Razgovor: fotograf Zoran Filipović, autor monografije 1995.

Zahvaljujući fotografskoj agenciji Magnum Photos moje su reportaže s hrvatskih bojišnica punile stranice najvažnijih svjetskih tiskanih medija, a time je i priča o našoj strašnoj sudbini u neravnopravnom ratu koji smo vodili konačno počela dopirati do velikog broja ljudi u cijelom svijetu, a što je najvažnije – i do ljudi koji odlučuju. Morate znati da smo mi do tog trenutka bili gotovo nevidljivi i da istina o našoj strašnoj patnji nije dopirala do velikog broja ljudi izvan Hrvatske. Također, u tom trenutku, to je činjenica, mlada Hrvatska nije imala gotovo niti jednog jedinog saveznika, gotovo niti jednog jedinog prijatelja u cijelom svijetu, ističe Zoran Filipović

Uoči 30. obljetnice vojno-redarstvene operacije Oluja imali smo priliku razgovarati sa Zoranom Filipovićem. Povod je izlazak iz tiska njegove monografije 1995., kojom dovršava svoju ratnu trilogiju. Rođen je u 1959. Brčkom (BiH), a fotografijom se bavi još od osnovne škole. Početkom 1989. bio je svjedok sukoba na Kosovu, o čemu je gotovo dvije godine izvještavao za ondašnje vodeće tiskovine. Još zarana stekao je međunarodni uspjeh. Početkom Domovinskog rata postao je član ugledne međunarodne fotografske agencije Magnum, što će mu donijeti iznimnu reputaciju i priliku da istinu o naravi rata predstavi svjetskoj javnosti. Kao ratni fotoreporter prošao je brojna bojišta u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, najčešće s braniteljima na prvoj crti, gdje se, kako kaže, često osjećao najsigurnije. O svojem je radu objavio dvadesetak knjiga, u kojima često kombinira fotografsko i književno umijeće. Za fotografski i književni rad više je puta nagrađen, a izlagao je u najuglednijim svjetskim galerijama i muzejima. O njemu i njegovu radu snimljeno je u inozemstvu više dokumentarnih filmova. Da se poslužimo naslovom poznatog djela talijanske spisateljice Oriane Fallaci, ovaj razgovor bio je svojevrstan razgovor s poviješću.

Kad ste se i zašto odlučili baviti fotografijom?

Još sam u osnovnoj školi u rodnom Brčkom išao na fotosekciju, a u srednjoj školi, gimnaziji, već sam zarađivao džeparac od fotografije. Nakon srednje škole došao sam u Zagreb studirati arhitekturu. Nekako sam zaboravio na fotografiju i godinama nisam ništa radio u tom smislu. Kad sam shvatio da ću cijeli život morati provesti u zatvorenom prostoru u nekom uredu, to me nasmrt preplašilo. Stvorila se potom prilika, radno mjesto instruktora u tadašnjoj Narodnoj tehnici, te sam s djecom počeo raditi tečajeve fotografije. U tom sam razdoblju shvatio da će fotografija biti i moja životna profesija. Mogu reći da sam dosta rano ostvario međunarodni uspjeh. Upravo ove godine obilježavamo 40. obljetnicu legendarnog humanitarnog koncerta Live Aid na londonskom stadionu Wembley. Bio sam jedan od 5-6 fotografa koji su od organizatora dobili dopuštenje za fotografiranje tog povijesnog događaja. Svi ti novinari, osim mene, imali su ugovore i akreditacije za praćenje koncerta. Došao sam tjedan prije, no nisam uspio ni na koji način nabaviti kartu. U tih tjedan dana obišao sam svakoga u Londonu tko je imalo imao ili mogao imati ikakve veze s tim koncertom. I policija oko stadiona Wembley dobro me je upoznala. Kad je počeo koncert, ja sam jedini ostao vani, a malo dalje stajao je preprodavač krivotvorenih karata. Tražio sam ga kartu, uzeo je, dignuo ruku s kartom u zrak kao zastavu, a s obzirom na to da sam osiguranju bio poznat, samo sam prošao kraj njega bez provjere karte. To me je iskustvo uvjerilo da kad čovjek nešto čvrsto, jako čvrsto odluči, ništa ga u tome ne može spriječiti. To je primjer da ako nešto stvarno želiš, iako se cijeli svijet uroti protiv tebe, možeš to i ostvariti.

