Pobjeda postignuta tog dana na Srđu nevjerojatna je priča o hrabrosti, danas kao i prije 29 godina. Taj dan svetog Nikole, koji se od svitanja činio kao početak užasavajućeg kraja i sloma, završio je kao dan veličanstvene pobjede

Prvi napad na Dubrovnik počeo je 1. listopada 1991. kad je jugoarmija ojačana rezervistima iz Srbije i Crne Gore započela opći napad na grad napadajući ga iz zraka, s kopna i mora. Mjeseci nakon toga za Dubrovčane su bili vrijeme straha, nesigurnosti, borbi. Početkom listopada Dubrovnik i dubrovačko područje napada 11 000 neprijateljskih vojnika, a brani ga tek 750 slabo naoružanih i uglavnom vojno neobučenih branitelja. Grad ostaje bez vode, struje i telefona, u informacijskoj izoliranosti, pomorskoj blokadi i odsječen od ostatka zemlje, a samo u prvom tjednu agresije poginulo je i ranjeno 127 dubrovačkih branitelja i civila. Tijekom listopada borbe se vode na Osojniku, Čepikućama, u Konavlima, Dubrovačkom primorju; gore tisuće hektara šume i arboretum u Trstenom; pada Slano; Konavli su spaljeni i opljačkani; okupiran Cavtat; europski promatrači su u Dubrovniku, a hrvatske snage gube Župu dubrovačku, Brgat i Žarkovicu. Zadnjeg dana listopada u Gruž uplovljava humanitarni konvoj ”Libertas“ i tek nakratko on se umornim ljudima čini kao najava promjena i spas – nakratko, jer se blokada, izolacija i napadi nastavljaju dalje.

Dotad najžešći napad na Dubrovnik započinje 6. studenog; bez prekida smjenjuju se napadi na Bosanku i tvrđavu Imperijal na Srđu; na Gruž i Lapad; gore hoteli, kuće, povijesni spomenici kulture, crkve koje je pod napadima nemoguće gasiti; okupirana je i opljačkana Mokošica; oglašene opće opasnosti bez prekida traju danima i noćima. Traju pokušaji dogovaranja obustave vatre i primirja pred međunarodnim arbitrima što unosi konfuziju i dodatne žrtve jer neprijatelj dogovorena primirja krši. Dubrovački hoteli prepuni su izbjeglih i prognanih civila iz dubrovačkog područja.

U listopadu s emitiranjem ratnog radioprograma započinje Radio Dubrovnik, koji uz vijesti i izvještaje s bojišta pušta domoljubne pjesme, pjesme o Dubrovniku i ratne pjesme lokalnih izvođača. Skupine branitelja s brzim brodicama i gliserima sustavno rade na probijanju pomorske blokade Dubrovnika dostavljajući Dubrovčanima ono što im je potrebno za preživljavanje.

Istodobno i usprkos svemu Dubrovnik, grad kulture i povijesti, i u svojim najtežim trenucima ne dopušta da umjetnost u njemu zamre. U kratkim predasima i prividu mira, nerijetko u skloništima, održavaju se izložbe, kazališne predstave i koncerti klasične glazbe. Početak prosinca 1991. donosi tako naznaku skorog i ozbiljnog Sporazuma o primirju oko kojeg su se 5. prosinca sukobljene strane usuglasile i sljedećeg je dana trebao biti potpisan. Istog tog 5. prosinca Dubrovački simfonijski orkestar koncertom u Muzičkoj školi obilježio je dvjestotu godišnjicu Mozartove smrti. A onda je svanuo 6. prosinca 1991. Grad i njegovi ljudi umjesto olakšanja potpisanog primirja doživjeli su najveća ratna razaranja i gubitke. Topnički projektili razbacani po  gradu brojili su se u tisućama, više od 600 palo ih je na dubrovačku povijesnu jezgru – a nedaleko od grada, na brdu Srđ, šačica branitelja posljednjim je snagama spašavala posljednju crtu obrane, tvrđavu Imperijal.

Pobjeda postignuta tog dana na Srđu nevjerojatna je priča o hrabrosti, danas kao i prije 29 godina. Taj dan svetog Nikole, koji se od svitanja činio kao početak užasavajućeg kraja i sloma, završio je kao dan veličanstvene pobjede.

U znak zahvalnosti i sjećanja na branitelje i spasioce grada, 6. prosinca obilježava se kao Dan dubrovačkih branitelja.      

