Najpoznatiji paneuropski vojnoindustrijski konzorcij nedavno je obilježio 30. godišnjicu prvog leta svojeg proizvoda – višenamjenskog borbenog aviona. Gotovo istodobno premašen je i broj od 600 proizvedenih primjeraka, koji su u uporabi u devet ratnih zrakoplovstava. No, dojam je da je program tek nedavno počeo ispunjavati puni potencijal i očekivanja: u tome će mu pomoći aktualne i buduće narudžbe te projekti modernizacije

Testni pilot Peter Weger 27. ožujka 1994. prvi je put poletio u prototipnom avionu Eurofighter (Development Aircraft 1 – DA1), i to iz vojne zrakoplovne baze Manching u Njemačkoj. Let je trajao tek 40 minuta, ali započeo je priču o jednom od najznačajnijih borbenih aviona današnjice. Program je imao brojne probleme, od višegodišnjih kašnjenja do negodovanja zbog rastućih troškova. No, danas je izgledno da je program paneuropskog konzorcija Eurofighter na dobrom putu. Nakon više stotina isporučenih primjeraka prvotnim pokretačima projekta (Italija, Njemačka, Španjolska, Ujedinjena Kraljevina), uslijedile su iznimno potrebne narudžbe iz Saudijske Arabije i Omana. Nedugo nakon njih stižu i nove narudžbe iz Katra i Kuvajta, koje su donijele isporuku naprednijih inačica. One su olakšale i daljnji razvoj programa, sustava modernizacije, kao i uvođenje novijih standarda aviona. Trenutačno je za te dvije zemlje ostalo samo desetak primjeraka za isporuku. Kako se proizvodnja bližila kraju, s narudžbama su se opet uključile zemlje s udjelom u konzorciju kako bi nabavile modernije proizvodne inačice te osigurale nastavak proizvodnje i popunjavanje vlastitih proizvodnih kapaciteta. Nove narudžbe iz zemalja pokretača razvoja obično navode da će nove letjelice poslužiti za zamjenu najstarijih primjeraka Eurofightera iz prvog standarda – proizvodne tranše (Tranche 1). Riječ tranša u slučaju Eurofightera ne treba shvatiti doslovno jer su avioni isporučivani u više navrata u više zemalja te u različitim inačicama, čiji se broj dodatno povećava zbog različitih programa modernizacije. Jedno vrijeme čula se glasina da ti prvi avioni ne mogu biti modernizirani zbog velikih razlika u instaliranim sustavima te razlika u konstrukciji samog zmaja. Točno je da je zamjena starijih tipova aviona (poput Tornada) te starijih Typhoona iz prve tranše jedan od glavnih razloga pokretanja novog proizvodnog ciklusa, no on nije presudan. Osim pogoršanja opće sigurnosne situacije u svijetu, jedan je od ključnih razloga novog zamaha njegov znatan utjecaj na industrije zemalja članica. U sustav proizvodnje tog aviona, koji predvode velike tvrtke Airbus, BAE Systems i Leonardo, uključeno je više od 400 proizvođača, dobavljača i podugovaratelja. Prema procjenama revizorske kuće PwC, novi poslovi za vlade Španjolske i Njemačke unutar projekata Halcón I, Quadriga i Halcón II (ukupno 83 primjerka) osigurat će u idućem desetljeću potporu za 62 700 radnih mjesta, BDP-u tih zemalja pridonijeti sa 58 milijardi eura, te donijeti 14 milijardi eura kroz plaćene poreze. Uz te osnovne scenarije, predviđeni su i ambiciozniji, koji uključuju priliku za prodaju daljnjih 200 primjeraka. Prema njima, dolazi prilika za plasman daljnjih 70 primjeraka za prvotne naručitelje i 130 primjeraka za izvoz. Ispunjavanjem takvih planova bio bi do 2033. godine osiguran doprinos BDP-u veći od 90 milijardi eura, porezna davanja od 22 milijarde eura i potpora za 98 300 radnih mjesta. Iako je još rano tvrditi, takvi bi optimistični planovi mogli biti ostvareni. Vjerojatna je talijanska narudžba 24 primjerka i nova velika narudžba Saudijske Arabije, pa i narudžba Turske, a one bi zajedno mogle osigurati više od sto novih narudžbi odnosno pola od tih procijenjenih 200 primjeraka.

