Sve veći i skuplji lovački avioni i dalje dominiraju svjetskim tržištem borbenih letjelica. Po svemu sudeći tako će ostati još sljedećih deset godina

Razvoj borbenih bespilotnih letjelica napreduje strelovitom brzinom. No, on je još uvijek strogo orijentiran na razvoj letjelica specijaliziranih za uništavanje ciljeva na zemlji. Zasad, barem koliko je poznato javnosti, ni jedna država nema u završnoj fazi razvoja bespilotnu letjelicu kojoj bi osnovna namjena bila borba u zračnom prostoru. Na tom području još uvijek suvereno vladaju lovački avioni. Globalna proizvodnja lovačkih aviona, prema sadašnjim će najavama do 2015. premašiti 400 primjeraka na godinu. Bez obzira jesu li ta predviđanja realna, ili prenapuhana, činjenica jest da su još uvijek u operativnoj uporabi lovački avioni projektirani prije pedeset godina. Prvi je prototip MiG-a 21 prvi put poletio još 1956. Tada je imao masu od tek 4,44 tone. Danas RAC-MiG za potrebe indijskog ratno zrakoplovstva modernizira tamošnje dvadesetjedinice na standard MiG-21-93 (Bison), s povećanjem mase na 9,6 tona. MiG se nada i novim narudžbama za modernizaciju MiG-ova 21.

Ne samo da se moderniziraju stari primjerci već i kineski Chengdu za potrebe izvoza još uvijek proizvodi F-7, koji je vjerna kopija MiG-a 21. Prvi je F-7 prvi put poletio 17. siječnja 1966., a od tada su ga Chengduovi stručnjaci više puta poboljšavali. Najnovija inačica, koja se u nekim detaljima znatno razlikuje od originala, jest F-7MG, a koji je prvi put poletio 1996. Najveća je promjena uporaba krila s dvostrukom deltom. Takvo krilo omogućava veću pokretljivost u zraku, osobito veću brzinu skretanja. Novo je krilo donijelo manju maksimalnu brzinu, ali to i nije najvažnije kod suvremenog lovca. Unatoč tim poboljšanjima pokretljivost F-7MG je znatno manja u odnosu na njegove suvremenike. Za taj se avion odlučilo pakistansko ratno zrakoplovstvo koje ga je dodatno prilagodilo svojim potrebama i označilo kao F-7PG (mase 9,1 tonu). Prilagodba se ponajviše ogledala u ugradnji radara Grifo 7 dometa motrenja tek oko 55 km. Pakistansko ratno zrakoplovstvo u operativnoj uporabi ima oko 135 F-7. Zbog slabog radara F-7PG ne može rabi projektile zrak-zrak srednjeg dometa, već samo projektile malog dometa s infracrvenim navođenjem, kao što su AIM-9L Sidewinder i kineski PL-2 i PL-5. Za uništavanje ciljeva na zemlji može rabiti lansersi vođene bombe kineske proizvodnje. Kako pakistansko ratno zrakoplovstvo u svom sastavu ima i F-16, itekako je svjesno svih nedostataka F-7PG. Njegova je narudžba i ovako bila samo prijelazni korak do početka isporuka znatno suvremenijeg lovca JF-17 Thunder i kupovine trenutno najnaprednijeg kineskog lovca J-10.

