Japanska kampanja protiv zapadnih Saveznika u Drugom svjetskom ratu počela je trijumfom u Pearl Harboru i nastavljena nizom uspjeha, no ubrzo su zaredali porazi, a konačni su slom početkom kolovoza 1945. navijestile dvije avionske bombe, koje su u nekoliko sekundi izazvale dotad neviđen broj ljudskih žrtava i sveopće razaranje. Sudbina japanskih gradova i danas upozorava da je nuklearno oružje strašna prijetnja cijelom čovječanstvu

Japan je modernizacijom države krajem XIX. stoljeća stvorio uvjete za ekonomski rast koji je uskoro doveo do sveopćeg ekspanzionizma. Nakon kratke i uspješne epizode na strani pobjedničke Antante u Prvom svjetskom ratu, otočna zemlja dobila je novi zamah za imperijalističku politiku koja će buknuti krajem dvadesetih godina, kad će se konačno definirati doktrina o japanskoj interesnoj sferi na području cijele jugoistočne Azije. No, ukorijenjena militaristička ideologija nije bila Japanu jedini razlog za širenje utjecaja. Velika ekonomska kriza (1929. – 1933.) dodatno je uvjetovala njegovu potrebu za eksploatacijom sirovina iz jugoistočne Azije.

Vlasnici velikih industrijskih i financijskih koncerna poticali su militarističke slojeve društva na osvajanja novih područja. Tako je već 1931. došlo do insceniranog sukoba s kineskim snagama u Mandžuriji, njezina skorog zauzimanja i stvaranja marionetske države Mandžukuo. Dvije godine nakon toga japanska vojska osvojila je područja na sjeveru Kine. Bio je to, međutim, samo uvod u otvorenu invaziju na tu zemlju koja je počela u ljeto 1937. godine. Budući da je Kina bila zauzeta unutarnjim previranjima, Japanu nije bio problem osvojiti Peking, Šangaj, luku Nanking i prodrijeti u velik dio unutrašnjosti. Ipak, bez obzira na osvajanje velikih kineskih područja, Japan je imao puno problema s njihovom kontrolom sve do kraja Drugog svjetskog rata.

Sve agresivnija politika

Stvaranjem plana za ekonomsko i vojno ovladavanje jugoistočnim, otočnim i poluotočnim dijelom Azije, Japan je prirodno morao doći u sukob interesa sa Sjedinjenim Državama. Sve do početka 1941. i dobivanja trećeg predsjedničkog mandata, Franklin Delano Roosevelt (1882. – 1945.) vodio je izolacionističku politiku ne miješajući se u rat u Europi. Tad dolazi do zaokreta u politici i financijske potpore zemljama antifašističke koalicije kroz Zakon o zajmu i najmu. Potpisivanje Atlantske povelje s britanskim premijerom Winstonom Churchillom (1874. – 1965.) jasno je dalo do znanja da SAD mijenja vanjskopolitički smjer. Rooseveltu je bilo jasno da se europska geopolitička dominacija bliži kraju i da će SAD uskoro morati preuzeti glavnu ulogu u borbi protiv sila Osovine. Politika prema Japanu u početku je bila vrlo suzdržana i usmjerena uglavnom prema umjerenom dijelu japanskog društva, u svrhu kupovanja vremena za neizbježni budući sukob. Na gospodarskom planu SAD nije bio tako pasivan. To se vidjelo 1940., kad je zabranio isporuku čelika i nafte Japanu, ostavivši ga tako bez gotovo devedeset posto uvoznih sirovina. Bio je to odgovor na japansku imperijalističku politiku u jugoistočnoj Aziji, koja se počela kositi s američkim interesima.

SAD je usto sve više financijski poticao kineski otpor prema japanskom okupatoru. Japan u proljeće 1941. postaje još agresivniji osvajanjem južne Indonezije, dovodeći u opasnost Britansku Malaju i Singapur te Nizozemsku Istočnu Indiju. Situacija u odnosima Japana i SAD-a dodatno se zaoštrila u listopadu 1941., kad je premijer postao beskompromisni militarist Tojo Hideki (1884. – 1948.). Njegova se politička retorika bazirala na autokratskom režimu koji je potjecao iz feudalne srednjovjekovne strukture. Car je imao božanski status i posjedovao apsolutni autoritet, dok je vojna elita provodila militarizaciju društva gušeći svaki oporbeni pokret, za što je odgovorna bila tajna vojna policija Kenpeitai. Takav totalitarni sustav povezan s gospodarskom snagom omogućio je Japanu provođenje sve jače ekspanzionističke politike.

