Mi smo prvi ročnici Hrvatske vojske!

U tom trenutku mi smo bili sretni jer smo znali da smo u nečemu velikom, da smo u stvaranju jedne nove povijesti koju možemo graditi svojim doprinosom

Prvi ročnici Hrvatske vojske početkom listopada slave punih 30 godina od ustrojavanja svoje postrojbe, odnosno tri desetljeća od formiranja mladih snaga koje su nastajale u teškim i izvanrednim okolnostima.

Četrdeset osam mladića s područja Općine Ploče, koji su imali između 18 i 20 godina, okupilo se 5. listopada 1991. u vojarni “Sidrište” kako bi počeli služiti vojni rok u svojoj domovini.

Tako je u sklopu Ratne luke u Pločama u skladu sa zapovijedi admirala Svete Letice ustrojena prva satnija mornaričko-desantnog pješaštva.

Danas, 30 godina stariji, i dalje zajedno aktivno djeluju kroz Udrugu Prvi ročnik Hrvatske vojske, te su se i nakon završetka rata nastavili boriti kako bi ispravili jednu netočnost ili, bolje rečeno, nepravdu. Dugo se, naime, tvrdilo kako su prve generacije ročne vojske stasale u drugim obučnim središtima, točnije u Jastrebarskom.

Sad je pred njima važna 30. obljetnica ustrojavanja, ali i dana prisege. Njihova je svečana prisega održana 8. prosinca 1991. u Pločama, a za prvog zapovjednika postrojbe tad je imenovan zastavnik Vlaho Orepić.

Tajnik Udruge PRHV Perica Bebić

O tim smo danima, kao i o radu Udruge porazgovarali s njezinim tajnikom Pericom Bebićem. “Udruga Prvi ročnik Hrvatske vojske nastala je 2010. godine jer smo tako ostvarili veće šanse za rješavanje bilo kakvih pitanja koja su se odnosila na naš status prvih ročnika Hrvatske vojske. Vidjeli smo da kao pojedinci ne možemo puno postići, ali smo kao udruga uspjeli,” ističe Bebić.

Glavni cilj po osnutku Udruge bilo je priznavanje statusa prvih ročnika u sastavu Hrvatske vojske, što su i ostvarili 2014. godine. Kako nam opisuje tajnik Bebić, bio je to težak i trnovit put jer je trebalo početi od nule, pronaći dokumentaciju, kao i put do osobe kojoj je to sve trebalo iznijeti i dokazati. To je tad bio predsjednik Ivo Josipović. Kao udruga kontaktirali su s brojnim ljudima iz Ministarstva obrane, Hrvatskog sabora i političkih stranaka kako bi prikupili što više dokaza s kojima bi mogli doći na Pantovčak.

“Zašto taj podatak nije bio poznat javnosti, nije mi jasno ni dandanas. Možemo to gledati kao nemar ili da se do našeg priznanja iznosio podatak da su prvi ročnici HV-a bili u ožujku 1992. u Puli, gotovo šest mjeseci nakon što smo mi počeli služiti vojni rok. Također, službeno je tad glasilo da su prvi ročnici prisegnuli 26. prosinca 1991. u Jastrebarskom te se time potpuno potisnula naša svečana prisega koja je obavljena 8. prosinca te godine,” ističe Bebić. Dodaje da su svi pripadnici postrojbe dobili poziv Ureda za obranu Ploče samo nekoliko dana prije službenog početka služenja vojnog roka.

Riječ je uglavnom bila o ljudima koji dotad nisu služili vojni rok i postali su ročnici u specifičnim okolnostima. Osim obuke mornaričko-desantnog pješaštva, koja je u početku bila intenzivna i temeljena na obuci i doktrini Jugoslavenske ratne mornarice, ročnici su provodili stražarsku službu u svim osvojenim objektima na području Ploča, zatim su tu bili povremeni odlasci na bojište, kratke zadaće do nekoliko dana, istovari raketa, granata i ostalog streljiva i naoružanja iz skladišta kao i pretovar u kamione, koji su ih prevozili za operacije na Južnom bojištu.

 “Gotovo dva mjeseca neumorno smo radili jer je uz navedeno trebalo izvršavati i sve druge zadaće – smatrali smo da je to naš obol prema svima koji su u tom trenutku bili na Južnom bojištu,” prisjeća se Bebić svojih prvih ročničkih dana.

Nakon vojnog roka većina ročnika pristupila je postrojbama HV-a na području Ploča i sudjelovali su u svim operacijama na području Južnog bojišta, Maslenice, sektora Jug te u Oluji.

