Ministarstvo hrvatskih branitelja treću godinu zaredom raspisalo je natječaj za kratku priču o Domovinskom ratu za učenike srednjih škola u Republici Hrvatskoj. Pristiglo je 208 učeničkih priča, a Povjerenstvo za vrednovanje proglasilo je pobjednike za 2021. godinu.

Pismeno je pohvaljena priča Zora, koju je napisala Melani Blažinčić

Rođena sam tijekom mučnih devedesetih. Plod sam ratnog silovanja. Ujak Ivan me je odgojio. Trenutno leži u malenoj sobici u prizemlju naše trošne kuće. Omotan dekama. Nakon završetka rata obolio je od raznih bolesti, ali uvijek se je brinuo o meni. Obavljamo našu popodnevnu rutinu. Ručali smo i donijela sam mu njegove lijekove koje pije već godinama. Namjestila sam mu jastuke da mu bude udobno. Sjela sam u staru, istrošenu fotelju. Ujak se zakašljao, krenula sam prema njemu, ali me zaustavio.

“Dobro sam,” kratko je izustio.

Zabrinuto sam se namjestila u fotelju i malo ga bolje promotrila. Tamno smeđa kosa prošarana sijedim vlasima, dobroćudne zelene oči, upali obrazi i brada stara tri dana. Brijanje. To mu je potrebno. U glavi sam si napravila mali podsjetnik. Zatvorila sam oči i uplovila u svoj svijet.

“Izgledaš kao Zora.” U tome trenu sam zadrhtala. Zora je moja majka. Rijetko priča o njoj. Bolna mu je ta tema.

Udahnuo je i izdahnuo te me primio za ruku. Zatvorio je oči i suze su mu se počele spuštati niz lice. Duboko je udahnuo i izdahnuo pa mi je počeo pričati.

Dvadesetak godina ranije…

Skrivamo se u podrumu. Otac, majka, moje sestre Korana, Mila i Zora. Dosta mi je toga. Ujutro sam svojoj obitelji rekao da sam spreman izaći iz podruma i braniti svoju domovinu. Tu vijest nisu dobro prihvatili. Otac se počeo derati, Mila i Korana su počele plakati, majka se uhvatila za svoj već zaokruženi trbuščić (u 4. mjesecu trudnoće je) i počela plakati, a Zora je samo sjela na mali, stari tronožac na kojemu se nalazi njena stara šarena dekica koju ima još otkako je bila beba. Sjeo sam na stari stolac i pogledom počeo prelaziti preko članova moje obitelji. Pričekao sam da se smire i jednostavno sam im objasnio da to moram učiniti. Nije im se svidjela moja odluka, ali svejedno su na kraju popustili. Zagrlio sam Koranu i Milu, otac je stoički stajao sa strane, ali oči su mu se punile suzama. Privukao me u svoj zagrljaj. Majka je užasno plakala. Poljubio sam ju u obraz, zagrlio ju i rekao sam joj da čuva sebe i bebu. Objasnio sam joj da idem pomoći u stvaranju bolje budućnosti za našu obitelj. Na kraju je ostala Zora. Nju volim najviše na ovome svijetu. Kleknuo sam ispred nje, primio njene sićušne dlanove u moje velike i tek sam u tome trenutku primijetio da joj ruke izgledaju kao u desetogodišnjeg djeteta, a ne kao kod sedamnaestogodišnje djevojke. Promotrio sam joj lice, pokušala je glumiti hrabru djevojku, ali njena usna ju je izdala. Kada god bi bila povrijeđena, njene usnice su počele drhtati. Poljubio sam ju u čelo i zagrlio. Držao sam ju u naručju, a njene ruke su samo visjele.

“Pomoći ću u stvaranju boljega svijeta za tebe i tvoju budućnost.” U tom trenutku se rasplakala i čvrsto me zagrlila. Suze izdajnice su počele kliziti niz moje lice. Pozdravio sam se sa svojom obitelji, stavio pušku na rame i napustio podrum. Nije mi bilo ni na kraju pameti da je ovo posljednji put da vidim svoju obitelj na okupu.

Netko me polio ledenom vodom. Od šoka sam se trznuo. Čim sam otvorio oči, dobio sam šakom u desnu stranu lica. Podigao sam ruke prema licu, ali primio sam niz udaraca po tijelu. Bio sam udaran šakama i čizmama sa svih strana. Bio sam toliko zbunjen da sam se samo namjestio u položaj lopte. Ne znam koliko dugo su me udarali, samo znam da sam se nekoliko puta onesvijestio. Konačno sam podigao glavu i uslijedio je udarac čizmom po sredini lica. To me je onesvijestilo. Kada sam se konačno probudio, bio sam dezorijentiran. Trebalo je nekoliko sekundi da mi se vid prilagodi tami prostorije. Kada mi se vid donekle razbistrio, pogledom sam prošao prostorijom. Prostorija je bila puna izmučenih ljudi. Prepoznao sam njih četvero. Grgura, Tomu, Bornu i Petra. Svega sam se sjetio. Nas petoricu su četnici uhvatili kada su nas napali. Upucali su Dragana, na mjestu je umro, ostali su pobjegli, a nas su odveli. Petrova lijeva strana lica bila je u potpunosti izmasakrirana, Bornina zdjelica je bila u čudnome položaju, a Grga i Toma su se držali za abdomen. Moji prijatelji, naspram ostalih, izgledali su kao modeli. Ostali su bili izgladnjeli, tijela su im bila puna otvorenih rana i masnica. Za neke nisam bio siguran jesu li živi. Pokušao sam nešto izustiti, ali slabost me napala i opet sam se onesvijestio.

