Pogibija 12 hrvatskih redarstvenika 2. svibnja 1991. jedna je od najbolnijih tema iz Domovinskog rata. Tog dana ubijeno je 12 pripadnika Posebne jedinice policije iz Vinkovaca, a 22 su ranjena. Punih trideset godina kasnije, njihove obitelji i dalje mjere vrijeme “prije i poslije Borova Sela”

_______________________________________________________________________________________________________________________

STIPAN BOŠNJAK
“Preko radija sam saznala da je Stipan ubijen…”
Stipan Bošnjak rodio se 26. lipnja 1955. u Pologu, Mostar, Bosna i Hercegovina. Kad je imao jednu godinu roditelji mu se s petero djece preseljavaju u Nuštar, gdje završava osnovnu školu, a srednjoškolsko obrazovanje nastavlja u Vinkovcima. Posao policajca odvodi ga na Vis, a uz posao izvanredno će završiti upravno-pravni studij u Splitu. Sa Zorom Matas vjenčat će se 1978., a ona će im sljedeće godine roditi kćer Sani te 1982., nakon što se obitelj već preselila u Vinkovce, i sina Slavena. Prijatelji će Stipana opisati kao radoholičara, ali i osobu čiji se autoritet iznimno poštovao.
U Vinkovcima Stipan prvo radi kao inspektor, da bi 1990. godine postao načelnik Odjela za operativne poslove. Dana 2. svibnja 1991., nešto prije 8 sati, Zora Bošnjak će se prisjetiti: Prije negoli je izišao iz kuće nekoliko se puta okrenuo i rekao mi da se brinem o djeci. Nikada to nije radio, danas kada razmišljam o tome pitam se je li nešto predosjećao. Rekao je kako će, ukoliko bude išao za Vukovar, svratiti kući, ali to nije napravio. Nikada ga više nismo vidjeli.
U 17 sati supruga Stipana Bošnjaka uključit će radio želeći poslušati vijesti i tad saznaje kako je ubijen u terorističkom napadu u Borovu Selu.
Kad je mučki ubijen u Borovu Selu, Stipan Bošnjak imao je trideset pet godina.

_______________________________________________________________________________________________________________________

ZDENKO PERICA
“Ako ne idem u Borovo Selo, ja se neću vratiti u Nuštar!”
Zdenko Perica rođen je 19. rujna 1965. u Vinkovcima. Osnovnu školu pohađao je u Nuštru, a srednju tehničku u Vinkovcima. Zapovjednik njegova voda Ivica Andabak ispričat će kako je Zdenko bio pouzdan i sjajan redarstvenik. U sjećanje mu se s posebnom tugom ucrtao događaj netom prije odlaska u Borovo Selo:
U Vukovaru je bio moj vod s dvadeset i dva čovjeka. U Borovo Selo trebalo je ići njih dvadeset, a dvojica ostati na straži. Jedan od dvojice koji su bili na straži bio je i Zdenko Perica. Dok smo se postrojavali i dok sam izdavao zapovijedi, stalno mi je prilazio i molio da i on ide. Nekoliko sam mu puta rekao da se vrati na svoje stražarsko mjesto. Zdenko je bio uporan, molio me svakako – po nadimku, po prezimenu, zapovjedniče – “Molim te, povedi me!” a ja sam ga odbijao. Onda mi je u jednom trenutku rekao: “Ako ne idem u Borovo Selo, ja se neću vratiti u Nuštar!” Primijetio sam kako u stroju jedan od momaka nije siguran i tu sam se pokolebao, njemu sam rekao da ide na stražu, a Perici da se postroji, da ide s nama. Često mi je, kada o tome razmišljam teško zbog toga, pitao sam se što bi bilo da nisam donio takvu odluku.”
Kad je mučki ubijen u Borovu Selu, Zdenko Perica imao je samo dvadeset pet godina.
Stipan Bošnjak i Zdenko Perica pokopani su 4. svibnja 1991. na nuštarskom groblju, gdje počivaju jedan kraj drugog.

