Nakon prvog kruga proširenja 1999. nakon četiri je godine NATO proširen za još sedam novih članica. Skupina novih članica je raznorodna ali ih muče slični problemi obrambenog sektora

Proces drugog kruga proširenja NATO saveza završio je 29. ožujka 2004. kada je sedam novih zemalja i formalno postalo članicama NATO saveza. Skupinu od sedam zemalja činile su: Estonia, Bugarska, Latvija, Litva, Rumunjska, Slovenija i Slovačka. Opći i ekonomski indikatori pokazuju da je riječ o heterogenoj skupini zemalja bilo po veličini, broju stanovnika ili stupnju ekonomskog razvitka. Najmanja je Estonija s 1,4 milijuna stanovnika, a najveća Rumunjska s 22,2 milijuna. Najmanje oružane snage od 4000 vojnika ima Latvija, istodobno rumunjske oružane snage trenutačno broje 92 000 vojnika. Po ekonomskim pokazateljima apsolutno najveći BDP ima Rumunjska, 2003. iznosio je oko 155 milijardi USD, gotovo dva puta više od Slovačke, odnosno 4,2 puta više od Slovenije. Međutim, po broju stanovnika Rumunjska je gotovo 11 puta veća od Slovenije. Dakako, riječ je o tome da je redoslijed zemalja po stupnju ekonomske razvijenosti (za što BDP po glavi stanovnika služi kao aproksimacija) različit. U skupini novih članica po vrijednosti pokazatelja BDP per capita najrazvijenija je Slovenija sa 19 000 USD, slijede Slovačka i Estonia, dok se Rumunjska sa 7000 USD nalazi na zadnjem mjestu među novim članicama NATO-a. Za usporedu, Hrvatska, s otprilike 4,3 milijuna stanovnika generirala je 2003. 47,5 milijardi USD BDP-a, odnosno 10 600 USD po glavi stanovnika.

Većina zemalja priprema ili provodi reformu vojnog sektora. Ona uobičajeno obuhvaća veći stupanj profesionalizacije, odnosno udjela profesionalnih vojnika i formiranje mobilnih snaga, s opremom koja naglašava interoperabilnost s NATO snagama. Prioritet u modernizaciji oružanih snaga je stvaranje postrojbi koje su spremne za brz angažman i raspored u mirovnim i drugim misijama u inozemstvu. Drugi uključuju C4I sustave (Computers, Command, Control, Communications and Intelligence), sustave za kontrolu i obranu zračnog prostora i obuku po NATO standardima. U većini zemalja vojna reforma znači smanjenje broja pripadnika oružanih snaga s iznimkom baltičkih zemalja koje nisu “nasljedile” oružane snage, već su s razvojem vojnog sektora počele od trenutka osamostaljenja. Iako su primljene u članstvo, dugogodišnji programi vojnih reformi i modernizacije opreme ni u jednoj zemlji nisu završili, uz dodatnu otežavajuću okolnost da i sami procesi tranzicije predstavljaju znatne troškove.

Većina zemalja u toj skupini bilježi porast vojnih izdataka s ciljem dostizanja 2% BDP-a. Bugarska i Rumunjska izdvajaju daleko više – Bugarska čak 2,7% a Rumunjska 2,3%. U baltičkim zemljama nastavlja se trend rasta koji je započeo 1996. dok u Rumunjskoj, Sloveniji i Slovačkoj vojni izdaci općenito padaju od sredine 90-ih do oko 1999-2000. Bugarski izdaci za obranu povećali su se od 1997. do 2000. nakon smanjenja koje je uslijedilo završetkom Hladnog rata, ali od tada ostaju na približno jednakoj razini. Unatoč većim proračunskim izdvajanjima kapitalni programi nabave su rijetki. Iako bi proračuni većih zemalja mogli podnijeti nabave glavnih oružanih sustava najveći dio proračuna “pojede” financiranje prevelikih oružanih snaga, odnosno ljudska komponenta.
Baltičke države – Estonija, Latvija i Litva, sa ukupnom populacijom manjom od osam milijuna stanovnika uvjerljivo su najmanje nove članice NATO i njihov doprinos NATO snagama je vrlo malen. Ukupne aktivne oružane snage svih triju zemalja manje su od 10 000 vojnika. Za razliku od većih članica nemaju planova da smanje veličinu svojih oružanih snaga već su angažirani na razvoju postrojbi i vojnih sposobnosti koje bi im omogućili usudjelovanje u NATO snagama za brzu intervenciju (NATO rapid reaction force). Ciljana stopa vojnih izdataka u toj skupini zemalja je 2% BDP, što se očekuje postići u idućem kratkoročnom razdoblju.