FC-1/JF-17 Thunder
Prvobitno označen kao Super Seven, ovaj je avion naknadno dobio dva imena. Kineska oznaka je FC-1 (Fighter China), dok je pakistansko ratno zrakoplovstvo ovom lovcu dalo oznaku JF-17 Thunder. Razvoj FC-1 započeo je početkom devedesetih godina prošlog stoljeća, prvenstveno za potrebe pakistanskog ratnog zrakoplovstva. Ugovor o službenom početku razvoja potpisan je u listopadu 1994. i njime je predviđeno da se troškovi razvoja novog lovca dijele na jednake dijelove između Kine i Pakistana. Zbog financijskih i političkih problema u Pakistanu razvoj se je otegnuo, te je prvi prototip poletio tek 3. rujna 2003. JF-17 je razvijen na osnovi ruskog projekta R33 RAC-MiG-a. Ovaj je projekt razvijan kao izvozna dopuna dvomotornom MiG-u 29 za one države koje su htjele nove sovjetske lovce, ali kojima je dvomotorni avion bio prevelik i preskup. Predviđena proizvodna oznaka za R33 bila je MiG-33, i u osnovi je trebao biti sovjetski pandan američkom F-16. Raspad Sovjetskog Saveza ugasio je razvoj R33, da bi ponovno oživio kad su ga sredinom devedesetih, za potrebe Pakistana otkupili Kinezi. Koncepcijski gledano JF-17 je vrlo nalik F-16, osim što ima dva bočna umjesto jednog podtrupnog usisnika. Ugrađen mu je i suvremeni FBW sustav kontrole leta, koji mu pruža visoku pokretljivost u zraku. Za pogon je odabran ruski motor RD-93, koji omogućava maksimalnu brzinu leta od 1,6 Macha.

Nakon isporuke prvih osam JF-17, koji su dovršeni u pogonima tvrtke Chengdu, za potrebe pakistanskog ratnog zrakoplovstva u tvrtki Pakistan Aeronautical Complex započela je 2008. proizvodnja prvih od 150 naručenih primjeraka. No, pojavili su se politički problemi, ponajviše oko uporabe ruskog motora RD-93, za koji Rusi, na zahtjev Indije, nisu htjeli dati dozvolu za uporabu na pakistanskim avionima. Iako su i Kinezi i Pakistanci više puta objavili da je problem dobivanja dozvole za uporabu ruskog motora riješen, činjenica jest i da se sve češće spominje da će, zbog potrebe nesmetanog izvoza, Kinezi razviti svoj motor za FC-1/JF-17. To ne čudi kad se zna da su FC-1, uz Pakistan, već naručili Azerbejdžan i Zimbabve. Kao idući siguran kupac spominje se Sudan.

J-10
Kinesko ratno zrakoplovstvo baš i nije zainteresirano za kupnju FC-1, iako se ponekad spominje kao zamjena za jurišnika Q-5. Naime, istovremeno s razvojem FC-1 Chengdu je razvijao i znatno napredniji J-10. Iako nikada nije potvrđeno, J-10 se tehnološki temeljio na izraelskom lovcu Lavi, koji nikada nije ušao u serijsku proizvodnju zbog američkog političkog pritiska. Tijekom devedesetih godina prošlog stoljeća u razvoj su se uključili i ruski stručnjaci, čije je znanje omogućilo uspješan završetak projekta. Zapadni izvori često kao godinu prvog leta navode 1998., iako je prvi prototip prvi put poletio 1996. No, taj se prvi prototip 1001 pokazao neuspjelim. Svi su problemi otklonjeni tek na trećem prototipu 1003, koji je prvi put poletio 22. ožujka 1998. J-10, mase 19 227 kg, po svojim je letnim odlikama sličan švedskom Gripenu.

Prve isporuke serijskih primjeraka započele su 2005. Već iduće godine Pakistan je odlučio kupiti prvu seriju od 36 aviona. Navodno je i Iran naručio 24 J-10. Kao i kod FC-1 i ovdje se u izvozu javlja problem uporabe ruskog motora AL-31FN koji je namjenski razvijen za J-10. Zbog toga je sigurno da će izvozni primjerci imati kineski motor.

Gripen
Gripen je trenutačno najsuvremeniji jednomotorni lovački avion, i to će zasigurno ostati sve do ulaska u operativnu uporabu američkog F-35. Prvi je prototip prvi put poletio 9. prosinca 1988., a u operativnu je uporabu uveden 9. lipnja 1996. Time je Gripen postao prvi borbeni avion četvrte generacije koji je ušao u operativnu uporabu. Osim male veličine ima i mali radarski, infracrveni i vizualni potpis. Zbog toga ne čudi da je Gripen doživio veliki izvozni uspjeh, koji bi bio i mnogostruko veći da se potencijalni kupci nisu prestrašili velike svjetske gospodarske krize. Do sada je Gripen prodan Južnoj Africi (28 primjeraka), Tajlandu (šest + šest kao opcija), Češkoj (14) te Mađarskoj (14).