Spektakularni uspjesi

Glavni arhitekt japanskog ulaska u rat s SAD-om bio je upravo premijer Tojo. Glatko je odbio američki zahtjev za povlačenje snaga iz Kine i zapovjedio napad na američku vojnopomorsku bazu Pearl Harbor na Havajima, izvršen 7. prosinca 1941. bez prethodne objave rata. SAD je potpuno nespreman dočekao napad japanskog mornaričkog zrakoplovstva i pretrpio veliku štetu. Uništeno je ili teško oštećeno osam bojnih brodova i gotovo dvjesto pedeset zrakoplova, no najgori američki gubitak bio je četiri tisuće ubijenih odnosno ranjenih. Napadač je imao manje gubitke: svega tridesetak zrakoplova i pet manjih podmornica te oko sto vojnika. Logična je posljedica japanskog čina hitan ulazak SAD-a u rat na strani Saveznika, što će u potpunosti promijeniti tijek događaja na globalnom bojištu, no tek nešto kasnije. Japanci su istodobno s napadom na Pearl Harbor počeli i ofenzivu na britanske i nizozemske kolonije u jugoistočnoj Aziji. Britanci su sasvim podcijenili vojnu moć Japana pa su do proljeća 1942. japanske postrojbe prešle s Indijskog oceana na Pacifik, osvojivši redom Hong Kong, Singapur, Maleziju, Burmu, Filipine… Japan je napredovao toliko spektakularno da je u veljači 1942. napao i grad Darwin na sjeveru Australije. Američka vojska još uvijek nije bila spremna za ozbiljnije vojne operacije pa je Japan potpuno kontrolirao tijek rata na Pacifiku do sredine 1942., kad se situacija na terenu pomalo počinje okretati na stranu Saveznika.

Promjena situacije

Veliki vojni uspjesi zavarali su japansko ratno zapovjedništvo pa je došlo do svojevrsnog organizacijskog nemara. Japansko zrakoplovstvo tijekom 1942. praktički nije vršilo obuku novaka, stoga su elitne zračne snage postajale iscrpljene neprekidnim akcijama. Razlog izostanka novačenja bilo je samouvjereno mišljenje vojnog vrha da je japansko zrakoplovstvo nepobjedivo i da su ostvarili veliku većinu ratnih ciljeva zbog čega gomilanje novog ljudstva nije nužno. S jačanjem američke vojne moći potaknute nenadmašnim industrijskim i resursnim potencijalima postat će im jasno da su pogriješili i da, osim u zrakoplovstvu, ni mornarica ne može pravodobno nadoknaditi ljudske gubitke, kao ni one u tehnici. Potonji su se prije svega manifestirali smanjenim industrijskim kapacitetima: SAD je još u proljeće 1942. počeo bombardirati japanska postrojenja i potapati brodove za opskrbu sirovinama, što je pomalo nagrizalo japansku vojnu industriju.

Prva naznaka japanskog uzmicanja na terenu bila je pomorska bitka nosača zrakoplova u Koraljnom moru u svibnju 1942. godine. Završila je neodlučeno, ali je pritom spriječeno japansko osvajanje Port Moresbyja na Novoj Gvineji. Idućeg je mjeseca došlo i do novog zračno-pomorskog okršaja, tj. bitke za Midway, u kojoj su japanske snage bile prisiljene na povlačenje, izgubivši pritom čak četiri nosača zrakoplova. Slijedilo je razdoblje obilježeno dugotrajnom bitkom kod Guadalcanala, koja je trajala od kolovoza 1942. do veljače 1943., a završila je tako što je Japan napustio taj strateški važan otok u jugozapadnom dijelu Tihog oceana. Japan u to vrijeme zbog logističkih problema nije uspio kvalitetno braniti golemi osvojeni prostor u jugoistočnoj Aziji pa su Saveznici pomalo počeli nizati sve češće uspjehe u borbi za povratak kolonija. Nakon niza neuspjeha, Japan uglavnom prelazi u defenzivu i grčevito brani osvojena područja.

