Višenamjenski UH-1Y i njegov “brat” jurišnik AH-1Z popularnost duguju tomu što su glavni helikopteri Marinskog korpusa SAD-a. Broj njihovih stranih korisnika zasad je skroman, no možda će nedavna češka narudžba preokrenuti tu situaciju

Nakon puno eksperimentiranja tijekom i nakon Drugog svjetskog rata, u Korejskom ratu 1950. – 1953. helikopteri su se počeli masovnije koristiti i to u misijama spašavanja oborenih pilota i sanitetskog prijevoza. Pravu afirmaciju doživjeli su u drugoj polovini pedesetih, u službi francuske vojske u ratu za alžirsku neovisnost te britanske vojske u sukobu u Malaji. No pravi korak naprijed u njihovoj učinkovitoj borbenoj uporabi dogodio se šezdesetih godina u dugotrajnom Vijetnamskom ratu. Novi turbovratilni motori donijeli su helikopterima veću nosivost i pouzdanost. Jedan od njih bio je i legendarni Bell UH-1 Iroquois, poznatiji kao Huey. Njihovo masovno korištenje dovelo je do potpuno novih sposobnosti na bojištu što se tiče dometa, ali i brzine raspoređivanja postrojbi. Takva nova mobilnost pješaštva ili “zračna konjica” bila je prilično ranjiva za vrijeme desanta pa je bilo jasno da se potpora treba sastojati i od samih helikoptera Huey. “Topovnjače” helikoptera Huey posjedovale su naoružanje koje se sastojalo od brojnih kombinacija strojničkih i raketnih sustava različitih kalibara. Praksa je pokazala da treba ići u tom smjeru pa se javila potreba za borbenim helikopterom koji bi namjenski bio u ulozi vatrene potpore. Upravo na sličnom projektu pod nazivom Iroquois Warrior još je od početka šezdesetih radila tvrtka Bell. Helikopter se temeljio na Hueyju te imao jednak rotor, transmisiju i pogon, ali i izmijenjen, znatno uži trup. Dva pilota raspoređena su u kabini jedan iza drugog, a teretni prostor više ionako nije bio potreban. Letjelica je nazvana AH-1 Cobra i ubrzo je odabrana za novi borbeni jurišni helikopter, koji se pridružio vojnim operacijama u Vijetnamu. Iako je na natječaju kopnene vojske bilo tehnološki naprednijih letjelica, odlučujuća prednost bio je brz razvoj s preinakama postojećeg dizajna. Iz toga je proizlazila ekonomičnost uporabe zbog jednakih dijelova s Hueyjem te brzine uvođenja u operativnu uporabu. Takvom trendu razvoja ubrzo se priključio i Sovjetski Savez, gdje je iz jednako legendarne “osmice” (Mil Mi-8) nastao jurišni helikopter Mil Mi-24. Do kraja 1968. godine Američkoj kopnenoj vojsci isporučeno je više od 350 Cobri koje su u Vijetnamu pokazale svoju vrijednost. Prve inačice Cobre oznake AH-1G pronašle su put i do američkih marinaca, no zbog prirode posla koji uključuje misije iznad vodenih površina i djelovanje s brodova, inicirali su razvoj vlastite dvomotorne inačice. Tako je nastala AH-1J Cobra koja je dobila i sposobnost nošenja protuoklopnih projektila TOW te naoružanje koje se zadržalo do danas: 20-milimetarski top M197. Uz američke marince, velik je korisnik inačice AH-1J International postao i Iran. Primio ih je ukupno 202, od kojih je šezdesetak bilo sposobno za korištenje TOW-a. Ti su helikopteri imali veliku ulogu u Iračko-iranskom ratu, gdje su se pokazali posebno učinkovitim u protuoklopnoj borbi.

