Razoreni domovi, uništene kuće, snovi, izgubljene mladosti, razdvojene obitelji, život u progonstvu… Sve je to na svojoj koži osjetio i svojim očima vidio proslavljeni olimpijac i ugovorni pričuvnik Hrvatske vojske Vukovarac Damir Martin, koji je unatoč teškom životnom putu i ratu koji je pokorio njegov grad uspio te došao do samog vrha

Damir Martin, proslavljeni hrvatski olimpijac i ugovorni pričuvnik Hrvatske vojske rođeni je Vukovarac. U razgovoru za Hrvatski vojnik prisjetio se najranijih dana svojeg života, kad su on i njegova obitelj prognani iz Vukovara.

U emotivnom razgovoru Damir je ispričao kako su se on i njegova obitelj snašli u teškoj situaciji koja je pogodila našu domovinu i kako je izgledalo odrastanje daleko od obiteljskog doma koji su njegovi djed i otac izgradili u Vukovaru. Bivši svjetski i europski prvak također nam je govorio o novom životu i počecima u Zagrebu te kako je tekao njegov put.

“Bilo je jako teško. Ja sam bio malen, imao sam tri godine kad je rat počeo pa se boravka u progonstvu i ne sjećam najbolje. Događaji su mi u magli, no moja obitelj dobro se sjeća tog vremena. Pričali su mi kroz što su sve morali proći. Prognali su nas iz našeg doma, otjerali su nas, ja sam s majkom, bratom, bakom i ostatkom šire obitelji bio prisiljen otići iz grada dok su se otac i djed odlučili boriti. Otac je branio grad sve dok je bilo obrane grada, a kad je grad pao odlučili su ići na proboj,” prisjeća se Damir.

Jedno od rijetkih sjećanja koje ima iz tog vremena, kaže, ono je na srušeni tenk koji je ugledao kad je izlazio iz podruma te potom ulazak u konvoj.

Damir je nakon odlaska iz Vukovara zajedno s obitelji završio u srpskim logorima, da bi ih zatim put odveo u Austriju s obzirom na to da se do Zagreba nisu mogli probiti. Dio života proveo je i u Njemačkoj, gdje se obitelji pridružio i otac, koji je nakon uspješnog proboja uspio nastaviti normalan život.

“Nismo mogli doći do Zagreba pa smo prvo išli u logore u Rumu i Novi Sad. Srećom, majka je ponijela putovnice pa smo otamo vlakom Crvenog križa došli do Austrije, gdje smo bili zbrinuti kod jedne obitelji. Ondje smo proveli četiri mjeseca, a nakon toga otišli smo u Njemačku. Otac je odmah nakon proboja došao k nama, bio je s nama u Njemačkoj. Ondje smo bili do 1995. U Njemačkoj sam išao u vrtić, a u prvi razred osnovne škole krenuo sam u Zagrebu. U Njemačkoj nisam osjećao da sam daleko od doma jer sam bio dijete. Bio sam u vrtiću, relativno bezbrižan, kao i svako dijete koje nije svjesno što se događa oko njega. Roditelji su, naravno, bili svjesni svega, znali su koliko je teško, ali trudili su se da mi to ne osjetimo,” kaže nam Damir.

Budući da je velik dio djetinjstva proveo u Njemačkoj, ispočetka mu se nije bilo lako prilagoditi životu u Hrvatskoj. Život nakon rata za Damira i njegovu obitelj nije bio nimalo lak. Uvjeti života u glavnom gradu Hrvatske bili su teški, ali Damir i njegova obitelj uspjeli su ih prebroditi.

“Povratak u Hrvatsku bio je iznimno težak za moju obitelj. Moji roditelji otprilike tri godine nisu mogli pronaći posao pa smo živjeli isključivo od ušteđevine iz Njemačke. Bili smo podstanari pet godina. U tom razdoblju živio sam s roditeljima, bratom, djedom i bakom u stanu od 50 kvadrata. Kad sam došao u Hrvatsku sve mi je bilo novo, trebalo se priviknuti na novu sredinu. Išao sam u Osnovnu školu Matije Gupca i tu sam stekao nove prijatelje. Ne mogu reći da mi je nešto nedostajalo. Jest, bilo je teško, nedostajalo je materijalnih sredstava, ali roditelji su uspjeli nekako ‘izgurati’,” govori uspješni sportaš.

Damirov prvi dolazak u Vukovar nakon rata dogodio se krajem devedesetih godina. Prizori nisu bili nimalo ugodni. Sve je bilo razoreno i devastirano, sve ono što je njegova obitelj godinama radom stjecala bilo je uništeno.

