Osim apsolutne veličine, za cjelovitu analizu uloge i važnosti vojnih izdataka važne su i vrijednosti relativnih indikatora, od kojih ističemo najvažnije: udio vojnih izdataka u BDP-u, udio vojnih izdataka u izdacima državnog sektora, vojni izdaci po stanovniku i vojni izdaci po vojniku

Široko korištena mjera vojnih napora neke zemlje jest odnos vojnih izdataka i bruto društvenog proizvoda (BDP). Ona nam pokazuje koliko je od ukupne godišnje proizvodnje u jednom društvu usmjereno na financiranje obrane, koja je važnost obrane u odnosu na druge oblike javne, privatne i investicijske potrošnje. Kao relativan pokazatelj iznimno je pogodan za analizu, jer omogućava vremensku analizu izdataka, komparativnu analizu s ostalim oblicima javne i nejavne potrošnje, kao i međunarodnu analizu vojnih izdataka, bez potrebe za valutnim konverzijama. U razdoblju između 1988. i 2003. udio vojnih izdataka u BDP-u opao je s prosječnih 2,87% na 2,18% i u cijelom razdoblju bilježi polagani, ali konstantan pad, što je donekle u suprotnosti s kretanjima apsolutne veličine vojnih izdataka koji nakon 1997. godine počinju također umjeren, ali postojan rast. Uzrok takvih kretanja leži u stopi rasta BDP-a koja nadmašuje rast vojnih izdataka. Odnos vojnih izdataka i BDP-a kao veličina, uvelike ovisi o kretanju realne stope rasta. Veća stopa rasta BDP-a u nekoj zemlji može smanjiti ili održati vrijednost udjela obrane u BDP-u na istoj razini, uz istodobni porast borbene moći oružanih snaga. Može se zaključiti da je porast BDP-a najbolji način povećanja vojnih izdataka.

Po veličini tog pokazatelja promatrane zemlje možemo svrstati u tri skupine. U prvu skupinu zemalja svrstavamo Grčku i Tursku koje imaju najveći udio vojnih izdataka u BDP, 4,9%, odnosno 4,1%. Unatoč činjenici da vojna potrošnja uvelike opterećuje ukupne javne izdatke, pa i nacionalnu privredu, po veličini apsolutne vojne potrošnje Turska se nalazi na petom, a Grčka na posljednjem mjestu. Velika odstupanja vrijednosti tog pokazatelja u slučaju Grčke i Turske može navesti na pogrešan zaključak u pogledu ukupne distribucije mjera udjela vojnih izdataka u BDP-u. Ako bi isključili te dvije zemlje, onda bi vrijednost vojnih izdataka/BDP-a za analizirane zemlje iznosila 1,75%. U drugu skupinu zemalja mogu se svrstati V. Britanija (2,6%) i Francuska (2,1%) kao zemlje u kojima je vrijednost tog pokazatelja u proporcionalnom odnosu s apsolutnim vojnim izdacima. U treću skupinu mogu se svrstati sve ostale zemlje u kojima vojni izdaci ne prelaze 2% (s iznimkom Portugala 2,1%). Najmanje, pak, za obranu izdvaja Španjolska, samo 1,2% od BDP-a i Belgija sa 1,3%. No, činjenica je da niska stopa izdvajanja za obranu u bogatim zemljama s višim društvenim bruto proizvodom generira mnogo veću sumu vojnih izdataka u odnosu na zemlje koje imaju manji BDP uz istu stopu.
Navedeno se najbolje može ilustrirati na spomenutom slučaju Turske i V. Britanije. U 1993. godini turski izdaci za obranu su iznosili 10 milijardi USD, odnosno čak 4,9% BDP. Istodobno vojni proračun V. Britanije bio je pet puta veći (51 mlrd. USD), a što je činilo samo 2,8% BDP. Razlog takvim odnosima leži u bogatstvu društva, nekoliko puta veći bruto društveni proizvod u V. Britaniji omogućio je višestruko veće vojne izdatke uz manja izdvajanja za obranu. U određenim slučajevima nerazvijenost društva i mali BDP mogu biti prepreka razvoju oružanih snaga, odnosno nemogućnosti društva da u odnosu na konkurentske potrebe javnog i privatnog sektora odvoji dovoljno sredstava za oružane snage.

