Ključan element uspješnog izvođenja specijalnih operacija je neprimijećen ulazak na područje djelovanja, primjerena logistička potpora ubačenim snagama, bliska vatrena potpora i, na kraju, uspješno izvlačenje snaga. Neuspjeh u samo jednom od tih segmenata vjerojatno će dovesti i do neuspjeha cijele operacije

Ono po čemu se snage za specijalna djelovanja najviše razlikuju od “običnih” postrojbi je njihova mogućnost uspješnog izvođenja manjih operacija na teškim terenima i klimatskim uvjetima. Uz to tijekom svog djelovanja moraju se suočiti s brojnijim i dobro naoružanim protivnikom. Bell Boeing V-22 Osprey tilt-rotor transportni avion vjerojatno neće nikada zavladati tržištem, ali u svakom slučaju predstavlja zrakoplov s najnaprednijom tehnologijom koja je idealna za uporabu u specijalnim operacijama. Velikoserijska proizvodnja Ospreya počela je u rujnu 2005. uz planove za postupno povećanje proizvodnje s jedanaest u proračunskoj godini 2006. na vjerojatnih 48 u proračunskoj godini 2012.

Trenutačni planovi predviđaju isporuku 360 MV-22 američkom marinskom korpusu, 50 CV-22 zapovjedništvu specijalnih snaga i 48 MV-22 američkoj ratnoj mornarici. Proračun za 2007. predviđa kupnju 14 MV-22 i dva CV-22. Proizvođač navodi pojedinačnu cijenu za MV-22 od 69,9 milijuna američkih dolara, a za CV-22 89,1 milijun američkih dolara.
I proizvođač i kupci se nadaju da će tijekom proizvodnje cijena V-22 padati, usporedno s povećanjem narudžbi. Najveći pad cijene očekuje se od proračunske godine 2008. do 2012. kad bi se trebalo naručiti čak 185 aviona (159 MV-22 i 26 CV-22). Potpisivanje ugovora je predviđeno za sredinu 2007. a proizvođač najavljuje mogućnost pada cijene do 2010. na “samo” 58 milijuna za MV-22.

Prvi od deset prototipova V-22 poletio je 1989., a prvi pretprodukcijski MV-22, namijenjen američkom marinskom korpusu, poletio je deset godina kasnije. Program razvoja prošao je brojne probleme, uključujući dva pada i jedno tvrdo slijetanje 2000. godine. Najozbiljnija nesreća jednog MV-22 dogodila se u travnju 2000. Osim pogibije 19 ljudi nesreća je ostala zapamćena i jer joj je uzrok bila koncepcija tilt-rotora. Do nesreće je došlo kad je pilot, želeći zadržati mjesto u formaciji, preveo avion u poniranje s 250 % većom dopuštenom brzinom spuštanja. U kombinaciji s naletima vjetra jakosti 5-10 m/s stvorio se vortex ring. Jedan je rotor izgubio uzgon uzrokujući nekontrolirano rotiranje cijelog aviona (više o toj nesreći o V-22 Ospreyu možete pročitati u Hrvatskom vojniku broj 55). Izravna posljedica te nesreće bila je ograničenje brzine spuštanja Ospreya na 267 m/minuti, a sve su avione opremili sustavom za rano dojavljivanje mogućnosti pojave vortex ringa. U slučaju da sustav dojavi mogućnost njegove pojave posada mora ubrzati i obustaviti slijetanje na najmanje dvije sekunde prebacivanjem motora iz okomitog u horizontalni položaj. Prva postrojba koja će operativno rabiti Ospreya je VMM-263 (“Thunder Chickens, nekadašnja HMM-263 opremljena helikopterima CH-46). VMM-263 osnovana je u New Riveru u ožujku 2006. Početne operativne mogućnosti (initial operatinal capability ? IOC) ta će eskadrila doseći početkom ožujka 2007. Ako sve prođe u skladu s planovima prvi bi Ospeyi te eskadrile u Iraku mogli biti do kraja 2007.