Ustupanje glavne uloge

Američka kopnena vojska počinje osamdesetih godina zamjenjivati duet Huey-Cobra snažnijim i naprednijim helikopterima UH-60 Blackhawk i AH-64 Apache, sve dok zadnje AH-1F Cobre nisu 1999. godine konačno povučene iz regularnih postrojbi. Doduše, i marinci su željeli staviti Apache na svoje brodove, ali za to nije bilo “financijskog sluha”. Stoga su se usmjerili prema uvođenju Cobri novijih generacija. Sljedeća u nizu bila je poboljšana Cobra AH-1T (Improved SeaCobra) s produljenim trupom i repom, koja je mogla djelovati s puno većom poletnom masom i naoružanjem. Novi motori General Electric T700, koji su ugrađivani od 1979., bili su jednakog tipa kao i oni s helikoptera SH-60 Seahawk, nudeći tako i prednosti pri održavanju. Inačica AH-1T počela se isporučivati 1986., a gotovo istodobno pokrenut je i razvoj nove inačice, koja je ”umirovljena” tek nedavno. Riječ je bila o AH-1W Super Cobri (Whiskey), koja je dobila i novije motore T700-GE-401. Imala je i znatno bolje elektrooptičke senzore, sustave za elektroničke protumjere, kao i sposobnost nošenja projektila zrak-zrak i raketa za proturadarsko djelovanje. Nakon Vijetnama, helikopteri Cobra nastavili su biti dio gotovo svake američke vojne operacije, uključujući one na Grenadi 1983. i u Panami 1989. godine. Tijekom Zaljevskog rata 1991. godine američke snage angažirale su gotovo 200 Cobri, koje su u kopnenoj vojsci već polagano ustupale glavne uloge Apacheu. No, to nije vrijedilo za Marinski korpus: pedesetak Super Cobri obavilo je pola od ukupnog broja ostvarenih helikopterskih borbenih misija, i to uz visoku operativnu spremnost od 92 posto za misije koje su uglavnom bile namijenjene izviđanju, pratnji i bliskoj potpori. Marinci su gotovo jednak broj Super Cobri angažirali i tijekom operacije Iračka sloboda 2003. godine. S obzirom na prirodu misija, taktike djelovanja i gubitak od samo dvije letjelice, pokazali su se znatno učinkovitiji od modernijeg i sposobnijeg Apachea. Sličan slijed događaja dogodio se s helikopterom Huey, čiji je daljnji razvoj vodio prema dvomotornoj inačici Twin Huey pod oznakom UH-1N. Isporuke novog helikoptera počele su 1971., a u sastavu Američke ratne mornarice i Marinskog korpusa bilo ih je više od dvjesto.

 Izvanredna sličnost

Kako bi premostio razdoblje do uvođenja potpuno novog dizajna, Marinski korpus pokrenuo je 1996. u suradnji s tvrtkom Bell Textron program H-1. Cilj je bila ograničena modernizacija helikoptera UH-1N Twin Huey i AH-1W Super Cobra. S vremenom je program znatno proširen, što je rezultiralo i potpuno novim letjelicama. Prvotni plan predviđao je proizvodnju i nadogradnju 180 jurišnih Super Cobri koje su dobile oznaku AH-1Z Viper, a i 100 višenamjenskih helikoptera UH-1N Twin Huey koji su trebali biti nadograđeni u letjelice oznake UH-1Y Venom. Kod Venoma i Vipera postignuta je izvanredna 85-postotna istovjetnost u konstrukciji te ugrađenim sustavima i komponentama. Dva helikoptera imaju jednake motore, transmisiju, glavni i stražnji rotor te repnu gredu i sustav stajnih skija. Velikim su dijelom jednaki i sustavi avionike, kontrole, prikaznika i softvera. Pogonsku skupinu čine po dva turbovratilna motora General Electric T700-GE-401C, od kojih svaki pojedinačno može razviti stalnu najveću snagu od 1546 KS, ili 1695 KS unutar 30 minuta. U hitnim situacijama najveća snaga iznosi 1828 KS, ali samo na dvije i pol minute. Uz svaki motor ugrađen je i sustav podmazivanja za hitne situacije kako bi nastavio raditi 30 sekundi u slučaju potpunog prekida dovoda ulja. Zanimljivo je da novi motori daju tri puta veću snagu od one kod originalnog Hueyja koji je uporabljen u Vijetnamskom ratu. Pojednostavnjeno je održavanje pa je kod motora T700-GE-401 moguće sa samo deset alata i to u “terenskim” uvjetima. Motori preko transmisije koja može podnijeti snagu veću od 2600 KS pokreću novu četverokraku elisu izrađenu uglavnom od kompozitnih materijala. Novi rotor ima 75 posto manje dijelova od prethodnika te nema zglobne spojeve i ležajeve, što je pridonijelo smanjenju vibracija za čak 70 posto. Povećana je i otpornost na paljbu, a proizvođač tvrdi da rotor može nastaviti rad i nakon izravnog pogotka streljiva kalibra 23 mm. Pri tlu se dva ili četiri kraka elise mogu skupiti naprijed ili nazad, ovisno o vremenskim uvjetima ili prostoru u koji se letjelica sprema. Prilikom dizajniranja i izrade strukture letjelica, osim uobičajenih metalnih materijala, gdje god je bilo moguće korišteni su kompozitni kako bi se smanjila masa, troškovi i povećala pouzdanost. Uz takvu izradu, proizvođač ističe vijek uporabe od 10 000 letnih sati. Oba helikoptera mogu kao naoružanje nositi lansere nevođenih raketa sustava Hydra 70 mm i to u inačicama od sedam ili 19 cijevi. Lanseri mogu poslužiti i za korištenje “pametnog” laserski vođenog streljiva APKWS II (Advanced Precision Kill Weapon System), čije rakete kod helikoptera imaju najveći domet od oko 5000 metara. Osim naoružanja, oba helikoptera mogu koristiti i jednake dopunske spremnike goriva kapaciteta 77 galona (290 litara), koji im omogućuju i za četvrtinu veći dolet ili trajanje leta.

