Satnik Ivan Gerenčir, pobjednik natjecanja Prvi za Hrvatsku:

“Natjecanje ovakvog tipa nadilazi redovnu brigu o psihofizičkoj spremi o kojoj smo svi dužni voditi računa. Napravio sam plan i program priprema, te vodio aerobni dio. Za treninge snage usvojio sam sugestije pripadnika moje bojne koji su mnogo iskusniji u ovom tipu treninga. I zato me iznimno veseli što smo dokazali da i mi u GOMBR-u imamo kvalitetu”

Iz godine u godinu natjecanje za najspremnijeg pripadnika OSRH sve je zahtjevnije. Natjecanje je postalo pravi izazov na kojem se dokazuju vojničke vještine i sposobnosti i na koje se prijavljuju samo oni najbolji. I zato je pobjeda na ovakvom natjecanju pokazatelj ne samo trenutačne spremnosti, nego kontinuiranog rada kroz cijelu godinu te izaziva respekt ne samo kod sudionika, nego kod svih pripadnika Hrvatske vojske. Tom prigodom, nedugo nakon završenog natjecanja, razgovarali smo s ovogodišnjim pobjednikom satnikom Ivanom Gerenčirom, pripadnikom 1. oklopno-mehanizirane bojne Sokolovi Gardijske oklopno-mehanizirane brigade.

 Kad je započela vaša vojna karijera, kako ste se za nju odlučili i u kojim ste sve postrojbama bili?

U ročni sastav Hrvatske vojske stupio sam u veljači 1995., te nakon četiri mjeseca (temeljne i specijalističke obuke) prešao u sastav 1. gbr Tigrovi. Tad je bilo na snazi obvezno služenje vojnog roka deset mjeseci, ali je omogućeno onima koji to žele prelazak u djelatni sastav nakon četiri mjeseca i ja sam tu mogućnost iskoristio. Tijek moje službe obilježile su tri postrojbe: 1. gbr Tigrovi iz koje sam ponikao, 2. mb Pume gdje sam se profilirao i 1. OMB Sokolovi gdje sam i danas.

Kakva su vam sjećanja na Domovinski rat?

Sudjelovanje u završnim operacijama Domovinskog rata dio je moje prošlosti na koje sam iznimno ponosan, iz koje sam izišao mirne savjesti i čista obraza da svakom mogu pogledati u oči i sebe u ogledalu.

Jeste li po svojoj spremi uvijek odskakali u odnosu na druge?

Budući da sam u Tigrovima bio u izvidničkoj satniji brigade nisam odskakao, bio sam na potrebnoj razini kao i ostali.

Koje su najvažnije osobine hrvatskog vojnika, posebice časnika?

Predanost, odgovornost i častan odnos prema podređenima i nadređenima.

Koliko vidimo, aktivan ste maratonac, kad je to počelo?

Da, do krize uzrokovane koronavirusom trčao sam cestovne utrke polumaraton-maraton. Budući da nisam školovani atletičar trenirati sam počeo vrlo kasno, kad sam već imao 30 godina i kako to obično biva krenulo je sretnim spletom okolnosti. Osnovu atletskih treninga nisam naučio na fakultetu iako sam po struci kondicijski trener, nego me je najbitnije podučio nadnarednik Siniša Špiranec od kojeg sam u šest mjeseci praktičnih treninga naučio više nego za pet semestara formalne izobrazbe (tek nakon što smo počeli trenirati saznao sam da je on bio trening partner Branka Zorka).

Prošle godine prvi ste se put prijavili na natjecanje Prvi za Hrvatsku. Zašto ste toliko čekali? Jeste li sudjelovali na još nekim vojničkim natjecanjima?

Zapravo prošle godine zbog pandemije nije održano natjecanje Prvi za Hrvatsku, nego sam se prijavio 2019. godine kad je natjecanje održano u Udbini. Tad mi je pobjeda za malo izmaknula, ali nisam bio razočaran, premda mi je pobjeda uvijek cilj. Taj put pobijedio je bolji. Prije toga mi obveze u postrojbi nisu ostavljale prostor za ovu aktivnost, a interes postrojbe je iznad mojeg interesa. Prošle godine bilo mi je žao što je natjecanje odgođeno jer sam bio još spremniji, nasreću ozljede su me mimoišle. Što se tiče ostalih vojnih natjecanja, natjecao sam se i u krosu, orijentacijskom trčanju i vojnom petoboju.