U prilog Ospreyu mora se reći da je jedan MV-22B, koji je sudjelovao na izložbi u Farnboroughu u lipnju 2006., tamo doleti u non-stop letu sve iz zrakoplovne baze Goose Bay u Newfoundlandu. Tijekom vježbe Opeval 2005. jedan su MV-22 opremili s tri dopunska spremnika. S njima je dosegnuo dolet od 4930 kilometara, a da je samo jednom dopunjavao gorivo u letu iz KC-130J Heruculesa. Iako američko ratno zrakoplovstvo navodi da je maksimalna brzina krstarenja njihovih CV-22 samo 426 km/h jedan je MV-22 demonstrirao mogućnost krstarenja brzinom od 473 km/h (također rijekom vježbe Opeval). Sve inačice Ospreya opremili su motorima Rolls-Royce T406-AD-400 snage 4568 kW.
Zbog uštede u troškovima naknadno se odustalo od ugradnje prednje turele s trocijevnom teškim mitraljezom General Dynamics GAU-19/A Gatling kalibra 12,7 mm. Nju su još 2000. odabrali za opremanje inačica MV-22 i CV-22. No, na MV-22 će od veljače 2007. početi ugrađivati ručno pokretane strojnice M240 kalibra 7,62 mm. Njih za potrebe američke vojske proizvodi tvrtka FN Manufacturing (američka podružnica tvrtke FN Herstal). Razmatrana je i mogućnost da se Ospreyi naoružaju i teškim mitraljezima FN Herstal GAU-21 (M3M) kalibra 12,7 mm, ali se od toga po svemu sudeći odustalo.

CV-22 zapovjedništva specijalnih operacija (Special Operations COMmand ? Socom) američkog ratnog zrakoplovstva dobit će sofisticiranu opremu za elektroničko ratovanje, višenamjenski radar koji će im omogućiti letenje na vrlo malim visinama danju/noću i po svim vremenskim uvjetima, te izvlačivu cijev sustava za dopunu gorivom u letu (MV-22 ima fiksnu). Nakon letnih testiranja, koja su se od 2002. izvodila u zrakoplovnoj bazi Edwards (California), prvi operativni CV-22 je dodijeljen 71. Special Operations Squadronu iz 58. Special Operations Wing (SOW). Eskadrila je smještena u zrakoplovnoj bazi Kirtland (New Mexico) kamo je došla u rujnu 2005. 58. SOW je zadužen i za obavljanje selekcije i obuke pilota za Special Operations Comand američkog ratnog zrakoplovstva (Afsoc). U studenom 2006. prvi CV-22 isporučen je 16. SOW-u smještenom u zrakoplovnoj bazi Hurlburt Field (Florida) u kojoj je i zapovjedništvo Afsoc-a. Zbog toga je odlučeno da se prvu operativnu eskadrilu opremljenu s CV-22, koja će postati operativna 2009., smjesti upravo u tu bazu. Također je odlučeno i da se 16. SOW premjesti u zrakoplovnu bazu Cannon (New Mexico) gdje će služiti kao postrojba za obuku za postrojbe smještene za zapadnom dijelu Sjedinjenih Američkih Država. U međuvremenu će se ponovno aktivirati 1. SOW koji će smjestiti u zrakoplovnu bazu Hurlburt te će ga opremiti s CV-22. Po sadašnjim planovima isporuka zadnjeg CV-22 planirana je za 2017.

USsocom
Iskustva iz borbenih djelovanja u Afganistanu i Iraku pokazala su svu važnost uporabe specifično opremljenih zrakoplova namijenjenih borbi protiv terorista/pobunjenika. Najbolji primjer takvog zrakoplova je nova leteća topovnjača koja će zamijeniti AC-130. Uz to masovnijim ulaskom CV-22 u operativnu uporabu povećat će se i potreba za ofenzivnim letećom cisternom koja će zamijeniti već ostarjele MC-130. Veliku zabrinutost u američkim specijalnim snagama izazivaju i povećani gubici zrakoplova u jugoistočnoj Aziji. U prve četiri godine nakon napada u Washingtonu i New Yorku američke specijalne snage su izgubile jedanaest helikoptera i pet aviona. Povrh toga zabilježeni su i znatni gubici zrakoplova i u Sjedinjenim Američkim Državama zbog nesreća i prirodnih katastrofa (najveća je bila uragan Katrina 2005.). Od travnja 2006. zapovjedništvo nad operativnim snagama američkog ratnog zrakoplovstva za borbeno traganje i spašavanje (combat search and rescue ? Csar) dodijeljeno je na zapovjedništvo zračnih operacija (Air Combat Command ? ACC) u zrakoplovnoj bazi Langley (Virginia). Te su snage trenutačno uglavnom opremljene helikopterima Sikorsky HH-60G i avionima Lockheed Martin HC-130P/N. ACC je preuzeo i odlučujuću ulogu u odabiru budućeg helikoptera za Csar misije (program X-Csar) o kojem više kasnije.