_______________________________________________________________________________________________________________________

ANTUN GRBAVAC
“Seko, dok imaš mene, ne moraš se ni za što brinuti”
Antun Grbavac rodio se 3. siječnja 1961. u Nijemcima. Njegova će starija sestra Kata ispričati: Volio je ljude i razumio ih je. Kako bih vam rekla, ako su pjevali, pjevao je s njima, ako su plakali, plakao je s njima, ako su radili, radio je s njima. Tog 26. travnja stajao je na vratima sobe i gledao u mene. Pitala sam ga zašto stoji, zašto ne požuri: “Idi, zakasnit ćeš na autobus!² viknula sam mu. Podigao je ruku i rekao: “Sestro, Bog.” Više ga nikada nisam vidjela.
Tu strašnu noć 2./3. svibnja, roditelji, njegov brat blizanac i ja prosjedili smo sa zebnjom za stolom. Ujutro sam otišla raditi, radila sam kao spremačica u ambulanti, a onda sam u jednom trenutku čula moga oca kako ispred ambulante jauče. Istrčala sam, s njim je bio policajac. Samo sam vrisnula: “Je l’ poginuo Antun?”, a policajac me pogledao i rekao: “Je.” Kasnije sam čula kako su se ispred naše kuće zaustavila policijska kola, mama je istrčala i zaplakala: “Nije valjda poginuo moj Antun?”
U subotu, 4. svibnja, sahranili smo ga u zemlju, 3. rujna premjestili smo ga u grobnicu, a već 20. rujna morali smo bježati iz sela. Otkako je ubijen, nisam skinula crninu. Ne mogu. I danas čujem njegove riječi: “Seko, dok imaš mene, ne moraš se ni za što brinuti.”
Kad je mučki ubijen u Borovu Selu, Antun Grbavac imao je trideset godina.

_______________________________________________________________________________________________________________________

LUKA CRNKOVIĆ
“Bojim se samo da ga ne zaborave…”
Luka Crnković rodio se 20. travnja 1970. u Otoku, kao četvrto od petero djece u obitelji.
Zbog skromnih materijalnih mogućnosti i komplicirane obiteljske situacije u kojoj si je jedan od njegove starije braće oduzeo život, a drugi zbog teške bolesti bio smješten u zdravstvenu ustanovu, Luka nije nastavio školovanje želeći radom privrijediti kako bi pomogao roditeljima, posebno majci kojoj je bio neobično privržen. Školski prijatelji, ali i oni iz mladosti, opisat će ga kao pristojnog i skromnog mladića, ozbiljnog za svoje godine, koji se nije libio prihvatiti bilo kakvog poštenog posla. Lukina mlađa sestra Kata ispričat će:
Bio je dobar i prije svega skroman. Mi nismo imali mogućnosti kao druga djeca, ali smo roditeljima bili zahvalni što su nam dali život kakav su mogli. Posljednji sam put vidjela moga Luku nekoliko dana prije njegove pogibije. Došla sam kući i zatekla sam ga kako spava. Gledala sam ga, tako u snu, bila sam presretna što je kod kuće. Kasnije smo sjedili, pričali, a na odlasku je poljubio mamu i od dragosti je ugrizao za obraz, malo jače, pa joj je ostao trag. Majka je kasnije govorila kako joj je Luka ostavio uspomenu. Trećeg svibnja oko šest sati ujutro probudili su nas sa strašnim vijestima. Sve ove godine me boli, jednako boli i mislim kako nikada neće prestati. Samo se bojim da ga, ne samo njega nego sve te dečke, ne zaborave.
Kad je mučki ubijen u Borovu Selu, Luka Crnković imao je samo dvadeset jednu godinu.

_______________________________________________________________________________________________________________________

ZORAN GRAŠIĆ
Dezinformacija je gotovo prekinula ukop
Zoran Grašić rođen je 28. rujna 1969. u Otoku. Njegova velika ljubav bio je nogomet, a prijatelji se i nakon ovoliko godina sjećaju i Zoranove ljubavi prema životinjama.
Reći će kako je bio vrijedan, a iznimno je vješto izrađivao predmete od drva, čak su i danas sačuvani tragovi njegovih vrijednih ruku. Zoranova braća prisjetit će se njegova razmišljanja kako se u Hrvatskoj ne mogu dogoditi nikakve strahote, posebno kako se njemu ne može ništa dogoditi. Nakon Zoranove pogibije u Borovu Selu, njegov brat Željko, koji je također bio policajac, ispričat će da je, iako je cijelu noć bio dežuran, tek sutradan saznao za Zoranovu smrt. Na dan kad je pokopan Luka Crnković, 4. svibnja ’91., pokopan je i Zoran Grašić, također na Gradskom groblju u Otoku. Nažalost, prisjetit će se svjedoci, ni tužni ispraćaj nije prošao bez incidenta jer je netko pronio vijest kako su pobunjeni Srbi već prošli Ulicu Andrije Hebranga i prodiru prema centru, što je uznemirilo skup i gotovo prekinulo ukop. Ubrzo se pokazalo kako je u pitanju dezinformacija, a gotovo je nevjerojatna koincidencija da se tako nešto dogodilo i na ukopima ubijenih redarstvenika koji su se u isto vrijeme odvijali u Tovarniku i Ivankovu. Kad je mučki ubijen u Borovu Selu, Zoran Grašić imao je samo dvadeset jednu godinu.