Za vas su nagovještaji onoga što se sprema u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini bili događaji na Kosovu, kojima ste svjedočili 1989. – 1991. Jeste li već onda mogli predvidjeti ili naslutiti razmjere budućih sukoba na području Jugoslavije?

Do početka sukoba nisam imao nikakve veze s Kosovom. Srpski mediji demonizirali su Kosovare i obične ljude prikazivali kao teroriste i nasilnike i meni je to jako, jako išlo na živce. Znao sam da to nije istina. Kao što sve u životu radim svojom voljom, sam, tako sam sam sjeo u auto i otišao na Kosovo. Uvijek sam bio sam svoj producent i menadžer. Otišao sam onamo, bio neko vrijeme i upoznao vođe kosovskih stranaka, ključne ljude, okupljene u tzv. kosovsku alternativu: Ibrahima Rugovu, Shkelzena Maliqija, Vetona Surroija, Ramusha Tahirija… Ovaj potonji bio je najvažnija osoba, čovjek iz sjene, čovjek mozak, koji je osmišljavao politiku kosovske alternative i bilo je uvijek veliko zadovoljstvo razgovarati s njim. S vremenom postali smo i jako dobri, iskreni prijatelji. Bio je izvanredan analitičar. Imao je uvijek spremne tri-četiri varijante odgovora na srpska djelovanja i znao je koju od njih kad i kako treba primijeniti. Promatrao je cijelu situaciju na politički superioran način. Odlučio sam ostati na Kosovu, pa sam unajmio stan u Prištini, u albanskom dijelu grada, i ondje proveo gotovo pune dvije godine radeći za Danas i Start, tad vodeće tiskovine u bivšoj državi. Svojim radom širio sam istinu o događajima na Kosovu i time sam zaslužio poštovanje Albanaca. No, nevolja nije nedostajalo. Više su me puta nepoznati počinitelji i tadašnja milicija fizički napali. Mogu reći da sam na Kosovu ispekao zanat suživota sa smrću.

Ondje sam naučio poštovati smrt, nisam bježao od nje, nego sam je nastojao prihvatiti tako da me ne paralizira, da je poštujem. Budući da se prisjećamo tadašnjih događaja s Kosova, mogu spomenuti da ću u rujnu ove godine imati u Prištini veliku izložbu mojih ratnih fotografija iz Hrvatske iz 1991. Trebam li uopće i napominjati da je velik broj kosovskih Albanaca branio Hrvatsku u našem Domovinskom ratu, a da je i velik broj njih položio i život u toj borbi. Na tome smo im vječno zahvalni – braća smo po oružju. Pomogli su kad nam je bilo najpotrebnije.

Tijekom 1991. bili ste na bojištima od Vukovara do Dubrovnika. Događaje iz tog razdoblja ukoričili ste u monografiji 1991. Možete li izdvojiti nekoliko posebno upečatljivih trenutaka iz tog razdoblja?

Cijelo vrijeme Domovinskog rata jedan se grad po svojoj velikoj žrtvi i otporu izdvajao od svih drugih gradova – grad Vukovar. Vukovar je postao i moja osobna opsesija, pa sam odlučio, pod svaku cijenu, otići i biti u tom gradu, s tim ljudima, i s njima pokušati podijeliti žrtvu koju su oni za nas podnosili. Ušao sam u Vukovar tim famoznim Kukuruznim putem 28. rujna 1991. godine, želeći ondje ostati do kraja, a izišao sam već idućeg dana. Naime, nakon što sam došao u vukovarsku bolnicu, Marko Mandić, koji je u njoj radio kao gipser, molio me da njegovu djecu izvedem iz Vukovara. Bio je toliko uporan da sam morao popustiti te sam već sljedećeg dana s njegovom djecom napustio grad. On je po padu grada ubijen. Ja sam tako spasio njegovu djecu, a Marko je, ne znajući, tako spasio mene, jer vjerojatno ne bih preživio nakon pada grada.