Zamjena za Herculesa
Što se tiče mogućeg odabira nove leteće topovnjače (AC-X program) Afsoc bi želio imati zamjenu za sadašnje AC-130H/U imati oko 2015. Najveća prednost AC inačica Herculesa je njihova jedinstvena kombinacija velikog doleta i velike nosivosti koja omogućava ugradnju velikog broja senzora i širokog raspona oružja, te goleme količine streljiva. Zahvaljujući turboelisnim motorima Herucules istodobno ima veliki dolet, relativno malu brzinu leta (potrebnu za ostvarenje preciznosti ugrađenog oružja), a u kombinaciji s velikim trupom i visoki stupanj preživljavanja na bojištu. Osnovni Afsoc-ov avion namijenjen ubacivanju, opskrbi i izvlačenju specijalnih snaga je MC-130H Combat Talon II, koji se još rabi i kao leteća cisterna za opskrbu gorivom u letu Afsoc-ovih helikoptera. Combat Talon II rabi se i u psihološkim operacijama. Taj je avion u početku razvijen kao potpora za helikoptere 160. Special Operations Air Reginete američke kopnene vojske. Druge Afsoc-ove inačice Herculesa obuhvaćaju MC-130P Combat Shadow leteća cisterna, namijenjen potpori djelovanju helikoptera za specijalne operacije, i HC-130P/N koji služi za popunu gorivom Csar helikoptera. Na žalost Afsoc-a najbrža leteća cisterna, koja je dovoljno brza da gorivom u letu opskrbljuje CV-22, u vlasništvu je američkih marinaca ? novi Lockheed Martin KC-130J, koje bi Afxoc mogao rabiti kao privremeno rješenje. Uz to planira se zamjena svih EC-130E/H aviona za elektroničko ratovanje novim EC-130J (dosad ih je naručeno pet).

U skladu s novim prioritetima Pentagona koji, između ostalog, predviđaju i ubrzan razvoj specijalnih snaga, razmatra se mogućnost narudžbe 30 do 35 C-130J u različitim varijantama. Dvanaest bivših Afres-ovih C-130H trenutačno se prerađuju u MC-130W leteće cisterne. Osim sustava za pretakanje goriva u letu dobit će i sustave za praćenje terena (za let na vrlo malim visinama) i sustave za samoobranu. Uz to će C-130H preurediti u model AC-130U.
Afsoc-ovi MC-130 (i helikopteri MH-53) dobit će višenamjenske Advanced Tactical Terminale (Matt) UHF radiouređaje koji omogućuju Blu Force Tracking ? precizno određivanje lokacije vlastitih snaga i prikaz svih poznatih neprijateljskih aktivnosti u zoni leta i djelovanja. Uz to tvrtka Northrop Grumman razvija Viper Strike vođene projektile za uporabu s AC-130.

Mali zrakoplovi
Američke specijalne snage zainteresirane su i za znatno manje avione nego što je Hercules. Potkraj 2005. Afsoc je ponovno aktivirao 319. Special Operations Squadron u zrakoplovnoj bazi Hurlburt i opremio ga malim transportnim avionima s turboelisnim motorom Pilatus PC-12 koji su označili kao U-28A. PC-12 je namijenjen potpori djelovanja postrojbama Green Berets i Seals. Pokretan je motorom P&WC PT6A-67B snage 900 kW može prevesti devet putnika na udaljenost do 2800 kilometara. Postrojba je počela djelovati s dva unajmljena aviona da bi naknadno dobila još četiri.

Druge specijalne postrojbe rabe različite STOL avione. Za novoorganizirano iračko ratno zrakoplovstvo nabavljeni su laki transportni avioni CompAir 7SL koji mogu prevesti do sedam putnika. Avion pokreće turboelisni motor Walter M601E snage 490 kW. Kad se 2005. jedan irački CompAir 7SL srušio u pustinjskoj oluji u javnost je procurila vijest da su od pet poginulih čak četiri bila iz baze Hurlburt. Iračko ratno zrakoplovstvo rabi i dvosjede Seeker SB7L-360A kao lake izvidničke avione. Te avione proizvodi tvrtka Seabird Aviation Jordan. Seeker je opremljen klipnim motorom Textron Lyncoming 0-360 snage 125 kW, elektrooptičkim sustavom za motrenje Flir Systems Ultra7500 i sustavom za prijenos slike u realnom vremenu.
Potrebu za jačanjem zrakoplovne komponente svojih specijalnih snaga imaju i druge vojske. Tako je australska vojska pokrenula Joint Project 2097 Redfin projekt modernizacije za dio svojih zrakoplova. Po onome što se o tom projektu trenutačno zna dio helikoptera će dobiti sustav za dopunu gorivom u letu. Uz to kupit će se i novi laki transportni helikopteri te specijalizirani brodovi ili hidrokrilni avioni velikog doleta. Najveće izglede za odabir ima CD-2 SeaStar tvrtke Dornier Seawings. Jedini je problem što taj avion više nije u serijskoj proizvodnji. Pokretan s dva motora P&WC PT6A-112 snage 500 kW taj avion može ponijeti 15 putnika.