Kako je Gripen prije svega namijenjen švedskom ratnom zrakoplovstvu, prilagođen je tamošnjim zahtjevima. To znači da može djelovati s vrlo kratkih poletno-sletnih staza jer mu za polijetanje treba tek 800 metara. Slijetanje se, zahvaljujući snažnom stajnom trapu, obavlja na samo 400 m. Cijeli je avion prilagođen što jednostavnijem rukovanju, kako pilota tako i zemaljskog osoblja. Saab posebno naglašava da je za operativno održavanje Gripena potreban samo jedan profesionalni i pet mehaničara iz pričuve. To je ostvareno ugradnjom podsustava za samotestiranje svih avionskih sustava. Nakon proizvodnje pet prototipova, od kojih je prvi izgubljen u nesreći (zakazao je FBW sustav za nadzor leta), švedsko je ratno zrakoplovstvo naručilo 204 JAS39A/B/C/D (105 A, 15 B, 70 C i 14 D). Od toga je 12 Gripena inačice C i dva inačice D prodano Češkoj. Jedan je B iznajmljen britanskoj Empire Test Pilots School. Mađarski su C i D Gripeni dobiveni konverzijom starijih JAS39A/B švedskog ratnog zrakoplovstva.

Dassault Rafale
I švedsko ratno zrakoplovstvo trenutačno ima 18 JAS39A i 13 B konventiranih u inačice C/D, što daje ukupnu snagu od 75 JAS39C i 25 D, koje će u operativnoj uporabi ostati do 2040.

Saab ima planove za prodaju još 200 Gripena. Kao vjerojatni kupci spominju se Hrvatska, Rumunjska i Švicarska. Brazil, Bangladeš, Indija i Danska spominju se kao potencijalni kupci. Da bi povećali mogućnosti prodaje svog lovca, Saab je 2007. objavio da pokreće program demonstratora tehnologija Gripen NG (Next Generation). Gripen Demo avion je dobiven modifikacijom jednog JAS39B primjerka, a prvi je put poletio 27. svibnja 2008. Gripen NG donosi jači motor, povećane spremnike za gorivo, povećanu nosivost, poboljšanu avioniku i mnoga druga poboljšanja. Jači motor je General Electric/Volvo Aero F414G. To je u osnovi motor koji se rabi na američkom palubnom lovcu F/A-18E/F Super Hornet, koji je prilagođen za uporabu na Gripenu. S maksimalnim potiskom od 98 kN (povećanje od 20%), F414G omogućava Gripenu nadzvučno krstarenje. Jači je motor povećao i najveću masu na 16 000 kg, uz povećanje mase praznog aviona za samo 200 kg. Za potencijalne korisnike je još dojmljiviji podatak da novi motor ima vijek trajanja od čak 750 000 radnih sati. Zapremina unutarnjih spremnika za gorivo povećana je za čak 40% (na 3150 kg), čime je borbeni polumjer djelovanja skoro pa udvostručen. Povećani spremnici omogućuju da Gripen NG bez dopunjavanja gorivom u letu preleti 4070 km. Moderniziran je i radar PS-05/A koji je dobio novu fiksnu antenu s elektroničkim skeniranjem, te je tako dobiven radar Saab/Thales Aesa. Ojačanje konstrukcije trupa aviona, ugradnja jačeg stajnog trapa i jačeg motora omogućilo je postavljanje dodatna dva nosača oružja na trup, tako da ih sada ima 10.

Gripen NG je bezuspješno nuđen Norveškoj po pojedinačnoj cijeni od 69 milijuna američkih dolara po avionu. Ponuđen je i Nizozemskoj po cijeni od 56,5 milijuna eura po avionu za narudžbu od 85 primjeraka.