“Danas su naša misija i ciljevi poštovanje i čuvanje svih vrijednosti proisteklih iz Domovinskog rata, humanitarni rad, sudjelovanje u društvenim aktivnostima svih braniteljskih udruga, pružanje pomoći socijalno ugroženim članovima Udruge kao i njihovim obiteljima,” objašnjava tajnik Perica Bebić.

Bilo je to iskustvo koje je sve te mladiće povezalo na specifičan način. Pitali smo ga kako s odmakom od punih 30 godina gleda na to iskustvo – kako je izgledalo, što se događalo i kako se osjećao.

“Možda će nekima biti smiješno, ali u tom smo trenutku bili sretni jer smo znali da smo u nečemu velikom, da smo u stvaranju jedne nove povijesti koju možemo graditi svojim doprinosom. S druge strane, našim roditeljima nije bilo lako, oni su bili svjesni naše situacije, ali mi ne, naše mišljenje bilo je posve drugačije. Prva dva mjeseca bila su teška, svega je nedostajalo, imali smo odore bivše vojske, okruženi JRM-om s morske strane, naleti aviona JRZ-a, ali sve to nije moglo uništiti našu volju, srce i euforiju koji su bili jači od svega. Planirali smo i dogovarali se kako uništiti tenk ili oboriti avion iako smo imali stare karabine i nešto malo streljiva. Morate znati da se radilo o jednoj generaciji čiji se putovi prepliću od rođenja, kroz vrtić, osnovnu i srednju školu, rat, ali i život nakon rata. Tako različiti ljudski karakteri, a tako ujedinjeni od samih početaka,” zaključuje tajnik Udruge Perica Bebić.

Što se tiče budućnosti, Udruga nastavlja održavati dosadašnje aktivnosti i javljati se na sve projekte, natječaje i aktivnosti koji bi promicali vrijednosti Domovinskog rata, kao i na sve aktivnosti koje bi utjecale na poboljšanje života i rada hrvatskih branitelja.

Među zadnjim projektima koji su organizirali sami u spomen na dvojicu pripadnika koji više nisu s njima sportska je manifestacija, odnosno memorijalni malonogometni turnir Zvone i Eki, a ove se godine radi o njegovu sedmom izdanju.

Drugi projekt u kojem su sudjelovali kao partner Udruge branitelja grada Ploča bio je projekt Uvijek zajedno, a odnosio se na besplatno pravno i psihološko savjetovanje za hrvatske branitelje i članove njihovih obitelji.


Robert Barbir Rambo

Aktivni član Udruge i pripadnik OSRH

Jedan član Udruge Prvi ročnik Hrvatske vojske još je uvijek djelatni pripadnik OSRH. Riječ je o stožernom naredniku Robertu Barbiru, pripadniku Pukovnije Vojne policije, koji je sudjelovao u misiji na Golanskoj visoravni, kao i u tri misije u Afganistanu. Želja mu je otići u još jednu misiju.

Stožerni narednik Barbir, poznatiji kao Rambo, još je kao vojnik i mirotvorac punio stranice Hrvatskog vojnika, a ovaj smo put s njim razgovarali kao s jedinim članom Udruge koji je i danas pripadnik HV-a.

Put u Hrvatskoj vojsci počinje kao pripadnik 1. satnije mornaričko-desantnog pješaštva HV-a, odnosno HRM-a u sklopu Ratne luke u Pločama. Kroz ratnu 1992. godinu djelovali su na Južnom bojištu – od Šipana i Stona do Bistrine.

“Aktivan sam član Udruge Prvi ročnik Hrvatske vojske i tu nastojim pridonijeti koliko god mogu. Zasluženi status prvih ročnika uspjeli smo dobiti 2014. godine. Predsjednik Josipović vidio je da tu nema nikakvih prijepora i objelodanjeno je priznanje,” ističe Barbir.

Kad smo ga pitali kako danas gleda na to vrijeme, kaže da je teško naći riječi kojima bi se to moglo dočarati a da bi se u potpunosti razumjelo. “Sve što je tad bilo vezano za vojsku i obranu Hrvatske bila je velika čast i svaki od nas gledao je kako će dati svoj doprinos. Sjećam se tog prvog dana. Mi smo možda nekoliko dana prije nego što smo počeli služiti vojni rok dobili poziv, nismo imali vremena za pripreme i dovršavanje poslova kojima smo se tad bavili. Prekidalo se sve što se radilo. Sjećam se, jedan od nas došao je u gumenim čizmama jer je radio na zemlji. Drugi, automehaničar, došao je iz radionice prljavih ruku. S posla se stizalo direktno u vojarnu,” opisuje Barbir kako je to izgledalo 1991. i dodaje da je već bio dobio poziv za JNA i u srpnju trebao biti u Makedoniji na granici, ali spletom okolnosti on, kao i njegovi kolege, uspjeli su to izbjeći.

