U prva dva desetljeća hladnog rata sovjetski su tenkovi uglavnom imali prednost nad zapadnima kad je riječ o pogonu, ali bili su ravnopravni na polju oklopne zaštite

Sovjetski tenk T-54/55 prilično je iznenadio zapadne zemlje. Iako se s vremenom pokazalo da nije ni približno tako dobar kako se prvotno procjenjivalo, donio je mnoga nova rješenja. Neka od njih projektanti zapadnih tenkova nisu uspjeli (a možda niti željeli) usvojiti ni dandanas. Koncepcijski gledano, T-54/55 bio je jako dobro izbalansiran tenk. Tri osnovne odlike (paljbena moć, oklopna zaštita i pokretljivost) bile su, prema sovjetskim standardima, jako dobre. Povećanje paljbene moći u odnosu na T-34 i T-44 postignuto je ugradnjom topa kalibra 100 mm. Do dolaska britanskog topa L7, tenkovski top s najvećim kalibrom bio je D-10T. No taj je top bio tek nešto bolji od zapadnih tenkovskih topova kalibra 90 mm, te puno lošiji od L7. To, međutim, na zapadu dugo nisu shvatili.

Oblik za bolju zaštitu

Ono što se na prvi pogled vidi na tenku T-54/55 novi je oblik kupole koji će, kroz brojne prilagodbe, ostati dio sovjetskih/ruskih tenkova sve do T-90. Prva serija T-54-1 imala je kupolu koja je više nalikovala na kupolu tenka T-44. Inačica T-54-2 dobila je nešto bolje oblikovanu kupolu, da bi tek T-54-3 imao konačan oblik. Sovjetski stručnjaci konstruirali su polusferičnu kupolu, čime su postigli povećanje razine oklopne zaštite. Debljina čeonog dijela kupole bila je 210 mm, ali zaštita je zahvaljujući obliku i zakošenosti po 70 stupnjeva zapravo bila na razini debljine 230 mm. Umjesto zavarivanja ploča pancirnih čelika, uveden je postupak lijevanja čelika, što je uvelike pojednostavilo i pojeftinilo proizvodnju. S novom kupolom visina T-54 bila je samo 225 centimetara. Za usporedbu, visina američkog tenka M48 Patton bila je 310 cm. Visina sovjetskog modela bila bi i manja da projektanti nisu morali povisiti stražnji dio kupole kako bi osigurali barem minimalan prostor za rad punitelja. Na taj je način od podnice do krova kupole osigurano 160 cm visine pa su za punitelje birani što niži vojnici. Taj će problem biti definitivno riješen uvođenjem automatskog punjača topa na T-64 i kasnijim sovjetskim tenkovima. Visina će se moći dodatno smanjiti, a oblik kupole bit će kompaktniji. Okupacija Njemačke 1945. godine omogućila je Saveznicima da dođu do svih naprednih tehnologija i tehničkih rješenja koje su njemački stručnjaci razvili tijekom Drugog svjetskog rata. Sovjeti su, uz ostalo, došli i do formula i tehničkih procesa za izradu boljih čelika. Novi procesi izrade naprednih pancirnih čelika bili su taman uvedeni s dolaskom T-54. Zbog toga, u trenutku ulaska tih tenkova u operativnu uporabu, kvaliteta pancirnog čelika od kojih su izrađivani nije bila ništa lošija od zapadnih. Sovjeti s vremenom počinju posustajati u razvoju novih tehnologija za još bolje čelike. S pojavom višeslojnih (sendvič) oklopa, utrku su definitivno izgubili. No krajem 1950-ih i do sredine 1960-ih kvaliteta sovjetskih pancirnih čelika, pa tako i kvaliteta tenkovskog oklopa, bit će tek malo slabija od zapadnih. Za razliku od kupole, tijelo T-54/55 izrađivano je zavarivanjem ploča pancirnog čelika i u osnovi se nije bitnije razlikovalo od tijela tenka T-44.

Kupola u jednom komadu

Američki tenk M48 Patton, projektiran kad i T-54, dobio je i tijelo i kupolu izrađene lijevanjem pancirnog čelika. Zanimljivo je da su Amerikanci uspjeli razviti tehnologiju da tijelo duljine 6760 mm odliju u jednom komadu. Osim što su time izbjegli potrebu za zavarivanjem više sekcija, tijelo je bilo puno kruće. Američki izvori navode da je time znatno povećana otpornost na djelovanje mina. Kupola je također lijevana u jednom komadu.

