U Pastoralnom centru “Sveti Bono” u Vukovaru održan je 17. studenog u organizaciji Nacionalne memorijalne bolnice “Dr. Juraj Njavro” Vukovar 19. znanstveno-stručni simpozij Ratna bolnica Vukovar 1991. – dr. Juraj Njavro. Simpozij je obuhvatio niz stručnih predavanja, pri čemu je istaknuta iznimna važnost vukovarske bolnice u skrbi za ranjenike tijekom agresije na grad

Znanstveno-stručni simpozij Ratna bolnica Vukovar 1991. – dr. Juraj Njavro, ove je godine održan pod pokroviteljstvom Ministarstva zdravstva, Ministarstva hrvatskih branitelja, Akademije medicinskih znanosti Hrvatske, Hrvatskog liječničkog zbora, Hrvatske liječničke komore, Hrvatske komore medicinskih sestara, Vukovarsko-srijemske županije i Grada Vukovara.

Aspekti ratnog stradanja

Vukovarska bolnica simbol je ratnog stradanja – i samog grada Vukovara, i cijele Hrvatske. Ratno stradanje te ustanove odražava se u više aspekata. Materijalna devastacija bolničke zgrade, ali i cijelog bolničkog kompleksa nešto je što se trajno urezalo u sjećanje. U vrijeme najžešće agresije gornji su katovi, a kasnije i cijela bolnica, bili potpuno devastirani zbog cjelodnevnog bombardiranja s kopna, iz zraka, ali i s Dunava. Bolnica je poznata i po stradanju svojih pacijenata, ali i medicinskog osoblja koje je ondje radilo. Prema bolničkom protokolu, do 15. studenog 1991. primljeno je 2238 ranjenika. Među ranjenicima najviše je bilo civila, zatim branitelja, ali i neprijateljskih vojnika koji su se u njoj liječili. Treba naglasiti kako je bolnica cijelo vrijeme rata bila otvorenog tipa. Iako je imala svoje osiguranje, pružala je zdravstvenu skrb svima koji bi došli te je primala unesrećene bez obzira na to koju su odoru nosili i koje su nacionalnosti bili. Ono što se ne spominje dovoljno često jest činjenica da je bolnica pretrpjela i veliki kulturocid. Naime, dokumentacija bolnice koja je nastala u vrijeme Domovinskog rata još uvijek nije cjelovita. Radi se o arhivskom gradivu koje nije u vlasništvu ni svojeg stvaratelja, ali ni Republike Hrvatske. “Dok god je tako, može se govoriti o kulturocidu koji je u istoj kategoriji kao i kad je riječ o drugoj kulturnoj baštini koju je velikosrpski agresor otuđio”, istaknuo je, uz ostalo, viši arhivist Državnog arhiva u Vukovaru Petar Elez, koji je održao predavanje Vukovarska bolnica – simbol ratnog stradanja Vukovara i Hrvatske 1991. godine.

Ratne godine

Predratno razdoblje obilježeno je imenovanjem doktorice Vesne Bosanac ravnateljicom u srpnju 1991. godine. Doktor Juraj Njavro, po kojem je bolnica nazvana, u to je vrijeme bio kirurg i čelni čovjek ratnog saniteta. S dizanjem tenzija, dio medicinskog osoblja srpske nacionalnosti u ljeto 1991. samoinicijativno odlazi iz bolnice te otuđuje dio lijekova i medicinske opreme. Manji ih je dio ipak odlučio ostati, a s obzirom na to da su liječnici većinom bili Hrvati, bolnica nastavlja normalno raditi.

Zbog jačanja ratnih djelovanja, u ispomoć dolazi sve više osoblja iz bolnica u Zagrebu i Osijeku te iz drugih gradova. Krajem listopada te godine organizirana je pričuvna bolnica u prostorijama Borovo Commercea. Kako je grad postupno dolazio u okruženje, bolnica je postajala sve opterećenija zbog opsega posla, ali i problema s prostorom. Rastao je broj preminulih, a ukopi su postajali sve teži. U početku su tijela prevožena na obližnje katoličko groblje. Kasnije su zakapana u masovne grobnice, a pred sam kraj ostavljana su u krugu bolnice i pokrivana plahtama.

Dva dana nakon pada grada vodstvo bolnice na čelu s doktoricom Bosanac pozvano je na razgovor s majorom JNA Veselinom Šljivančaninom. Tijekom sastanaka na stražnjem je izlazu bolnice počelo izvlačenje ranjenika. Iz bolnice je 266 ranjenika odvedeno u obližnju vojarnu, a zatim do VUPIK-ove farme Ovčara. Ondje je 200 ranjenika brutalno ubijeno, a sudbina preostalih 66 još je uvijek nepoznata. Nepoznata je također i sudbina svih ranjenika koji su se zatekli u pričuvnoj bolnici u Borovo Commerceu. “Smatra se kako je KOS na temelju medicinske dokumentacije napravio liste za likvidaciju, a oni koji nisu tako ubijeni odvedeni su u koncentracijske logore u Srbiju, gdje su mučeni i ubijani”, tvrdi na temelju relevantne dokumentacije Petar Elez.

Trauma nakon traume

S obzirom na razinu razaranja i težinu stradanja, može se zaključiti kako je Vukovar u cijelosti veteranski grad. Svi su njegovi žitelji bili žrtve rata. Dugoročne posljedice trauma, iako je prošlo dosta vremena od završetka rata, itekako su vidljive. Očituju se prije svega u psihičkom i tjelesnom zdravlju – narušenoj kvaliteti života, disfunkcionalnosti u radnom ili obiteljskom okruženju. U izlaganju o toj posebno bolnoj temi naslovljenom Nemiri mirne reintegracije – trauma nakon traume, voditeljica Odjela psihijatrije u vukovarskoj bolnici doc. dr. sc. Melita Jukić dodala je: “Svi branitelji koji dođu na naš Odjel imaju potrebu reći da nisu došli zbog ‘papira’, da nisu lažni branitelji. Imaju osjećaj da svi misle kako oni imaju velike mirovine iako mnogi od njih u stvarnosti jedva preživljavaju.” Neke od specifičnosti vukovarske traume odnose se i na razdoblje mirne reintegracije. To je razdoblje o kojem se rijetko govori. S pravom se u kontekstu Vukovara uvijek govori o vremenu opsade grada, vremenu kada su kirurzi bili ti koji su spašavali živote. Međutim, u poslijeratnom razdoblju do izražaja puno više dolaze psihijatri. O tome svjedoči i podatak Zavoda za javno zdravstvo iz 2019., koji govori kako je te godine 36 665 branitelja koristilo zdravstvenu zaštitu zbog posljedica PTSP-a.

“Kod dijela ljudi trauma je bila i susret s gradom nakon mirne reintegracije, što zbog stanja u kojem je grad bio, što zbog aktivacije potisnutih trauma, a velikim dijelom i zbog činjenice što su se susretali sa zločincima na ulici”, objašnjava doktorica Jukić. Ono što svim vukovarskim braniteljima, ali i civilima najviše smeta, izostanak je identifikacije krivca. To je izazvalo velike psihičke smetnje u već dobro oporavljenih ljudi, a kamoli u onih koji se nisu oporavili od ratnih strahota. Uvjereni smo kako je i ovaj, 19. simpozij po redu, pomno biranim temama i vrsnim izlagačima, pobudio zanimanje ne samo znanstvene nego i šire javnosti. Nakon održane završne riječi, slijedilo je paljenje svijeća u krugu bolnice.

TEKST: Tomislav Vidaković; Foto: Josip Kopi