Pero Stjepović

A onda ugledaš pomoć koja dolazi, i ne znaš ti tada koliko ih dolazi –  ali kad vidiš jednu odoru, osjećaš se kao da ti dolazi brigada. Bila su šestorica

Šezdesetak kila, jedva 18 godina, jedan od onih vižljastih, srčanih, najsitnijih i najbržih koji su od prvog trena priskočili braniti Dubrovnik – to je Pero Stjepović 1991. godine. U rat mu nisu dali pa je morao prevariti i oca, i majku; ni pušku mu nisu htjeli dati pa je i nju nekako sam se domišljajući nabavio. Suborci će ga spominjati kao malog Stjepovića, a dok novinarski istražujemo divovsku bitku i pobjedu izvojevanu 6. prosinca 1991. na Srđu pa tragamo za onima koji o njoj imaju istinsko pravo govoriti na Peru će nas uputiti riječima: ”On je stvarni heroj Srđa.”

Pero Stjepović 29 godina poslije? Živi u Dubrovniku, radi, gura, bdije nad svojom obitelji i hrani ih, o ratu i o sebi u njemu ne želi puno pričati – gdje je bio i što je radio zna on i oni s kojima je bio, lovorike ratnih zasluga i poslijeratna samopromocija su mu mrski, a fotografiranje i novinarski objektiv još mrskiji. Otkriva kako je branitelj odabrao biti zato što bolestan otac to nije mogao, nije iz kuće imao tko poći pa je tako otišao on jer je bio jedini za rat sposoban muškarac. Doduše, prisjetit će se i epizode doživljene 1990., kad je od milicije dobio batine jer je pjevao Ustani bane…”i kako onda ja, kad je zapucalo, da ne idem odmah?“

Pero Stjepović je 6. prosinca 1991., s 18 godina, za vrijeme najvećeg napada na Dubrovnik branio Srđ. Sudjelovao je u jednoj od najvećih bitaka Domovinskog rata i golemom hrabrošću pridonio je pobjedi. Zahvaljujući njoj Dubrovnik nije doživio sudbinu Vukovara.

Pero Stjepović nema status dragovoljca Domovinskog rata

Dok rekonstruirajući događanja 6. prosinca 1991. zajedno obilazimo tvrđavu Imperijal na Srđu, uz Perinu priču svaka njezina kamenom popločana prostorija, iskrhana stubišta, kantuni i svodovi postaju scenografija nevjerojatnih događanja i hrabrosti onih tridesetak odasvud prikupljenih, slabo naoružanih, vojnički nedovoljno obučenih ljudi koji su na dan svetog Nikole 1991. obranili strateški presudnu, otpornu točku na vrhu Srđa i tako spasili Dubrovnik.

Ubrzo nakon pada Mokošice 19. studenog, Pero Stjepović dolazi na položaj u utvrdi Imperijal – a 6. prosinca u 5:40 grunula je prva granata koja je pogodila rov sa zapadne strane, tik do utvrde. U nekoliko idućih minuta detonacije odjekuju sa svih strana, stmoglavljuje se kanonada projektila, branitelji se organiziraju, obavještavaju Zapovjedništo u Dubrovniku o napadu, a zatim pokušavaju točno utvrditi što se događa. Pero Stjepović se, uz zidine okrenute prema Dubrovniku, trčeći kreće prema kutu utvrde i našem rovu sa zapadne strane. ”Pošto sam bio najmanji i najbrži, ja sam išao prvi,” govori i brzo se kreće putem koji je prije 29 godina, pod granatama i mecima pretrčavao. Odjednom, naglo stajemo. Pero rukom pokazuje malu uzvisinu i kamen, sedam ili osam koraka su daleko i nastavlja: ”Na ovom mjestu, točno iza tog kamena vidim šarenu odoru, šljem, a on mi vikne: ”Sagni se, tuku nas iz grada.“ Saginjem se i djelićem oka, u trenu mu vidim petokraku na šljemu. Iz okreta, iz čučnja sam ispalio rafal, i on je, bacio sam bombu i vratio se.” I tad su shvatili da se neprijatelj nalazi 30 metara od njih, u rovovima koje su do tada bili njihovi, da taj dio više ne drže i da ga ne mogu vratiti.

