Dalmacije i Like. Jedan od ključnih trenutaka u tom kontekstu bilo je formiranje mješovite udarne skupine Specijalne policije i Hrvatske vojske te provedba akcija osvajanja vrhova poput Svetog brda, Tulovih greda i drugih dominantnih kota. Ti su pothvati zahtijevali ne samo iznimnu tjelesnu i mentalnu pripremu već i preciznu koordinaciju, upornost i domišljatost u borbenim uvjetima bez tehničke i logističke nadmoći.

Taktička važnost i vojni značaj Velebita

Početkom kolovoza 1991. pobunjeni Srbi i JNA okupirali su Novi Lički Osik, a krajem kolovoza te godine započinju i prvi napadi na Gospić. Zbog suradnje JNA i pobunjenih Srba, hrvatske vlasti izdaju 12. rujna 1991. naredbu za blokiranje svih vojnih objekata na teritoriju Hrvatske. To dovodi do predaje vojarne u Gospiću 18. rujna. Osvojeno naoružanje i streljivo omogućuje oslobađanje istočnih dijelova Gospića. Neprijateljske snage povlače se prema Metku, u kojem 24. rujna uspješno zaustavljaju hrvatske snage koje su pokušale deblokirati Lovinac i Sveti Rok. “Lovinac i Sveti Rok okupirani su 26. rujna, a policija i civili povlače se prema visoravni Dušice jer je prijevoj Mali Alan držao neprijatelj. Skriveni u planini ostali su nepokretni civili, koje su spasili pripadnici Planinske satnije Velebit”, objašnjava situaciju na bojištu krajem 1991. godine dr. sc. Darjan Godić. Nakon spašavanja civila Planinska satnija i policija iz Lovinca ostaju na Velebitu držati položaje, a borbe u Lici nastavljaju se do kraja 1991. bez pomaka na bojišnici.

Pripadnici Planinske satnije Velebit izveli su tijekom zime 1991. i početkom 1992. manje diverzije i granatiranja neprijateljskih položaja u podnožju Velebita. Na Božić 1991. prenijeli su minobacače i granate na leđima i konjima iz Starigrada na greben Velebita te su s vrha Badanj granatirali snage 1. motorizirane brigade, koja je napadala Gospić. Zbog tog iznenadnog napada snage pobunjenih Srba poslale su dva helikoptera koja su neuspješno gađala položaj minobacača na Badnju.

U drugoj polovini 1992. godine Specijalne jedinice policije jedine su imale intenzivniji borbeni angažman na Velebitu. Južni Velebit bio je slabo branjen, što je srpskim teroristima omogućivalo potencijalni prodor do Jadranske magistrale. “Realnu opasnost od diverzantskih upada potvrđuje i pogibija zapovjednika Specijalne policije Marina Jakominića na cesti ispod prijevoja Zobinovac kod Visočice, gdje su ga napali neprijateljski diverzanti”, naglašava Darjan Godić. Kako bi zaustavile djelovanja diverzanata i njihov dolazak do Jadranske magistrale, hrvatske snage pokreću akciju Poskok-1.

Operacija Gusar bila je prekretnica

Jedno od najvažnijih vojnih djelovanja povezanih s velebitskim prostorom bila je operacija Gusar, poznatija kao Maslenica, provedena u siječnju 1993. godine. Njezin cilj bila je uspostava kontrole nad Masleničkim mostom i ponovna uspostava kopnene veze između Dalmacije i ostatka Hrvatske. Da bi se osigurala stabilnost tog strateškog područja, hrvatske snage morale su zauzeti ključne velebitske kote izložene snajperskoj vatri, artiljeriji i surovim vremenskim uvjetima. Uspješno zauzimanje Tulovih greda, simbolički i taktički iznimno važno, bilo je rezultat nadljudskih napora specijalnih i planinskih postrojbi. Teren koji nije bio dostupan ni vozilima ni zrakoplovima osvajao se isključivo ljudskom voljom, često uz noćna uspinjanja, slabu opremu i gotovo nikakvu zaštitu od hladnoće. U brojnim borbama u dubini planine, pripadnici Specijalne policije, 4. gardijske brigade, 9. bojne HOS-a i Vojne policije svakodnevno su održavali položaje pod stalnim pritiscima i napadima.

Velebitska bojišnica bila je mirna tijekom 1994., a položaje je osiguravala postrojba Specijalne policije. Unatoč zatišju, prilikom izviđanja položaja između Malog Golića i Ruje sredinom veljače 1994. pogiba Damir Tomljanović Gavran, jedan od zapovjednika na Velebitu. “U neprijateljskim obavještajnim izvješćima može se vidjeti kako ni oni sami nisu bili sigurni koga su ubili tog dana. Navode kako je snajperom pogođen zapovjednik prilikom izlaska iz helikoptera na zadarskoj bojišnici, dok se tragični događaj dogodio na Velebitu”, objasnio je Darjan Godić okolnosti Gavranove pogibije.

