Kad u bliskoj budućnosti vođeni topnički projektili uđu u operativnu uporabu trebali bi revolucionalizirati uporabu topništva dajući mu dosad nezamislivu preciznost na velikim udaljenostima djelovanja

Američka vojska planira u bliskoj budućnosti potrošiti milijarde dolara na kupnju vođenog streljiva namijenjenog uporabi s minobacača kalibra 120 mm, haubica kalibra 105 i 155 mm i višecijevnih bacača raketa. Istim će smjerom krenuti i većina vojski NATO-vih članica koje su već naručile ili planiraju kupnju vođenih topničkih projektila. Vođeni topnički projektili pojavili su se tijekom sedamdesetih godina prošlog stoljeća s osnovnom namjenom uništavanja tenkova i drugih oklopnih vozila. No, asimetrični uvjeti ratovanja, kao što je globalni rat protiv terorizma, promijenio je prioritete. Danas se od topništva očekuje, osim da bude što lakše i pokretljivije, i da može uništavati široki raspon ciljeva. Pritom se traži visoka preciznost, osobito tijekom djelovanja u urbanim i planinskim područjima gdje su prijateljske i neprijateljske snage često na vrlo malim odstojanjima.

Nova generacija vođenih topničkih projektila obećava da će:
– smanjiti potreban broj ispaljenih granata da bi se, bez obzira na vremenske okolnosti i područje djelovanja, uništio cilj
– omogućiti uporabu topničke potpore prijateljskim snagama i kad su one na vrlo maloj udaljenosti od neprijatelja, povećavajući tako fleksibilnost taktičkog djelovanja uz otklanjanje mogućnosti “prijateljske vatre”
– znatno smanjenje kolateralne štete.

Ostvarenje minimalne kolateralne štete je na vrhu zahtjeva za sve asimetrične operacije. Vođeni projektili Joint Direct Attack Munition (JDAM) američkog ratnog zrakoplovstva sa svojim bojnim glavama mase 227, 454 i 907 kilograma, tijekom uporabe u urbanim područjima, čak i kad pogode izravno u zadani cilj, još uvijek imaju previše razorne moći da ostvare znatnu neželjenu štetu na okolnim objektima. Znatno manji topnički projektili mogli bi podjednakom ili većom preciznošću pogađati ciljeve uz minimalnu koleteralnu štetu.
Vođeni topnički projektili svrstavaju se u dvije kategorije. Prvu kategoriju čine projektili koji rabe sustav vođenja pomoću lasera ili infracrvenog tražila. Drugu kategoriju čine projektili koji se oslanjanju na Global Posistioning System (GPS) satelitski sustav vođenja koji je često pojačan i inercijalnim sustavom. Manji broj rabi samo inercijalni sustav. Prednost GPS i inercijalnog sustava vođenja je u tome da se trajektorija leta projektila može korigirati još na srednjem dijelu te su pogodniji za pogađanje ciljeva na većim udaljenostima. S druge strane laserski i infracrveni sustavi vođenja omogućuju pogađanje pokretnih ciljeva kao što su oklopna vozila ili brodovi.

Trenutačno jedini zapadni topnički vođeni projektil nove generacije koji je u operativnoj uporabi je švedsko-američki Excalibur. Excalibur ima infracrveni sustav samonavođenja na ciljeve a u inicijalnu operativnu uporabu ušao je potkraj 2006. godine.

Copperhead
Američki topnički projektil M712 Copperhead kalibra 155 mm jedini je vođeni projektil NATO država koji je ušao u operativnu uporabu. Tvrtka Martin Marietta (sada dio korporacije Lockheed Martin) dobila je ugovor za razvoj Copperheada još 1975. Do 1990., kad je okončana proizvodnja, za potrebe američke kopnene vojske i marinaca proizvedeno je 20 000 Copperheada. Copperhead se na cilj može ispaliti neizravnom (balističkom) ili izravnom putanjom. Pri balističkom letu laserski sustav za navođenje aktivira se 3000 metara prije cilja. Nakon aktiviranja optički sustav za navođenje traži odsjaj radarske zrake koji se odbija od cilja, te kad ga pronađe usmjerava projektil prema njemu. Copperhead se može na cilj ispaliti i izravnom putanjom, naročito ako je slaba vidljivost zbog magle ili niske naoblake. Pri takvom načinu uporabe minimalni domet Copperheada je tri, a najveći 16 kilometara.