Nesavladiva prepreka

Amerikanci su 1943. razvili strategiju “žabljih skokova”, koja se temelji na osvajanju samo onih otoka koji su imali veliku stratešku važnost. U tom razdoblju kao dvije najveće pobjede američkih snaga ističu se osvajanje Maršalovih otoka u središnjem Pacifiku i otoka Saipana u Marijanskom otočju sredinom lipnja 1944., koji je Japancima služio kao zrakoplovna baza. Kako bi se poštedjeli sramotnog poraza, japanski admiral Chūichi Nagumo (r. 1887.) i general Yoshitsugu Saitō (r. 1890.) počinili su samoubojstva. Time su motivirali preostale japanske snage na otoku da krenu u napad bajunetima na američke snage, što je bio jedan od činova časnog samoubojstva zbog pretrpljenog teškog poraza. U Japanu je taj događaj imao velik odjek pa je ratoborni premijer Tojo bio prisiljen dati ostavku, a na njegovo mjesto došao je Koiso Kuniaki (1880. – 1950.). On je, međutim, pokrenuo opću mobilizaciju ljudstva i prenamijenio cjelokupne proizvodne kapacitete u vojne svrhe. Počeli su i tzv. kamikaza napadi na američke nosače aviona i brodove, koji su trebali neprijatelju pokazati da su se Japanci spremni svim sredstvima žrtvovati kako bi spriječili američko napredovanje. Prvi su piloti samoubojice primijećeni u listopadu 1944. prilikom pokušaja sprečavanja američkog iskrcavanja na otok Leyte na Filipinima.

 

Usprkos početnom iznenađenju, Amerikanci su se brzo prilagodili napadima kamikaza pa su do kraja rata pogodili manje od 15 posto ciljeva. Ipak, fanatična borbenost japanskih snaga usporavala je napredovanje Saveznika u jugoistočnoj Aziji i na Pacifiku. Tijekom 1945. vođene su za japanske otoke Iwo Jimu i Okinawu iznimno krvave bitke, a svi veći japanski gradovi bili su svakodnevno bombardirani. Premda su se Japanci žilavo opirali, a vlasti konstantno poticale na borbu do posljednjeg čovjeka, bilo je jasno da je njihov poraz samo pitanje vremena. Američka suvremena vojna tehnika, napredna logistika, bogatstvo sirovina i mogućnost konstantnog dovlačenja ljudstva bili su nesavladiva prepreka. Saveznici su na konferenciji u Potsdamu krajem srpnja i početkom kolovoza 1945. predložili Japanu bezuvjetnu kapitulaciju, a čak mu se i dotad suzdržan SSSR spremao objaviti rat.

Pustinja Novog Meksika

Premda su japanske snage bile na rubu potpunog uništenja, još uvijek su se odbijale bezuvjetno predati. Nakon poraza u bitki za Okinawu na čelo japanske vlade u travnju 1945. došao je Kantarō Suzuki (1868. – 1948.), čija je zadaća bila rat što bezbolnije privesti kraju. Međutim, u njemu bliskim političkim krugovima i samom vojnom establišmentu postojale su dvije struje. Jedna je bila za nastavak fanatične borbe sa željom da se nanošenjem što većih gubitaka Amerikance prisili na primjeren mir za Japan. Nisu se zanosili mogućom ratnom pobjedom, ali smatrali su da bezuvjetna kapitulacija nije u duhu japanskog naroda. Druga struja u japanskom Vrhovnom vijeću za vođenje rata smatrala je da je rat izgubljen i da treba izbjeći daljnje civilne i vojne žrtve. Osim toga, potonja je grupacija u diplomatskim pregovorima kao jedini uvjet za kapitulaciju zagovarala opstanak monarhije na čelu s carom Hirohitom (1901. – 1989.). Kako su se odluke u Vrhovnom vijeću morale donositi jednoglasno, nikako nije dolazilo do dogovora. Presretanjem komunikacije i poruka vrha japanske vlasti, američke su obavještajne službe saznale da unutar nje postoje previranja.