Povećanje preživljavanja

Helikopteri imaju i niz sustava namijenjenih povećanju mogućnosti preživljavanja na modernom zračnom bojištu. Među njima je i HIRSS (Hover Infra Red Suppressor System), inače integralni dio ispušnog sustava. Uz pomoć vanjskog hladnog zraka i njegovim miješanjem s vrućim ispušnim plinovima uloga mu je prigušivanje toplinskog i infracrvenog odraza letjelice. U jednaku svrhu služi i bojenje obiju letjelica bojom koja slabo reflektira svjetlost u infracrvenom spektru. Jedan od njegovih zadataka bilo je usmjeravanje vrućih mlazova zraka prema bočnim stranama zbog zaštite repnog dijela helikoptera i stražnjeg rotora te povećanja njihova vijeka uporabe. Za indikaciju radarskog zračenja kod letjelica je ugrađen sustav AN/APR-39 koji s više antena na letjelicama pokriva prostor od 360 stupnjeva te identificira potencijalne ugroze i upozorava na njih. Sustav je prisutan na većini američkih vojnih aviona i helikoptera te postoji u brojnim inačicama. Na helikopterima programa H-1 namijenjenim izvozu riječ je o inačici AN/APR-38C(V)2, dok je na američkim letjelicama u tijeku integracija inačice AN/APR-39D(V)2. Ona je dobila digitalne prijamnike, veću preciznost u određivanju smjera dolaska zračenja, znatno veću memoriju i brži procesor. Slično su raspoređeni i senzori sustava AN/AAR-47 koji služe za detekciju laserskog zračenja i upozoravanje na njega te za detekciju prisutnosti i približavanja ispaljenih projektila. Za izbjegavanje i ometanje projektila s infracrvenim samonavođenjem na četiri su položaja (dva sa svake strane) raspoređeni lanseri infracrvenih mamaca sustava AN/ALE-47 od kojih svaki sadrži 30 punjenja (ukupno 120 mamaca). Za pilote helikoptera Venom i Viper predviđene su kacige s prikaznicima i ciljnicima. Odabran je sustav TopOwl francuske tvrtke Thales koji se danas rabi u šesnaest zemalja te je već integriran s helikopterima Rooivalk, Tiger i NH90. Kaciga ima binokularno vidno polje od 40 stupnjeva sa slikom koja se projicira na viziru. Za noćne uvjete, sa svake se strane kacige nalaze dvije kamere koje na viziru generiraju intenziviranu noćnu sliku. Originalni TopOwl dodatno je prilagođen helikopterima H-1 te je dobio naziv Optimized TopOwl V2 (OTO). Ta kaciga nudi bolju vidljivost noću zahvaljujući naočalama za noćno gledanje, a sustav treba projicirati i sliku koja se dobiva od glavnih elektrooptičkih senzora smještenih na letjelicama. Koristi od takvog sustava su sljedeće: smanjuju radno opterećenje pilota, u borbenim situacijama omogućuju zahvat cilja bez skidanja pogleda s mete te omogućuju lakše snalaženje pri slijetanju u uvjetima smanjene vidljivosti.