Obruč se steže

Nije bilo predaha, iz minute u minutu borba je bila sve žešća i teža, tenkovi ih tuku sa Žarkovice, Strinčijere i Bosanke, topovnjače udaraju s mora, tvrđava se zarušava od udara granata, dio u kojem je bio televizijski centar gori, neprijateljski tenkovi i pješaštvo dolaze nadomak zidinama, žičana veza sa Zapovjedništvom u Dubrovniku presječena je pa je branitelji koliko-toliko pokušavaju održavati motorolom. Neprijatelj tijekom jutra zauzima susjedni plato manje, istočne tvrđave koja je do napada bila braniteljsko stražarsko mjesto, pa se preko nje prebacuje i zauzima plato točno iznad branitelja. Oni se nalaze u tvrđavi, etažu ili dvije niže, a neprijatelj s platoa, s krova želi među branitelje ubaciti bojne otrove i time ih natjerati na predaju. Situacija je za branitelje bila užasavajuća jer niti su se mogli braniti iznutra, niti su mogli izići na plato.

”Drago Jupek me poslao gore, samo da vidim što se događa, padamo li s ove strane ili se držimo – a ja sam vidio što sam vidio: mala tvrđava bila je kompletna izgubljena, a na Imperijalu, na platou su već bili četnici. Željko Gustin-Žika i ja pokušavali smo nešto ručnim bombama, bacali smo ih na plato, iznutra se nismo mogli braniti. Moraš van, ali to nije išlo.”

Prisjeća se Pero dalje kako se u toj nemoći, bijesu i očaju rodila očajnička ideja. ”Kad smo vidjeli da ne ide tražili smo da RAK počne tući po nama – ali tada je nastala konfuzija. Sigurnu žičanu vezu nismo imali, granata nam je negdje presjekla kabel, preko motorola nismo mogli otvoreno komunicirati, a njima u Dubrovniku nije bilo jasno tražimo li mi to stvarno da oni tuku po nama?“

Prijelomna odluka

Dugih, grozno dugih gotovo sat vremena motorole su krčeći prebacivale vapaje, psovke, neshvaćanja, vrisak, zapomaganja, očaj i prijetnje prije nego se onih nekoliko poluispravnih topničkih cijevi iz Dubrovnika okrenulo prema tvrđavi Imperijal i zapucalo prema položajima svojih ljudi. ”I onda je krenulo – oni bi bacili nekoliko granata, koliko su već mogli, da bar malo prestraše četnike, onda bih im ja javio da stanu pa bismo izletjeli gore, bacili bombe i ispucali nekoliko rafala. A ovi odozgo pokušavali su ubaciti suzavac i bombe. Oni ubace, ja sakriven iza zida čekam da bomba eksplodira pa odmah izlijećem, bacim svoju bombu, prošaram automatom pa bježim nazad i našima javljam da opet krenu tući,” sliježe ramenima Pero i priča, a priča kao da je o pravilima neke uvrnute društvene igre, nekog morbidnog Čovječe, ne ljuti se koja mu je na pragu života, zamalo još dječaku, tko zna zašto bila dosuđena.

U jednom je trenu ubačena bomba eksplodirala. ”Žiku je pogodila po sredini, raskidala je čovjeka iznutra. Mene su geleri uhvatili po leđima i izvalio sam nogu. Evo, tu, po zidu, vidi se gdje su geleri udarili,” govori Pero dok stojimo na vrhu stepenica. Rasprskotine i brazgotine po zidu su duboke, oštrih bridova, mrve se i osipaju pod prstima. Sjedeći na tim stepenicama, još ošamućen nakon detonacije, Pero je sam sebi vratio iščašenu nogu i nastavlja dalje. A geleri po leđima? ”Ništa to. Pod adrenalinom si, vruć si, par gelerčića. To je tada bilo ništa.” Žika je, međutim, stradao puno teže i započinje borba za njegov život. Cvijeto Antunović veže ga sebi na leđa i niz spaljenu i ogoljelu oštru strminu, pod unakrsnom vatrom nosi ga u grad. Putem nailazi na pripadnike SJP-a, Grofove, koji se strminom uspinju kako bi stigli upomoć braniteljima na tvrđavi. Oko podne prekida se svaka veza s gradom jer se u međuvremenu ispraznila baterija motorole, a branitelji u tvrđavi shvaćaju kako se pod udarima granata i snajpera njima upomoć kreću pripadnici specijalne policije. ”Neprijatelj se počeo povlačiti s platoa Imperijala, odbacivali su okrvavljene odore, pancirke,  šljemove i izvlačili se prema Bosanki i Žarkovici. Ja sam u tom trenu imao samo još jedan okvir streljiva i tri bombe. A onda ugledaš pomoć koja dolazi, i ne znaš ti tada koliko ih dolazi –  ali kad vidiš jednu odoru, osjećaš se kao da ti dolazi brigada. Bila su šestorica.”