Čeona ploča tijela bila je relativno tanka, samo 110 mm. Međutim, postavljena je pod kutom od 60 stupnjeva, čime je dobiven ekvivalent oklopa od 200 mm. Tako velik kut povećavao je vjerojatnost odbijanja (rikošeta) projektila granate čime je razina zaštite dodatno povećana. Takav pristup povećanju razine zaštite kasnije će preuzeti i znatno poboljšati Izraelci na seriji tenkova Merkava.  I Nijemci će primijeniti sličan pristup na izvedenice Leoparda 2, od A5 nadalje, i to dodatkom zakošenog oklopa na čeoni dio kupole.

Dio stručnih izvora navodi da je debljina čeonog dijela tijela Pattona bila 120 mm, a neki navode čak i 180 mm. Debljina oklopa s vremenom je povećavana kako bi tenk zadržao dostatnu razinu oklopne zaštite s obzirom na nove prijetnje. Amerikanci su time udovoljavali i zahtjevima stranih kupaca. Debljina oklopa čeonog dijela kupole znatno je varirala. Debljina barbete topa bila je 114 mm, a najveća debljina čeonog dijela kupole 178 mm. Barbeta je postavljena pod kutom od 30 stupnjeva, a zakrivljenost kupole išla je od 20 stupnjeva pri dnu do 50 stupnjeva pri vrhu. Da bi se očuvala borbena razina M48, s vremenom je razvijen dodatni laminatni oklop koji je bio preteča suvremenih višeslojnih oklopa. Sastoji se od dva ili više slojeva metala pri čemu svaki od metala ima određeno svojstvo.

Primjerice, metal s vanjske strane ima povećanu čvrstoću koja daje veću otpornost na udar, dok unutarnji metal ima povećanu žilavost. Tako čelik s povećanim udjelom mangana ima povećanu tvrdoću, ali vrlo slabu žilavost. S druge strane, čelik s povećanim udjelom nikla ima dobru žilavost, ali slabu čvrstoću. Spajanjem ploča od tih dvaju čelika dobiva se dodatni oklop čijim se postavljanjem znatno povećava razina oklopne zaštite od probojnih i kinetičkih (HESH) granata. Danas se laminatni oklopi gotovo isključivo rabe za modernizaciju starih borbenih vozila, ali i za izradu tijela lakih oklopljenih vozila za neborbene zadaće.

Smještaj uzdužno

Vraćamo se sovjetskim tenkovima: kako je već slavni T-34 dobio dizelski pogon, ne iznenađuje da ga je dobio i T-54. No iznenađuje smještaj motora. Ako ne računamo nekoliko neuspješnih tenkova razvijenih tijekom Prvog svjetskog rata, svi tenkovi prije T-54 imali su motor smješten uzdužno. Razlog je bio jednostavan – veličina motora. Sovjetski su projektanti još prije Drugog svjetskog rata pridavali veliku pozornost problematici pogona. Osim što je T-34 bio prvi masovno proizveden tenk s dizelskim motorom, imao je i druge napredne odlike. Motor je, doduše, bio smješten uzdužno straga, no mjenjač je bio smješten iza njega, tako da je pogonski kotač bio na stražnjem dijelu tijela. Danas je to uobičajeno rješenje, no 1930-ih većina je tenkova imala motor uzdužno straga i mjenjačku kutiju u prednjem dijelu tijela. Snaga se s motora na mjenjač prenosila preko velike kardanske osovine.

Međutim, smještaj motora i mjenjača u stražnji dio vozila uvjetovao je pomicanje kupole prema naprijed. Time je povećana duljina tijela, ali i težište pomaknuto prema naprijed. Zbog toga je tijekom vožnje po neravnom terenu dolazilo do neravnomjernog opterećenja podvozja. Sovjetski stručnjaci uspjeli su na T-54 riješiti sve te probleme smještajem motora poprečno. Time je, uz jednaku duljinu tijela tenka, veličina borbenog odjeljka povećana za 35 posto. I još važnije, kupola se mogla smjestiti na sredinu. Tako je, usprkos ugradnji topa od 100 mm, krajnji rezultat bio kompaktan tenk mase samo 36 tona.