Rafale
Činjenica da skoro svaki tekst o Rafaleu u stručnoj literaturi započinje rečenicom: “Još uvijek nije pronašao stranog kupca”. Ovaj avion mase 24,7 tona često svrstava se među pet najboljih lovačkih aviona na svijetu. Unatoč tomu strani ga kupci konstantno zaobilaze. S obzirom na to da francusko ministarstvo obrane namjerava kupiti 294 Rafalea (od čega je 60 namijenjeno nosačima zrakoplova francuske ratne mornarice), serijska će proizvodnja trajati sve do 2023. Tako će Rafale još dugo biti na svjetskom tržištu. Do kraja ove godine očekuje se da tamošnje ministarstvo obrane potvrdi novu narudžbu od 90 aviona, čime će se broj naručenih primjeraka povećati na 210.

Rafale je veliki (i skup) dvomotorni lovački avion koji je od početka prilagođen uporabi s nosača zrakoplova. Veličina ima i svoje prednosti pa tako maksimalna nosivost od čak 9500 kg pruža mogućnost uporabe širogog asortinama naoružanja. Masa praznog Rafalea je 9000 kg, a u unutarnje spremnike za gorivo stane 4,7 tona goriva. Unatoč svojoj veličini okretan je u bliskoj zračnoj borbi, a stalnim je modernizacijama i prilagodbama na nova oružja pretvoren u pravi svenamjenski borbeni avion.

Za neuspjeh prodaje Rafalea nije uvijek kriva njegova cijena. Tako je Maroku ponuđeno 18 aviona po cijeni od 2,8 milijardi američkih dolara, dok su Sjedinjene Američke Države ponudile 24 Lockheed Martinova F-16 po cijeni od 2,1 milijarde američkih dolara. Na kraju je marokanska vlada prihvatila američku ponudu. Ta je odluka snažno odjeknula na tržištu lovačkih aviona, jer se smatralo da je ovaj posao, zbog bliskih političkih veza, siguran za Dassault.

Proizvođač se nada da će uvrštenje u ponudu Thalesovog radara RBE2 AESA povećati prodajne mogućnosti. Radar se odnedavno proizvodi te će prvi put biti ugrađen u Rafale F3-Plus tijekom 2012. (isporuke serije F3 započele su početkom ove godine). Dassault se nada da će novi radar povećati vjerojatnost prodaje Rafalea Švicarskoj. Rafale je ušao u uži izbor, zajedno s Eurofighter Typhoonom II i Gripenom NG.

Zajedno s Gripenom, ali i Typhoonom II, Rafale se natječe i na velikom indijskom izboru za novi lovački avion. Ovaj je izbor trenutačno najvažniji na tržištu lovačkih aviona jer će kupac dobiti ugovor za isporuku minimalno 126 lovaca. Još jedan potencijalno značajan kupac mogao bi biti Brazil, gdje se Rafale “sukobljava” s Gripenom NG i Boeingovim F/A-18E/F. Dassault se nada da bi Libija, s obzirom na to da je ne tako davno bila veliki kupac njihovih lovačkih aviona, mogla naručiti 14 Rafalea. Kuvaj je još jedan od potencijalnih kupaca.

Typhoon II
Veliki Typhoon (mase 23 tone) primarno je razvijan za potrebe britanskog, njemačkog, talijanskog i španjolskog ratnog zrakoplovstva. Zbog toga su u njegovu razvoju sudjelovale tvrtke BAE Systems, EADS i Alenia Aeronautica. Razvoj samog aviona išao je relativno brzo i bez većih poteškoća, ali su beskonačna politička nadmudrivanja odužila razvoj u nedogled. Zbog toga je prvi let dva prototipa obavljen tek 6. travnja 1994.

Isporuka 148 Typhoona Tranceh One (53 za Veliku Britaniju, 33 za Njemačku, 28 za Italiju, 19 za Španjolsku i 15 za Austriju) dovršena je u lipnju 2008. Četiri mjeseca potom započela je isporuka prvih od 323 Typhoona Tranche Two: 91 za Veliku Britaniju, 79 za Njemačku, 47 za Italiju, 34 za Španjolsku i 72 za Saudijsku Arabiju (48 će sastaviti u Arabiji).

