U razvoju prvih američkih brzometnih pušaka sudjelovalo je nekoliko poznatih konstruktora oružja, ali trebalo im je više od deset godina do pravog rješenja

Početke repetirajućeg oružja u Americi treba povezati s Walterom Huntom (1796. – 1859.), koji je 1848. godine patentirao metak nazvan raketno zrno (Rocket Ball). Riječ je bila o olovnom zrnu velikog kalibra, s udubljenjem na stražnjoj strani za smještaj barutnog punjenja. Kako bi se barut zaštitio od vanjskih utjecaja, korištena je svojevrsna plomba od posebnog papira i voska, u koju je s pomoću bakrene pločice ugrađena i inicijalna kapsula. Huntov izum bio je revolucionaran, jer bilo je to vrijeme perkusijskog sustava kad su se komponente metka odvojeno unosile ili namještale na oružje. Rocket Ball bio je prvi sjedinjeni metak, iako je to bilo još uvijek daleko od pravog metka s metalnom čahurom kakav danas poznajemo. Hunt je na temelju metka patentirao 1849. pušku nazvanu The Volition Repeater.
Puška je ispod glavne cijevi imala još jednu cijev, koja je služila kao spremnik za 12 Rocket Ball metaka smještenih u nizu. Pomicanjem male omče prstom naprijed-nazad (omča se nalazila ispod cijevi, ispred okidača), vršilo se repetiranje oružja. Ono je obuhvaćalo odbravljivanje mehanizma, izvlačenje metka iz spremnika i ubacivanje u cijev, zabravljivanje mehanizma i zapinjanje kokota (oroza). Nastao je tako prvi Volcanic, što je popularni naziv za sva oružja koja su koristila Rocket Ball metak. Sjedinjeni metak bez čahure nije se, međutim, pokazao dobrim. Barutno punjenje, ograničeno udubljenjem u samom olovnom zrnu, nije moglo osigurati dovoljnu početnu brzinu i udarnu snagu na cilju. Gubitak plinova na stražnjem kraju cijevi bio je prevelik. Prilikom repetiranja dolazilo je do zaglavljivanja metaka i relativno čestih nekontroliranih opaljenja u cjevastom spremniku, što je bila posljedica njihova položaja i slabo zaštićenih kapsula. Neodgovarajuće streljivo od samog je početka bilo problem Volcanic oružja.

Nikako do uspjeha
Kako bi osigurali daljnji razvoj i proizvodnju novog oružja, Hunt se udružio s Georgeom A. Arrowsmithom, vlasnikom poznate njujorške radionice. U njoj je bio zaposlen Lewis Jennings, koji je 1849. izvršio neka poboljšanja na Huntovoj puški. Umjesto neugodne omče s pomicanjem naprijed-nazad, za repetiranje je primijenio polugicu, ali osnovni nedostaci oružja i streljiva i dalje su ostali. Međutim, ubrzo je bogati trgovac Courtland C. Palmer projektu osigurao financijsku potporu. S poznatom tvrtkom za proizvodnju oružja Robbins & Lawrence iz Windsora u Vermontu, dogovorio je 1850. proizvodnju repetirajućih pušaka prema Hunt-Jenningsovu patentu. Usporedno s repetirkama, počela je i proizvodnja jednometnih pušaka po istom patentu. Za Robbins & Lawrence radio je u to vrijeme Benjamin T. Henry (1821. – 1898.), budući glasoviti izumitelj. Rezultati su, međutim, bili slabi, čak i nakon što je Horace Smith (1808. – 1893.) svojim patentom iz 1851. poboljšao cijeli sustav puške, a rješenje dobilo ime Hunt-Jennings-Smith. Proizvodnja u Windsoru prestala je već 1852. godine.

Palmer se vraća
Uporni je Smith iznova počeo s repetirajućim sustavom Hunt-Jennings-Smith, a u projekt se uključio i iskusni puškar Daniel B. Wesson (1825. – 1906.). Do 1854. godine bitno su poboljšali mehanizam za repetiranje, a branik okidača završavao je prstenom, tvoreći tako polugicu za repetiranje. Guranjem prstena (zajedno s branikom) nadolje i vraćanjem u osnovni položaj ispod cijevi, repetiranje se izvodilo odbravljivanjem mehanizma, izvlačenjem metka iz cjevastog spremnika i ubacivanjem u cijev, zabravljivanjem mehanizma i zapinjanjem kokota. Smith i Wesson bili su svjesni ograničenih mogućnosti raspoloživog Volcanic streljiva. Zaključili su da je pištolj najbolje oružje za njega, jer je ionako predviđeno za gađanje na kraćim udaljenostima. Opet je uskočio Palmer, pristavši poduprijeti i novu tvrtku, koja je pod imenom Smith & Wesson osnovana 1852. godine u Norwichu, Connecticut. Kad je u novu tvrtku prešao i B. T. Henry, oformljen je stručni tim kojem nadaleko nije bilo ravnog.