To je značilo i mogućnost ugradnje relativno slabog dizelskog motora V-2-54 (u zapadnoj stručnoj literaturi taj se motor u pravilu označava kao V-54) snage 520 KS, a da se dobije zadovoljavajuća pokretljivost. Zapremnina motora iznosila je 38 880 cm³, a njegova je najbolja odlika bila kompaktnost: duljina 1510 mm, širina 825 mm, visina 897 mm. Masa motora bez ulja, sredstva za hlađenje i goriva bila je 874 kilograma. Kasnije će se ugrađivati motor V-2-55 (ili V-55) povećane snage od 580 KS. Poprečno smješten dizelski motor bio je dobitna kombinacija pa je logično da je to primijenjeno na sve sovjetske tenkove, sve do T-90. I najnoviji ruski tenk T-14 Armata ima u stražnjem dijelu poprečno smješten dizelski motor A-85-3A snage 1500 KS.

Sklonost samozapaljenju

Unatoč znatno široj tehnološkoj bazi, zapadni projektanti 1950-ih nisu raspolagali dostatno snažnim i pouzdanim dizelskim motorom. Zbog toga su svi američki i zapadnoeuropski tenkovi prve generacije pokretani benzinskim motorom. Tako je M48 bio opremljen benzinskim, zrakom hlađenim Continentalom AV-1790-5B snage 810 KS. Za tenk mase 45 tona motor od 810 KS teoretski je bio prejak. Međutim, benzinski motori imaju specifičan način rada. Najveći okretni moment ostvaruju pri relativno velikoj brzini okretaja, a najveću snagu pri najvećoj mogućoj sigurnoj brzini okretaja. Iskoristivost benzinskih motora u odnosu na dizelske bila je zato znatno slabija. Zbog toga se danas sva teška vozila, počevši od autobusa i kamiona, pokreću isključivo dizelskim motorima. Možda je AV-1790-5B od 810 KS bio na papiru prejak, ali u praksi vozač zapravo nije imao višak snage. Negativna je strana benzinskih motora bila i znatno veća potrošnja, posebno pri velikom opterećenju. Za usporedbu: autonomija kretanja M48 bila je skromnih 110 kilometara, i to pod uvjetom da je vozač pažljiv s gasom. Autonomija kretanja T-54 bila je 500 kilometara. Manja autonomija ima znatan negativni utjecaj ako se tenk nađe u bitki. Zapovjednik tenka mora pridavati znatno veću pažnju potrošnji goriva jer češće dopune zahtijevaju zaustavljanje, po mogućnosti na sigurnoj lokaciji. Svaka nadopuna goriva znači da postajete nepokretan cilj osjetljiv na napad iz zraka ili artiljerijom. Znatno je veće i naprezanje logističkog sustava jer mora češće rabiti velik broj cisterni. Ono najgore činjenica je da je benzin puno zapaljiviji od dizela pa su tenkovi s benzinskim motorima skloniji samozapaljenju.

Topla podneblja

Svih tih problema bili su itekako svjesni i zapadni proizvođači tenkova i vojske koje su ih koristile. No prošlo je cijelo desetljeće dok se ondje nisu pojavili dostatno snažni i kompaktni dizelski motori pogodni za ugradnju u tenkove. Prva inačica M48 s dizelskim motorom bila je A3, koja je nastala preinakom gotovih tenkova M48A1. Prvi primjerci isporučeni su tek u veljači 1963. Zbog toga je službeni prvi američki tenk s dizelskim motorom M60, koji se smatra drugom generacijom. Spomenute je godine u operativnu uporabu uveden i laki tenk M551 Sheridan, također opremljen dizelskim motorom. Tek radi usporedbe, vrijedi navesti da je M48A3 dobio dizelski motor Continental AVDS-1790-2A konfiguracije V12 i zapremnine 29 361 cm³. Masa mu je bila 2100 kilograma. Zahvaljujući turbopunjaču na ispušne plinove, koji je osiguravao prednabijanje zraka, davao je 750 KS. Bio je dug 1176 mm, a za razliku od V-54, hlađen je zrakom, što se nije pokazalo najboljim rješenjem za topla podneblja kao što je vijetnamsko. S navedenim Continentalovim motorom, M48A3 imao je autonomiju kretanja od 480 kilometara, što znači da je postala usporediva s autonomijom tenkova T-54 i T-55.

TEKST  Mario Galić