_______________________________________________________________________________________________________________________

MLADEN ŠARIĆ
“Vidjeli smo ljude kako se skupljaju u dvorištu i shvatili smo…”
Mladen Šarić rođen je 17. lipnja 1965. u Novim Jankovcima. Ondje je pohađao osnovnu školu, a srednjoškolsko obrazovanje nastavlja u Vinkovcima.
Godine 1989. vjenčao se dugogodišnjom djevojkom Sanjom, koja im rađa kćer Silviju. Krajem 1990. Mladen se odlučuje prijaviti za posao u MUP-u, a već 15. siječnja 1991. bio je njegov prvi radni dan u policiji.
Sanja Šarić posljednji je put vidjela supruga 28. travnja 1991. i prisjetit će se kako ju je dva dana kasnije, 30. travnja uvečer, kad se vraćala s posla, prolazeći kraj policijske postaje u Vukovaru i videći upaljena svjetla obuzela instinktivna želja da uđe u zgradu i pozove Mladena da ide s njom kući, ali znala je kako to ne može i ne smije napraviti.
Za Mladenovu smrt obitelj je saznala 3. svibnja oko 11 sati na vijestima.
Vijesti smo čuli pokojni svekar i svekrva i ja. Bili smo u šoku, nisam željela povjerovati, a onda sam vidjela kako se u dvorištu skupljaju ljudi koji su također čuli strašnu vijest. Tada sam shvatila kako je to istina.
Kad je mučki ubijen u Borovu Selu, Mladen Šarić imao je samo dvadeset pet godina.

_______________________________________________________________________________________________________________________

ŽELJKO HRALA
“Na Željkovu novčaniku vidio se trag metka…”
Željko Hrala rodio se 27. ožujka 1968. u Retkovcima. Nakon četvrtog razreda osnovne škole s obitelji se preseljava u Ivankovo. U ljeto 1990. završava tečaj Prvi hrvatski redarstvenik te počinje raditi kao policajac. Njegova petnaest godina mlađa sestra Marija reći će kako joj se u sjećanje urezao posljednji bratov telefonski poziv nekoliko dana prije njegove pogibije, u kojem joj je obećao pri prvom dolasku kući kupiti šnalice za kosu. Osim lijepih sjećanja na brata, u dušu tad malene djevojčice usjekla su se i ona strašna:
Sjećam se kako su me na ukopu podignuli da ga vidim, sjećam se točno kako je izgledao. I sjećam se da sam se pitala zašto je tako hladan. Nakon Željkove pogibije donijeli su nam njegove stvari, češljić, sat i novčanik s dokumentima. Na novčaniku se vidi trag metka koji je kroz njega prošao. Otac je do smrti te stvari čuvao u jednoj kutiji, danas se one nalaze kod mene.
Željko Hrala pokopan je na groblju u Ivankovu u obiteljskoj grobnici 4. svibnja ’91. godine. Nešto prije njegova posljednjeg ispraćaja prenesena je dezinformacija o napadu na selo. Starija sestra Nada ispričat će:
Nakon strave, ponovno strava. U trenutku smo ostali sami u dvorištu, ljudi su se razbježali. Nismo imali kako, pa smo pješice pošli na sahranu, skoro sam zakasnila i jedva sam se probila da još jednom vidim brata. Sve ove godine, ta tri dana, od 2. do 4. svibnja, nosim crninu, tako sam se zarekla. I toliko boli, boli ta rana, koliko god je godina prošlo, bol se ne smanjuje i boljet će zauvijek. Ne mogu još ni danas razumjeti da mi je netko tako ubio brata.
Kad je mučki ubijen u Borovu Selu, Željko Hrala imao je samo dvadeset tri godine.