Obratan raspored

Precizno gledajući, AH-1W Super Cobra potječe od letjelica razvijenih sredinom sedamdesetih u inačicama AH-1J Sea Cobra i AH-1T Improved Sea Cobra. Jedan od prvih koraka u “prijelazu” Super Cobre u Viper bio je prototip AH-1W(4BW) na koji je instaliran novi rotor s četverokrakom elisom i na kojem su obavljena brojna testiranja. Uz dobivene rezultate, razvoj je nastavljen na tri poboljšana helikoptera AH-1W, a nova letjelica dobila je današnju oznaku AH-1Z i nadimak Viper (ponekad i Zulu Cobra). Javno je predstavljena krajem 2000., kad je obavila i prvi let. Godinu kasnije počela su brojna testiranja triju novih helikoptera na više poligona širom SAD-a. Osim letenja na različitim visinama, uključivala su i uporabu oružja. U listopadu 2003. odobren je početak serijske proizvodnje, a prvi primjerci trebali su biti isporučeni obučno-trenažnoj postrojbi u bazi Camp Pendleton u Kaliforniji. Fokus je bio na povećanju snage pogonske skupine te ugradnji senzora sposobnijih za otkrivanje ciljeva i upravljanje vatrom. Povećanje snage spomenutim novim motorima T700-401C i ugradnja novog rotora omogućili su znatan skok u performansama. Osim povećanja snage rotora za 130 posto, povećana je i krstareća brzina od 108 do 156 posto, ovisno o nošenom teretu. Na jednom od letnih testiranja demonstrirana je i najveća brzina od 407 km/h! Unutar konstrukcije osiguran je i prostor za nošenje za trećinu više goriva od prethodnika te je tako polumjer djelovanja s nešto više od tone nošenog oružja povećan za 330 posto. Za novi elektrooptički senzor pobrinula se kompanija Lockheed Martin i u razvoju primijenila rješenja s ciljničkog podvjesnika treće generacije SNIPER, kao i slikovnu tehnologiju tvrtke L3 Wescam. Ciljnički sustav s oznakom AN/AAQ-30, poznatiji pod pokratom TSS (Target Sight System) sadrži TV kameru u boji, srednjopojasni FLIR sustav, laserski daljinar, laserski obilježivač cilja te senzor laserski obilježenog cilja (spot tracker). Uz napredne algoritme obrade slike i četiri razine uvećanja, ugrađeni FLIR nudi znatno bolje mogućnosti otkrivanja, prepoznavanja i identifikacije ciljeva na velikim udaljenostima. Sustav FLIR usklađen je s razinom uvećanja kod TV sustava koji istodobno može otkrivati ciljeve, određivati im lokaciju te više njih pratiti, čak i ako nisu u “vidnom” polju senzora. TSS višestruko povećava mogućnost Cobre u odnosu na prijašnje FLIR sustave druge generacije. Domet otkrivanja, ali i identifikacije, toliko je povećan da se helikopter može zadržavati izvan dometa otkrivenih taktičkih sustava protuzračne obrane. Podaci dobiveni od TSS-a pojavljuju se na LCD prikaznicima tvrtke Rockwell Collins koji čine dio nove “staklene” kabine helikoptera Viper. Podsjetimo, kod Cobri je raspored članova posade bio takav da je na prednjem mjestu bio operater oružnih sustava, a na stražnjem pilot, no kod Vipera je obratan. Zbog identičnosti novih kabina moguće je i više zamjena dužnosti i uloga.