Kapetan bojnog broda Ellis Zacharias (1890. – 1961.), provodio je psihološki rat protiv japanske vlasti, i to radiokampanjom. Zajedno sa svojom ekipom obavještajaca prenosio poruku japanskom narodu da američka vojska ne želi uništiti njega, nego uhititi i procesuirati odgovorne za militarističku politiku te mu dopustiti da sam bira novu vlast. Usprkos propagandnim kampanjama, dobar dio američkog vojnog vrha i novi predsjednik Harry Truman (1884. – 1972.), u vidu su imali puno agresivnije planove kako bi natjerali Japan na što bržu kapitulaciju. Projekt izrade nuklearne bombe, kodnog imena Manhattan, počeo je još 1942. godine za vrijeme Rooseveltove administracije. U njemu su sudjelovali eminentni zapadni znanstvenici na čelu s fizičarom Robertom Oppenheimerom (1904. – 1967.). Nakon tri godine rada, u srpnju 1945. nuklearno oružje pokusno je testirano u pustinji Novog Meksika. Premda su rezultati testiranja bili zastrašujući zbog jačine eksplozije i njezina utjecaja na okoliš, američke vlasti nisu odustale od zamisli o uporabi bombe.

Obraćanje Sovjetima

Dok se američki vojni vrh spremao upotrijebiti dotad neviđeno oružje kako bi okončao rat i pokazao svoju vojnu i tehnološku snagu, u pozadini su se još uvijek vodili iscrpljujući pregovori, i između Japana i Saveznika, i unutar samog japanskog vodstva. Kako u Vrhovnom vijeću nikako nije moglo doći do jednoglasne odluke o načinu okončanja rata, u cijelu priču upleo se i car Hirohito i prekinuo uvriježenu tradiciju neuplitanja u operativnu politiku. Sam car odlučio se izravno uključiti u pregovore sa Saveznicima oko završetka rata, sve kako bi u poslijeratnom razdoblju njegova dinastija zadržala vlast. Careva inicijativa nije dočekana s oduševljenjem kod dijela stožernih časnika koji su pod svaku cijenu željeli nastaviti rat i pripremiti obranu japanskog otočja. Istodobno s unutarnjim previranjima, premijer Kantaro Suzuki i ministar vanjskih poslova Shigenori Tōgō (1882. – 1950.) počeli su pregovore s SSSR-om. No, u proljeće 1945. sovjetski ministar vanjskih poslova Vjačeslav Molotov (1890. – 1986.) najavio je da neće produljiti sovjetsko-japanski pakt o nenapadanju i neutralnosti koji je 1941. bio potpisan na pet godina. Japanci su svim silama nastojali spriječiti izbijanje drugog bojišta te pridobiti SSSR na svoju stranu u budućim pregovorima o okončanju rata. Pritom su Suzuki i Togo izričito pazili da radikalna frakcija u vojsci ne sazna da se pregovara o što bezbolnijoj predaji. Japanska nastojanja ipak nisu naišla na plodno tlo. Stvari su već odavno otišle u krivom smjeru, a sovjetski čelnik Josif Visarionovič Staljin (1878. – 1953.) nije želio propustiti priliku za teritorijalno proširenje na Dalekom istoku. Uostalom, još je na Jalti u veljači 1945. obećao Saveznicima ulazak u rat protiv Japana, tri mjeseca nakon što se okonča rat u Europi. Japanci nisu znali za dogovore na Jalti, a sovjetska diplomacija vješto je odugovlačila pregovore sve do konačne objave rata. Međutim, ni Sovjeti ni Japanci nisu računali da će Amerikanci prvi izvaditi as iz rukava.

Što se dogodilo?

U Potsdamu su američki, britanski i kineski predstavnici odlučili da će od Japana tražiti bezuvjetnu kapitulaciju inače će ga suočiti s potpunim uništenjem. Japanski politički i vojni vrh i dalje je bio podijeljen. Oklijevao je u donošenju odluka o načinu okončanja sukoba i u potpunosti ignorirao prijetnje iz Potsdama. Predsjednik Truman konačno se odlučio na bacanje nuklearnih bombi na japansko tlo. Dana 6. kolovoza 1945. godine u 8 sati i 16 minuta po lokalnom vremenu, američki bombarder B-29 Superfortress, imena Enola Gay, bacio je bombu Little Boy na japanski grad Hirošimu. Uslijedio je apokaliptični prizor eksplozije popraćene divovskim gljivastim oblakom prašine. Udarni val imao je brzinu od gotovo 800 kilometara na sat, u radijusu od 1500 metara oko nulte točke došlo je do totalnog uništenja, dok su se na rubovima zone rasplamsali požari. Smatra se da je prilikom eksplozije na licu mjesta stradalo oko 80 000 civila, a deseci tisuća preminuli su od posljedica radijacije. Japanski vrh u početku nije bio svjestan što se događa, ali ubrzo su mu njegovi znanstvenici potvrdili da je riječ o nuklearnom napadu. Američki predsjednik Truman ponovno je pozvao Japan na predaju i zaprijetio novim napadom u slučaju nastavka otpora. Istodobno su američki zrakoplovi iznad četrdesetak japanskih gradova bacali propagandne letke obavještavajući ih o Hirošimi, pozivajući ih na predaju i najavljujući nove napade u slučaju odbijanja.