Nakon pobjede istaknuli ste da su pripreme najvažnije, kako ste se pripremali?

Natjecanje ovakvog tipa nadilazi redovnu brigu o psihofizičkoj spremi o kojoj smo svi dužni voditi računa. Temeljem zapovijedi zapovjednika brigade pripadnici GOMBR-a, koji su se prijavili za ovo natjecanje, proveli su pripreme u Našicama. Napravio sam plan i program priprema te vodio aerobni dio. Za treninge snage usvojio sam sugestije pripadnika moje bojne koji su mnogo iskusniji u ovom tipu treninga.

Orijentacija je bila ključna, zar je stvarno bila toliko teška? Kako je to izgledalo?

Ne volim kvalifikaciju teška, rekao bih zahtjevna i da, bila je ključna. Vegetacija je gusta pa maksimalno smanjuje vidljivost, a s obzirom na to da je riječ o topografskom zemljovidu u mjerilu 1 : 25 000 jasno je da nisu svi detalji, točnije sve ponikve, a bilo ih je bezbroj, ucrtani. Mali gubitak koncentracije znači gubitak predodžbe gdje se točno nalaziš, a onda počinje pretraga koja rezultira gubitkom vremena i snage.

Kako je bilo na ostalim radnim točkama?

Ostale radne točke, osim bombe, nisu mi bile problem jer mi nitko nije puhao za vratom. Što se tiče bombe ona mi je problem jer već dugo vučem neku ozljedicu pa mi ja izbačaj značajno slabiji, a kako je bomba bila već u poodmakloj fazi natjecanja i umor je odradio svoje.

Vrućina je bila velika, jeste li u nekom trenutku osjetili krizu?

Da vrućina je bila velika, ali svima ista pa se nemam pravo žaliti, kako meni tako svima. Što se tiče krize nije je bilo jer sam imao komfornu situaciju zahvaljujući razlici na orijentaciji. Da je netko bio bliže pa da smo se morali naganjati vjerojatno bi tu bilo i krize.

Što kažete na skupnika Nikolu Kneževića, zamijenili ste mjesta na postolju…?

Skupnika Kneževića upoznao sam 2019. na Udbini. Poznajem ga kao iznimnog mladog dočasnika, vrhunske fizičke spreme, i po tome je vjerojatno bolji nego ja, i velike mentalne snage jer kako mi je rekao s orijentacije je izišao negdje oko 20 mjesta i probio se do drugog, a to može samo netko tko se nikad ne predaje. Ono što me iznimno veseli jest činjenica da i mi u GOMBR-u imamo kvalitetu, a posebno bih istaknuo skupnika Ličanina, desetnika Novoselca i desetnika Mutnjakovića koji su i na ovom natjecanju, ali i kroz rad u postrojbi jamac da imamo sigurnu budućnost.

Rekli ste da su godine samo statistika, jeste li sretni što ste to i dokazali?

Da. Citirat ću vam samo jednu od čestitki koju sam dobio nakon natjecanja, a koja pokazuje razmišljanje cijele jedne generacije: “Geri, čestitam ti od srca, ti si štit prema onima koji kažu da smo isluženi, ponosan sam na tebe. Dođe mi da plačem od sreće. Sve najbolje tvojoj djeci, a onda i vama ‘matorima’. Živio!”

Što ste radili u danima nakon pobjede, kako su vas dočekali u postrojbi?

Budući da supruga ima specifičan poziv i već tri godine teško nalazi zamjenu za puni godišnji odmor iskoristili smo mogućnost produženog vikenda i otišli u Tučepe na odmor (polovinu vikenda sam vadio trnje iz nogu od glogova s orijentacije). U postrojbu sam se vratio sa zadovoljstvom jer sam ispunio očekivanja, ipak morate razumjeti da sve vrijeme izostanka moje obveze u pododsjeku morao je preuzeti netko od kolega na čemu sam im zahvalan.

Hoćete li se prijaviti i iduće godine, ili ste ispunili cilj?

To će ovisiti o dva čimbenika: prije svega o obvezama i prioritetima u postrojbi, a nakon toga o zdravstvenom statusu.

Kakve su vam daljnje ambicije u karijeri i što nakon nje?

Sad se vraćam obvezama u pododsjeku S3 u 1. OMB Sokolovi, a ovo pitanje što nakon nje, smatram da se i olimpijski ciklus planira na četiri godine, a ja iduće četiri namjeravam ostati u sustavu.

Domagoj Vlahović

Foto: Tomislav Brandt