Copperhead nije jedini topnički projektil s laserskim vođenjem u operativnoj uporabi. Sredinom osamdesetih godina prošlog stoljeća za potrebe sovjetske vojske tvrtka KBP Instrument Desing Bureau razvila je projektil Krasnopol kalibra 152 mm. Osnovna namjena Krasnopola je uništavanje bunkera, fortifikacija, zapovjednih mjesta te lakooklopljenih vozila. Zbog toga su ga opremili prefragmentiranom bojnom glavom. Krasnopol/M1 ima dvodijelnu granatu i raketni startni motor koji mu omogućava postizanje maksimalnog dometa od 22 000 metara. Naknadno je razvijen i projektil Krasnopol/M2 s jednodijelnom granatom kako bi ga se moglo ispaljivati iz samovoznih haubica opremljenih automatskim punjačima. Krasnopol/M2 ima maksimalni domet nešto veći od 17 000 metara. Osim što je u operativnoj uporabi u Rusiji, Bjelorusiji i Ukrajini izvezen je u Indiju i Kinu.
Najveći uspjeh KBP Instrument Desing Bureaua je ugovor s francuskom vojskom o dostavi 500 KM-2 kalibra 155 mm. Dostava će se obaviti tijekom 2007. Zajedno s francuskom tvrtkom Cilas, KBP Instrument Desing Bureau je za potrebe francuske vojske razvio i DHY 307 laserski označivač ciljeva.
Tvrtka KBP Instrument Desing Bureau proizvodi i vođeni topnički projektil Kitolov-2M kalibra 122 mm namijenjen uporabi s lakih haubica D-30 i njezinih brojnih izvedenica. Kitolov-2M ima isti princip vođenja kao i Krasnopol te maksimalni domet od 14 000 metara.

Excalibur
Vođeni projektil Excalibur (američka mu je oznaka XM982) kalibra 155 mm razvijen je kao zajednički projekt američke tvrtke Raytheon Missile Systems i švedske BAE Systems Bofors, te je trenutačno jedini topnički projektil koji operativno rabi GPS sustav navođenja. Taj je projektil rezultat odluke američkog Kongresa iz 2001. da se američka vojska uključi u švedski projekt razvoja naprednog topničkog projektila “Trajectory Correctable Munition”. Nakon uspješnog okončanja razvoja Excalibur je odabran kao napredni topnički projektil američke i švedske kopne vojske te američkih marinaca. Tijekom ožujka 2004. američko je ministarstvo obrane odlučilo ubrzati uvođenje Excalibura u operativnu uporabu kako bi se odgovorilo na sve veće potrebe američke vojske u Iraku. Tada je odlučeno da će prvi Excaliburi ući u operativnu uporabu u drugoj četvrtini fiskalne godine 2006. U operativnu uporabu prvo će ući projektili proizvedeni tijekom fiskalne godine 2005., što znači 165 Excalibura označeni kao Block Ia-1. Ti su projektili proizvedeni tijekom 2005. a u Iraku bi se trebali naći do kraja 2006.

Sredinom lipnja 2006. američka je vojska s tvrtkom Raytheon sklopila ugovor vrijedan 42,7 milijuna američkih dolara kojim je obuhvaćena proizvodnja 335 Excalibura namijenjenih testiranjima tijekom fiskalne godine 2006. Američka vojska planira kupiti 61 483 Excalibura čija je vrijednost veća od tri milijarde američkih dolara.
Američki projekt uvođenja Excalibura u operativnu uporabu obuhvaća tri dijela. Jedan je nabava samog vođenog topničkog projektila. Drugi dio obuhvaća poboljšanje računalnih programa sustava Advanced Field Artillery Tactical Data System koji je integriran u M777 sustav za usmjeravanje paljbe samovozne haubice M109A6 Paladin, a koja se trenutačno proizvodi za američku kopnenu vojsku i marince. Treći dio bit će Non Line-of-Sight-Cannon sustav koji razvija tvrtka BAE Systems kao dio budućeg sustav Future Combat System.

