Veliki Kapetan

Drugi talijanski rat nije završio francuskim osvajanjem Napulja zato što Španjolcima nije odgovarala prevlast Luja XII. u južnoj Italiji. Već 1503. izbili su novi sukobi, koje je obilježio Gonzalo Fernández de Córdoba, najbolji vojskovođa Ferdinanda II. Katoličkog…

 Gonzalo Fernández de Córdoba (na bijelom konju) pronalazi tijelo Louisa d’Armagnaca u Bitki kod Cerignole, djelo španjolskog slikara Federica de Madraza y Kuntza (1815. – 1894.) (Wikimedia Commons)

Dogovor francuskog kralja Luja XII. (1462. – 1515.) i njegova španjolskog kolege Ferdinanda II. Katoličkog (1452. – 1516.), sklopljen 1500. radi podjele posjeda na području današnje Italije (v. prethodni nastavak Bitka kod Novare, HV 571), nije dugo trajao. Drugi talijanski rat nastavio se upravo sukobom tih dviju zemalja oko Napuljskog Kraljevstva. Zahvaljujući blizini svojih posjeda na Siciliji i sukladno tomu znatno boljoj logističkoj potpori, Španjolska je u tom sukobu izborila prevlast, ostvarujući pobjede u trima uzastopnim bitkama tijekom nekoliko mjeseci 1503. – kod Seminare 21. travnja, kod Cerignole 28. travnja i kod Garigliana 29. prosinca.

Potkralj na čelu vojske

Pobjeda kod Seminare, u provinciji Kalabriji na samom vrhu prstiju talijanske čizme, dovela je to područje pod francuski nadzor. Kod Cerignole, gradića u Apuliji u južnoj Italiji blizu jadranske obale, sukob su vodile druge dvije vojske. Tamošnja bitka bila je jedna od prvih na europskom prostoru u kojoj je vatreno oružje došlo do punog izražaja. Španjolska vojska trijumfirala je nad brojčano nadmoćnijim Francuzima upravo zahvaljujući koncentriranoj paljbi topništva i arkebuzira iza uređene poljske fortifikacije. Uteg na španjolskoj strani bio je i vješt zapovjednik Ferdinandove vojske u Italiji, Gonzalo Fernández de Córdoba (1459. – 1515.), među svojim vojnicima poznat kao Veliki Kapetan (El Gran Capitán). Bio je za svoje vrijeme napredan vojskovođa, strateg koji je prvi osmislio pješačku formaciju nazvanu Coronelías. Iz nje je poslije razvijena formacija Tercios, koju je činila mješovita struktura arkebuzira i pikenira. Arkebuziri su bili nositelji borbenog djelovanja, koji su trebali protivniku nanositi što veće gubitke koncentriranom paljbom iz arkebuza, dok su pikeniri svojim dugim kopljima štitili arkebuzire od iznenadnog napada protivnika, posebno njegova konjaništva. Takva taktika uporabe pješaštva bila je revolucionarna za to doba. Oslanjala se na taktiku švicarskih najamnika (s osloncem na helebardirima), koji su svojedobno slično djelovali protiv teško oklopljenog konjaništva. S druge strane, francusku vojsku predvodio je neiskusni Louis d’Armagnac, vojvoda od Nemoursa (1472. – 1503.), kojeg je Luj imenovao 1501. potkraljem Napulja. Francuska taktika počivala je na dominantnoj ulozi teško oklopljenog konjaništva, dakle temeljnoj borbenoj taktici gotovo svih europskih zemalja sve do kasnog feudalizma.

Napad lakog konjaništva

Španjolske snage zaposjele su prije same bitke visove oko Cerignole, a imale su dovoljno vremena za ukopavanje u snažnu poljsku fortifikaciju. Potpuno neuobičajeno za to vrijeme, El Gran Capitán svoje je topništvo postavio na vrhove brda pokrivenih vinogradima, odakle je imalo pregled nad cijelom bojišnicom. Lako konjaništvo (poznati španjolski jinetes), postavljeno je ispred borbenog postroja glavnine kako bi moglo na vrijeme uočiti protivnika i brzim napadima natjerati ga u borbeni razvoj, dok je teško oklopljeno konjaništvo pod zapovjedništvom Prospera Colónne (1452. – 1523.) zadržano u pričuvi. Izdvajanje lakog konjaništva pred glavninu borbenog postroja pokazalo se kao presudna taktička prednost Španjolaca. Nakon prvog borbenog kontakta i povlačenja španjolskog lakog konjaništva, d’Armagnac je odlučio napasti Španjolce ne čekajući dolazak vlastitog topništva. Ono je bilo daleko zaostalo za glavninom francuskih snaga koja se ubrzano kretala prema bojišnici. Iako je raspolagao dva puta brojnijim i moćnijim topništvom od Španjolaca, francuski zapovjednik nije ga uopće uspio uključiti u borbu. Umjesto toga, udario je frontalno teškim konjaništvom na samo središte španjolskog borbenog postroja. Koncentrična paljba španjolskog topništva i arkebuzira odbila je dva francuska napada, nanijevši im vrlo teške gubitke.