Radili ste u to vrijeme za glasovitu fotografsku agenciju Magnum Photos. Riječ je o uglednoj međunarodnoj agenciji s uredima u New Yorku, Parizu, Londonu i Tokiju. U kojoj vam je mjeri njezin ugled tih ratnih godina koristio u radu?

Biti Magnumov fotograf san je svakog fotografa na svijetu. U agenciju sam prvi put stupio kad sam išao nabaviti opremu za rat nakon iskustva krvavog sukoba na Kosovu. Znajući što se sprema, otišao sam sa svojim albanskim prijateljima u Njemačku i Francusku kupiti opremu koja će nam koristiti za nadolazeći rat i usput sam odnio u Magnumov pariški ured seriju svojih fotografija netom snimljenih na Kosovu. Kad sam se predstavio nisam im bio posebno interesantan, no iz kurtoazije su me primili. No, kad su vidjeli moj rad, sazvali su cijelu redakciju i praktički sam od tog dana bio Magnumov fotograf. Sigurno je da je rad pod Magnumovim imenom značio i određenu međunarodnu reputaciju i poštovanje koje s tim ide. Zahvaljujući Magnumu moje su reportaže s hrvatskih bojišnica punile stranice najvažnijih svjetskih tiskanih medija, a time je i priča o našoj strašnoj sudbini u neravnopravnom ratu koji smo vodili konačno počela dopirati do velikog broja ljudi u cijelom svijetu, a što je najvažnije – i do ljudi koji odlučuju. Morate znati da smo mi dotad bili gotovo nevidljivi i da istina o našoj strašnoj patnji nije dopirala do velikog broja ljudi izvan Hrvatske.

Također, u tom trenutku, to je činjenica, mlada Hrvatska nije imala gotovo niti jednog jedinog saveznika, gotovo niti jednog jedinog prijatelja u cijelom svijetu. Bez Magnumove aureole taj glas ne bi mogao biti tako glasan i vidljiv. Može se reći da sam ja, na neki način, iskoristio Magnum za našu stvar. Dok sam bio u Magnumu, zbog osobne sigurnosti, potpisivao sam svoj rad pseudonimom Zoro, a moj je stvarni identitet ostao tajnom cijelo to vrijeme. Kažu da je Zoro, i dandanas, ostao sinonim za dobru reportažnu fotografiju.

U monografiji 1991. napisali ste da ste se sigurnije osjećali na prvoj crti s obzirom na to da ste, srećom, izbjegli smrt od pripadnika KOS-a i UDBA-e koji su bili infiltrirani u strukture mlade hrvatske države. Možete li mlađim čitateljima približiti neizvjesnost koja je te godine pratila i vas, i cijeli hrvatski narod?

Da, često sam se sigurnije osjećao s braniteljima na prvoj crti. Primjerice, tijekom vožnje Zagrebom znao sam pri-mijetiti da me neki automobil prati. Ondje gdje bih ja skrenuo, skrenuo bi i on. Drugom prilikom, u Francuskoj, pratio me je jedan automobil, veliki crni BMW, potom je počeo voziti usporedno sa mnom, a kad se prozor na suvozačkoj strani otvorio, ugledao sam ruku i pištolj koji je bio uperen u mene. Tad je nastala luda vožnja izbjegavanja, mojih naglih kočenja i ubrzavanja, sve do francusko-njemačke granice kraj Strasbourga. Tad sam se tako spasio. Na prvoj crti s braniteljima osjećao sam se najsigurnije.

Zbog nekorektne uređivačke politike agencije Magnum Photos, koja nije željela objaviti fotografije iz Voćina, raskinuli ste s njom suradnju i otišli fotografirati rat u Bosni i Hercegovini, o čemu ste izdali monografiju 1993. Bili ste i u Sarajevu tijekom njegove opsade. Možete li izdvojiti nekoliko posebno upečatljivih trenutaka iz tog razdoblja?