Helikopter
Osnovni Afsoc-ov helikopteri su Sikorsky MH-53J Pave Low III/IV i HH-60G Pave Hawk. Američka ratna mornarica rabi helikoptere Sikorsky HH-60H Rescue Hawk a kopnena vojska MH-60K/L i Boeingov MH-47D/E. Uz to svi će se helikopteri kopnene vojske podići na MH-6OH i MH-47G standard. Kao što je već spomenuto Osprey će rabiti i Afsoc i američka ratna mornarica i marinski korpus. Najvažniji novi program na tom području je Csar-X američkog ratnog zrakoplovstva (nekadašnji Personnel Recovery Vehicle). Program je pokrenut u svibnju 2005. kako bi se našla zamjena za 101 helikopter HH-60G. Csar-X bi trebao ući u operativnu uporabu tijekom 2011., a američko bi zrakoplovstvo kupilo 141 komad.
U zahtjevu za ponude tvrtkama koje su namjeravale sudjelovati u Csar-X programu nije postojalo ograničenje da se moraju ponuditi isključivo helikopteri već je ostavljen prostor i za ponude drugih zrakoplova, kao što je žiroplan. Najveći kandidat bio je žiroplan tvrtke Groen Brothers Aviation (GBA) koji je razvijen sredstvima Darpae. Za razliku od helikoptera žiroplan (prije autožiro) svoju veliku elisu pokreće samo tijekom polijetanja i slijetanja. Tijekom horizontalnog leta elisa ima autorotaciju dok se zrakoplov pokreće drugom vrstom pogona (recimo turboelisnim motorom).

Najviše zahtjeva za zamjenu HH-60G nije bilo zbog njegove zastarjelosti već zbog premale kabine u koji nema prostora za smještaj većeg broja ranjenika, djelomično i zbog toga jer se pri projektiranju H-60 vodilo računa da može stati u transportni avion C-130. Druge zamjerke ticale su se male brzine krstarenja, doleta, visine lebdjenja i mogućnosti leta pri lošoj vidljivosti. Uz to HH-60G nema suvremenu komunikacijsku opremu iako je taj nedostatak moguće najlakše riješiti modernizaciom. U obranu tvrtke Sikorsky mora se reći da su originalni zahtjevi od HH-60G tražili mogućnost prijevoza jednog ili dva oborena pilota. Od vremena ulaska HH-60G u operativnu uporabu scenarij uporabe dramatično se promijenio. Osim što se moraju rabiti u ekstremno vrućim i visokim područjima (Afganistan) njihove zadaće spašavanja sada obuhvaćaju znatno više ranjenika (posebno u Iraku).

Mora se reći da helikopter veličine Black Hawka, s nekoliko različitih komunikacijskih sustava potrebnih za djelovanje na početku XXI. stoljeća, posadom od šest ljudi, od čega dvojica upravljaju strojnicama 7,62 mm i s dva dopunska spremnika za gorivo zapremine 700 litara, nipošto nije idealna spasilačka letjelica za evakuaciju ljudi iz vrućih planinskih područja ili civila zahvaćenih elementarnom katastrofom (kao što je bio uragan Katrina). HH-60G ima masu 9,9 tona, a pokreću ga dva motora General Electric T700-GE-701C snage 1400 kW.
Zbog toga je za Csar-X traženo da ima dovoljnu kabinu da se u nju može odjednom smjestiti najmanje osam ranjenika (na nosilima i/ili sjedalima). Iako HH-60G ima operativni radijus djelovanja od oko 300 kilometara (sa zalihom vremena od 30 minuta za izvođenje operacije spašavanja), Csar-X će morati imati najmanje dupli radijus od 830 kilometara ili više. S 1680 kilograma tereta morat će lebdjeti na visini od 2000 metara iznad zemlje pri temperaturi zraka od 350 C. Avioni će morati obuhvatiti i sustave za siguran let na vrlo malim visinama u svim vremenskim uvjetima. Obvezni dio opreme je i sustav za dopunu gorivom u letu i najsuvremeniji sustavi za zaštitu.