Krajem ožujka 1994. potpisan je Zagrebački sporazum između hrvatske vlasti i pobunjenih Srba. Prema Sporazumu, topništvo i tenkovi trebali su se povući do početka travnja na 20 km, a minobacači i protuzračno topništvo na 10 km od crte razdvajanja. Hrvatske snage ispoštovale su Sporazum, a srpske nisu. Naime, one su ostale na položajima na Bunovcu, Ajderovcu, Crnom vrhu, Vršinama i prijevoju Mali Alan. Eventualnim napuštanjem tih položaja srpske snage našle bi se u taktički nepovoljnijem položaju u odnosu na hrvatske jer bi se novi položaji nalazili u podnožju Velebita.

Od sklapanja Zagrebačkog sporazuma do svibnja 1995. u Lici je bilo relativno mirno. Unatoč uspjesima hrvatskih snaga u VRO Bljesak, pobunjeni Srbi i dalje su odbijali mirno rješenje sukoba. Na sastanku u Ženevi 3. kolovoza 1995. hrvatsko izaslanstvo ponudilo je srpskom mirnu reintegraciju te sva politička i etnička prava, što je vodstvo tzv. Republike Srpske Krajine odbilo. To odbijanje omogućilo je pokretanje operacije Oluja.

Hrvatska vojska i policija pokreću VRO Oluja ujutro 4. kolovoza 1995. na cijeloj bojišnici. To je prilično iznenadilo srpske snage, koje su očekivale napade, ali ne duž cijele bojišnice. Zadatak hrvatskih snaga u Lici bilo je razbijanje Ličkog korpusa i izbijanje na državnu granicu. Lički korpus imao je informaciju o početku napada te je samim tim izostao faktor iznenađenja. “Da nisu bili iznenađeni vidi se i u obavještajnim izvješćima Glavnom štabu SVK, u kojima Lički korpus izvještava o ‘uraganskoj artiljeriskoj vatri’ i odolijevanju napadima prvog dana”, ističe Godić i dodaje kako je obrana Ličkog korpusa bila narušena već prvog dana operacije.

U žestokim borbama 4. kolovoza Specijalna policija probila je crtu 9. motorizirane brigade i dijelova 4. lake brigade te je osvojila prijevoj Mali Alan. Tog prvog dana Specijalna policija u cijelosti je izvršila planirane zadaće i izbila na crtu Mila voda – Pilar – Ruka – Međuvođe. Hrvatske snage imale su u Lici tijekom operacije Oluja 68 poginulih i 298 ranjenih. Postrojbe Specijalne policije imale su šest poginulih, 48 ranjenih i oko 30 ozlijeđenih pripadnika. Ozljede su bile prouzročene padom sa stijena, a zabilježena su i otrovanja zbog konzumiranja onečišćene vode. Prema srpskim izvorima, Lički korpus imao je do 8. kolovoza 65 poginulih, do 300 ranjenih i između 110 i 120 nestalih.

Planina koja pamti

Velebit je bio polazište za oslobodilačke operacije hrvatskih snaga prema okupiranoj Lici i sjevernoj Dalmaciji. Oslobađanjem Velebita hrvatske snage ugrozile su kninsko-lički pravac, koji je dio šireg kninsko-unskog pravca. Oba su pravca bila pod kontrolom pobunjenih Srba. Usto, ti su pravci bili najkraća prometna veza između sjevera i juga Hrvatske. Ratovanje na Velebitu ostavilo je dubok trag ne samo na terenu na kojem su mnoge kote postale trajna mjesta sjećanja nego i na hrvatskim vojnicima, koji su ondje proveli mjesece u ekstremnim uvjetima. Gubici, iscrpljenost i psihički pritisci bili su svakodnevni, no unatoč tomu, planinski lanac ostao je pod nadzorom hrvatskih snaga, čime je spriječeno okruživanje ključnih dalmatinskih gradova te omogućeno strateško planiranje budućih operacija. Velebit je bio tiha osovina na kojoj se gradila vojna nadmoć. Njegovi položaji omogućili su motrenje i kontrolu velikih neprijateljskih zona u zaleđu Zadra, Obrovca i Gračaca.

Velebit nije bio samo fronta. On je bio ispit izdržljivosti, simbol žrtve i tihog herojstva. Na njegovim padinama pisana je jedna od najtežih, ali i najslavnijih stranica Domovinskog rata. Ondje gdje se stijena pretvarala u zaklon, a tišina u najavu borbe, hrvatski su branitelji pokazali što znači boriti se za svaki pedalj domovine. Danas, kad se uz planinske putove postavljaju spomen-ploče, a nekadašnje bojišnice zarastaju u planinsku travu, ostaje dužnost sjećanja. Sjećanja na ljude koji su umjesto udobnosti izabrali neizvjesnost, koji su svojom prisutnošću na Velebitu osigurali slobodu obale, povezanost sjevera i juga, te konačno – temelje za pobjedu. Velebit pamti. A na nama je da ne zaboravimo.

Tekst i foto: Tomislav Vidaković