Britanci širom svijeta

Avioni Eurofighter Typhoon najaktivniji su u postrojbama britanskog Kraljevskog ratnog zrakoplovstva (Royal Air Force – RAF). Dosad su sudjelovali u brojnim operacijama, misijama i obukama širom svijeta, počevši od intervencije u Libiji 2011., kad su još bili u sjeni aviona Tornado GR4. S dugoročnim baziranjem u zb Akrotiri na Cipru, pružaju potporu operaciji Shader u borbi protiv snaga ISIL-a. Iz te su baze izvršene i prve operacije protiv ciljeva u Jemenu i tamošnjih formacija Hutija. Bitne su i NATO-ove misije ojačane prisutnosti i nadzora zračnog prostora (Air Policing), tijekom periodičnih baziranja u Rumunjskoj i Estoniji. Najnovija su zona njihove aktivnosti misije iznad skandinavskih zemalja i nove članice NATO-a – Finske. Tamošnji zračni prostor, mala naseljenost i kvalitetna infrastruktura nude velike mogućnosti obuke u raspršenom baziranju i raspoređivanju aviona, a time i primjenu nove NATO-ove doktrine ACE (Agile Combat Employment). Typhooni su prisutni i na južnom Atlantiku, na dalekim Falklandskim otocima, gdje su u zrakoplovnoj bazi Mount Pleasant prvi put bazirani 2009. godine. Tamošnju zrakoplovnu grupu Flight 1435 čine četiri Typhoona FGR.4, koji tradicionalno nose nazive (Faith, Hope i Charity) aviona Gloster Gladiator koji su u Drugom svjetskom ratu sudjelovali u obrani Malte. Zbog širokih operativnih potreba, RAF se pokazao jednim od predvodnika povećanja sposobnosti borbenog aviona Typhoon. Spomenuti programi poboljšanja (P2E i P3E) izvedeni su unutar samostalnog nacionalnog projekta Centurion, i na primjercima koji su pripadali drugoj i trećoj proizvodnoj tranši. Projekt je dovršen početkom 2019., nakon čega je Typhoon uz softverske preinake gotovo istodobno postao sposoban za korištenje i više novih oružnih sustava. Uz mogućnosti nošenja projektila zrak-zrak Meteor i krstarećih projektila Storm Shadow, dodana je mogućnost uporabe dvojno navođenih projektila Brimstone 2. Tako su osigurani uvjeti za dostojnu zamjenu aviona Tornado GR4, koji su ubrzo trebali biti umirovljeni. Dotad su, iako su bili veterani u više vojnih intervencija, glavni sustavi na koje su se britanski Typhooni oslanjali bile vođene bombe Paveway i ciljnički podvjesnici Litening III. Početkom 2022. uveden je i napredniji ciljnički podvjesnik Litening V. Omogućuje otkrivanje ciljeva na znatno većim udaljenostima, ima sposobnost praćenja ciljeva u pokretu te lakši zahvat ciljeva za projektile Brimstone.