Moćnije naoružanje

Viper je u odnosu na prethodnika dobio i potpuno nova krila. Imaju jednaku masu, ali veće su nosivosti pa na vanjskim rubovima imaju dva dodatna nosača ili njih ukupno šest. Unutar krila je i prostor za spremnike koji omogućuju nošenje nekoliko stotina litara dodatnog goriva. Povećanjem prostora između nosača povećan je i broj nošenih raketa Hellfire s osam na 16. Vanjski šinski nosači obično služe za nošenje infracrvenih vođenih raketa AIM-9L/M Sidewinder pa su Viperi vjerojatno jedini helikopteri koji operativno koriste oružje zrak-zrak te veličine, namijenjeno u prvom redu uporabi na avionima. Tragač projektila Sidewinder može za samonavođenje primati upute s podacima o cilju i od senzora TSS sustava. Nepromijenjen je ostao 20-milimetarski trocijevni top M197 u kupoli ispod nosa letjelice. Top ima polje djelovanja od 110 stupnjeva na svakoj strani te 18 stupnjeva gore i 50 stupnjeva dolje, a može biti podređen ciljniku na kacigi bilo kojeg člana posade. Najveća brzina paljbe iznosi otprilike 650 granata u minuti, a najveća količina ispaljenog streljiva tijekom rafala je 450 granata, nakon čega slijedi obvezna stanka od šest minuta kako bi se top ohladio. Uporabom spremnika s nepovezanim metcima riješeni su nekadašnji problemi zakočenja oružja. Zanimljivo je da, zbog duljine cijevi, top prije ispaljivanja oružja s krilnih nosača helikoptera treba biti centriran. Viper obično nije opremljen radarom za upravljanje vatrom kao što je slučaj kod novijih inačica helikoptera Apache, ali od samog početka razvoja razmišljalo se i o toj opciji. U tu je svrhu razvijen CRS (Cobra Radar System), koji se sastoji od identičnog mikrovalnog radara kao i kod helikoptera Longbow Apache, ali smještenog unutar podvjesnika. Umjesto na vrhu rotora, podvjesnik se smješta na bočnom nosaču, gdje se obično mogu vidjeti projektili Sidewinder. Radar može tragati za ciljevima, otkrivati ih i klasificirati i u otežanim vremenskim uvjetima na kopnu ili vodenoj površini te može usmjeravati sustav TTS na otkrivene ciljeve i prenositi ciljeve drugim prijateljskim korisnicima.

 Dostignuta puna sposobnost

Prvi let Venoma obavljen je 20. prosinca 2001., nakon čega je pokrenut niz ispitivanja i testiranja. Helikopter je dobio neke komponente i sustave koji su bili ugrađeni samo u njega. Među njima je višenamjenski elektrooptički sustav BRITE Star II tvrtke FLIR Systems koji se sastoji od više senzora. Unutar kupole je termovizijski senzor s pet razina uvećanja, dnevna kamera s tri razine uvećanja i laser dometa 20 km, koji može poslužiti kao laserski daljinar za izračun udaljenosti, obilježavanje i pokazivanje ciljeva. Laser ne oštećuje vid, a pri obilježavanju ciljeva kompatibilan je sa svim streljivom u arsenalu SAD-a i NATO saveza. Zahvaljujući internom sustavu navigacije, može precizno određivati geolokacije i položaje ciljeva. Ima i stabilizaciju tragača, koja omogućuje praćenje bez obzira na manevriranje letjelice. Na pozicijama kod vrata i sa strane mogu biti instalirane strojnice M240D 7,62 mm ili GAU-16/A 12,7 mm. Na bočnim pozicijama može biti instaliran i šestocijevni “minigun” GAU-17/A kalibra 7,62 mm s brzinom paljbe od 2000 ili 4000 metaka u minuti. Oružjem mogu djelovati bočni strijelci na vratima ili može biti fiksirano prema naprijed, kad njim mogu djelovati piloti helikoptera. Standardnu posadu Venoma čine dva pilota, vođa posade i strojničar, a u stražnjem su dijelu sjedala za osam potpuno opremljenih vojnika. U slučaju potrebe za sanitetskim prijevozom, moguć je prijevoz šest ležećih osoba. Sva su sjedala otporna na udarce, a sa svake strane osigurana je trajna instalacija za brzo spuštanje preko užadi.