Kapitulacija i prijepori

Dva dana nakon napada na Hirošimu, SSSR je objavio rat Japanu napavši Mandžuriju na sjeveroistoku Kine s više od milijun vojnika. Premda se u tako kratkom vremenu suočio s dva katastrofalna događaja, japanski ratni kabinet i dalje je odbijao bezuvjetnu predaju bez jamstava o statusu cara i samog poslijeratnog Japana. Dok su vodili dugotrajne razgovore kako bi došli do konsenzusa, drugi američki bombarder, B-29 nazvan Bockscar, krenuo je u napad na grad Kokuri, no zbog lošeg vremena promijenio je cilj i plutonijsku bombu Fat Man bacio na grad Nagasaki 9. kolovoza 1945., točno u 11 sati i 2 minute po lokalnom vremenu. Na mjestu je poginulo oko 50 000 ljudi, a deseci tisuća preminuli su od posljedica strašne radijacije. Gotovo pola gradske infrastrukture bilo je sravnjeno sa zemljom. Nakon tog napada i sam car Hirohito morao se pomiriti sa sudbinom i shvatiti da je potrebno pristati na sve savezničke uvjete kako bi spriječio potpuno uništenje i prekinuo teške muke svojeg naroda. Prepiska sa savezničkom diplomacijom i uvjeravanje ekstremnog dijela japanske vojske da je bezuvjetna predaja jedini izbor trajali su nekoliko dana. U Tokiju su radikalni časnici neuspješno pokušali izvršiti puč i smijeniti vladu. Daljnja previranja oko bezuvjetne kapitulacije prekinuo je car Hirohito objavom da će se svi koji se suprotstave njegovoj odluci o prihvaćanju uvjeta Potsdamske deklaracije smatrati izdajnicima. Do bezuvjetne kapitulacije Japana konačno je došlo 15. kolovoza, a službeno je potpisana 2. rujna 1945. na američkom bojnom brodu USS “Missouri”, čime je završen Drugi svjetski rat.

 

Nakon kapitulacije Japan je okupirala američka vojska kojom je zapovijedao general Douglas MacArthur (1880. – 1964.). Car Hirohito ostao je prema želji naroda na čelu države, ali njegova je titula postala samo figurativna jer nije imao pravo donošenja nikakvih odluka. Amerikanci su u idućim godinama ispunili svoje ciljeve u Japanu, učvrstivši parlamentarni sustav, afirmirajući temeljne ljudske slobode i prava, demilitarizirajući društvo, procesuirajući ratne zločince i stabilizirajući japansku ekonomiju i industriju. 

Bacanje nuklearnih bombi na Hirošimu i Nagasaki i danas izaziva brojne prijepore. Zagovornici uporabe nuklearnog oružja na civilne ciljeve kao argumente najčešće su navodili brz završetak rata i sprečavanje daljnjih žrtava među američkim vojnicima, koje bi sigurno bile velike prilikom eventualne invazije na japansko otočje. No, kritičari smatraju da nije bilo nikakvog strateškog razloga za uporabu tako razarajućeg oružja, čak ni s vojnog aspekta. Prema njihovu mišljenju, japanski su gradovi od proljeća 1945. neprekidnom kampanjom bombardiranja bili potpuno devastirani, a vojna industrija i proizvodni koncerni gotovo uništeni pa je kapitulacija bila samo pitanje vremena. Jedan od razloga bacanja nuklearnih bombi kritičari vide i u pokazivanju snage SAD-a prema budućem neprijatelju u hladnom ratu – SSSR-u. Godine koje su uslijedile dovele su do razvoja sve strašnijeg, razornijeg, ubojitijeg i tehnološki naprednijeg nuklearnog oružja, a broj zemalja koje ga posjeduju stalno se širio. Njegova ponovna uporaba lako bi mogla dovesti do kraja našeg planeta i ljudske vrste.

Josip BULJAN