Njemačka specijalizirana inačica

Njemačka je prva zemlja među početnim partnerima koja je naručila nove avione. U studenom 2020. sklopljen je posao vrijedan oko 5,4 milijarde eura kojim je osigurano daljnje popunjavanje proizvodnih kapaciteta. Projekt je nazvan Quadriga (u slobodnom prijevodu: antička borbena kočija), a obuhvaća nabavu 38 novoproizvedenih Eurofightera koji će pripadati četvrtoj proizvodnoj tranši. Osnovna je namjera da novi primjerci zamijene jednak broj aviona iz prve tranše. Od ukupnog broja primjeraka 30 će biti jednosjedi, a osam dvosjedi. Prvi važniji segmenti i komponente proizvedeni su krajem 2022., a isporuka završenih primjeraka očekuje se od 2025. do 2030. godine. Poseban program nabave vezan uz njemačku flotu Eurofightera namijenjen je razvoju specijalizirane inačice Eurofightera EK (Elektronische Kampf) za elektroničko ratovanje i borbu protiv sustava protuzračne obrane (PZO). Projekt je u studenom prošle godine dobio zeleno svjetlo Zastupničkog doma njemačkog Bundestaga. Tad su izdvojena sredstva za nabavu 15 takvih primjeraka. No, ne radi se o narudžbi novih aviona, nego će se za tu potrebu iskoristiti zmajevi postojećih aviona iz treće ili četvrte proizvodne tranše. Očekuje se da će postati operativni do 2030. godine i da će Luftwaffeu osigurati mogućnosti suzbijanja sustava PZO-a. Osnovni sustavi koji će mu omogućavati izvođenje takvih misija bit će Saabov sustav elektroničkog ratovanja Arexis, vođeni proturadarski projektili AGM-88 HARM i noviji projektili jednake namjene AGM-88E AARGM. Arexis će u prvom redu služiti za detekciju i lociranje radarskih sustava, dok će vođeni projektili služiti za njihovu neutralizaciju ili potpunu eliminaciju. U tijeku je i uvođenje te integracija novih oružja namijenjenih daljnjem poboljšanju sposobnosti njemačkih aviona Eurofighter. Kao i u ostalim zemljama, nedavno je kroz program, tj. fazu poboljšanja P2Eb (Phase 2 Enhancement) uz novi softver usvojen i projektil zrak-zrak Meteor. Tijekom zrakoplovne izložbe ILA 2024, održane početkom lipnja u Berlinu, njemački kancelar Olaf Scholz najavio je novu nabavu borbenih aviona Eurofighter. Na tragu želje za dodatnim jačanjem obrambenog sustava zemlje te davanjem potpore domaćoj vojnoj industriji, posao vrijedan oko dvije milijarde dolara obuhvatit će nabavu dodatnih 20 novih primjeraka.

Dolazi novi standard?

Po uzoru na njemački program Quadriga, španjolska vlada pokrenula je vlastiti projekt nazvan Halcón (Sokol). Cilj je projekta također zamjena starijih zrakoplovnih platformi uz nastavak proizvodnje aviona Eurofighter Typhoon te potpora domaćoj obrambenoj industriji. Posao vrijedan oko dvije milijarde eura dogovoren je u lipnju 2022. za vrijeme zrakoplovne izložbe ILA 2022. Španjolska će na temelju njega nabaviti novih 20 primjeraka iz četvrte tranše – 16 jednosjeda i četiri dvosjeda. Novi avioni Eurofighter, koji inače u španjolskom zrakoplovstvu imaju oznaku C.16, trebali bi pristizati od 2026. godine. Nakon što budu isporučeni, zamijenit će starije borbene avione EF-18 Hornet (C.15), kojima je trenutačno opremljena eskadrila Ala 46. Eskadrila je bazirana u zrakoplovnoj bazi Gando na kanarskom otoku Gran Canariji. Iako još nije uslijedila službena narudžba, prošlog je rujna objavljeno pokretanje projekta Halcón II, nastavka nove nabave aviona Eurofighter. I ti će lovci zamijeniti avione EF-18 Hornet, koji bi do 2030. trebali biti povučeni iz uporabe. U skladu s trenutačnim planovima, u okviru Halcóna II trebalo bi biti naručeno 25 aviona zajedno s motorima i sustavima logističke potpore. Za razliku od primjeraka iz projekta Halcón I, koji će pripadati proizvodnom standardu četvrte tranše, novi avioni bit će opremljeni još naprednijim sustavima, koji su planirani za buduće standarde. Prema riječima dužnosnika Airbusa, uvjetno se može govoriti o standardu tranše 4+, koji će sadržavati neka poboljšanja iz budućeg dugoročnog plana poboljšanja (Long Term Evolution – LTE). S obzirom na brzinu usvajanja tih poboljšanja, avioni bi vjerojatno mogli biti podignuti i na budući standard, odnosno petu tranšu.

