I “stare” članice NATO-a, prošle su razdoblje dubokih promjena i ponekad bolnih tranzicija. Izdvajanja za obranu u “starim” članicama doživjela su znatne promjene u zadnjih petnaestak godina

Ovaj članak donosi pregled i analizu vojnih izdataka trinaest “starih” europskih članica NATO-a od kraja Hladnog rata (1988.) do zaključno 2004. Njime se zaokružuju prethodni tekstovi o vojnim izdacima u SAD-u i tranzicijskim zemljama, novim članicama NATO-a. Razdoblje nakon završetka Hladnog rata obilježeno je s nekoliko procesa: opći trend opadanja vojnih izdataka, smanjenja vojnog i vojno-industrijskog sektora uopće, te reformama u svrhu prilagođavanja novim sigurnosnim izazovima. Novi strategijski koncept NATO-a iz 1991., revidiran 1999. definira temeljne zadaće Saveza, a između ostalog i:
• prevenciju sukoba i upravljanje krizama,
• partnerstvo, kooperacije i dijalog,
• proširenje,
• kontrolu naoružanja, razoružanje i neprofilaciju,
• održavanje razine vojnih sposobnosti,
• razvoj europske sigurnosti i obrambenog identiteta unutar Saveza
• očuvanje transatlantske veze
Kretanje visine i strukture vojnih izdataka rezultanta je potreba transformacije i modernizacije oružanih snaga, te rastućih pritisaka socijalnih i ostalih proračunskih izdataka u većini europskih zemalja.

Visina, struktura i kretanje vojnih izdataka

Prema najnovijim podacima agencije SIPRI vojni izdaci europskih članica NATO-a (bez tranzicijskih zemalja) u 2004. iznosili su 205,8 milijardi USD, odnosno 20,73% ukupnih svjetskih izdataka za obranu. Kada se tim izdacima pribroje i vojni izdaci SAD-a, udio NATO saveza u svjetskoj vojnoj potrošnji penje se na čak 67%, odnosno 654 milijarde USD . U strukturi vojnih izdataka za 2004. najviše za obranu izdvaja V. Britanija – 47,4 mlrd. USD ili 23,85%, slijedi Francuska sa 23,24%, nešto dalje Njemačka (17,05%) i Italija (13,97%). Udio ostalih članica Saveza u ukupnoj vojnoj potrošnji promatranih zemalja ne prelazi 5%. Tradicionalno vodeće europske vojne sile, V. Britanija, Francuska i Njemačka zadržavaju svoju premoć i u XXI. stoljeću (barem u onoj mjeri u kojoj su vojni izdaci dobar ekvivalent vojne snage). Dio razloga zbog kojih V. Britanija i Francuska uvelike odskaču od ostalih zemalja po velični vojnog proračuna i izdvajanja u odnosu na BDP leži u financiranju skupih programa nuklearnog oružja. Unatoč promijenjenim strateškim okolnostima i V. Britanija i Francuska zadržale su status nuklearne sile. Bijela knjiga o obrani V. Britanije (Delivering Security in a Changing World ? Defence White Paper) predviđa zadržavanje minimalnih nuklearnih kapaciteta u u idućih 30 godina, prije svega u obliku postojećih nuklearnih podmornica s projektilima Trident. Francuska planira obimnu modernizaciju svojih nuklearnih kapaciteta a u tu svrhu će prosječno godišnje izdvajati 2,8 mlrd. eura. Balistička komponenta nuklearnih kapacitata sadrži novu generaciju nuklearnih podmornica, dvije su već ušle u operativnu uporabu, a prema planovima četvrta bi postala operativna d0 2010. godine. Do iste godine podmornice će biti opremljene novom generacijom balističkih projektila s nuklearnim bojevim glavama tipa M51. Treća komponenta francuskih nuklearnih snaga modernizirat će se uvođenjem u uporabu projektila ASMPA kojim će prvo biti naoružani avioni Mirage 2000N, a potom i Rafale.
Vojni proračun odabrane skupine zemalja je u 1998. iznosio 225,17 mlrd USD, 16 godina kasnije – 2004. statistika državnih financija bilježi 205,8 mlrd. USD , ili 26,47 mlrd. USD manje. Analiza dinamike kretanja vojnih izdataka navodi nas na zaključak da se proteklo razdoblje može podijeliti na dva razdoblja. Prvo, od početka promatranog razdoblja do 1997.g. kada su vojni izdaci bili minimalni (195.2 mlrd. USD), nakon čega slijedi “uzlet”, razdoblje polaganog, ali konstantnog porasta, koji je maksimum dostigao 2003. godine sa 209 mlrd. USD. Samo godinu dana kasnije vojni izdaci pali su na rečenih 205,8 mlrd. USD, odnosno za 3,2 milijarde USD manje. Tome je najviše pridonio pad vojnih izdataka u V. Britaniji (za 3,7 mlrd USD), ali i u Njemačkoj (za 874 milijuna USD), te za manje iznose u Turskoj, Španjolskoj, Danskoj i Portugalu, dok je najveći porast u odnosu na 2003. zabilježen u Francuskoj, 790 milijuna USD.

