“Bila mi je velika čast sudjelovati u ovom projektu. Drugi put u životu imala sam priliku raditi s vrhunskim podvodnim arheolozima i roniocima što itekako pridonosi razvijanju mojeg znanja iz medicine ronjenja, a osim toga ovaj projekt ima i humanu komponentu gdje nekog dovodiš kući nakon toliko godina, obitelj konačno ima dugo traženi duševni mir znajući gdje je njihov bližnji. Te se stvari ne mogu opisati riječima,” ističe satnica Lana Trogrlić

Agencija američkog ministarstva obrane za traženje nestalih američkih ratnih zarobljenika i poginulih vojnika (engl. Defense POW/MIA Accounting Agency – DPAA) početkom listopada prošle godine organizirala je traženje posmrtnih ostataka poginulog pilota američkog borbenog zrakoplova B17 iz Drugog svjetskog rata. Avion se srušio 6. studenog 1944. kod rta Polivalo u Rukavcu na otoku Visu u neposrednoj blizini obale, ali na velikoj dubini od 72 m. Naime, u Drugom svjetskom ratu na Visu se nalazilo prinudno sletište za savezničke avione koji su najčešće bili oštećivani jakom njemačkom protuzračnom obranom. Zbog kratke staze često nisu mogli sletjeti pa su njihove posade iskakale padobranima, a avioni su pali u more.

DPAA je 2017. godine u direktnoj suradnji s MORH-om, odnosno HRM-om organizirala traženje posmrtnih ostataka trojice američkih pilota koji su poginuli pri padu aviona TULSAMERICAN-B24. Krka, brod HRM-a poslužio je kao potpora i ronilačka platforma roniocima na čelu s prof. Brendanom Foleyjem koje je angažirala DPAA. U toj je misiji kao medicinski osiguravatelj i izravna veza s barokomorom u Zavodu za pomorsku medicinu u Splitu (ZzP, VZS) sudjelovala tada poručnica Lana Trogrlić, dr. med. Misija je uspješno okončana, pronađeni su posmrtni ostaci za koje se naknadnom DNK analizom ispostavilo da pripadaju samo jednom od trojice poginulih pilota.

Tri godine poslije, DPAA ponovno angažira prof. Brendana Foleyja (inače podvodni arheolog zaposlen na sveučilištu Lund u Švedskoj) kako bi sastavio tim za traženje posmrtnih ostataka poginulog pilota u drugom avionu palom kod Visa – B17. Satnica Lana Trogrlić, dr. med., pozvana je da bude dio tima, ponovno kao medicinski osiguravatelj i izravna veza s barokomorom u Zavodu za pomorsku medicinu, Odjela za pomorsku, podvodnu i hiperbaričnu medicinu u Splitu.

Inače, satnica Lana Trogrlić trenutačno je na specijalizaciji iz medicine rada i sporta, a prethodne tri godine radila je u Odjelu za pomorsku, podvodnu i hiperbaričnu medicinu u Splitu čime je stekla odlično poznavanje medicine ronjenja koje je itekako potrebno pri izvođenju ovakvih zadataka. Osim toga, svaki dan nakon ronjenja s pomoću malog ultrazvučnog uređaja detektirala im je tzv. tihe mjehuriće u venskoj krvi prisutne nakon svakog ronjenja kako bi se poboljšala izvedba idućeg zarona. Osim Brendana i Lane, u timu su bili i Phil Short, Oscar Svensson, Marie Jonsson, Paolo Iglić, Rich Stevenson, Patrick Wennebäck i Andi Marović, sve vrhunski ronioci inače zaposleni u različitim civilnim institucijama.