Što se tiče talijanskog zrakoplovstva, zanimljivo je da ono isprva nije imalo velika očekivanja od Eurofightera u ulozi napada na zemaljske ciljeve. Prve, i to ograničene preinake misijskog softvera izvedene su 2015., a pravi pomak tek u nekoliko zadnjih godina. Širenje zadaća došlo je usporedno s uvođenjem aviona F-35 Lightning II i njegovim preuzimanjem misija visoke pripravnosti te drugih misija obrane zračnog prostora. Talijanski Eurofighteri osposobljeni su za uporabu vođenih bombi kalibra 500 kg: GBU-16 Paveway II i GBU-48 Enhanced Paveway II. Arsenal će biti proširen trećom fazom poboljšanja (P3EC), koja će obuhvatiti laserski vođene, GPS vođene ili bombe s kombiniranim vođenjem GBU-12/31/38 /54. Usvajanje takvih sposobnosti dovelo je i do globalnog raspoređivanja talijanskih lovaca unutar međunarodnih i savezničkih operacija. Četiri su njihova Typhoona sudjelovala 2020. u misiji Prima Parthica, koja je bila talijanski doprinos operaciji Inherent Resolve protiv ISIL-a. Djelovali su iz zrakoplovne baze Ahmad al-Jaber u Kuvajtu, i to uglavnom u misijama izviđanja iznad Iraka i Sirije. U takvim su zadaćama kao glavni alat korišteni izvidnički podvjesnici Reccelite II izraelske tvrtke Rafael. U talijanskoj službi avioni Eurofighter imaju oznaku F-2000A (jednosjed) i TF-2000A (dvosjed). Avioni su u talijanskom zrakoplovstvu operativni u četiri pukovnije sa šest eskadrila, od kojih je pet operativno, a jedna je zadužena i za preobuku novih pilota. Najvažnija vježba koja okuplja sve postrojbe s tim avionima je Typhoon Flag, zadnji put provedena u kolovozu i rujnu 2023. godine. Prilikom takvih vježbi provodi se napredna obuka novih pilota, izvode se složeni scenariji primjene aviona te se razvijaju nove taktike uz primjenu novih usvojenih oružja. U zadnje vrijeme radi se o nedavno uvedenim projektilima zrak-zrak velikog dometa Meteor. Nedavno je talijanska vlada iskazala interes za novu narudžbu, čime bi naš jadranski susjed slijedio projekte partnerskih nacija u programu Eurofighter. U javno dostupnim dokumentima spominje se nabava 24 primjerka aviona iz četvrte tranše. Novi primjerci doći će kao zamjena za više desetaka aviona Tornado IDS/ECR koji bi uskoro trebali biti povučeni iz operativne uporabe, a možda i za sličan broj aviona Eurofighter iz prve proizvodne tranše.

Blokada, pa dizanje blokade

Saudijska Arabija još je 2007. ugovorila nabavu 72 Eurofightera u poslu vrijednom tadašnjih 8,9 milijardi dolara. Isporuka je započela 2009., a do 2011. isporučena su 24 primjerka. Svi ostali isporučeni su do sredine 2017. Operativno su dosta djelovali, prije svega u kampanji bombardiranja u Jemenu i u manjim akcijama gađanja ISIL-ovih formacija unutar Sirije. Još od zaključenja isporuke zadnjih aviona, u konzorciju Eurofighter očekuju nove saudijske narudžbe. One se dosad nisu dogodile, a jedan je od glavnih razloga njemačka zabrana isporuke oružja toj zemlji. Kako je udio njemačkih komponenti znatan, prodaja je bila spriječena iako se primjerci za Saudijsku Arabiju sklapaju u halama u Ujedinjenoj Kraljevini. Kao odgovor na takvu blokadu, iz naftom bogate arapske zemlje moglo se čuti da bi umjesto Typhoona mogla nabaviti francuski Rafale. Da bi sve izgledalo vjerojatnije, prošlog listopada objavljene su informacije francuskog ministra oružanih snaga Sébastiena Lecornuja o kontaktima i pregovorima između tvrtke Dassault Aviation i dužnosnika Saudijske Arabije. No, na temelju šturih informacija i nagađanja nije se sa sigurnošću moglo ocijeniti je li saudijski interes za nabavu Rafalea stvaran ili je to potez za dobivanje boljih pregovaračkih pozicija u nabavi novih Eurofightera. U pozadini saudijskih pregovora o ta dva tipa borbenih aviona postoji i želja za nabavom američkih aviona pete generacije F-35 Lightning II. No šanse za ostvarivanje tih planova ocjenjuju se kao jako male ili moguće tek u daljnjoj budućnosti. U međuvremenu su se pojavili i znakovi mogućeg uklanjanja njemačkih prepreka za nove saudijske Eurofightere. Najava je stigla od njemačke ministrice vanjskih poslova Annalene Baerbock, koja je rekla da je zaokret motiviran novom i konstruktivnom pozicijom Saudijske Arabije u vanjskoj politici. Ipak, dojam je da se ni saudijskoj strani ne žuri okončati pregovore i zaključiti novu nabavu aviona. To se objašnjava njezinim inzistiranjem na nabavi najnaprednijih inačica Typhoona, koje bi bile identične onima za Kraljevsko ratno zrakoplovstvo. Takvi bi primjerci uz jednaka oružja bili opremljeni naprednim radarom ECRS Mk2 te prikaznicima velike dijagonale i rezolucije. Broj aviona u novoj narudžbi također ostaje u sferi nagađanja: od 48, koliko je navedeno u Memorandumu potpisanom 2018. s Ujedinjenom Kraljevinom, do 96 ili čak više od sto. U prvom je slučaju namjera zamijeniti lovačke avione F-15C/D, dok bi u slučaju veće nabave bila omogućena i zamjena preostalih primjeraka jurišnih aviona Tornado IDS saudijskog zrakoplovstva.