Ne znam koliko sam dugo bio zatočen, ni gdje, zato što sam većinu toga vremena proveo tresući se od groznice. Očito četnicima u tome trenu nisam bio zanimljiv. Nekim čudom sam se oporavio. Pokraj mene se nalazio Josip, mislio sam da je uspio pobjeći. Ipak sam bio u krivu. Za razliku od nas ostalih. Izgledao je dobro. Bio je malo natučen i rame mu je iskočilo. Počeo mi je pričati o tome da ima plan, ali u tome trenutku četnici su se pojavili i počeli su pucati po prostoriji. Krenuli su nas napadati. Došli su do mene, zgrabili me, šakama me nekoliko puta nabili u trbuh pa me puškom udarili po glavi. Onesvijestio sam se. Opet.

Nekim čudom, živ sam. Ležim na travi i sve me užasno boli. Osjećam da mi krv kapa niz lice, mislim da mi je nos slomljen i osjećam žarenje popodnevnog sunca. Zastenjao sam i netko me je primio za lakat. Bio je to Petar. Pomogao mi je da ustanem i rekao je da ostanem na nogama. Zatim sam čuo deranje četnika. Zabavljali su se. Pili su alkohol i nekoga su lupali. Pogledom sam promotrio krajolik. Nalazili smo se na livadi, sa dvije strane bila je okružena poljima kukuruza. Čuo se pucanj pa sam se trgnuo. Ubili su nekoga. Vidio sam trenutak kada je mladić pao na zemlju. Počeli su se gromoglasno smijati i dijeliti bocu alkohola međusobno. Pogled mi se izoštrio i imao sam što vidjeti. Na sredini čistine nalazila se hrpa ubijenih ljudi. Krv mi se je zaledila u žilama. Shvatio sam da smo poredani u vrstu. Četnici su nasumično počeli izvlačiti ljude i odvoditi ih od nas. Jedan od njih je bio Josip. Toliko sam bio potresen da nisam razumio što se to događa. Odabrane ljude su stavili u red i bacili ih na koljena. Tek sam tada shvatio da su nam ruke zavezane. Tri metra od njih, nalazio se pokriveni stol. Jedan od četnika je maknuo pokrivač koji se nalazio preko stola. Na stolu su se nalazile puške, pištolji, škare, sjekire i noževi. Jedan od četnika je prišao stolu i uzeo nož. Stao je iza Josipa i prerezao mu je grkljan. Josip je širom raširio oči, krv mu je počela šikljati na sve strane pa se u trenu srušio na zemlju. Odabranim ljudima su prerezali grkljane. Zaklali su ih. Točno ispred naših očiju. Svi smo postali nijemi. Četnici su se počeli smijati, a jedan se hvalio kako je on do sada zaklao najviše Hrvata. Međusobno su slavili i čestitali si. Zatim su uzeli puške i počeli se prepirati koga će od nas prije strijeljati. Vojnici su se počeli približavati nama i izvlačiti nas iz vrste. Ljudi su se počeli otimati. Nastao je totalni kaos. Netko je uspio ubosti četnika i pobjeći mu. Poludjeli su i mahnito su počeli pucati po nama. U tome trenutku sam vidio priliku za bijeg pa sam udario četnika u abdomen. Istrgnuo sam se od njega i počeo bježati. Zgrabio me i bacio na pod. Osjećao sam kako je zabio vrh puške u mišić moje lijeve ruke. Glasno sam kriknuo. Srušio sam četnika i pobjegao u polje kukuruza. Počeli su trčati za mnom. Trčao sam i izbjegavao metke. Izašao sam iz polja, pobjegao sam i sakrio se u obližnjoj šumi.

Sljedeće čega se sjećam je to da sam se probudio u bolnici. U krevetu do mene nalazio se Branko. On mi je rekao da su četnici napali moj dom i pobili mi skoro cijelu obitelj. To me je shrvalo. Ubili su ih metkom u čelo, rekao mi je. Nisu patili.

“A Zora? Što je s njom?” drhtavim glasom sam upitao.

“Ne znam. U tom trenu je bila kod Mare i Franje. Nosila im je brašno,” rekao je.

Legao sam na krevet i zaplakao.

Otpustili su me iz bolnice. Uputio sam se prema selu. Morao sam pronaći Zoru. Konačno sam stigao do naše kuće i ugledao otvorena vrata. Iz kuće je izašla teta Janja. Prišla mi je, zagrlila me i izrazila sućut. Rekla mi je da je Zora živa. Nasmijao sam se, ali onda sam se smrznuo zbog njenog pogleda. Polako sam ušao u kuću, krenuo sam prema kuhinji i tamo ugledao Zoru. Okrenula mi je leđa.

“Zora…” rekao sam. Okrenula se, a pogled joj je bio pun suza. Zagladila je svoju haljinu, a zatim sam ugledao njen trudnički trbuščić. Kasnije toga dana mi je rekla da, kada je bila kod susjeda, da su četnici upali u njihovu kuću. Izvukli su ih iz kuće i pokrali ih, a nju su silovali. Napustili su selo i nikada ih više nije vidjela. Tri tjedna kasnije saznala je da je trudna. Ne zna tko je otac. Od tada se teta Janja brine o njoj. Nisam znao što da napravim tako da sam ju jednostavno zagrlio.

Sljedeće godine, u ožujku, Zoru su uhvatili trudovi. Rodila je zdravu djevojčicu. Odlučila je da će ju nazvati Dunja.

Godinu i pol dana kasnije, Zora je preminula. Odlučio sam se brinuti o maloj Dunji.

Ujak se stresao i otvorio oči. Suze su se spuštale niz moje lice. Pogledao me je, nasmijao se te rekao:

“Uistinu izgledaš kao svoja majka.”

Zagrcnula sam se od suza. Čvrsto sam ga zagrlila i zahvalila Bogu na njemu.