Američka kopnena vojska planira uvesti Excalibur Block Ia-1 u naoružanje LW 155 haubica početkom fiskalne godine 2007. kako bi djelovale zajedno s petim Stryker Brigade Combat Teamom koji je upravo formiran na Havajima. Doprema Excalibura Block Ia-2 planirana je za fiskalnu godinu 2008. Block Ia-2 trebao bi u potpunosti doseći sve zahtjeve američke vojske koji su postavljeni u Operational Reyuirements Document. Osnovni zahtjevi su domet od 30 000 metara uz preciznost (CEP) od 20 metara (krajnji je cilj doseći CEP od 10 metara) i pouzdanost od 85 posto. Kupnja treće inačice Block Ib planirana je za fiskalnu godinu 2011. te bi trebala donieti daljnja poboljšanja uz znatno smanjenje cijene.
Projektil Excalibur projektiran je da može nositi nekoliko različitih bojnih glava. Klasičnu razornu glavu dobit će Block I Excalibur-U. Block II Excalibur-S imat će bojnu glavu sa senzornim upaljačima, dok će Block III Excalibur-D dobiti kasetnu bojnu glavu. Bojne glave za Block II i Block III još su uvijek u razvoju i nisu naručene. Da bi se do maksimuma smanjili troškovi razvoja i cijena projektila sve tri inačice dobit će zajedničke osnovne komponente kako što je sustav za navigaciju, vođenje i upravljanje letom, Boforsova rasklapajuća repna krila za stabilizaciju leta te četiri krilca (kanarda) u vrhu projektila za upravljanje letom.
Švedska vojska namjerava rabiti Excalibur na svojem novom topničkom samovoznom sustavu na kotačima BAE Systems Bofors Archer 155 mm dužine cijevi 52 kalibra. Švedski Excalibur će dobiti datalink kako bi tijekom leta mogao dobivati najnovije podatke o poziciji cilja što će mu omogućiti uništavanje pokretnih objekata.

Excalibur leti kao obična granata sve dok ne dosegne vrh svoje trajektorije. U tom se trenutku otvaraju prednja krilca za upravljanje letom. U tom trenutku upravljanje projektilom preuzima GPS/inercijalni sustav navođenja koji tako usmjerava projektil da cilj pogodi okomito. Tijekom testiranja Excalibur je uspješno demonstrirao uporabu tri različita moda rada upaljača: s odgođenim aktiviranjem, blizinsko aktiviranje i nad točno određenom pozicijom. Ciljevi su bili laka oklopna vozila, lutke koje su simulirale vojnike te građevine od armiranog betona. Unutar programa kupnje šest BAE Systems M777 Lightweight Howtizer (LW 155), vrijednog 70 milijuna kanadskih dolara, kanadska je vojska naručila i vođene topničke projektile Excalibur. Kombinacija lakih haubica LW 155 i Excalibura namijenjena je uporabi u Afganistanu.

Saber
Tvrtka Alliant Techsystems objavila je sredinom lipnja 2006. da je uspješno testirana vođeni topnički projektil Saber kalibra 155 mm. Saber je na testnom poligonu Yuma Proving Grounds u Arizoni ostvario domet od 48 kilometara. Nakon napuštanja topničke cijevi Saber prvo otvori svoja krila pa tek onda aktivira raketni motor. Slično kao i Excalibur i Saber se na cilj navodi kombinacijom GPS/inercijalnog sustava za navođenje. Zbog toga Alliant Techsystems nudi Saber kao jeftiniju mogućnost za modernizaciju/zamjenu Excalibura Block 1B.

Vulcano
Talijanska tvrtka OTO Melara vodi program Vulcano unutar kojeg se razvijaju granate povećanog dometa u kalibru 127 mm (namijenjene uporabi iz brodskih topova) i u kalibru 155 mm namijenjene klasičnom topništvu. Nizozemsko ministarstvo obrane i tvrtka Thales Nederland surađuju na razvoju mornaričkih topničkih vođenih granata. Španjolska i Italija su u lipnju 2006. dogovorile suradnju na razvoju granata kalibra 155 mm. U oba kalibra Vulcano projektili će moći ostvariti iste domete. Kao nevođeni projektili (Vulcano ER) domet će im biti do 70 kilometara. Vođeni projektili (Vulcano LR) imat će maksimalni domet od 100 km. Vulcano projektili bez sustava navođenja bit će spremni za serijsku proizvodnju do kraja 2008. dok će razvoj vođenih projektila dovršiti do 2011.

. Faze otvaranja CCF upaljača
Sustav za vođenje projektila rabi tehnologiju kanarda koju je OTO Melara prvi put razvila za svoj vođeni projektil Davide kalibra 76 mm. Vulcano LR će biti s krilima stabiliziran potkalibarni projektil koji će za upravljanje letom rabiti krilca (kanarde) u svom vrhu. Rabeći GPS/inercijalnu navigaciju Vulcano bi trebao imati CEP manji od 20 metara. Dodatkom posebnog poluaktivnog tražila CEP bi se trebao smanjiti na samo tri metra.