Trenutačno je glavni korisnik obaju sustava H-1, tj. helikoptera UH-1Y Venom i AH-1Z Viper, Marinski korpus SAD-a. Nakon testiranja i procjena, prvi serijski primjerak Venoma isporučen je u siječnju 2007. godine. U sljedećih desetak godina isporučeno ih je 160 iako je prvotni plan predviđao narudžbu samo 100. U taj broj uključeno je i deset primjeraka prethodne inačice UH-1N koji su nadograđeni na novi standard. Helikopteri su punu operativnu sposobnost postigli tijekom 2016., a zadnji je Venom isporučen Marinskom korpusu u travnju 2018. godine. S druge strane, prvotni planovi za najnoviju inačicu Cobre, tj. Viper, iznosili su 180 primjeraka, ali i oni su kasnije imali dodatne narudžbe. Razlika je u većem broju potpuno novih letjelica jer se kao i u slučaju Venoma pokazala veća isplativost novih u odnosu na nadograđene starije. Zadnji primjerci za marince trebali bi biti isporučeni do kraja 2022., čime bi se dostigao broj od njih 189. Helikopter je proglašen borbeno sposobnim 2010., a potpuna operativna sposobnost proglašena je prošle godine. Usporedno s tim, u listopadu 2020. “umirovljena” je i zadnja Super Cobra prethodne generacije (AH-1W).

Neugodna izvozna iznenađenja

Bell je prvu priliku za izvoz novog Vipera imao još 2000. godine, kad su Turske oružane snage tražile čak 145 jurišnih helikoptera za iznos od četiri milijarde dolara. Zrakoplovstvo turskog KoV-a dotad je u sastavu imalo pedesetak helikoptera Cobra u više inačica. Još i danas u upotrebi ih je barem trideset, od kojih otprilike trećina pripada inačici AH-1W Super Cobra. No, posao nije realiziran zbog neslaganja oko cijene i transfera tehnologije pa je nekoliko godina kasnije natječaj ponovljen sa znatno manjim brojem traženih letjelica. Na njemu su konkurirali helikopteri Denel Rooivalk, Boeing AH-64 Apache, Eurocopter Tiger, A129 Mangusta, ali i ruski Kamov Ka-50 i Mi-28. Kao pobjednik je 2007. završio A129, koji je kasnije razvijen u napredniju tursku inačicu T-129 ATAK. Zanimljivo je da su Turskoj isporučena 2012. godine tri dodatna primjerka AH-1W Super Cobre s komponentama koje se koriste kod Vipera kako bi se nadomjestile dotad otpisane letjelice. Pakistan je još jedna mnogoljudna zemlja koja već dulje vrijeme u svojem arsenalu ima helikoptere Cobra. Uz originalne isporuke i kasnije narudžbe, danas ih ima nekoliko desetaka u inačici AH-1F. Pakistanske su Cobre uvelike korištene u akcijama protiv militanata unutar područja uz granicu s Afganistanom. Kako bi zamijenio stare modele, Pakistan je uputio zahtjev za nabavu 15 helikoptera AH-1Z Viper zajedno s pratećom opremom i 1000 komada raketa Hellfire II u poslu vrijednom gotovo milijardu dolara. Iako je američka vlada prvotno odobrila zatraženu kupnju, sredinom 2015. cijeli je posao stopiran. No, većina je letjelica proizvedena te uskladištena u Arizoni, gdje čekaju rješenje cijele situacije. U međuvremenu se Pakistan okrenuo drugoj opciji, turskom T-129 ATAK-u, i naručio 30 primjeraka. I taj je posao u fazi čekanja zbog problema s pogonskom skupinom koja je američkog podrijetla. Slična je situacija i kod Filipina, odnosno nabave novog jurišnog helikoptera. Iako im je SAD prošle godine odobrio kupnju šest primjeraka Vipera te prateće opreme, moguće je da će odluka biti donesena u korist osam ATAK-a. T-129 tako bi se mogao iz više razloga pokazati kao oštra konkurencija i suparnik novim Cobrama. Jedno je od većih iznenađenja to što nove Cobre nije odabrao Tajvan, koji je devedesetih godina kupio 63 helikoptera AH-1W Super Cobra, a tamošnja je tvrtka AIDC otpočetka uključena u proizvodnju repnog dijela letjelica H-1. Usprkos tomu, 2011. donesena je odluka o nabavi trideset helikoptera Apache AH-64D Block III, od kojih su svi isporučeni 2013. i 2014. godine.