Da bi se izbjegnula rupa u proizvodnji, odluka o početku proizvodnje Tranche Three mora se donijeti do sredine ove godine. Ona bi obuhvatila 236 aviona: 88 za Veliku Britaniju, 68 za Njemačku, 46 za Italiju i 34 za Španjolsku. Početak isporuke planiran je za 2012.
Typhoon je u užem krugu potencijalnog novog lovca u Švicarskoj. U tijeku su razgovori i s Omanom, te o još jednoj seriji aviona za Saudijsku Arabiju. Typhoon je ponuđen Japanu, Južnoj Koreji, Turskoj i Hrvatskoj. Grčka je već jednom objavila da je odlučila kupiti Tayphoone, ali je zbog nedostatka novca od toga (navodno privremeno) odustala.
Zadnje izvješće (iz prosinca 2008.) britanskom parlamentu navodi da je prosječna cijena do sada isporučenih Typhoona oko 69,3 milijuna funti po avionu.

Kao i Rafale i Typhoon II ima FBW sustav kontrole letenja i kanarde koji omogućavaju vrlo dobru pokretljivost u zraku. Već sama činjenica da ga proizvode četiri države uvjetovala je da radar ECR.90 mora podržavati uporabu širokog spektra projektila zrak-zrak. Za borbu na srednjim i velikim udaljenostima može rabiti projektile AIM-120 Amraam, BVRAAM, Sky Flash i Aspide. Za neposrednu zračnu borbu ugrađen je top MauserWerke BK-27 kalibra 27 mm. Ni izbor projektila zrak-zrak za blisku borbu nije ništa manji – AIM-9 Sparow, ASRAAM i IRIS-T. Za uništavanje ciljeva na zemlji može uporabiti laserski vođene bombe, te projektile Storm Shadow, Taurus, JDAM, ALARM, HARM, Brimstone. Za protubrodsku borbu korisnici mogu koristiti vođene projektile Harpoon i Pengiun.

RAC-MiG
Osnovni, da ne kažemo trenutno jedini, proizvod RAC-MiG-a je MiG-29. Trenutačno se potencijalnim kupcima nudi MiG-29SMT s najvećom masom od 20,3 tone i povećanim trajanjem konstrukcije aviona na 3000 sati. Dobio je i novi radar Phazotron Zhuk-ME te mogućnost naoružavanja projektilima zrak-zemlja.

U ponudi je, prije svega zahvaljujući indijskoj ratnoj mornarici, još uvijek i palubni borbeni avion MiG-29K. Ovaj avion mase 18,55 tona ima mogućnost sklapanja krila, kuku za kočenje, 1500 kg više goriva u spremnicima u trupu, dva podvjesnika za oružje više od standardnog MiG-a 29, Zhuk-ME radar i motore Klimov RD-33MK Sea Wasp (sedam posto pojačani potisak i 4000 radnih sati). Trajanje konstrukcije aviona povećano je na 6000 sati. Indijska ratna mornarica naručila je dvanaest MiG-ova 29K i četiri dvosjeda MiG-29KUB, uz najavu narudžbe za još 30. Početkom ove godine ruska je vlada najavila da će od RAC-MiG-a naručiti veći broj MiG-ova 29KUB, a kao dio novčane pomoći tvrtki koja ima 1,25 milijuna dolara duga.

Iz MiG-a 29K razvijen je MiG-29M (mase 22,4 tone) i MiG-29M2 (dvosjed mase 23,7 t). Opremljen je radarom Zhuk-M i može nositi 6500 kg tereta.

Tijekom devedesetih godina prošlog stoljeća činilo se da se RAC-MiG bliži kraju postojanja. No, nekoliko stranih narudžbi održalo ga je na životu. Osim već spomenute indijske, spas je bila malezijska narudžba 18 MiG-29N/UB. Potom je Alžir, za 1,28 milijardi dolara naručio 34 MiG-a 29SMT/UBT (uz opciju za još 20).