No, najdrastičnija promjena u analiziranom razdoblju jest porast izdataka po vojniku, kao odnos broja vojnika i vojnih izdataka. Dok je prosječni izdatak po vojniku 1988. godine iznosio 74.212 USD, do 2003. godine taj iznos je dostigao 120.300 USD godišnje po vojniku, što je porast od 43,24%. Pri tome, kao i u svim drugim iznosima izraženim u američkim dolarima, riječ je o stalnoj vrijednosti dolara iz 2003.g., pri čemu je isključen utjecaj inflacije. Odnos broja vojnika i izdataka možemo nazvati kvalitativnim pokazateljem, jer odražava stupanj materijalne opremljenosti, uvježbanosti i standarda vojnika. Kretanje tog pokazatelja ukazuje na pravac transformacije kojim su krenule zemlje NATO saveza. U Europi više nema neposredne opasnosti od izbijanja klasičnog sukoba velikih razmjera koji bi zahtijevao veličinu i strukturu oružanih snaga kakve su postojale 1988. godine. Sve su veće potrebe za manjim brojem profesionalnih i visoko uvježbanih vojnika i sa sofisticiranim sredstvima naoružanja i vojne opreme. Zadaće sudjelovanja u operacijama nametanja i održavanja mira u inozemstvu, u pogledu tražene kvalitete vojnika i tehničko-materijalnih sredstava, važan su generator troškova. Vojni izdaci po vojniku su najveći u Velikoj Britaniji i iznose čak 238.700 USD godišnje, što je gotovo 100.000 USD više nego u Francuskoj (127.483 USD). Visok stupanj kapitalne opremljenosti prisutan je u Norveškoj (199.409 USD), Nizozemskoj (154.698 USD) i Danskoj (151.363 USD). U Njemačkoj na vojnika otpada 121.971 USD, gotovo kao i u Francuskoj, što je vjerojatno posljedica većeg broja ročnih vojnika u tim zemljama. Na dnu ljestvice je, očekivano, Turska sa 12.488 USD godišnje po vojniku, što je očekivano u odnosu na veličinu turskih oružanih snaga i njihov vojni proračun. Ispod prosjeka se nalaze i Grčka, Portugal, Belgija, Španjolska i Italija.
No, na slučaju Belgije i Nizozemske može se uočiti da je profesionalizacija oružanih snaga dovela do velikog povećanja stupanja kapitalne opremljenosti i u uvjetima smanjenja vojnog proračuna. Dijelom i zahvaljujući napuštanju sustava opće vojne obveze i uvođenja potpuno profesionalne vojske. U drugoj polovici 1990-ih u Belgiji je došlo do smanjenja broja vojnika u promatranom razdoblju za 60% (sa 106.000 vojnika na 42.000). Slično se i u Nizozemskoj broj vojnika smanjio sa 104.000 na 53.000, što je smanjenje od 49%. Istodobno se smanjio i vojni proračun, kao i pokazatelj udjela vojnih izdataka u BDP-u. Unatoč tome, i u Belgiji i u Nizozemskoj znatno su se povećali izdaci po vojniku: u Belgiji za 50,03% (sa 53.113 USD na 92.761 USD) i u Nizozemskoj sa visokih 93.625 USD na 154.698 USD, što je 53,82%. Iz navedenih se podataka može zaključiti da profesionalizacija vojske u navedenim zemljama nije dovela do povećanja vojnih izdataka, upravo suprotno, vojni izdaci su pali, ali je uvelike povećan kvalitativni pokazatelj izdataka po vojniku.

Dopunski pokazatelj koji nam pokazuje u kojoj mjeri vojni izdaci opterećuju društvo jesu vojni izdaci po stanovniku, analogno BDP-u per capita. Prosječni vojni izdatak za analiziranu skupinu zemalja je 529 USD po stanovniku, pri čemu postoje velika odstupanja. Najniži vojni izdaci per capita zabilježeni su u Turskoj, samo 170 USD, a najviši u Norveškoj 955 USD, te zatim u V. Britaniji 784 USD. Komplementaran i nefinancijski pokazalj veličine vojnog sektora u odnosu na civilni jest broj stanovnika po jednom vojniku. U analizama vojnog i vojno-industrijskog kompleksa često se računaju pokazatelji udjela vojnika i zaposlenih u vojnoj industriji u odnosu na ukupnu radnu snagu. Ako se izuzme Luksemburg, na jednog vojnika najviše otpada 315 stanovnika u Nizozemskoj, a zatim slijedi Njemačka sa 289 stanovnika po jednom vojniku. Kao što se iz prethodnih pokazatelja može zaključiti Turska je, s pozicije analize koja se provodi u tekstu, društvo s jakim vojnim sektorom, visokim udjelom vojnih izdataka u BDP-u, a sa samo 83 stanovnika na jednog vojnika nalazi se na vrhu ljestvice.