Katar i Kuvajt

Kuvajt se odlučio za svoje avione Typhoon u travnju 2016., ali pandemija je prouzročila stanovita odugovlačenja. Značajka tog posla jest da ga vodi talijanski predstavnik unutar konzorcija Eurofighter, odnosno tvrtka Leonardo i njezin odjel za zrakoplovstvo. Ugovoreni posao obuhvaćao je nabavu 22 primjerka jednosjedne i šest primjeraka dvosjedne inačice tog aviona. Lukrativan posao čija je ukupna vrijednost bila gotovo devet milijardi dolara donio je dodatno popunjavanje proizvodnih kapaciteta, itekako dobrodošlo nakon okončanih narudžbi europskih zemalja koje su utemeljile projekt. Kuvajt je zauzvrat dobio puno modernije inačice aviona, na kojima je usvojen niz oružnih i drugih sustava uvedenih kroz višak godina kod drugih korisnika. U prvom redu radi se o AESA radaru Captor-E, kao i o vođenim projektilima Meteor, AMRAAM, Storm Shadow i Brimstone. Posebnost je kuvajtske flote odabir američkog ciljničkog podvjesnika ATP Sniper, čime je tamošnje zrakoplovstvo postalo prvi korisnik tog sustava na avionima Eurofighter. Osim samih aviona, posao s tvrtkom Leonardo uključivao je trenažne sustave, podizanje kapaciteta za njihovo održavanje unutar zrakoplovne baze Al-Salem te sustav potpore kroz sljedeće tri godine.

Uz Kuvajt, drugi korisnik Typhoona koji dolazi s Arapskog poluotoka je Katar. Dosad je njegovo ratno zrakoplovstvo zaprimilo oko pola od 24 Eurofightera iz tranše 3A naručena krajem 2017. godine. Njih isporučuje britanska tvrtka BAE Systems, jedna od nositeljica konzorcija Eurofighter. U ožujku je imala zapažen nastup na katarskoj izložbi vojne opreme DIMDEX (Doha International Maritime Defence Exhibition & Conference), gdje je predstavila nove sustave i tehnologije koje će biti primijenjene u povećanju sposobnosti i mogućnosti Typhoona. Najvažnija je svakako napredna kabina nove generacije, ali i nova te možda i najmodernija pilotska ciljnička kaciga na svijetu: Striker II. Predstavljene su i učionice budućnosti, namijenjene obuci novih generacija zrakoplovnih tehničara, koje se oslanjaju na tehnologiju uvećane i virtualne stvarnosti. Predstavljena je i interaktivna instalacija koja dočarava iskustvo pilota Typhoona.