Konačan odabir
Iako se očekivalo da će Pentagon svoj odabir Csar-Xa obznaniti u rujnu 2006. to se togodilo tek 9. studenog. Nije bilo velikog iznenađenja jer je odabran Boeingov HH-47 Chinook. Ako ne bude neplaniranih odgoda prvi operativni HH-47 trebali bi se isporučiti već u proračunskoj godini 2011., a u operativnu bi uporabu trebali ući godinu dana kasnije. Ulazak u operativnu uporabu zadnje planirane inačice ? Block 10 planiran je za prračunsku godinu 2018.

Iako je Pentagon odabrao konačnog pobjednika Csar-X programa još uvijek traju rasprave, tim prije jer je riječ o poslu vrijednom deset milijardi američkih dolara. Iako novo poimanje Csar operacija očito zahtijeva veći i brži helikopter nego što je to HH-60G, tvrtke Bell i Boeing i dalje tvrde da je njihov prijedlog zajedničke uporabe HH-60G i V-22 (koji ima maksimalnu poletnu masu za okomiti uzlet 24 tone, a s kratkim zaletom 27 t) bolje rješenje. Taj je prijedlog službeno odbačen zbog previsoke cijene. Tim prije jer je uzletna masa HH-47 24,5 tona. Važnu je ulogu odigrala i činjenica da je Boeing obećao najkraći mogući rok za isporuku prvog helikoptera. HH-47 je baziran na CH-47 američkih specijalnih snaga i rabi istu pogonsku skupinu ? dva Honeywell T55-GA714A pojedinačne snage 3560 kW.

Najozbiljniji konkurent HH-47 bio je US101 (u osnovi EH 101 tvrtke AugustaWestland). Helikopter je nudila američka tvrtka Lockheed Martin koja je s tim helikopterom već pobijedila na natječaju za novi helikopter američkog predsjednika VH-71A. US101 može prevesti 30 ljudi ili 16 nosila. Predložena inačica imala je nove kompozitne lopatice glavnog rotora i novu transmisiju kako bi mogla prihvatiti motore (tri komada) General Electric CT7-8E. Tvrtka Sikorsky Aircraft je predložila HH-92 (12,7 tona) koji je temeljen na helikopteru CH-148 Cyclone. HH-92 ima fly-by-wire sustav kontrole leta i dva motora General Electric CT7-8 snage 1885 kW. Njegova najveća prednost je što se dva mogu smjestiti u transportni prostor aviona C-5.

Ostatak svijeta
U operaciji Desert Storm 1991. i u napadima na Srbiju i Crnu Goru 1999. pokazalo se da su američki saveznici bili jako ovisni o američkoj potpori u Csar operacijama. Operacije koje se pod NATO-vim zapovjedništvom izvode u Afganistanu pokazale su da se stanje na tom području nije ništa poboljšalo. Kao izravna posljedica iskustava iz Afganistana početkom 2006. kanadska je vojska ustrojila 427. Special Operations Squadron opremljen helikopterima Bell CH-146 Griffon (Model 412 HP). Kako je Griffon tek privremeno rješenje očekuje se da će ga u najskorije vrijeme zamijeniti znatno sposobniji helikopter, po svemu sudeći EH-101 (Kanada je kupila 15 ovih helikoptera i označila ih kao CH-149 Cormorant) ili Sikorsky H-92 (naručila je 28 CH-148 Cyclonesa).

Francusko je ratno zrakoplovstvo najavilo kupnju Eurocoptera EC725 Resco (Recherche Et Sauvetage au COmbat) mase jedanaest tona. Pokretat će ga dva Snecma/Turbomeca Makila 1A4 motora snage 1800 kW. Ovaj će se helikopter rabiti i u drugim specijalnim postrojbama francuske vojske. Još jedan Eurocopterov helikopter koji se rabi u Csar misijama je AS532-AL Cougars koji su kupile Saudijska Arabija i Bugarska. Abu Dabi je kupio IAR-330L Pume koje je rumunjska tvrtka IAR Brasov podigla na standard inačice IAR-330SM. Grčka je kupila 20 NHIndustries NH90, od čega je četiri namijenila za izvođenje specijalnih zadaća. Tvrtka AgustaWestland je za potrebe talijanske vojske modernizirala 15 Sikorsky HH-3F helikoptera. U planu je i ograničena modernizacija šest AB-212. Britanska se vojska odlučila za Merlin HC3 (EH 101), a australska za Sikorsky S-70A Black Hawk koji će dobiti opremu potrebnu za izvođenje specijalnih operacija. Već se zna da će ih naknadno zamijeniti Eurocopter MRH90.

Siniša RADAKOVIĆ