“Majka je radila u Poglavarstvu pa je putovala iz Zagreba za Vukovar na posao. To je bilo 1998. ili 1999. godine, ne sjećam se točno. Tad sam prvi put došao u Vukovar. Otac i djed ondje su stekli i stvorili sve. Stvorili su dom, obitelj. Kuća je ratu u potpunosti razrušena. Ostali smo bez svojeg doma. Bili smo prva kuća do Dunava, dakle na prvoj crti. Dobili smo novo zemljište, lokacijski prihvatljivo, ali još uvijek žalimo za lijepom lokacijom i lijepom kućom uz Dunav. Danas baka živi u toj kući u Vukovaru i lijepo joj je. Vukovar je njezin dom,” kaže Damir. On se u Vukovar nije vratio, kao ni mnogi drugi prognani Vukovarci. Ipak, ostvario je veliku želju te veslao na svojem Dunavu, a u Vukovar se uvijek rado vraća.

Damir se za vrijeme školovanja i odrastanja u Zagrebu počeo baviti veslanjem, a ljubav prema tom sportu dogodila se u najranijoj životnoj dobi. Kaže kako je veslanje u genima njegove obitelji te kako je oduvijek znao da će se baviti upravo tim sportom.

“Veslanje sam počeo trenirati u dobi od 11 godina. Roditelji su bili veslači, baš kao i stariji brat, pa je bilo prirodno da i ja veslam. Kod kuće smo za vrijeme rata govorili 24 sata o veslanju, to je bio naš život, čak i prije nego što sam počeo trenirati. Puno prije svojeg početka u tom sportu znao sam sve o njemu,” kaže Damir. Ispričao nam je i sve o suparništvu s braćom Sinković – Martinom i Valentom, s kojima ga veže i prijateljstvo.

“Braća Sinković i ja od prvih smo dana žestoka konkurencija. U mlađim smo danima veslali za različite klubove. Ja sam veslao za Zagreb, Trešnjevku i Croatiju, dok su oni bili u Mladosti. Od kadetskih smo dana konkurencija, ovdje u Hrvatskoj na državnoj razini suparnici, zdrava konkurencija u kojoj jedni druge potičemo da budemo bolji,” sa smiješkom će Damir.

“Bilo je teško probiti se među konkurencijom. Počeli smo prvo u četvercu na pariće, braća Sinković, David Šain i ja. Već na prvoj utrci 2009. godine prvi smo put pobijedili olimpijske pobjednike i svjetske prvake Poljake. Odrastali smo u tom četvercu nekih pet godina, stjecali smo status, a nakon toga nastavio sam pojedinačno,” dodaje.

Uz uspjehe u sportu, Damir se i školovao. Na Kineziološkom fakultetu u Zagrebu završio je Višu trenersku školu te stekao zvanje prvostupnika kineziologije. Na pitanje može li se živjeti od veslanja odgovara da nije lako, ali uz potporu se nekako gura.

Osvrnuo se i na svoj put u Hrvatskoj vojsci, kojoj se priključio zajedno s ostalim vrhunskim sportašima, te otkrio u čemu bi volio sudjelovati.

“U Hrvatsku vojsku došao sam u prvoj generaciji sportaša 2011. godine. Bili smo u Požegi na dvotjednoj vojnoj obuci. Prošli smo skraćeni oblik obuke, taktički dio i praksu na streljani, neke vojne osnove. Vojska nam je nudila sigurnost i prvo zaposlenje. Četiri godine bili smo zaposleni u Hrvatskoj vojsci, a onda smo prebačeni u pričuvu. Nije bilo problema s prilagodbom. Mi imamo režim treninga koji uključuje disciplinu, rano ustajanje i nije nam problem prilagoditi se vojnom sustavu,” kaže Damir.

Dosad je dva puta sudjelovao na Olimpijskim igrama. U Londonu 2012. u četvercu na pariće osvojio je srebrnu medalju, a četiri godine poslije u Riju ponovio je uspjeh iz Londona te osvojio srebro u napetoj završnici u kojoj je fotofinišem odlučeno da zlato pripada Novozelanđaninu Maheu Drysdaleu. Na Svjetskom prvenstvu održanom u kolovozu Damir je izborio nastup na svojim trećim Olimpijskim igrama, koje će se održati idućeg ljeta u japanskoj prijestolnici – Tokiju. Na upit o operaciji kuka kojoj se podvrgnuo krajem listopada te o oporavku i pripremama za Olimpijske igre Damir odgovara:

“Ne gledam predaleko u budućnost. Prvi mi je cilj ponovno stati na noge bez štaka, a zatim sjesti u čamac. Ova ozljeda dosta mi remeti planove, ali izvući ćemo najviše što možemo,” zaključuje Damir.

Ivan Šurbek