Vratimo se malo u prošlost. Tek izišao iz tvornice, američki Boeing B17G, tzv. leteća tvrđava, 6. studenog 1944. krenuo je na svoj prvi i posljednji zadatak. Međutim, jakom protuzračnom obranom oštećen je hidraulički sustav i jedan motor, a eksplozija je smrtno pogodila i kopilota Ernesta Vienneaua. Posada nije imala drugog izbora nego potražiti najbliže sletište. To je bio Vis. Međutim, u blizini Visa otkazao je i drugi motor te su zbog zauzete piste morali učiniti još jedan krug oko aerodroma. Prilikom tog čekanja na spuštanje otkazao je i drugi motor te je pilot odlučio spustiti avion na morsku površinu. Srećom, slijetanje na površinu bilo je blago, a kako su svi bili stisnuti u radiokabini, mogli su lako izići kroz njezin gornji poklopac. Svi, osim poginulog Ernesta čije je tijelo potonulo skupa s velikim avionom na morsko dno.

Smješteni u Rukavcu, u neposrednoj blizini mjesta ronjenja, ekipa obučenih ronilaca u medicinskoj pratnji satnice Lane Trogrlić, dr. med. mogla je lako doći do posljednjeg počivališta B17 uz pomoć broda ronilačkog centra Manta iz Komiže. Ronilo se gotovo svaki dan, kako su vremenske prilike dopuštale, a kako se znalo mjesto u avionu gdje je bio poginuli pilot, ronioci su se mogli usredotočiti na traženje posmrtnih ostataka. Inače, za disanje pod morem koristili su mješavinu trimix i to sa zatvorenim krugom disanja (engl. rebreather), a zbog velike dubine od 70 m na dnu su mogli biti samo dvadesetak minuta, a ostalih 120 – 160 minuta lagano izranjajući, odnosno u dekompresiji. Zadatak je, kao i prije tri godine, uspješno izveden. Posmrtni ostaci poslani su na DNK analizu te se potvrdilo da zaista pripadaju poginulom pilotu Ernestu Vienneauu koji će konačno moći mirno počivati u svojoj domovini SAD-u.

Satnica Lana Trogrlić

Sudjelovali ste i u prvoj misiji traganja za posmrtnim ostacima poginulog pilota američkog borbenog zrakoplova B24 – Tulsamerican iz Drugog svjetskog rata. Koje biste pojedinosti istaknuli između ovih dviju misija?

Prva misija, 2017. godine bila je organizacijski puno zahtjevnija i medijski popraćenija. Naime, brod HRM-a DBM-82 Krka čitavo vrijeme trajanja misije (gotovo punih mjesec dana) bio je usidren iznad aviona te je čitava posada zapravo pomagala roniocima koje je angažirala DPAA. Kad kažem organizacijski zahtjevnija mislim na to da mjesto poginulog pilota nije bilo poznato kao prošle godine na B17, tako da je to zapravo bilo traženje igle u plastu sijena. Osim toga, pri slijetanju na morsku površinu B24 prepolovio se na dva dijela, dok je B17 imao puno mirnije slijetanje i na morskom dnu leži zapravo intaktan. Naravno, prema svjedočenjima preživjelih članova posade aviona pretpostavljalo se gdje su mogli biti, ali svaki se dan češljalo morsko dno i na površinu broda s pomoću brodske dizalice izvlačile su se vreće sedimenta koje smo kasnije tijekom dana pregledavali u potrazi za kojim koštanim ostatkom. Pred kraj misije čak je u jednoj od vreća nađen i vjenčani prsten jednog od trojice poginulih. To je zaista bio jako emotivan i nevjerojatan trenutak. Također, čitavo vrijeme snimao se i dokumentarac o svemu tome za jednu američku televiziju. U usporedbi s tim B17 bio je “skromniji” projekt. Udaljen nekoliko stotina metara od obale, bilo bi teško usidriti ratni brod, a i nije bilo potrebe za pretraživanjem desetaka vreća pijeska i sedimenta jer se točno znalo mjesto gdje je bio poginuli pilot. Međutim, budući da smo imali međusobno pozitivna iskustva s prethodnog projekta, prof. Foley pozvao me da im budem praktički 24-satno osiguranje i izravna veza s barokomorom jer sam ovaj put bila jedina osoba iz MORH-a pridružena projektu.

Ima li nešto posebno što je obilježilo ove dvije misije i po čemu ćete ih pamtiti?

