Američki program razvoja prvog projektila zrak-zrak s aktivnim radarskim navođenjem pokazao se neuspjelim, možda zato što je požurio oko četvrt stoljeća…

 

Današnji američki projektili zrak-zrak nasljednici su projektila XAAM-A-1 Firebird. Usprkos tomu, o njemu se piše malo te je uglavnom zaboravljen, ponajviše zato što je razvijen u sklopu eksperimentalnog programa i nikad nije ušao u operativnu uporabu.

Saveznici su, i prije nego što su porazili nacističku Njemačku, saznali za neka napredna oružja koja je tamošnji režim uspio razviti tijekom Drugog svjetskog rata. To, naravno, najviše vrijedi za ona koja su upoznali u borbi, kao što su mlazni avioni, primjerice Messerschmittov Me 262 ili Aradov Ar 234 Blitz. No, za mnoge su programe saznali tek nakon okupacije. Neki su bili toliko napredni da će morati proći godine, pa čak i cijelo desetljeće, da američki, sovjetski i ini inženjeri, uz savjete zarobljenih njemačkih kolega, shvate i primijene nove tehnologije i tehnička rješenja.

Jedno od područja na kojima su nacisti intenzivno radili bili su vođeni projektili zrak-zrak. Prvi takav projektil na svijetu bio je Henschelov Hs 298. Osnovna namjena bilo je obaranje bombardera sa sigurne udaljenosti. Imao je dvostupanjski raketni motor, koji je omogućavao početnu brzinu projektila od čak 938 km/h. Potom bi se uključio putni raketni motor, koji je davao brzinu od 682 km/h. Do smanjenja brzine moralo je doći jer se projektilom upravljalo ručno preko radionavođenja. Početak serijske proizvodnje bio je planiran za siječanj 1945., no otkazan je u korist još jednog projektila. Bio je to Ruhrstahlov Ru 344 X-4, odnosno Ruhrstahl-Kramerov RK 344, drugi projektil zrak-zrak na svijetu i prvi koji je ušao u borbenu uporabu. Vođen žicom, imao je najveći domet od tri i pol kilometara i brzinu od nevjerojatnih 1170 km/h. Operater je upravljao projektilom preko palice (joystick), uz pomoć analognog računala koje je održavalo stabilnost. Do kraja Drugog svjetskog rata dovršeno je oko 1000 projektila. Iako nikad nisu službeno uvedeni u uporabu, nekoliko ih je iskorišteno u borbama. Danas se sustav navođenja preko žice još uvijek masovno primjenjuje na protuoklopnim vođenim projektilima.

 Sumnjičavo zrakoplovstvo

Razvoj prvog američkog projektila zrak-zrak počeo je još u siječnju 1944. Tvrtka Hughes Aircraft dodala je zrakoplovnoj bombi od 45 kilograma krila i raketni motor. Najnapredniji dio projektila JB-3 Tiamat bilo je poluaktivno radarsko navođenje. To jest, bio bi najnapredniji da je funkcionirao, ali nije. Program razvoja Tiamata otkazan je u rujnu 1946. u korist koncepcijski znatno naprednijeg projektila.

Pojava dvaju njemačkih izuma, prvog krstarećeg projektila na svijetu V-1 i prvog balističkog projektila V-2 usmjerila je niz sličnih poslijeratnih projekata. Od 1946. do 1950. američke su ih snage imale čak 28, no od tog broja samo dva projektila zrak-zrak namijenjena naoružavanju lovačkih aviona. To ne čudi jer tad dostupne tehnologije nisu išle u prilog razvoju malih vođenih projektila. Unutar programa MX-799 jedan je projekt vodila tvrtka Ryan Aircraft, a drugi M. W. Kellogg Company. S obzirom na ograničenja dostupnih tehnologija, plan je bio prvo razviti podzvučne projektile koji će dokazati izvedivost koncepta, a potom početi s nadzvučnim projektilima. Zbog toga danas zvuči nevjerojatno da su oba projektila trebala imati aktivni radarski sustav samonavođenja. Ryanov je trebao imati radarski sustav s jednom antenom, a Kelloggov s dvjema.

Iako su oba projekta napredovala jednako uspješno, rezovi u proračunskoj godini 1948. uvjetovali su da se jedan projekt morao ugasiti. U svibnju 1947. lošije je sreće bio Kellogg, ali tvrtka je dobila ugovor za razvoj podsustava i komponenti. Ryanov projekt dobio je službenu oznaku XAAM-A-1 i, još važnije, sredstva za daljnji razvoj.

Američko ratno zrakoplovstvo u siječnju 1948. službeno je izrazilo dvojbu da će Ryan uspjeti do kraja razviti aktivni radarski sustav s posebnim filtrom za određivanje je li antena predajnik ili prijamnik. Kao pričuvne opcije, tvrtke Hughes i Bendix dobile su ugovore za razvoj vlastitih radarskih sustava jednake namjene.