Sljedeći francuski napad bio je usmjeren na španjolsko desno krilo, ali francuski konjanici nisu mogli svladati široku eskarpu (rov), koja se protezala ispred prednjeg kraja španjolske obrane. Osim toga, tako su potpuno izložili svoj bok španjolskim arkebuzirima te ponovno pretrpjeli teške gubitke. Tom je prilikom od olovne kugle poginuo i d’Armagnac. U međuvremenu su sredinu španjolskih snaga napali švicarski plaćenici, koji su potisnuli arkebuzire, međutim, suprotstavili su im se njemački landsknehti i napad je zaustavljen. U trenutku kad je napad zaustavljen de Córdoba je u borbu uključio svoje teško konjaništvo iz pričuve. To je u potpunosti odlučilo španjolsku pobjedu. Francuzi su se počeli povlačiti, a španjolsko lako konjaništvo krenulo je u progon, nanoseći im dodatne gubitke. Usto, Francuzi su pretrpjeli teški poraz s više od 2000 poginulih vojnika, dok su španjolski gubici iznosili oko 500 poginulih. Osim toga, Španjolci su kao ratni plijen osvojili gotovo cjelokupno francusko topništvo, koje se nije ni uključilo u bitku. U bitki je Gonzalo Fernández de Córdoba prvi put u povijesti svrhovito kombinirao primjenu fortifikacije (uglavnom rov s bedemom), paljbu vatrenog oružja (topništva i arkebuzira) i protunapad (udar), što je nakon toga postao osnovni taktički obrazac čiji su određeni elementi u većoj ili manjoj mjeri zadržani praktički sve do danas.

Položaji na rijeci

Bitka kod rijeke Garigliana na kraju te godine najveća je bitka, ujedno i najveća španjolska pobjeda u tom ratu. Na objema je stranama sudjelovalo više 27 000 ljudi. Procjenjuje se da su španjolske snage predvođene tad već proslavljenim de Córdobom brojile između 11 i 12 tisuća, a francuske snage pod zapovjedništvom Ludovika II., markiza od Saluzza (1438. –1504.), između 15 i 16 tisuća vojnika i časnika.

Sredinom studenog 1503. svaka je od sukobljenih strana zaposjela jednu od obala rijeke Garigliana kod mjesta Gaete na obali Tirenskog mora, otprilike na pola puta između Rima i Napulja. Obje su strane podignule kampove u nezdravom močvarnom području koje je rijeka neprekidno plavila. Španjolske snage nekoliko su puta neuspješno pokušavale prijeći rijeku preko improviziranog mosta, ali odbacivale su ih francuske snage, koje su imale opskrbnu bazu u Gaeti. Nakon što su stigla pojačanja iz Napuljskog Kraljevstva, španjolski zapovjednik odlučio se na bitku. Tijekom noći s 27. na 28. prosinca Španjolci su donijeli materijal potreban za izradu mosta blizu utvrde Suio, otprilike šest kilometara sjevernije od svojeg logora, i što je najvažnije, potpuno izvan vidokruga francuskih izvidnika. Zapovjednik španjolske prethodnice Bartolomeo d’Alviano (1455. – 1515.), do jutra je podignuo improvizirani most te je oko 4000 španjolskih vojnika uspjelo do deset sati prijeći na francusku obalu rijeke Garigliana. S obzirom na to da francuske snage ni nakon tog vremena nisu uočile španjolski manevar, prelazak je nastavljen, što je uključivalo 2000 novih vojnika, među kojima i 200 teško oklopljenih konjanika pod zapovjedništvom Prospera Colónna.

Ključni mostovi

Uslijedio je napad Španjolaca na most koji su držali Francuzi, što je u njihovim redovima izazvalo konsternaciju, paniku i bijeg prema utvrdi Castelforte. No, Španjolci su zauzeli i Castelforte pa su francuske snage nastavile povlačenje prema Traettu na morskoj obali. Situacija za francuski garnizon u Traettu bila je dodatno otežana zbog epidemije malarije. Suočen s pritiskom bjegunaca, nadiranjem Španjolaca i epidemijom u vlastitim redovima, zapovjednik garnizona odlučio je povući se sa svim operativnim snagama prema Gaeti, srušiti improvizirani most te ostaviti bolesne i ranjene vojnike. Saznavši na vrijeme francuske namjere, de Córdoba je zapovjedio daljnje nastupanje i progon francuskih snaga. Nakon niza manjih sukoba, francuske snage zastale su na mostu u mjestu Moli (Formia), koliko-toliko konsolidirale obranu i zaustavile španjolsko teško konjaništvo u pokušaju opkoljavanja. No, dolazak novih španjolskih snaga prisilio je francuskog zapovjednika na novo odstupanje. Španjolci su zaposjeli Gaetu i nakon nekoliko dana garnizon se predao, čime su u potpunosti zavladali Napuljskim Kraljevstvom. Francuski gubici na rijeci Gariglianu procjenjuju se na oko 4000 poginulih te isto toliko nestalih ili zarobljenih, dok su španjolski gubici procijenjeni na oko 900 poginulih. Novi sporazum dvojice kraljeva potpisan je u Lyonu 31. siječnja 1504., no Španjolci su diktirali uvjete prema kojima im je Francuska i službeno predala Napuljsko Kraljevstvo. Dvije su zemlje uspostavile nove interesne sfere pa je Španjolska sukladno tom sporazumu nadzirala cijelu južnu Italiju i Siciliju, a Francuska iz svojeg vazalnog središta u Milanu sjevernu Italiju. Drugi talijanski rat tim je sporazumom završen.

Marinko OGOREC