Da, Branimir Glavaš me je zamolio da pratim Hrvatsku vojsku pri oslobađanju Voćina kako bismo imali dokumentiran taj događaj. Ulaskom u Voćin zatekli smo stravične scene, desetke ubijenih osoba razbacanih po cijelom mjestu, uglavnom staraca, muškaraca i žena, ubijenih na najsuroviji mogući način. Uglavnom ručnim radom – nožem ili sjekirom. Bilo je to neposredno pred Božić 1991. Budući da je taj strašni materijal bio jako važan, otišao sam osobno u Magnumov ured u Parizu dostaviti ga. Svi su bili zgroženi fotografijama. Jimmy Fox, urednik fotografije, rekao mi je da bismo trebali pričekati s objavom. Smatrao je da, s obzirom na to da dolazi Božić, nemamo pravo takvim slikama pokvariti ljudima blagdan. Predložio mi je da objavimo slike nakon Božića, a ja sam naivno pristao. Otišao sam na odmor u London i po povratku u Pariz tražio sam od njega da se slike objave. Na to je on meni cinično odvratio da su to već stare vijesti, koje više nikoga ne zanimaju. U tom sam trenutku shvatio da me je on preveslao. Nakon toga odlučio sam prekinuti suradnju s Magnumom, što je s financijskog i profesionalnog aspekta neuobičajen potez, jer je rad u toj agenciji, kako sam spomenuo, san svakog fotografa. Nakon toga otišao sam u Bosnu i Hercegovinu, obišao sam svaki njezin dio, gdje god se moglo, i obavještavao Zagreb, a nerijetko i samog predsjednika Tuđmana o situaciji koju sam ondje zatekao. Nekoliko puta ulazio sam u Sarajevo i izvještavao o stanju u tom gradu, koji je uz naš Vukovar postao veliki simbol stradanja ovog rata. O tome sam objavio i knjigu Sezona pakla. Želim istaknuti da sam po dolasku u Bosnu i Hercegovinu bio prilično optimističan u vezi s onim što sam vidio na terenu. Suradnja s Bošnjacima u početku je bila jako dobra, o čemu sam izvještavao predsjednika Tuđmana i govorio mu da tu suradnju svakako treba sačuvati.

Fotoaparatom ste dokumentirali i tri pastirska pohoda Ivana Pavla II. Hrvatskoj i dva Bosni i Hercegovini, što ste također objavili u monografijama. Što vam je posebno ostalo u sjećanju iz tih pohoda? Možete li izdvojiti nekoliko za vas iznimnih trenutaka?

Sveti otac Ivan Pavao II. jako je volio Hrvatsku i hrvatski narod. Imao sam priliku biti mu blizu i s njim putovati prilikom njegovih pastirskih pohoda Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Ti događaji zapisani su u mojim monografijama. Koliko je Sveti Otac volio hrvatski narod, istaknuo bih jednim primjerom. Jednom prilikom bio sam sa stricem u Vatikanu. Papa je prolazio kroz mnoštvo i kad je prolazio kraj mojeg strica, on mu je glasno doviknuo: “Sveti Oče, Hrvati vas vole.” Sveti Otac na trenutak je zastao, okrenuo se prema njemu i na tečnom hrvatskom mu je odgovorio: “I Papa voli vas!” Posebna je povezanost bila između Ivana
Pavla II. i hrvatskog naroda. Kakav je bio odnos svetog pape Ivana Pavla II. prema meni i mojem radu spoznao sam posredno, nakon nekoliko godina. Njujorški izdavač Calloway želio je izdati knjigu o svetom Ivanu Pavlu II. Kako se radi o velikom i uglednom nakladniku, u Vatikanu je njegove djelatnike osobno primio tadašnji državni tajnik Svete Stolice – kardinal Angelo Sodano. Nakon što su mu elaborirali što žele, on im je na to odgovorio: “Ako želite napraviti takvu knjigu, svakako potražite u Zagrebu gospodina Zorana Filipovića, jer Sveti Otac najviše voli njegove fotografije.” Sama činjenica da sveti otac Ivan Pavao II. poznaje moj rad i da o njemu ima svoj sud najveći je kompliment za moj rad koji mi je ikad itko mogao dati.