_______________________________________________________________________________________________________________________

MLADEN ČATIĆ
“Roditeljima nisam imao snage reći…”
Mladen Ćatić rođen je 25. svibnja 1971. u Vinkovcima. U Županji, gdje je obitelj živjela, kao vrstan nogometaš igra za tadašnji NK Šlajs Županja. Bio je vatreni navijač Dinama, veseo, nasmijan i društven, momak kojeg su voljele djevojke, opisat će ga stariji brat Petar.
Vidio sam ga dan prije, bio je malo prehlađen, vratio se iz noćne smjene, no pozvali su ga da se vrati na posao i on je sjeo na autobus i otišao. Sutradan, slušali smo vijesti, no rekli su pogrešno prezime, Mladen ali Ćupić, ne Ćatić, i mi smo vjerovali kako se radi o nekom drugome. Sutradan, roditelji su otišli na posao, a meni je strašnu vijest javila policija. Otišao sam po mamu i tatu u motel Rastovica gdje su radili i usput sam im rekao kako su stigle neke loše vijesti da je Mladen ranjen, pripremao sam ih, nisam im smogao snage reći odmah.
Danas u Županji ulica u kojoj se nalazi njegova roditeljska kuća nosi Mladenovo ime, kao i igralište kluba u kojem je nekad igrao. Županja pamti svoje heroje. Kad je mučki ubijen u Borovu Selu, Mladen Ćatić imao je samo devetnaest godina.

_______________________________________________________________________________________________________________________

MARINKO PETRUŠIĆ-PELE
“Nisam znala zašto mu je kapa navučena duboko na čelo…”
Marinko Petrušić rođen je 29. travnja 1966. u Tovarniku, kao peti od šestero djece. Budući da je obitelj rano ostala bez oca, živjeli su skromno, no s velikom međusobnom brigom i ljubavlju. Nadimak Pele dobio je iz šale jer kao dijete nije baš dobro igrao nogomet, no po tom se nadimku prijatelji i poznanici najlakše sjete šutljivog mladića koji se nikad nije ljutio. Posljednji put sestra i majka vidjele su Marinka desetak dana prije pogibije. Nakon toga nije se javio nekoliko dana, a onda ih je nazvao i rekao gdje drži malu ušteđevinu koju je imao te da nikako ne spavaju same u kući, nego kod strica. Dan nakon Borova Sela, oko 5 sati ujutro, stric ih je probudio kako bi im priopćio strašnu vijest.
Sestra Gordana ispričat će kroz suze: Teško je prisjećati se te strave. Moj brat ležao je u sanduku, u sobi, kapa mu je bila navučena neobično, duboko na čelo, tada nisam znala zašto, rekli su mi da to tako mora biti, da ne spadne. Poslije su mi još rekli da su putem kojim su donosili tijelo moga brata, moje prijateljice posipale cvijeće, ali ja se samo sjećam košmara koji je nastao kada je u jednom trenutku netko povikao kako dolaze četnici, a u drugom, svi su se razbježali iz dvorišta. Ne mogu opisati taj užas, odjednom nigdje nikoga. Marinkovo mrtvo tijelo ostalo je samo u sobi jer smo majka, brat, snaha, snahin brat i ja istrčali kako bismo vidjeli kakva je to vani galama i strka i ostali u šoku u pustom dvorištu. Poslije se saznalo kako je to bila dezinformacija, nismo znali tko ju je pronio, a ja se sa samog ukopa ne sjećam gotovo ničega, kao da sam samo kroz san čula glas našeg velečasnog Burika (kojega su nekoliko mjeseci kasnije također ubili četnici), kako brata naziva Petrinko, nadimkom kojim ga je samo on zvao.
Kad je mučki ubijen u Borovu Selu, Marinko Petrušić imao je samo dvadeset pet godina.

_______________________________________________________________________________________________________________________

JANKO ČOVIĆ
Njegova kći nikad nije vidjela oca
Janko Čović rođen je 21. travnja 1965. u Jaseniku, Općina Konjic, Bosna i Hercegovina. Osnovnu školu Augusta Cesarca pohađao je u Ivankovu, gdje je upoznao i svoju dugogodišnju školsku ljubav Mirjanu, kojom se vjenčao 1988. godine. Kad je 15. siječnja 1991. počeo raditi u policiji, Janko je imao dvojicu malih sinova, starijeg Danijela, od nepune dvije godine, i mlađeg Ivana, starog tek pet mjeseci. Supruga Mirjana brinula se zbog njegova posla, bojala se što radi kao policajac, ali ističe kako je Janko bio veliki domoljub, bio je zadovoljan što je u hrvatskoj policiji pa je pokušavala svladati svoje strahove. Posljednji put kad je bio kod kuće, krajem travnja, Mirjana je Janku priopćila da je ponovno trudna. Presretan, s obzirom na to da je jako želio kćer, Janko je rekao kako je siguran da će ovaj puta biti djevojčica i da će se zvati Katarina.
Dan prije pogibije, 1. svibnja, Janko se uspio kratko javiti sestri i reći kako će doći kući za dva dana. Sljedećeg je dana Mirjana sa zebnjom slušala vijesti iz Borova Sela. Sjeća se kako joj je stric došao javiti da je Janko među policajcima koji se vode kao nestali, a uvečer je na njezina vrata pokucala policija.
Janko Čović pokopan je 5. svibnja u Ivankovu. Njegova kći Katarina nikad nije vidjela svojeg oca. Kad je mučki ubijen u Borovu Selu, Janko Čović imao je dvadeset šest godina.