Ponekad u sjeni

Trenutačno su jedine dvije sigurne strane narudžbe helikoptera iz programa H-1 one iz Bahreina i Češke. Arapska zemlja koristi dvadesetak Cobri starije generacije, a prije dvije godine potvrdila je narudžbu 12 letjelica AH-1Z Viper. Uz helikoptere, prateću opremu i pričuvne komponente spominje se i nabava manjeg broja raketa Hellfire II i pametnog streljiva APKWS II. Isporuka letjelica trebala bi početi u drugoj polovini 2022. godine. Češka se odlučila za nabavu obaju tipova: pri samom kraju 2019. potpisala je ugovor za 12 primjeraka, tj. osam Venoma i četiri Vipera. Uz letjelice, ugovorom je obuhvaćena i isporuka nošenih oružja i streljiva, pričuvnih dijelova, trenažnog simulatora, kao i obuka pilota i zemaljskog osoblja. Kao dio ugovora osiguran je i posao za češke tvrtke i to u iznosu većem od 30 posto njegove vrijednosti. Među poznatijim je i domaći proizvođač zrakoplovne tehnike AERO Vodochody.

Bell Textron polagao je nade u to da će helikoptere kupiti Rumunjska i 2016. potpisao dokument o potencijalnoj suradnji u vezi s proizvodnjom i održavanjem letjelica s tamošnjom tvrtkom IAR Brasov. Rumunjska vlada uputila je sredinom 2017. i Pismo namjere o mogućnostima nabave i cijene. Plan je navodno uključivao nabavu 21 helikoptera Venom i 24 helikoptera Viper. Iako su već bile obavljene neke studije u vezi s transferom tehnologije i proizvodnjom, program nakon toga nije napredovao. Očekuje se da bi rumunjska potraga za novim helikopterima uskoro trebala biti ponovno pokrenuta, a jedan od tri kandidata bit će i Bell.

Letjelice Venom i Viper nasljednici su legendarnih i revolucionarnih helikoptera koji su potpuno promijenili način i ulogu njihove uporabe na ratištu. Promjene koje su tad donijeli zadržale su se do danas, kad obje vrste helikoptera imaju jednaku važnost za neko ratno zrakoplovstvo ili zrakoplovstvo kopnene vojske. Usprkos tomu što se temelje na originalnim dizajnima iz sredine šezdesetih godina, uz preinake i dogradnje pripadaju samom vrhu u ponudi letjelica tog tipa. To posebno vrijedi za Viper, koji ima identičan arsenal oružja kao Apache, no i senzore koji su na jednakoj razini, ako ne i bolji. Iako su Cobre ponekad u sjeni drugih helikoptera američkog podrijetla (Blackhawk i Apache), i danas se proizvode, i to ponajviše zbog uloge u Marinskom korpusu SAD-a. Manje dimenzije, koje su naslijedile od prethodnika, i nisu neki nedostatak za marince. Naime, oni ih koriste na desantnim brodovima i u njihovim ograničenim prostorima, koji su im glavna baza tijekom operativne uporabe. Kroz program modernizacije i razvoj sustava H-1, uz dodanu naprednu avioniku i senzore, strukturna kompatibilnost dvaju zrakoplovnih sustava pruža mnoge prednosti. One se ponajprije vide kroz trenažni proces letačkog i zemaljskog osoblja zaduženog za održavanje. Ono se može brže upoznati sa značajkama obiju letjelica, koje time mogu lakše djelovati čak i unutar zajedničke eskadrile. Znatno su pojednostavnjeni i lanac opskrbe te dostupnost pričuvnih dijelova, kao i samo održavanje. Osim velike kompatibilnosti te nešto niže cijene, dodatni im je plus i mornaričko podrijetlo te izdržljivost tijekom djelovanja u krajevima s većim udjelom vlage u atmosferi. Broj inozemnih korisnika sa svakom se novom generacijom tih helikoptera smanjivao, no moguće je da bi se uz postojeće uskoro moglo naći i nekoliko novih.

Marin Marušić