MPPA
Europski konzorcij Impaqt osnovali su 2004. tvrtke BAE Systems ? Bofors, Giat, MBDA France, MBDA UK i QinetiQ. Osnovan svrha postojanja Impaqta je razvoj obitelji topničkih vođenih projektila sposobnih pogoditi ciljeve na udaljenosti većoj od 80 kilometara sa CEP-om koji će se mjeriti u metrima, a sve u svrhu zadovoljenja rastućih europskih potreba za tom vrstom streljiva. Tijekom 2005. francuski Délégation Générale pour l’Armement (DGA) potpisao je sporazum s Impaqtom kojim se definira razvoj demonstratora tehnologija Munition de Précision ? Portée Accrue (MPPA). Ugovor bi trebao stupiti na snagu potkraj 2006. ili početkom 2007. a njime se predviđa trogodišnja faza demonstracija tehnologija potrebnih za proizvodnju vođenih topničkih projektila. Mk 1 demonstrator mora imati mogućnost nošenja dvije Bonus kasetne bojne glave ili jednu kumulativnu bojnu glavu na udaljenost od 60 kilometara.

Impayt je potpisao ugovor i s British Defence Procurement Agency za razvoj Mk 2 vođenog topničkog projektila. Odlike Mk 2 su mogućnost nošenja tre Bonus kasetne bojne glave na udaljenost od 100 do 150 kilometara. Da bi se ostvario domet od 150 km predviđa se uporaba raketnog motora. Mk 2 je samo dio znatno šireg programa Indirect Fire Precision Attack Project britanske vojske kojim se predviđa nabava projektila kalibra 155 mm s kasetnim punjenjem (opremljenim naprednim upaljačima), koji bi imali sustav vođenja u letu i povećani domet. Uz to planira se razvoj raketa povećanog dometa za Guided Multiple Launch Rocket System te potpuno novog VBR sustava većeg kalibra i većeg dometa. Razmatra se i mogućnost uporabe ove tehnologije u vođenim projektilima zrak-zemlja.
Kako bi mogao ostvariti sve zadane uvjete, posebice domet, Impaqt će razviti potpuno novu, aerodinamičku košuljicu projektila napravljenu od naprednih kompozitnih materijala kako bi se dodatno uštedjelo na masi projektila, ali i povećala otpornost na koroziju.
I Impaqt Mk 1 i Mk 2 dobit će četverostruke kontrolne površine u nosu projektila, dok će Mk 2, zbog povećanog dometa, dobiti i dodatna rasklopiva krila u stražnjem dijelu.

PGK
Kako vojni proračuni nisu neograničeni, pa čak ni u slučaju Sjedinjenih Američkih Država, ministarstva obrane i glavni (združeni) stožeri traže načine kako sa što manje novca provesti što obuhvatniju modernizaciju. Iako je modernizaciju najlakše provesti kupnjom novih sustava, u ovom slučaju novog streljiva, puno je racionalnije potražiti mogućnost kako već postojeće streljivo modernizirati kako bi zadovoljilo nove zahtjeve. Zbog toga je velika potraga za rješenjima kako od postojećeg topničkog streljiva kalibra 105 i 155 mm napraviti vođeno streljivo. Jedno je rješenje ugradnja posebnih upaljača koji će istodobno služiti i za navođenje projektila na ciljeve uporabom zračnih kočnica ili nekog sličnog sustava. Kako bi uspješnim razvojem takvog sustava uštedjeli milijarde američkih dolara američka vojska financira razvoj sustava Precision Guidance Kid (PGK). Osnova PGK sustava je upaljač koji ima mogućnost korekcije putanje projektila, a koji bi se proizvodio za topničke projektile kalibra 105 i 155 mm koji se već nalaze u inventaru američke vojske.

Nevođena topnička granata M549 kalibra 155 mm ima na udaljenosti od 15 km CEP od čak 95 metara, na udaljenosti od 25 km čak 140 m, a na 30 km gotovo neuporabljivih 275 metara. Ako bi se M549 opremio PGK Increment 1 upaljačem američka vojska očekuje da bi na udaljenosti od 50 km CEP bio manji od 50 metara. Za Increment 2 CEP bi trebao biti manji od 30 metara te bi se trebao rabiti na svim granatama 155 mm. Increment 3 su namijenili granatama kalibra 105 mm uz CEP manji od 30 metara. Krajnji je cilj CEP od samo deset metara. Američka vojska planira rabiti obične upaljače za klasičnu zaprečnu paljbu, PGK upaljači rabili bi se za gađanje određenih objekata, dok bi se Excalibur rabio za precizno gađanje manjih ciljeva. Početkom srpnja 2006. američki Project Manager for Combat Ammunition Systems objavio je da je dao ugovore dvjema tvrtkama kako bi mogle napraviti demonstratore tehnologija svojih prijedloga. Demonstratori moraju biti gotovi do kraja 2006. nakon čega će se odabrati bolji prijedlog. Maloserijska proizvodnja PGK-a za kalibar 155 mm trebala bi početi u fiskalnoj godini 2009.