Relativno skromne promjene u kretanju ukupnih vojnih izdataka za promatrano razdoblje skrivaju mnogo drastičnije promjene u kretanju vojne potrošnje u pojedinim zemljama, što je zahvaljujući suprotnim smjerovima kretanja stvorilo privid manjih promjena. Najveće smanjenje vojnih izdataka u promatranom razdoblju zabilježeno je u Njemačkoj – 14,8 mlrd. USD realnog smanjenja, slijedi V. Britanija 6 mlrd., a velik dio vojne potrošnje supstituiran je ostalim oblicima javnih izdataka i u Francuskoj (3,5 mlrd.), Nizozemskoj (1,5 mlrd.USD) i Belgiji (1,431) mlrd. USD. Smanjenje vojnih izdataka u Belgiji od 24,5% i Nizozemskoj od 15% osobito je zanimljivo s aspekta činjenice da su i belgijska i nizozemska vojska prošle kroz proces profesionalizacije, dakle napuštanja sustava opće vojne obveze i uspostavljanja u potpunosti dobrovoljačke vojske. Prezentirani podaci govore da u tom procesu ne da nije došlo do povećanja, već je došlo do velikog smanjenja vojne potrošnje. S druge strane, do realnog povećanja vojnih izdataka u razdoblju od 1988. do 2004. došlo je u Turskoj (4,8 mlrd. USD), Italiji (1,5 mlrd. USD) i Portugalu (606 milijuna USD).