Kad su se približili utvrdi, netko je zapjevao. Ne zna se točno tko, ali zna se, prepričava se i danas kako su glasovi branitelja Srđa tog 6. prosinca 1991., bili moćni, gromoglasni, snažni i kako su nadjačali granate i detonacije. ”Zovi, samo zovi, svi će sokolovi za te život dati.“

Darko Vukušić Vuk

Mi smo pjevali odozdo, iz podnožja tvrđave, naši su pjevali iz tvrđave, zvuk se kroz te prolaze i od zidina odbijao i odjednom je pjesma nadirala i odjekivala sa svih strana – ”Oj, hrvatska mati, nemoj tugovati”

Prisjećajući se ratne 1991. i sebe u tom vremenu, Darko Vukušić Vuk kaže kako je tada bio pripadnik specijalne jedinice policije, pripadnik Grofova i pomoćnik zapovjednika jedinice, Ile Topuzovića. Bio je do rata u prometnoj policiji, na motoru, a od srpnja prelazi u SJP. ”Bio sam tada mladić od 21 godine, sasvim običan mladić koji je branio svoje i nije dopustio da mu to uzmu,” kaže.

Zbog toga je Vuk zajedno s pripadnicima specijalne policije još prije općeg, žestokog napada na Dubrovnik bio pripravan za zadaće i intervencije, a od 1. listopada 1991. one su se nizale jedna za drugom. Išli su tamo gdje je bilo najteže, pa su tako branili položaje na Komolcu, Brgatu, Bosanki, Strinčjeri, Srđu… ”Jedinica specijalne policije bila je u to vrijeme jedan od nosećih stupova obrane Dubrovnika, kičma otpora – mi smo u odnosu na druge ipak imali naoružanje, opremu, bili smo obučeni i mogli smo reagirati brže.”

Tako se Vuk krajem studenog zatekao na brdu Srđ, u tvrđavi Imperijal koja je bila neprekidno na udaru neprijatelja. Istodobno, Dubrovnik i Dubrovčani grcaju pod stalnim napadima; struje, vode, hrane, plina, lijekova, pomoći odavno nema; Stari grad, tvrđave, stambeni i sakralni objekti urušavaju se i gore; strah, bespomoćnost i beznađe se šire.

Zastava na repetitoru

”Bio je 29. studenog 1991., to je u Jugoslaviji bio Dan Republike. Ne sjećam se više je li tog dana bio neki poseban napad na Srđ ili uobičajen dan s uobičajenim granatiranjem, ali tog dana neki su se dečki htjeli popeti na vrh 64 metra visokog repetitora i staviti na njega hrvatsku zastavu. Probavali su nešto i na kraju zaključili da se to ne može,” prisjeća se Vuk i smije se. ”A mi, kad smo čuli da se ne može, odmah smo skočili – što? Što se ne može?, Mi smo specijalci, možemo mi to sigurno – i ‘ajde. Krenuli tako nas dvojica, Anton Žaknić i ja.”

Srđ je bila naša prva i zadnja obrambena crta i da su ga zauzeli mislim da bi se onda sve raspalo. Da su zauzeli Srđ, preostale bi vjerojatno samo gradske borbe – i Dubrovnik bi vjerojatno doživio sudbinu Vukovara.

Repetitor čijim je raketiranjem započeo opći napad na Dubrovnik i koji je neprijatelj više puta nakon toga pokušavao srušiti bio je raskliman, nestabilan,  odvaljeni dijelovi klatarali su se i zvonili udarani vjetrovima, bio je pun izvijenih i napuklih dijelova. Sve je to Vuk tad znao, ali ništa nije bilo dovoljno da ga zaustavi.

”Šta ne može? Sve se može! Daj ‘vamo – i krenuli smo se penjati. Išlo je sporo, išlo je teško… ali dotad smo već nekako došli na trećinu visine. Kako ćeš se sad vraćati dolje? Kako će to izgledati da sad odustanemo? I, zapravo, shvatili smo da nemamo gdje nego gore.”

Spuštala se noć. Vuk je nosio zastavu, Anton je nosio dugački štap, a ekipa je s podnožja repetitora iskrivljenih vratova napeto gledala u visinu čekajući. ”Kad smo se popeli do vrha pričvrstili smo i montirali barjak pa raspustili zastavu da vijori. Čim smo je okačili odmah se iz podnožja začula vika i odobravanje, naši dečki su se veselili i slavili što smo uspjeli. A onda smo, koliko smo već mogli, požurili dolje jer sedamstotinjak metara od nas bilo je mjesto Bosanka koje je neprijatelj zauzeo i tamo se utvrdio. Mrak je pomogao da nas tako izložene, na repetitoru, u visini ne vide. A onda, u tom mraku, teže je bilo spuštanje nego penjanje.”