Tvrtka Raytheon uspješno je dovršila testiranje svojeg PGK sustava XM1156 baziranog na GPS tehnologiji. Testiranja su obavljena početkom svibnja 2006. iz vučene haubice M198 kalibra 155 mm na poligonu Yuma Proving Grounds u Arizoni. Spearhead 1D upaljač s mogućnošću upravljanja letom srce je Raytheonove ponude, a temelji se na komponentama i podsustavima uzetih iz M782 Multi-Option Fuze for Artillery (MOFA) sustava rađenog za US Navy Guidance Integrated Fuze program.
Tvrtka BAE Systems dobila je ugovor nakon što je uspješno demonstrirala svoj dvosmjerni Course Correcting Fuze (CCF). CCF je uspješno ispitan na BAE Systemovom Future Combat Systems Non-Line-Of-Sight-Cannon demonstratoru i na samovoznoj haubici M109A5 na poligonu u Yumi. U slučaju CCF objavljeno je da njegovom uporabom preciznost konvencionalnih topničkih granata povećava za najmanje tri puta. BAE Systems tim uključuje tvrtke Rockwell Collins i L3 Communications BT Fuze Products.
Ne razvijaju se PGK sustavi samo u Sjedinjenim Američkim Državama. Tako je sredinom lipnja 2006. obavljeno prvo testno ispaljivanje Spacido (Systéme ? Précision Améliorée par CInémométre DOppler) upaljača s mogućnošću korekcije putanje projektila. Ispaljivanje je obavljeno na francuskom Etablissement Technique de Bourges. Spacido, koji je prilagođen da zamijeni NATO standardne upaljače za granate 105 i 155 mm, trebao bi poboljšati njihovu preciznost za četiri puta. Spacido je elektronički upaljač opremljen zračnim kočnicama koje djeluju zajedno s In-Sec RD84 radarskim brzinomjerom. Taj je radar postavljen iznad cijevi modernizirane vučne haubice AUF1 TA kalibra 155 mm, te je standardna oprema nove Giatove lake samovozne haubice Caesar 155/52. Tijekom prvih 5000 metara leta Spacido uspoređuje realnu putanju projektila s teoretskom i potom izračunava optimalni moment za aktiviranje zračnih kočnica. Spacido razvija konzorcij okupljen oko Giata (TDA Armements i In-Sec) za potrebe DGA agencije. Trenutačni razvoj nastavlja se prema Phase II ugovoru koji je na snazi do ožujka 2007. Njega će zamijeniti dvogodišnji ugovor Phase III koji će obuhvatiti razvoj i testiranje završnog proizvoda. Očekuje se da će Spacido uči u naoružanje francuske vojske tijekom 2010.

PGMM
Američka kopnena vojska planira da zapovjednicima na razini bojne također da mogućnost precizne neizravne paljbe. Zbog toga je tvrtka Alliant Techsystems (ATK) u prosincu 2004. dobila ugovor vrijedan 80 milijuna američkih dolara za projektiranje, razvoj i maloserijsku proizvodnju XM395 Precision Guided Mortar Munition (PGMM) kalibra 120 mm. Planirano je da se maloserijska proizvodnja pokrene tijekom 2008. da bi prvi PGMM upaljači u operativnu uporabu ušli 2010., pod uvjetom da testiranja planirana za 2006. i 2007. prođu zadovoljavajuće. U tom slučaju vojska razmatra mogućnost da prvi PGMM-i uđu u operativnu uporabu već 2009. Uz planove američke kopnene vojske da za 42 % poveća svoj broj minobacača kalibra 120 mm (s dosadašnjih 872 na 1242) očekuje se da bi ugovor za serijsku proizvodnju PGMM-a mogao vrijediti 500 milijuna američkih dolara.

Kako bi do maksimuma pojednostavili uvježbavanje posada i uporabu PGGM-a on izgleda identično kao klasična minobacačka granata. I postupak punjenja minobacača identičan je kao da se rabi obična granata. Navođenje na cilj je poluaktivno lasersko (BAE Systems je odgovoran za razvoj i proizvodnju laserskog tražila). Da bi PGMM pogodio cilj istureni operater ga mora označiti laserom. Pri dobroj vidljivosti PGMM će pogoditi u krug od jednog metra oko cilja. Standardni domet PGMM-a je 7,2 kilometra, ali se planira razvoj inačice s raketnim motorom dometa 15 km.

Pripremio Siniša RADAKOVIĆ