Drugi važan indikator vojnih napora jest broj vojnika. Smanjenje broja vojnika može imati više uzroka: profesionalizacijom oružanih snaga smanjuje se broj vojnika uz zadržavanje iste razine vojne moći (u proteklom razdoblju profesionalizaciju oružanih snaga provele su ili provode Belgija, Nizozemska, Francuska, Španjolska i Italija), veća ulaganja u kapital (sredstva naoružanja i vojne opreme) mogu zamijeniti određeni broj vojnika (smanjivanje tenkovskih posada, mornara na brodovima i sl.), a postoje i druge opcije supstitucije koje mogu utjecati na rečeni trend uz zadržavanje iste vojne moći. U promatranom razdoblju, od 1988. do 2004., došlo je do velikog pada broja vojnika koji je uvelike premašio pad vojnih izdataka. Tome nalazimo dvojak razlog: velik dio može se pripisati općem trendu smanjenja vojnih izdataka i vojnog sektora, dok je ostatak rezultat već spomenutih supstitucija. Zajednička značajka profesionalizacije oružanih snaga jest zamjena ročnih vojnih obveznika profesionalcima u omjeru N:1, odnosno više ročnika za jednog profesionalnog vojnika. Oružane snage zemalja europskih članica NATO-a su 1990. brojile 3,5 milijuna vojnika, do 2003. taj se broj smanjio na oko 2,6 milijuna vojnika, odnosno za čak 36,27% ili 934.000 ljudi. Analiza redoslijeda oružanih snaga po kriteriju brojnosti vojnika i veličine vojnog proračuna otkriva velike nepodudarnosti, odnosno drugačiji redoslijed. Na prvom mjestu po broju vojnika nalaze se turske oružane snage koje su 2003. brojale 823.000 vojnika, odnosno 32% ukupnog broja vojnika Saveza, dok je udio Turske u vojnom proračunu Saveza iznosio samo 4,9%. Potpuno obrnuta situacija je sa V. Britanijom koja u vojnim izdacima Saveza sudjeluje sa 23%, a u ukupnom broju vojnika sa samo 8,3% (214.000 vojnika 2003.godine). Francuska i Njemačka, kao druge dvije europske važne vojne i privredne sile u približnoj su ravnoteži ako se uspoređuje broj vojnika i vojni proračun. Francuska vojska je 2003. brojala 356.000 vojnika (druga u redoslijedu), odnosno 13%, dok je u vojnim izdacima Saveza sudjelovala sa 22%, odnos u slučaju Njemačke je 16,5% vojnog proračuna u odnosu na 11% u ukupnom broju vojnika.
Vremenska analiza kretanja broja vojnika pokazuje da se broj vojnika najviše smanjio u Njemačkoj, za 260.000 ljudi, zatim u Francuskoj (194.000, što je vjerojatno posljedica napuštanja sustava opće vojne obveze), te u Španjolskoj (za 128.000 ljudi). Broj vojnika se povećao samo u turskoj vojsci.

Ekonomska perspektiva europskih NATO zemalja

Jedan od uzroka negativnih kretanja vojnih izdataka u promatranim europskim zemljama sigurno je i u ekonomskim poteškoćama s kojima su suočene: skroman rast BDP, problemi javnog duga, trend rasta socijalnih izdataka i sl. Umjeren rast u euro-zoni koji je započeo sredinom 2003. izgubio je na snazi tijekom druge polovice 2004. godine. Glavni uzroci ograničene domaće potražnje nalaze se u visokim, ali i nestabilnim cijenama nafte, strukturnim neprilagođenostima, a globalni rast ograničava i aprecijacija zajedničke valute – eura. Upravo je zajednička valute bila pokretač ekonomije euro-zone u prvoj polovici 2004. Ekonomski indikatori za 2005. godinu su vrlo mješoviti, procjene stope rasta za 2005.g. su revidirane na niže u odnosu na prvotna predviđanja. Stopa rasta za 2005.g. predviđa se na razini od 1,6% (u odnosu na 2,2% u rujnu 2004.g.), što je gotovo za jedan postotni bod manje od prosjek za razvijene ekonomije. Između zemalja s iznadprosječnim realnim stopama rasta BDP-a, prema predviđanjima za 2005.g. ističu se Francuska 2%, Španjolska 2,8%, Finska 3,1%, a na drugom kraju ljestvice nalazi se Njemačka s predviđenim ekonomskim rastom od samo 0,8%. Za iduću godinu prognozira se nešto povoljnija realna stopa rasta u euro-zoni od 2,3%. Indeks potrošačkih cijena za 2005. godinu predviđa 1,9% rast cijena, što je nešto manje od prosjeka za napredne ekonomije od 2%. Daleko ozbiljnija situacija je na području zaposlenosti. Zemlje euro-zone u prosjeku imaju stopu nezaposlenosti 8,8%, što je mnogo više u odnosu na 6,3% razvijenih zemalja. Za iduću godinu predviđa se samo marginalno poboljšanje, odnosno pad nezaposlenosti na 8,7%.

Igor KARNJUŠ