Taj događaj Vuk pamti po veselju suboraca, po ponosu kojeg je bio pun kad je odozdo pogledao zastavu koja vijori, pamti ga i po tome što su on i Anton te večeri od suboraca bili nagrađeni paštetom i nareskom. Sretan je, kaže, bio i zbog toga što je znao da će neprijatelj luditi gledajući tu zastavu – a ništa joj neće moći. No najveća mu je nagrada i radost bila kada je kasnije, kroz priče ljudi shvatio što je ta visoko podignuta hrvatska zastava značila izmučenim Dubrovčanima. ”Zastava na repetitoru bila je Dubrovčanima znak da je Srđ branjen, da nisu sami jer su branitelji uz njih, i to im je davalo snage. Ljudi bi se ujutro probudili, otvorili prozor, pogledali gore, klimnuli glavom – tu je, dobro je! – prekrižili bi se i odmah su imali više snage, morala za izdržati sve što će im donijeti još jedan dan u opsadi,” zaključuje Vuk, koji se svega tjedan dana nakon ovog podviga, 6. prosinca, ponovno našao na Srđu.

Nema nišana, a puca ti iznad glave!

Ujutro tog dana kad je započeo najveći napad na Dubrovnik, Vuk je bio u bazi SJP-a u Dubrovniku. Sa Srđa je javljeno da su pod teškim napadom i da imaju ranjenih, javljali su kako gube položaje i kako im nedostaje streljiva. Pripadnici SJP-a kreću u pomoć braniteljima na Srđu.”Nije bila zapovijed, tražili su se dragovoljci. Javilo se nas 12. Davali su nam 10 % šanse da živi stignemo gore,” prisjeća se Vuk.

”Krenuli smo iz podnožja Srđa, i morali smo se uspeti gore pješke, 400 metara uzbrdo. Brisani prostor, spaljena zemlja i kamen, serpentine, četnici te odozgo gledaju, ti se penješ prema njima, a ispred tebe ni bor, ni kamen, nemaš se gdje zakloniti. Nije to nama bilo lako. Bili smo u potpuno nepovoljnom položaju.“ Od dvanaestorice koji su krenuli, šestorica izlaze na strminu i počinju se uspinjati. Ostali iz raznih razloga otpadaju. Vuk se 29 godina poslije smije dok prepričava kako je jedan od njih – dovoljno hrabar da bude među šestorkom koja ne odustaje, a istodobno u potpunosti svjestan bespomoćnosti u toj situaciji – u nemogućnosti pronalaženja ikakvog zaklona pod vatrom jednostavno na glavu stavljao kamen. Nemaš se gdje sakriti, četnik te odozgo vidi pa staviš kamen na glavu da se sakriješ. A onda su, osim vatre s neprijateljskih položaja, nad spasiocima zafijukale i granate ispaljivane iz Dubrovnika. ”To je bila ona čuvena odluka da mi tučemo po Imperijalu, po našima da bi istjerali neprijatelja. E, tek tada sam se bacao i zalijegao – jer znao sam tko odozdo puca, i znao sam da on nema nišanske sprave nego nešto, nekako koncem mjeri. Pazi, nema nišana, a puca ti iznad glave! Više sam zalijegao od tih njegovih gelera nego od četničkih.”

Vuk se sjeća kako su pri kraju uspona naišli na branitelja koji je na leđima nizbrdo, u bolnicu nosio drugog s velikim ranama na leđima, sjeća se i kako im je dok su se uspinjali s vrha Imperijala netko crnogorskim naglaskom vikao: ”Predajte se, poštedit ćemo vam živote!“ a sa strane, podno uspinjače, po njima je tukao snajper. Sjeća se i kako je odjednom, odnekud krenula i začas je sa svih strana dopirala pjesma.”Svi smo pjevali. Iz sveg glasa smo pjevali. Mi smo pjevali odozdo, iz podnožja tvrđave, naši su pjevali iz tvrđave, zvuk se kroz te prolaze i od zidina odbijao i odjednom je pjesma nadirala i odjekivala sa svih strana – ‘Oj, hrvatska mati, nemoj tugovati’“.

 Lada Puljizević

Foto: Lada Puljizević, Središnji vojni arhiv