Pripadnici Kadetske bojne Hrvatskog vojnog učilišta "Dr. Franjo Tuđman" sudjelovali su 6. ožujka na…
Akademski kipar u redovima Hrvatske vojske
Domagoj Gračan inspiraciju za svoje radove nerijetko pronalazi u Domovinskom ratu i njegovim palim herojima. Trenutačno radi na idejnom rješenju za spomen-obilježje poginulom branitelju, pripadniku 2. gardijske brigade Gromovi i na skici skulpture posvećene Domovinskom ratu…
U redovima Hrvatske vojske često se nalaze pojedinci koji nam svojim radom i svestranošću svima mogu poslužiti kao inspiracija i uzor. Jedan od njih je i skupnik vojni specijalist Domagoj Gračan, zaposlen kao medicinski tehničar u Vojnom zdravstvenom središtu u vojarni ”1. gardijska brigada Tigrovi-Croatia.“ No osim predanog rada u vojsci, Domagoj je uz to i diplomirani kipar, s velikim brojem izložbi u Hrvatskoj i inozemstvu. Prvi pogled na njegovu biografiju otkriva kako je riječ o osebujnom i nadarenu čovjeku te smo poželjeli saznati kako se akademski kipar našao u redovima vojske.
Kao što je to nerijetko slučaj u životima mnogih umjetnika, njegov put ka kiparstvu nije slučajan. Odrastavši u nadarenoj obitelji, pored strica i oca kipara te majke koja se bavila književnošću, bilo je nemoguće da i sam naposljetku ne završi u umjetničkim vodama. Iako je godinama radio kao medicinski tehničar, umjetnički zov u njemu nije se gasio pa je 2008.godine upisao Akademiju likovnih umjetnosti u Zagrebu te 2013. stječe titulu magistra kiparstva. Tijekom školovanja primio je i posebnu Rektorovu nagradu za projekt ”Svijetle Pruge“. Po završetku studija, stručno se usavršavao u Zagrebačkom kazalištu lutaka. Osim kiparstva, velika mu je strast i fotografija te nakon tri godine pohađanja izbornog kolegija fotografije na ALU, 2011. godine nastavlja usavršavanje iz područja fotografije na Internationale Sommerakademie für bildende Kunst u Salzburgu. Kao medicinski tehničar radio je je u i Klinici za ortopediju KBC-a Zagreb i Klinici za psihijatriju Vrapče. Na dogovorenu sastanku pojavio se vedra i nasmijana lica noseći u rukama nama nepoznati predmet: ”Donio sam vam svoj najdraži rad, moja djevojka ga zove Depresivac!“ Pokazao nam je skulpturu koja doista svojim izgledom podsjeća na čovjeka u patnji. Pojasnio nam je kako je riječ o antropomorfnoj brončanoj figuri, nastaloj tehnikom ljevanja koja se naziva postupkom izgubljenog voska.
Rad na skulpturi posvećenoj Domovinskom ratu
”Stvaralaštvom se bavim u slobodno vrijeme, a posao u vojsci omogućuje mi da si priuštim materijale potrebne za rad. Rijetki sretnici mogu živjeti od likovne umjetnosti, većina mojih kolega umjetnika bave se još nekim poslom uz to,” objašnjava Domagoj te ističe kako je prema njegovu mišljenju umjetnost postala nedovoljno profesionalna, a zamjećuje i pad estetskih kriterija. Richard Serra, predstavnik minimalizma, uzor mu je u kiparstvu dok u fotografiji veoma cijeni radove češkog fotografa Jozefa Kudelke. Domagoj ističe kako su velik utjecaj na njega imali i profesori s akademije koji su mu, naglašava prenijeli veliko znanje, jednako u praksi i teoriji. Domagoj u svojem radu najviše voli raditi s drvetom, ističući njegovu toplinu i teksturu koja nastaje prilikom oblikovanja. Objašnjava kako je u nekim od svojih radova koristio subfosilni hrast, star oko 8000 godina. Suprotno toplom drvetu, njegov je drugi najdraži materijal metal kod kojeg ga fascinira hladnoća i jednostavnost forme te mogućnost obrade.
Njegovi motivi variraju ovisno o vrsti radova. Ako se radi o ekspresionističkim radovima, tad su njegovi motivi egzistencijalistički, prikazuju unutarnja čovjekova stanja-najčešće motiv patnje kao u njegova Depresivca. Ako se bavi minimalizmom, njegovi su radovi oslobođeni ekspresije i vrijednost rada isključivo je estetskog karaktera, bez dubljeg značenja. Dio radova nalazi se u privatnim kolekcijama, a neki krase i javni prostor. Dvije skulpture nalaze se ispred školske sportske dvorane u Velikom Trojstvu, jedan rad u perivoju Ivane Brlić-Mažuranić u Dugom Selu, a jedan njegov mural uljepšava južni zid Branimirove ulice u Zagrebu. Iako su na prvi pogled njegova dva životna poziva nespojiva, njegovi radovi dokazuju upravo suprotno pa tako kao jednu od svojih najdražih izložbi ističe izložbu fotografija naziva ”Mortui vivos docent“ nastalu u suradnji sa Zavodom za anatomiju medicinskog fakulteta u Zagrebu i HAZU-om. ”Želio sam postići koheziju znanosti i umjetnosti. Motivi su bili iz sale za sekciju, zbirka zavoda za anatomiju, studenti za vrijeme njihovih samostalnih vježbi…“
Domagoj inspiraciju za svoje radove nerijetko pronalazi u Domovinskom ratu i njegovim palim herojima. Trenutačno radi na idejnom rješenju za spomen-obilježje poginulom branitelju, pripadniku 2. gardijske brigade Gromovi i na skici skulpture posvećene Domovinskom ratu. Na inicijativu njegove životne partnerice u Karlovcu su 2016. u suradnji s gradom i uz podršku Udruge veterana 2. gardijske brigade Gromovi, na mjestu pogibije hrvatskog branitelja postavili skulpturu na cesti. Instalacija je postavljena na četiri dana, koliko je i 1991. godine ležalo tijelo poginulog branitelja kojem se nije moglo prići zbog snajperske paljbe. I dok neprestano razmišlja o novim motivima i pronalazi ih u svojoj okolini, priznaje ipak kako mu s vremena na vrijeme inspiracije ponestane. Ispričao nam je tako kako mu je čak nekoliko godina trebalo za izradu portreta dviju djevojčica. ”Meni je prilično teško raditi portrete djece – kad radite dječju glavu puno se teže uhvatiti za neki čvrsti element, kod starijih ljudi crte lica puno su izraženije. Kad nisam zadovoljan, počinjem ispočetka.”
Njegova znatiželja odvela ga je na mnoga mjesta u Europi i svijetu od čega ga je svojim društvenim životom i umjetničkom scenom najviše oduševio Reykjavik na Islandu. Unatoč boljem položaju umjetnika u inozemstvu i mogućnostima koje bi mu se otvorile odlaskom, napuštanje Hrvatske nikad nije bila opcija: ”Da smo htjeli, otišli bismo, no ovdje nam je lijepo, tu su nam obitelj i prijatelji. Sretan sam što imam mogućnost uživati u oba svoja životna poziva,” zaključio je Domagoj naš razgovor ostavivši nas sa snažnim dojmom i vjerom kako u životu, uz mnogo rada i truda možemo ostvariti baš sve što poželimo.
Doris Ravlić
Foto: Tomislav Brandt