Međutim, Alžir je avione, koji su prvobitno devedesetih godina prošlog stoljeća proizvedeni za rusko ratno zrakoplovstvo, vratio kao neuporabljive. Umjesto MiG-ova Alžir je odlučio kupiti dodatnih 14 ili 16 Suhoja Su-30MKA. Zbog toga je rusko ministarstvo obrane, koje već ima 200 MiG-ova 29 moderniziranih na standard SMT, odlučilo RAC-MiG-u dati 690 milijuna dolara za “kupnju” 24 alžirska MiG-a 29SMT. Još uvijek nije potpuno jasno što se dogodilo s 36 MiG-ova 29 koje je Alžir kupio od Bjelorusije i Ukrajine, te su poslani u Rusiju kako bi ih modernizirali. Vrijednost modernizacije je 500 milijuna dolara.

MiG-31E
Indijsko ratno zrakoplovstvo ima u procesu modernizacije, vrijedne 965 milijuna dolara, 66 MiG-ova 29. Modernizacija uključuje ugradnju radara Zhuk-ME i licencno proizvedenih motora RD-33 Serija 3. Zanimljivo jest da je Slovačka zapadnom avionikom (kako bi se uklopili u NATO standarde) modernizirala 12 MiG-ova 29. Još je zanimljivije da je opremanje obavio RAC-MiG.
Libanon je nedavno objavio nabavu deset MiG-ova 29. RAC-MiG je prodao 20 MiG-ova 29SMT/UBT Jemenu, te nepoznat broj Eritreji i Siriji. Nadaju se i novoj narudžbi iz Libije.

RAC-MiG je razvio i demonstrator tehnologija MiG-29OVT opremljen motorima s vektorizacijom potiska. Na njegovim je osnovama razvijen MiG-35, koji je u osnovi unaprijeđeni MiG-29M. Promjena oznake je tu više zbog marketinga, po ugledu na politiku prodaje Suhoja. MiG-35 su opremili radarom Phazotron Zhuk-AE Aesa, novim elektrooptičkim motrilačkim sustavom, smanjili su mu radarski odraz, ugradili jači motor RD-33MK s vektorizacijom potiska. Dobio je i mogućnost nošenja krstarećeg projektila Novator 3M-14AE mase 1770 kg. MiG-35 se intenzivno nudi Indiji na njezinom odabiru budućeg lovca.

RAC-MiG i tvrtka Sokol su za potrebe ruskog ratnog zrakoplovstva modernizirali nekoliko presretača MiG-31. Standard MiG-31BM opremljen je radarom NIIP Zaslon-M Aesa, vođenim projektilima zrak-zrak Vympel R-37 (AA-13 Arrow) mase 600 kg. R-37 ima maksimalni domet oko 300 km, a glavna mu je zadaća rušenje letećih radara. Iz čisto političkih razloga pet je moderniziranih MiG-ova 31 isporučeno Siriji, te nepoznati broj Kazahstanu. Za “obične” kupce RAC-MiG nudi MiG-31E koji ima maksimalnu brzinu od 2,82 Macha i operativni vrhunac leta veći od 22 500 m.

	FC-1/JF-17	J-10	Gripen	Rafale	Typhoon	MiG-35	MiG-31E
Dužina	14 m	14,57 m	14,1 m	15,3 m	14,5 m	19 m	21,62 m
Raspon krila	8,5 m	8,78 m	8,4 m	10,8 m	10,5 m	15 m	13,46 m
Visina	5,1 m	4,78 m	4,5 m	5,3 m	4 m	6 m	6,45 m
Masa prazan	6321 kg	9750 kg	5700 kg	9000 kg	9750 kg	11 000 kg	21 820 kg
Maksimalna na polijetanju	9100 kg	19 227 kg	14 000 kg	24 500 kg	21 000 kg	29 700 kg	46 200 kg
Potisak motora	1 x 81,4 kN	1 x 122,6 kN	1 x 80,5 kN	2 x 72,9 kN	2 x 90 kN	2 x 88,3 kN	2 x 152 kN
Maksimalna brzina	1,8 Macha	2,2 Macha	2 Macha	1,8 Macha	2 Macha	2,25 Macha	2,83 Macha
Borbeni polumjer djelovanja	1350 km	2540 km	800 km	1800 km	1389 km	2000 km	oko 1000 km
Nosivost	3720 kg	4,500 kg	6000 kg	6300 kg	15 000 kg	4 500 kg	?

 

Igor KAUCKI