“Za vrijeme operacija na Južnom bojištu ovdje je bila koncentracija glavnih snaga i mi smo radili u velikim skladišnim prostorima, cijele noći pretovarivali rakete, granate i sve što je trebalo, a sutradan nitko nije tražio da ide spavati, nego bismo nastavili izvršavati svoje redovite zadaće,” kaže nam Barbir i nastavlja: “Mi smo jedna životna generacija, momci koji se znaju iz vrtića, koji su prošli svašta zajedno, od osnovne, srednje škole pa kroz rat, kao i razdoblje nakon rata. Nalazimo se, družimo, sudjelujemo u humanitarnim akcijama i različitim aktivnostima. Imali smo priliku biti prvi ročnici i dali smo obol, svoj maksimum na tom području. Mi smo generacija puna različitosti, a opet toliko jedinstvena.”

 

Za 30. obljetnicu Udruga planira ugostiti predsjednika RH i vrhovnog zapovjednika OSRH Zorana Milanovića, obići grobove suboraca na mjesnom groblju Laniština te ondje, kao i kod spomenika hrvatskim braniteljima u Pločama, položiti vijenac i zapaliti svijeće za sve branitelje poginule u Domovinskom ratu. Slijedilo bi zatim okupljanje i druženje u Domu kulture Ploče.


Sastav postrojbe:

Zapovjednici vodova 1. SMDP-a bili su:

  1. vod – Željko Matković
  2. vod – Martin Nikolac
  3. vod – Željko Nikolac-Galac.

Nakon nekoliko mjeseci zapovijedanje 1. vodom preuzima Ivan Hudak, a zapovjednik postaje bio je Radovan Hošak.

Prvi vod: Darko Kačić-Miošić, Ante Marinović, Tomislav Medak, Damir Šunjić, Mario Korljan, Nedjeljko Bogunović, Matko Sinković, Joško Jovica, Mario Gradac, Dragan Martić, Mate Ostojić, Vjekoslav Jerković, Matko Radonić, Jurica Žderić, Dragan Jelčić, Frano Božić.

Drugi vod: Joško Barbir, Josip Barbir, Robert Barbir, Perica Bebić, Jurica Butigan, pok. Ernesto Lutman, Romano Marinović, Vedran Perić, Mario Stanković, Mario Šetka, Marinko Štrbić, Ozren Štrbić, Slaven Šunjić, Stašek Veža, Zlatko Žderić, Goran Grbavac.

Treći vod: pok. Zvonko Dropulić, Ante Beader, Tomislav Borić, Valter Dugandžić, Leo Franić, Zoran Franić, Toni Grgurinović, Nedjeljko Kušurin, Zoran Marinović, Damir Marković, Ivo Medak, Andrej Puljan, Mate Roso, Dalibor Tomašević, Dario Žderić, Zvonimir Batinović.


Godina ustrojavanja

Odlukom predsjednika Republike Hrvatske dr. Franje Tuđmana od 12. rujna 1991., kojom je imenovao admirala Svetu Leticu zapovjednikom HRM-a, službeno je počelo ustrojavanje Hrvatske ratne mornarice. U skladu sa zapovijedi zapovjednika HRM-a admirala Svete Letice od 21. rujna 1991. ustrojena je prva ratna luka u RH te su u privremeno zapovjedništvo Ratne luke Ploče imenovani kapetan fregate Zvonimir Franjković, zapovjednik luke; poručnik bojnog broda Zoran Šimić, časnik u zapovjedništvu; poručnik fregate Dragan Stipković, časnik u zapovjedništvu; poručnik bojnog broda Martin Kuliš, časnik u zapovjedništvu.

Dana 5. listopada 1991. u sklopu HRM-a, Ratne luke u Pločama, ustrojena je 1. satnija mornaričko-desantnog pješaštva HRM-a. Bila je to prva postrojba koju je utemeljila Hrvatska ratna mornarica, u skladu sa zapovijedi zapovjednika HRM-a admirala Svete Letice od 28. rujna 1991., a to je ujedno bila i prva njegova zapovijed kao admirala.

Tekst: Petra Kostanjšak

Fotoarhiva Udruge PRHV