Bugarska i Rumunjska su najveće u skupini novih sedam članica Saveza i u obje zemlje postoje snažna nastojanja da aktivno pridonesu kolektivnoj obrani NATO saveza, umjesto da budu pasivni korisnici sigurnosti koju pruža NATO savez. Dokaz tim nastojanjima su udjeli koje izdaci za obranu čine u BDP-u, uvjerljivo najveći među novim članicama NATO-a, iako je po ekonomskom pokazatelju BDP per capita riječ o najsiromašnijim članicama Saveza.
Bugarska Bijela knjiga o obrani iz 2002. (Defense white paper) govori o smanjenju vojnih snaga na 45 000 profesionalnih vojnika, što je značajno smanjenje od 65 000 vojnika u 2002. a dio ukupnog procesa smanjenja koji traje od početka 90-ih kada su oružane snage Bugarske brojile 120 000 vojnika. General Nikola Ivanov Kolev, načelnik glavnog stožera bugarske vojske smatra da ne bi trebalo biti daljnjeg smanjivanja veličine oružanih snaga. Usporedno sa smanjenjem broja vojnika odvija se proces otpisa velikog dijela zastarjelih oružanih sustava, aviona, tenkova i sl., uglavnom sovjetskog podrijetla, čije održavanje predstavlja znatno financijsko opterećenje. Planovi modernizacije predviđaju povećanje broja profesinalnih vojnika, s 39% od ukupnih oružanih snaga u 2001. na 56% u 2007. Kao i u većem broju drugih tranzicijskih zemalja ambiciozni planovi modernizacije ograničeni su dostupnim sredstvima. Tako su projekti modernizacije zrakoplovstva američkim zrakoplovima F-16 zamijenjeni opcijama modernizacije postojeće flote aviona MiG-29. Prije spomenuta Bijela knjiga o obrani predstavlja temelj razvoja bugarskih oružanih snaga u idućem desetogodišnjem razdoblju. Ona definira misije oružanih snaga Bugarske u skladu s NATO-ovim konceptom i kriterijima prijama novih članica: doprinos nacionalnoj sigurnosti u doba mira, doprinos globalnom miru i sigurnosti i udio u obrani.

Rumunjske oružane snage angažirane su u multinacionalnim snagama u Afganistanu, a svoj doprinos daju snagama na Kosovu i Bosni. Vojni izdaci umjereno rastu od 1999. iako bilježe lagan pad mjereno udjelom u BDP-u (od 2,7% u 1999. do 2,5 u 2001.) što upućuje na pozitivne trendove u rumunjskoj ekonomiji, odnosno rast BDP-a je veći od rasta vojnih izdataka. U pogledu izdataka za modernizaciju udio nabave u rumunjskom vojnom proračunu iznosio je 39% u 2001., što je znatno više od Bugarske, ali se gotovo 90% tog iznosa troši na serivisiranje dugova uvoza. Primjereno tome, rumunjski planovi integracije s NATO snagama do danas uglavnom obuhvaćaju personalna pitanja kao što su smanjivanje brojnog stanja i restrukturiranje oružanih snaga, smanjivanje udjela viših časnika, kao i modernizaciju procesa obuke. Rumunjski vojni ciljevi uključuju daljnji doprinos NATO snagama i drugim operacijama održavanja mira, protuterorističke aktivnosti itd. U srednjoročnom razdoblju očekuje se modernizacija rumunjskog ratnog zrakoplovstva i zamjena postojeće flote zrakoplova sovjetskog podrijetla MiG-29 i moderniziranih MiG-21 do otprilike 2015.
Slovačka planira vojne rashode na razini od najmanje 1,89 BDP-a, a od 2006. na dalje planira porast na 2% BDP-a u skladu s općim NATO prosjekom. Kao i ostale tranzicijske zemlje i u Slovačkoj se odvija proces smanjivanja oružanih snaga od 1993. (odvajanje od Češke) i planiraju se daljnje redukcije, sa 42 600 vojnika u 2001. do 24 500 u 2006. Za razliku od ostalih tranzicijskih zemalja koje najavljuju profesionalizaciju i ujedno povećavaju udio profesionalnih vojnika u oružanim snagama Slovačka je donijela odluku o potpunoj profesionalizaciji (uz odnedavno i Mađarsku) vojske do 2006. Kao i u drugim tranzicijskim zemljama – novim članicama, prioritet su postrojbe namijenjene NATO-ovim i drugim mirovnim misijama, kao i razvoj sposobnosti borbe protiv terorizma. Iako je Slovačka razmatrala kupovinu novog borbenog aviona trenutačno se odustalo od te mogućnosti. Planovi nabave novog zrakoplova pomaknuti su na kraj srednjoročnog razdoblja 2009. – 2010., što je rezultiralo planovima modernizacije postojećeg školskog aviona L-39 i djelomične modernizacij borbenog aviona MiG-29. Reforma slovačkih oružanih snaga definirana je dugoročnim planom razvoja pod nazivom “Slovak Armed forces – model 2010.” Prema spomenutom planu reforma slovačke vojske trebala bi se provesti do 2010. a s punom modernizacijom bi završila do 2015.