Put do AESA radara

Dok su ostali višenamjenski zapadni borbeni avioni uvelike prelazili na radare tipa AESA ili su bili u procesu njihova preuzimanja, to nije bio slučaj s avionima Eurofighter Typhoon. Ironično je da je jedan od glavnih razloga bilo to što se radi o jako sposobnom radaru, ali uz ostale prioritete, za njim jednostavno nije bilo potrebe. Radar CAPTOR-M (M-Scan) s mehanički pokretanom antenom i danas je ugrađen na više od 90 posto aviona Eurofighter. Razvoj AESA inačice započeo je početkom 1990-ih preko programa AMSAR, u koji je bila uključena Ujedinjena Kraljevina, Francuska i Njemačka. Zadnje inačice prijašnjeg radara bile su pripremljene za integraciju nove tehnologije, a 2002. godine Njemačka i Ujedinjena Kraljevina počele su rad na razvoju nove AESA inačice. Leteći demonstrator CAESAR (CAPTOR AESA Radar) poletio je prvi put 2007. godine. Međutim, u samom procesu traženja mogućih smjerova razvoja i zahtjeva za tražene sposobnosti, između glavnih partnera došlo je do mimoilaženja koja su izazvala odugovlačenje programa. Kao pravi početak može se uzeti 2014. godina i potpisivanje posla vrijednog milijardu eura između konzorcija Eurofighter GmbH i agencije NETMA (NATO-ova agencija za upravljanje programima Tornado i Eurofighter). Uzevši u obzir razlike u zahtjevima, planirano je nekoliko inačica novog radara nazvanog CAPTOR-E ili oznake ECRS (European Common Radar System). Jednostavnija inačica uključivala je novu AESA antenu s postojećim komponentama radarskog sustava. I takav jednostavniji sustav doveo bi do velikih skokova u sposobnostima. AESA antena postavljena je na kućište s dvije zakretne ploče (swashplate repositioner), što je omogućilo mehaničko i elektroničko usmjeravanje radarskog djelovanja. Grube procjene navodile su da je tako postignuto pokrivanje 50 posto veće zone u odnosu na klasične statične AESA radare. Novi radar omogućuje zahvat cilja čak i izvan prednje polusfere te usvajanje novih taktika zračne borbe izvan vizualnog dometa. Osim povećanja dometa i zone pretraživanja u zračnom prostoru, proširene su i sposobnosti u zemaljskim načinima (modovima) rada kao što je mapiranje terena u visokoj rezoluciji. Prva serija tog radara u standardu Radar Plus One namijenjena je za izvozne primjerke Eurofightera za Katar i Kuvajt i prvi je put isporučena krajem 2018. godine. Taj radar, koji je dobio oznaku ECRS Mk0, postao je osnova za napredniju inačicu ECRS Mk1 za potrebe njemačkog i španjolskog zrakoplovstva. Poboljšanja uključuju nove module odašiljača / prijamnika i novi digitalni višekanalni prijamnik.

I nakon 2060. godine?

Novi radar trebao bi biti instaliran u određen broj operativnih primjeraka aviona Eurofighter koji pripadaju trećoj i četvrtoj proizvodnoj tranši, a otpočetka se podrazumijeva u novim avionima naručenim unutar programa Quadriga i Halcón. Iako će i ti radari biti u samom vrhu, a vjerojatno većih mogućnosti u odnosu na one koje ima većina današnjih borbenih aviona, pravi bi skok bio planirani program novog radara za RAF. Od samih početaka razvoja AESA inačice, predstavnici Ujedinjene Kraljevine postavili su zahtjeve za znatno napredniji i sposobniji sustav. Radar ECRS Mk2, koji je u razvoju, imat će široku lepezu sposobnosti elektroničkog ratovanja i ometanja. Opremljen je nizom tehnologija i komponenti, uz malo dodirnih točaka sa spomenutim inačicama. Koristi novi procesor, nove prijamnike, uključujući onaj za elektroničko ratovanje. Serijska proizvodnja i njegova ugradnja u avione Typhoon očekuje se 2028. godine, dok bi početna operativna sposobnost trebala biti postignuta do 2032. godine.

Pred Eurofighter Typhoonom desetljeća su operativne uporabe, koja bi se mogla produljiti i nakon 2060. godine. To će osigurati i dogovoreni paket modernizacija P4E SD (Phase 4 Enhancement – System Definition) iz lipnja ove godine. Njim je planiran razvoj automatiziranog upravljanja novih AESA radara (ECRS Mk1 i Mk2), koji će dobiti i više novih sposobnosti. Bit će poboljšano pilotsko sučelje, kao i komunikacijska interoperabilnost (Radio Frequency Interoperability – RFIO), i imat će nove mogućnosti obrambenog sustava Praetorian DASS (Defensive Aids Sub-System). Narudžbom dodatnih više od sto primjeraka velikim dijelom ili u cijelosti bila bi ispunjena predviđanja vezana uz njegov rast. Time bi bila popunjena moguća praznina u proizvodnji i proizvodnim kapacitetima koja bi se dogodila između 2030. i 2040., tj. za kad je planirano pokretanje proizvodnje sustava FCAS (Future Combat Air System).