Struktura vojnih izdataka

Prema NATO metodologiji praćenja vojni izdaci se dijele na četri osnovne skupine: izdaci za ljudske resurse, izdaci za opremanje, izdaci za infrastrukturu i ostali izdaci, u koje spadaju izdaci za redovito funkcioniranje oružanih snaga i sl. Prema posljednje objavljenim podacima za 2003. godinu zemlje, stare članice europskog dijela NATO-a, u prosjeku su za financiranje ljudskih resursa trošile 59,39%, 16,51% se odvaja za nabavku nove opreme, za obnavljanje infrastrukture 3,03%, a na ostale izdatke, koji obuhvaćaju i operativne troškove funkcioniranja, izdvaja se 21,08%. Dva su osnovna načina analize prezentiranih podataka: vremenska analiza i analiza pojedinih zemalja koje čine navedeni prosjek. Prosječna struktura izdataka od 1980. do 1984. izgleda: ljudski resursi – 55,24%, oprema – 15,28%, infrastruktura – 5,42% i ostali troškovi 23,75%. U proteklih 20 i više godina u strukturi troškova došlo je do povećanja izdataka za plaće, odnosno ljudsku komponentu za otprilike četiri postotna boda, što je i najveća razlika.

Razlike su, međutim, mnogo veće ako se analiziraju pojedine zemlje koje čine taj prosjek, a možemo zaključiti da postoje velika odstupanja od prosjeka. Najnepovoljnija struktura vojnih izdataka, uvjetno rečeno, zabilježena je u Portugalu: 80,2% otpada na plaće, odnosno ljudske resurse, na operativne troškove 11,6%, a na nabavku nove opreme samo 7,3%. Vrlo slično je i u Belgiji gdje na plaće i druga davanja odlazi 72,1%, za operativne troškove 20%, a za opremanje još manje od Portugala, samo 5,2% ili 204 milijuna USD, u odnosu na Portugalskih 229 milijuna USD. Obrnuto, za ljudske resurse najmanje se odvaja u V. Britaniji – samo 39,7% iako ima u potpunosti profesionaliziranu vojsku. No, pri analizi vojnih izdataka u V. Britaniji treba imati na umu i činjenicu da ona u apsolutnim iznosima ima najveće vojne izdatke u Europi, te da je sa 2,8% vojnih izdataka u BDP-u bitno iznad prosjeka, čak na prvom mjestu, ako se izuzmu Grčka i Turska zbog situacije stalne napetosti između tih zemalja. Druga važna skupina izdataka u strukturi jesu ostali izdaci sa čak 35,9%, ili 18,3 milijarde USD, dok izdaci za nabavu naoružanja i nove opreme dostižu 23,5% ili čak 11,9 milijardi USD. Niski udio izdataka za ljudske resurse bilježe podaci i za Norvešku – samo 40,2%, za opremu 21,8% infrastrukturu 5,9% i ostali troškovi 32,1%. Najbliže proječnim izdacima nalazi se Nizozemska s omjerom: personal 52,3%, oprema 17,1%, infrastuktura 3,7% i ostali troškovi 26,8%. U dosadašnjoj analizi već je istaknut zaključak da profesionalizacija u Belgiji i Nizozemskoj krajem 1990-ih nije donijela povećanja vojnih proračuna. No, pitanje je kako se u navedenom razdoblju kretala struktura vojnih izdataka, odnosno udio izdataka za ljudske resurse u ukupnim vojnim izdacima. U Belgiji udio izdataka za financiranje ljudskih resursa u strukturi bilježi stalan rast od 1980. godine do 1999. godine, odnosno sa 61,8% do 69,3%, od 1999. godine do 2000. godine došlo je do pada na 65,8% da bi trend rasta počeo te su izdaci za ljudske resurse u 2003. godini činili 72,1% vojnog proračuna. U Nizozemskoj je situacija nešto drukčija, na početku promatranog razdoblja (1980. godina) izdaci za plaće sudjelovali su sa 55,3%, a na kraju razdoblja činili su 52,3%, što znači da nije došlo do povećanja izdataka u strukturi proračuna unatoč promjeni modela popune oružanih snaga, što je važan zaključak.

Zaključak

Ekonomsko-financijska analiza temeljnih pokazatelja vojnog sektora upućuje na nekoliko zaključaka. Prvo, nakon Hladnog rata došlo je do općeg smanjenja vojnih izdataka, koje je doduše različito distribuirano između zemalja članica. Došlo je do apsolutnog pada vojnih izdataka, ali i relativnog pokazatelja udjela vojnih izadataka u BDP-u, te možemo reći da su europske države u prosjeku manje opterećene vojnim izdacima nego što su to bile krajem Hladnog rata. No, nakon 1998. godine dolazi do ponovnog rasta vojnih izdataka, koji su prije svega uvjetovani potrebama modernizacije kako bi se odgovorilo novim, promijenjenim izazovima kojima klasične, teško naoružane vojske više ne mogu uspješno odgovoriti. Najvažniji relativni pokazatelj, izdaci po vojniku, pokazuje u promatranom razdoblju iznimno snažan rast, sa 74.212. USD izdaci su porasli na čak 120.000 USD, što navodi na zaključak da se provode procesi modernizacije, odnosno povećanja kapitalne opremljenosti.

Igor KARNJUŠ