Zaista sam profesionalno uživala radeći s prof. Foleyjem i njegovom ekipom. Prof. Foley je inače podvodni arheolog, a i ostatak tima je vrhunski u svojem području (ronjenje u špiljama, organizacija ronjenja, podvodna fotografija) pa smo rado izmjenjivali iskustva. Imaju odličnu ronilačku opremu i tisuće zarona iza sebe pa nema mjesta pogreškama. Postali smo i dobri prijatelji, često se čujemo i nadamo se projektima u budućnosti. Vis još uvijek ima neistražene avione u svojem podmorju.

Kolika je važnost liječnika u timu kod zadaća koje iziskuju zarone na velike dubine te same dostupnosti i blizine barokomore?

Prisutnost liječnika pri ovakvim zaronima je poželjna, ali nije ključna. Da se dogodio kakav oblik dekompresijske bolesti ili barotraume, ja bih prva pristupila unesrećenom roniocu i pokrenula postupak prve pomoći. U slučajevima kad nije prisutan liječnik to radi obučeni ronilac. Prije prvog zarona napravili smo plan u slučaju nesreće i evakuacije do barokomore. Vis nije puno udaljen od najbliže barokomore u Splitu pa bi ronilac započeo liječenje unutar tri sata, što je poželjan scenarij. Problem je kad je barokomora udaljenija od mjesta ronjenja, pa eventualno lakši oblik dekompresijske bolesti može progredirati u teži, ili teži oblik u smrtni, što nije slučaj na Jadranskom moru. Većina ronilačkih lokacija u blizini je neke od barokomora, ili ove naše u Splitu (koja surađuje s KBC-om Split i OB Šibenik), ili neke od privatnih.

Što je pobudilo želju da kao mlada liječnica pristupite u Hrvatsku vojsku?

Kad sam diplomirala medicinu 2013. godine nije bilo lako dobiti željenu specijalizaciju u nekom bolničkom centru, a to je san svakog svježe diplomiranog medicinara. Brzo se razočaravši u grubu poslijediplomsku realnost, vidjela sam natječaj za primanje liječnika u vojsku, odnosno u temeljnu časničku izobrazbu zdravstvene službe. Prijavila sam se kad sam se posavjetovala s kolegicom koja je ušla u sustav šest mjeseci prije mene, a i nikad se nisam bojala izazova. Nakon završene časničke izobrazbe dobila sam postavljenje u Odjelu za pomorsku, podvodnu i hiperbaričnu medicinu u Splitu, što mi je bila i želja. Nakon što sam tri godine radila kao liječnica tima za žurne intervencije barokomore, krenula sam za potrebe sustava na specijalizaciju iz medicine rada i sporta. Nikad nisam požalila zbog svoje odluke da postanem liječnica u Hrvatskoj vojsci.

Kada biste uspoređivali posao liječnika u Hrvatskoj vojsci i izvan nje, što biste posebno istaknuli?

Liječnici u vojsci su manja, homogenija skupina, većina nas se međusobno poznaje i podupire. Mnogi su bili i sudionici Domovinskog rata. U misijama potpore miru (mirovnim misijama) još nisam sudjelovala, ali moje kolege to ističu kao jedno bogato iskustvo.

Trenutačno ste na specijalizaciji iz medicine rada i sporta. Gdje se vidite nakon završene specijalizacije?

Definitivno u Hrvatskoj vojsci. Kao budući specijalist medicine rada i sporta, pregledavat ću, odnosno ocjenjivati zdravstvenu sposobnost djelatnih vojnih osoba, a to se radi u Zavodu za zrakoplovnu medicinu u Zagrebu ili u Zavodu za pomorsku medicinu u Splitu. Nadam se da ću se vratiti (dobiti postavljenje) u Odjel za pomorsku, podvodnu i hiperbaričnu medicinu u Splitu gdje se i pregledavaju vojni ronioci. Vjerujem da ću tada moći još više pridonijeti Vojnom zdravstvenom središtu svojim novim znanjem iz područja medicine rada i sporta te ronilačkim projektom B17.

Tekst: Ines Grossi / Foto: Richard Stevenson, Tomislav Brandt, arhiva ZzP-a