Globalna prisutnost

Među sve brojnijim i različitim operacijama raspoređivanja aviona Eurofighter Typhoon širom svijeta, važne su NATO-ove misije nadzora zračnog prostora (Air Policing) iznad Baltika. Zadnjih su godina avioni njemačkog zrakoplovstva u nekoliko navrata bili smješteni u zrakoplovnoj bazi Ämari u Estoniji. U toj se ulozi s vremena na vrijeme izmjenjuju s grupama aviona Eurofighter iz partnerskih zrakoplovstava Ujedinjene Kraljevine, Španjolske i Italije.

Luftwaffe s Eurofighterima provodi i druge zanimljive aktivnosti, poput prošlogodišnje vježbe Rapid Viking, na kojoj je testirao brzo raspoređivanje aviona i osoblja u potpori i zaštiti neke od članica NATO-a. Na toj je vježbi šest Eurofightera Taktičkog puka 73 (TLG73), zajedno s malim brojem osoblja i potpornog tereta, raspoređeno u zrakoplovnu bazu Keflavík na Islandu. Cilj je takvih vježbi raspoređivanje u što kraćem vremenu, bez prethodnih priprema i uz što manje logističke potpore. Avioni su u desetak dana proveli brojne vježbe misija brze reakcije (QRA), tijekom kojih su posade dodatno uvježbavale postupke pri presretanju, identifikaciji i zračnoj borbi. Najnoviji je primjer takvih velikih, često i međunarodnih vježbi odnosno operacija, Pacific Skies 24. Riječ je o jednom od najvećih prekomorskih zračnih raspoređivanja španjolskog, njemačkog i francuskog zrakoplovstva. Provodi se od 27. lipnja do 15. kolovoza, a uključuje sudjelovanje na vojnim vježbama Arctic Defender na Aljasci, Nippon Skies u Japanu, Pitch Black u Australiji i Tarang Shakti-2024 u Indiji. Među nekoliko je desetaka zrakoplova i osam njemačkih te četiri španjolska Eurofightera. Prilikom raspoređivanja dvaju zrakoplovstava provodi se zajedničko održavanje Eurofightera uz potporu pratećih aviona A400. Time će se dodatno uvježbavati interoperabilnost, koja je počela tijekom misija Air Policinga u zračnom prostoru iznad Baltika. Na vježbi Pitch Black samostalno sudjeluje i talijansko zrakoplovstvo sa svoja četiri Eurofightera. Nažalost, jedan se 24. srpnja tijekom vježbe srušio blizu Darwina. Pilot se, srećom, uspješno katapultirao i prošao bez težih ozljeda. Eurofighteri dviju zemalja djelovali su 2022. i 2023. iz baze u Estoniji kao jedinstvena eskadrila, čime je postignuta veća učinkovitost uz smanjivanje potreba za logističkom potporom.

Svi žele Brimstone

Glavna je značajka projektila Brimstone mala, ali učinkovita eksplozivna bojna glava, pogodna u scenarijima gdje se mogućnost kolateralnih žrtava želi svesti na minimum. U operativnoj se uporabi pokazao kao iznimno uspješno i precizno oružje. Prvi je put uporabljen još 2008. u operacijama u Iraku, a zapaženo je djelovao i 2011. u operaciji Ellamy tijekom intervencije u Libiji. Do početka 2012. isporučeno je 500 projektila Brimstone, od kojih je 200 lansirano u operativnim uvjetima. Pritom se pokazao kao najpouzdanije oružje britanskog Kraljevskog ratnog zrakoplovstva, s preciznošću koja je prelazila 90 posto. Tijekom 2015. slijedilo je uvođenje naprednije inačice Brimstone 2 opremljene novim tražilom i s višestruko povećanim maksimalnim dometom. Brimstone 2 na avionima Typhoon u borbenim je uvjetima prvi put uporabljen u Siriji početkom 2019., i to samo dva mjeseca nakon što je proglašen operativnim. Nakon nekoliko godina takvi su rezultati i sposobnosti privukli pozornost Španjolske i Njemačke, koje su također odlučile integrirati ih u arsenal aviona Eurofighter. Španjolska je prošlog ljeta objavila da će nabaviti napredne inačice projektila Brimstone 3A, koje će do 2026. biti u uporabi na avionima u standardima druge i treće tranše. Naručeni primjerci iz programa Halcón I i Halcón II dolazit će s ugrađenim sposobnostima korištenja tih projektila. Njemačka ima još ambicioznije planove, koje je u lipnju ove godine odobrio Zastupnički dom Bundestaga. U poslu s tvrtkom MBDA planirana je nabava čak 3266 projektila Brimstone 3. U prvoj fazi, koja je objavljena početkom ovog srpnja, bilo bi nabavljeno 376 projektila, od kojih bi 274 bila namijenjena za operativnu uporabu, dok bi ostatak bio iskorišten za obuku i testiranje. Bit će korišteni na avionima iz druge, treće i buduće četvrte tranše, koji su prošli drugu fazu poboljšanja. Objavljeno je da cijena te inicijalne faze iznosi 376 milijuna eura.