Reforma bi se provodila u fazama: do 2006. trebali bi biti gotovi nacrti ključnih dokumenata: doktrina oružanih snaga za strategijsku, operativnu i taktičku razinu. Do kraja 2006. u potpunosti bi se trebao napustiti sustav opće vojne obveze i uvesti potpuna profesionalizacija, završetak reforme i postavljanje organizacijske strukture oružanih snaga trebali bi biti završeni do 2006., kao i postizanje ciljne veličine oružanih snaga – 27 737 vojnika. Krajni cilj, odnosno završetak modernizacije i nabave nove opreme trebao bi se dostići do 2015. Prema vladinoj rezoluciji iz 2001. za financiranje “Modela 2010.” vlada jamči vojnom sektoru godišnji proračun od 1,89% BDP-a, a kasnijim vladinim odlukama taj je iznos nakon 2006. planiran na razini od 2% BDP-a.
Slovenija je prva zemlja s područja bivše Jugoslavije koja je primljena u NATO savez. Osim što je po ekonomskim pokazateljima najnaprednija, na Sloveniju su najmanje utjecali sukobi na području bivše države što se odražava i na ekonomskim perfomansama. Međutim, Slovenija je i najnaprednija zemlja drugog kruga proširenja NATO-a s BDP-om per capita od 19 000 USD, što je znatno više od 13 400 USD koliko je imala Slovačka kao druga zemlja. Unatoč tome Slovenija ima izuzetno nisko učešće vojnih izdataka u BDP-u – 1,5% u 2002. i 2003. iako s trendom rasta, s obzirom na to da je u 2000. vojni proračun iznosio 1,2% BDP-a. Skromni udjel slovenskih vojnih izdataka u BDP-u vjerojatno odražava različite faktore: skromniju razinu vojnih reformi i troškova koje one uzrokuju, a kao bogatija zemlja Slovenija s manjim učešćem u BDP-u generira veći vojni proračun u apsolutnom iznosu i time može postići partnerske ciljeve s ostalim zemljama NATO saveza. Osim toga, treba uzeti u obzir i činjenicu da Slovenija ima na raspolaganju više novaca za modernizaciju nego većina ostalih novih članica jer se znatan dio modernizacije slovenskih oružanih snaga financira izvan vojnog proračuna preko program namijenjenog nabavama oružja i postizanju NATO interoperabilnosti. Prvobitno je program financiran sa 600 milijuna USD za razdoblje od 1994. – 2003., da bi se produžio do 2007. i dodatno financiran s 270 milijuna USD.

Zaključak

U dva kruga proširenja NATO je u razdoblju od 1999. do 2004. primio u svoje članstvo 10 tranzicijskih zemalja. Ukupnoj veličini NATO-a tranzicijske zemlje pridonijele su sa 103 milijuna stanovnika i 405 000 vojnika. Suma vojnih proračuna novih članica Saveza u 2003. u američkim dolarima iznosila je 8,24 milijarde USD, a prosječan izdatak po vojniku iznosio je 29 128,97 USD. Od ekonomskih indikatora najznačajniji je BDP po glavi stanovnika koji je u 2003. za analizirane zemlje iznosio prosječno 12.150 USD, što je višestruko manje od ostalih, “starih” članica NATO saveza. Prosječni udjel izdataka za obranu u BDP-u je za tranzicijske zemlje u 2003. iznosio 2,0% pri čemu su samo Češka, Rumunjska i Bugarska izdvajale više, a najmanje Slovenija – 1,5%. Po svim ekonomskim i kriterijima vojnih izdataka tranzicijske zemlje, iako punopravne članice NATO saveza, ispod su prosjeka NATO saveza. Osnovna odlika njihovih oružanih snaga su nizak stupanj tehnološke sofisticirnosti i uvježbanosti, velik broj i neprimjerena struktura profesionalnih vojnika s prevelikim udjelom stožernih i viših časnika u odnosu na broj dočasnika. Vojne reforme, iako su silom prilika započele slomom Varšavskog ugovora i socijalističkog društvenog uređenja, još nisu privedene kraju. Nakon procesa smanjivanja i redukcije slijedi faza modernizacije i rasta sposobnosti da pridonesu novom strategijskom konceptu NATO saveza. Trenutačne su mogućnosti novih članica da pridonesu kolektivnoj sigurnosti i projekciji snage minimalne, a procjene analitičara pokazuju da će se tako ostati još 10 godina, kada veliki dio analiziranih zemalja planira kraj vojnih reformi i postizanje ciljanih vojnih sposobnosti.