U slijepoj ulici

Prvi lansirani projektil u listopadu 1947. bio je bez radara za samonavođenje. Testna su lansiranja obavljena s aviona DB-26 Invader i F-82 Twin Mustang. S obzirom na to da je aktivno radarsko navođenje imalo vrlo mali uporabljivi domet, ako je radilo, na srednjem dijelu leta projektil se morao navoditi preko radionavođenja i cijelo vrijeme biti u operaterovu vidnom polju. Testiranja su pokazala da snažni vjetrovi mogu toliko skrenuti projektil s kursa da ga operater više ne može usmjeriti prema cilju. Kako bi to ispravio, Ryan je predložio razvoj poluatomatskog sustava navođenja kod kojeg bi operater samo pratio cilj, a računalo bi održavalo Firebird na zadanom kursu. Još je veći problem stvarao sustav radarskog samonavođenja koji je bio, kako je ratno zrakoplovstvo i predviđalo, iznimno kompliciran i nepouzdan. Ryan je stoga predložio ugradnju poluaktivnog radarskog sustava navođenja kod kojeg bi radar na avionu cijelo vrijeme osvjetljivao cilj, a radarski prijamnik u nosu projektila usmjeravao bi ga prema radarskom odrazu cilja. Na taj bi se način riješio i problem nepouzdanog radionavođenja na srednjem dijelu putanje. Iako je američko zrakoplovstvo u jednom trenutku planiralo da će 1950. pokrenuti serijsku proizvodnju, krajem 1949. zaključilo je da je razvoj XAAM-A-1 Firebirda ušao u slijepu ulicu. Stoga su sredstva prebačena na AIM-4 Falcon, projektil koji je razvijala tvrtka Hughes Aircraft. Uvidjevši na Firebirdu svu složenost sustava aktivnog radarskog samonavođenja, Falcon je od početka razvijan sa sustavom poluaktivnog radarskog navođenja pa je proces tekao s puno manje problema. U operativnu je uporabu ušao 1956. i bio je aktivan sve do 1988. godine. Falconi su tijekom Vijetnamskog rata oborili pet sjevernovijetnamskih lovačkih aviona (četiri MiG-17 i jedan MiG-21).

 

Dugoočekivani nasljednici

Iako se program XAAM-A-1 Firebird pokazao neuspjelim, unutar njega razvijeni su mnogi podsustavi čija će se tehnička rješenja potom primijeniti u drugim programima. Firebird je imao dvostupanjski raketni motor, a u trenutku lansiranja s aviona palio se raketni buster na kruta goriva. Putni raketni motor na tekuća goriva radio je 15 sekundi, što je bilo dostatno za domet od 13 kilometara pri brzini od 0,85 maha. Potkraj razvoja za Firebird je konstruiran putni raketni motor na kruta goriva, znatno sigurniji za uporabu. S obzirom na malu brzinu leta, Firebird je dobio dva seta križno postavljenih krila. Četiri krilca na kraju projektila služila su za postizanje uzgona te stabilizaciju leta. Letom se upravljalo preko četiriju velikih krila smještenih na središnjem dijelu projektila. Iako je duljina projektila s raketnim busterom bila 3,048 m, promjer tijela bio je samo 20 cm, što je bio velik uspjeh.

Danas je nevjerojatno koje su ciljeve i pretenzije 1947. godine imali projektanti XAAM-A-1 Firebirda. Koliko su bili ispred svojeg vremena najbolje govori podatak da je prvi operativni projektil zrak-zrak s aktivnim radarskim samonavođenjem AIM-54 Phoenix tek 1974. ušao u operativnu uporabu. Za usporedbu: duljina Phoenixa je četiri metra, a promjer tijela 38 centimetara. Prvi američki projektil zrak-zrak dimenzijama usporediv s Firebirdom jest AIM-120 AMRAAM, operativan od 1991. godine. AIM-120A dug je 3,7 m i ima promjer tijela 18 cm. Nadalje, ruski R-77 postao je operativan 1994., izraelski Derby 1998., a europski Meteor tek 2016. godine.

Po mnogim je tehničkim rješenjima, prije svega aerodinamičkoj konfiguraciji, pravi nasljednik Firebirda projektil zrak-zrak AIM-7 Sparrow, koji je tvrtka Raytheon razvila tijekom pedesetih. Iako je Sparrow koristio poluaktivno radarsko navođenje, s duljinom od 3,7 m i promjerom tijela od 20 cm bio je prilično nalik na Firebird. Sličnost se još više ogleda u uporabi nepokretnih repnih krilaca i velikih pokretnih krila na sredini projektila kojima se upravlja letom. AIM-7 Sparrow III postao je operativan 1958., a novije su inačice još uvijek u uporabi nekih ratnih zrakoplovstava.

Mario GALIĆ