Kaciga i prikaznici

Sve četiri zemlje koje su radile na razvoju aviona dogovorile su i okvirni plan modernizacije bitnih komponenti, koji je pokrenut ove godine. Programom Long-Term Evolution bilo bi obuhvaćeno povećanje računalne snage, kao i avionike i kabine. Više projekata vezanih uz kabinu predstavila je tvrtka BAE Systems i njezin tim iz britanskog grada Rochestera. Prvi je od njih jedinstveni prikaznik velike površine (Large Area Display – LAD), dimenzija oko 30 x 55 cm. On bi trebao zamijeniti sadašnja tri prikaznika dimenzija 15 x 15 cm, koji su ispod razine pilotova pogleda. Njihov drugi program odnosi se na poodmakli razvoj napredne pilotske kacige Striker II. Program je predstavljen još 2014. i uvelike se oslanja na iskustva prijašnjeg sustava Striker I, koji se koristi na avionima Typhoon i Gripen, ali i na otkazani program alternativne kacige za avion F-35 Lightning II. Tijekom izložbe DSEI u rujnu prošle godine potpisan je ugovor o daljnjem razvoju novih kaciga vrijedan oko 50 milijuna dolara. Ministarstvo obrane UK namjerava ih primijeniti na domaćim avionima Typhoon FGR.4. Očekuje se da bi kaciga trebala od 2027. ili 2028. biti u operativnoj uporabi u RAF-u. Nova ciljnička kaciga odlikuje se novim tehnologijama i inovativnim rješenjima. Za razliku od prethodne kacige Striker opremljene projektorima koji su se oslanjali na katodne cijevi, novi Striker II sastoji se od digitalnih zrcalnih uređaja / projektora, čime je znatno smanjena potreba za električnom energijom i postignuta manja masa. Umjesto različitih kompozitnih materijala, koriste se oni na bazi ugljikovih vlakana. To je također pridonijelo smanjenju mase, ali sa zadržavanjem potrebne razine čvrstoće, sigurnosti i zaštite pilota. Velika je novost i prednost mogućnost stapanja dnevnog i noćnog načina pregleda situacije. Za to je zadužena kamera za noćno gledanje, koja se nalazi na prednjem dijelu kacige. Na prijašnjim je ciljničkim kacigama pilot morao izabrati jedan od načina rada, tj. standardni pregled i svijest o situaciji projiciran na svojem viziru ili noćni pogled preko naočala za noćno gledanje. Budući da instalacija naočala za noćno gledanje više nije nužna, smanjuje se masa, poboljšava balans kacige, a zbog manjeg umaranja pilota olakšavaju se dulje misije. Raspodjeli mase dana je velika važnost i kroz individualno prilagođavanje kacige Striker II svakom pilotu. Za razliku od drugih ciljničkih sustava, onaj na kacigi Striker II ima mogućnost znatno šireg binokularnog vidnog polja od 40 stupnjeva. Osim toga, ima sposobnost prikazivanja simbola i informacija u više boja, a ne samo u obično zelenoj boji. Njegovi prikaznici podržavaju i tehnologiju slike u slici, tako da je moguće usporedno praćenje videoinformacija koje se primaju preko podatkovne veze i u realnom vremenu, a dolaze bilo od besposadne letjelice, bilo od zemaljskog tima. Zanimljiva je izborna značajka sustava koja uključuje 3D audiotehnologiju sa sposobnostima aktivnog smanjenja buke/šuma. Smanjenjem buke iz aviona i njegova okruženja dobiva se bolja jasnoća zvuka, dok 3D zvuk omogućuje bolju intuitivnu svijest o situaciji. Komunikacija sa zemaljskim korisnicima očitovat će se, primjerice, kao zvuk koji dolazi odozdo i ispod samog aviona.

TEKST: Marin Marušić