Reorganizacija tvrtke
Novi repetirajući pištolji s polugicom (Lever Action) mehanički su uvelike nadmašili puške iz Windsora. Izrađena su ukupno dva modela pištolja. Manji, nazvan N°1 i u kalibru 0,31, imao je cijev od 4“, a veći, nazvan N°2 i u kalibru 0,41, imao je cijev od 6“ odnosno 8“. Cijevi su bile dijelom okrugle, a dijelom osmerokutne. Branik okidača zajedno s prstenom u produžetku i dodatnim osloncem za prst činio je polugicu za repetiranje, dok je okvir bio lagano graviran. Dršci su bili od tamne palisandrovine, s tim što je manji model imao zaobljen držak, pogodan za nošenje u džepu ili torbi, a veći držak s ravnim krajem. Proizvodnja repetirajućih pištolja u Norwichu trajala je, međutim, nešto dulje od godine, a bila su to prva u dugoj seriji ručnih oružja tvrtke Smith & Wesson.
Nakon samo godinu rada, partneri su odlučili reorganizirati poslovanje pa je 1855. osnovana nova tvrtka kao dioničko društvo Volcanic Repeating Arms Company. Među prijavljenih 29 dioničara bio je i proizvođač odjeće Oliver F. Winchester (1810. – 1880.). Palmer, Smith i Wesson povukli su se, zaključivši da se na osnovi Rocket Balla ne može napraviti učinkovito oružje.

Henryjev uspjeh
Novi su vlasnici početkom 1856. premjestili tvrtku iz Norwicha u New Haven, također u Connecticutu, i napravili više izmjena u dizajnu pištolja. Okvir više nije bio od željeza, nego gladak i mesingan, lakši za obradu i otporniji na koroziju. Cijevi su bile isključivo osmerokutne, s tim što se manji model radio s cijevima od 4“ i 6“, a veći od 6“ i 8“. Kod obaju su modela dršci bili glatki, izrađeni od orahovine, i s donje strane ravno odrezani. Na čelo tvrtke u prosincu 1856. dolazi Oliver Winchester, ali proizvodi su na tržištu prolazili samo malo bolje od prethodnika. Rocket Ball metak ostao je slab zbog premalog barutnog punjenja u udubljenju olovnog zrna, a i ostali se problemi nisu mogli riješiti prije pronalaska metalne čahure. Gubici su opet počeli rasti pa je 18. veljače 1857. tvrtka Volcanic Repeating Arms Company proglašena nelikvidnom.
Winchester nije odustajao te uskoro osniva novu tvrtku, pod imenom New Haven Arms Company. Osjećao je da ima najbolje repetirajuće oružje svojeg vremena, kojem samo nedostaje odgovarajuće streljivo. Ponovno je zaposlio Henryja, koji 1860. patentira potpuno novi sjedinjeni metak 0,44 Henry (oznaka H), s bakrenom čahurom i rubnim paljenjem. Metak je bio predviđen za Henry M1860, prvu masovnije proizvođenu i korištenu brzometnu pušku (repetirku) u SAD-u.
Winchester je do početka redovne proizvodnje (ljeto 1862.) organizirao dotad neviđenu reklamnu kampanju. Navodilo se kako je riječ o najučinkovitijem oružju na svijetu, koje može ispaliti 60 hitaca u minuti, od toga 16 puta bez ponovnog punjenja, a da se pritom ne prekida ciljanje.

U građanskom ratu
Pojavivši se u jeku građanskog rata, puška popularno nazvana henrijevka odmah je privukla sjevernjake i testirana je već u svibnju 1862. godine. Međutim, brigadni general James W. Ripley bio je suzdržan u starom vojničkom stilu: “Puška je ustvari vrlo dobra, ali nije za vojsku.” Usprkos tomu, federalna vlada kupila je tijekom rata ukupno 1731 henrijevku i opremila dvije pukovnije. Međutim, puške su za lokalne i dragovoljačke postrojbe kupovale pojedine države upletene u rat, u kojem ih je korišteno ukupno oko deset tisuća. Rat je pokazao i neke slabe strane henrijevki, prije svega, 15-metni cjevasti spremnik koji je zbog konstrukcije bio prilično izložen prljavštini i oštećenjima.
Bez obzira na sve, te su puške označile pravu revoluciju u odnosu na standardne kapsulare, a pokazale su se i puno boljima od konkurentnih repetirki (Spencer i druge), što im je odmah donijelo iznimnu popularnost. Potražnja za puškama toliko je narasla da je tvrtka odustala od proizvodnje pištolja.

Ivan GALOVIĆ