_______________________________________________________________________________________________________________________

IVICA VUČIĆ-DALTON
“Bio je gradski mangup, nikoga se nije bojao…”
Ivica Vučić rođen je 3. veljače 1961. u Vinkovcima, kao najmlađi od trojice sinova. Rekreativno se bavio boksom i bio je iznimno društvena osoba.
– Nema tko ga u Vinkovcima nije poznavao, gradski fajter i mangup, nikoga se nije bojao, ali u njemu nije bilo ništa kvarno.
– Uvijek je nas mlađe pitao kako smo, dira li nas tko i nikada nas nije gledao s visine.
– Živio je zdravim životom za ono vrijeme, što je nama bilo neobično, bio je vižljast, pun snage, vodio je računa o zdravlju i tijelu, jeo je puno voća, čak bi jabuku često ponio u grad, smijali smo se tome, to onda nitko osim njega nije radio.
Daltonovi prijatelji iz mladosti puni su zanimljivih priča o njemu, anegdota, no svi odreda ističu kako je bio iznimno pozitivna osoba, s jakim domoljubnim nabojem koji nikad nije skrivao pa je prijeratnih godina zbog toga često imao i problema s ondašnjom milicijom.
Kad je primljen u policiju, bio je neizmjerno sretan, tvrde oni koji su ga poznavali. Njegov ratni put bio je besprijekoran, a mlađim kolegama koji su s vremenom primani u policiju bio je uzor. Nažalost, 2. svibnja 1991. nezapamćen zločin zavio je Hrvatsku u crno, a jedan od 12 ubijenih redarstvenika bio je i Ivica Vučić. Pokopan je dva dana kasnije, 4. svibnja 1991., na vinkovačkom groblju. Kad je mučki ubijen u Borovu Selu, Ivica Vučić imao je trideset godina.

_______________________________________________________________________________________________________________________

JOSIP CULEJ
“Tvog Jože nema – rekli su…”
Josip Culej rođen je 1. veljače 1966. u Vinkovcima. U kolovozu 1990. završava tečaj Prvi hrvatski redarstvenik i prvo biva raspoređen na područje Sunje i Petrinje, a od 1. ožujka, na vlastiti zahtjev, u Vinkovce, u Policijsku jedinicu za posebne namjene.
Posljednji je put sestra Đurđica brata vidjela na svoj 15. rođendan 27. travnja. Rekao je kako će ponovno doći kući 1. svibnja pa je, s obzirom na to da je njihova majka bila na sezonskom radu u Njemačkoj, ona pripremila ručak, no nije došao.
Sutradan, 2. svibnja, bio je četvrtak, sjećam se, vraćala sam se iz škole, sišla sam s autobusa, a jedan prijatelj mi je na stanici rekao kako se nešto dogodilo, da su poginuli neki policajci. Ne znam je li on tada već znao da se radi i o mome bratu, ali ja na to nisam ni pomislila.
Budući da nisu imali nikakvih vijesti o Josipu, u petak ujutro Josipov tata otišao je u selo na poštu kako bi se raspitao ima li novosti. Uskoro se vratio policijskim automobilom u pratnji dvojice policajaca i rekao kako su ga sreli na pošti, baš su njega tražili, i da mora uzeti svoju osobnu, tad “ličnu” kartu i poći s njima. Za to vrijeme po petnaestogodišnju su Đurđicu došli susjedi koji su nešto već čuli: “Tvog Jože nema,” rekli su, a ja sam samo stajala kraj prozora i čekala tatu. Kiša je počela padati, ali ja sam, kada sam vidjela policijski auto, bosa istrčala na cestu. Tata je iz automobila izašao polako, pognute glave i sve mi je bilo jasno.
Kad je mučki ubijen u Borovu Selu, Josip Culej imao je samo dvadeset pet godina.

_______________________________________________________________________________________________________________________

Tekst: Tanja Belobrajdić
Foto: Arhiva HVGI-ja