Trenutačno radite na monografiji 1995., koja će biti posvećena godini pobjede, godini vojno-redarstvene operacije Oluja, čiju 30. obljetnicu USKORO obilježavamo. Koje ste događaje dokumentirali fotoaparatom i što čitatelji mogu očekivati? Koji vam je događaj bio osobito dojmljiv?

Ja sam u vojno-redarstvenoj operaciji Oluja bio na kninskom bojištu. Međutim, budući da je sama bojišnica Oluje bila duga oko 700 km i nisam je mogao pokrivati sam, pozvao sam kolege da se udružimo u praćenju operacije. Svatko je imao svoje područje rada. Tekst monografije je gotov. Davor Marijan, naš vrsni povjesničar specijaliziran za noviju hrvatsku povijest, napisao je izvanredan tekst. Monografija se, što se tiče vizualnog identiteta, nastavlja na dvije moje prethodne monografije: 1991. i 1993., tako da ću ovom knjigom zatvoriti svoju ratnu trilogiju. Tim ću staviti točku na taj dio svojeg rada i naše povijesti. Moram priznati da sam tijekom same operacije Oluja, u stvari, jako malo snimao. Jako sam se bojao da se ne dogode neki mogući zločini s hrvatske strane. Budući da su hrvatski vojnici bili uglavnom zavičajno vezani uz područja koja su oslobađali i neki od članova njihovih obitelji su možda bili ubijeni u ratu, bojao sam se da ne učine nešto nesmotreno. Stoga sam počeo skupljati preostale Srbe po okolnim selima i voziti ih u bazu UNPROFOR-a u Kninu, da im se nešto ne bi dogodilo, da ne bi tu briljantnu operaciju oslobađanja Hrvatske zasjenili nepotrebni zločini.

Moje je srce tad zaigralo od sreće što se Oluja događa, ali nisam želio da operacija bude uprljana na bilo koji način i da naša trijumfalna pobjeda bude oskrnavljena na bilo koji način. Sjećam se jednog kolege fotografa Srbina iz Knina, koji mi je rekao da je na brzinu pobjegao i da mu je skupocjena oprema ostala u stanu te me je zamolio da mu je donesem, što sam i učinio. Nadam se da ćemo u duhu mojih dosadašnjih knjiga uspjeti dolično predstaviti Oluju i u ovoj našoj knjizi. Oluja je briljantno planirana vojna operacija, a još briljantnije provedena, te se njezina provedba izučava na mnogim vojnim učilištima svijeta.

Čime se danas bavite? Nastavljate li fotografirati?

Snimam, ali uvijek ciljano. Sam sam svoj naručitelj. Uzimam kameru samo u dva slučaja: kad sam za to plaćen ili kad radim na nekom svojem projektu. Budući da je moja fotografska arhiva golema, s više od 250 000 snimaka i obiluje mnogim temama, to ja samo posegnem u nju i ideje se same nameću. Već neko vrijeme radim na jednoj posebnoj knjizi, našoj, hrvatskoj knjizi zahvale svetom papi Ivanu Pavlu II., naslovljenoj Hrvatska spomen-knjiga svetome papi Ivanu Pavlu II. U radu na knjizi okupio sam sve vodeće, naše i svjetske, teologe, povjesničare, intelektualce… Mislim da se svetom Ivanu Pavlu II. mi kao narod – Hrvati, i mi kao država – Hrvatska, nismo za njegova zemaljskog života dovoljno odužili za svu ljubav i podršku koju nam je bezrezervno i bez ikakve zadrške dao. Ova je knjiga, za koju se nadam da bi mogla izići sljedeće godine, pokušaj da taj propust ispravimo. Da, u zadnje vrijeme više pišem. Pisanje je naišlo na prepoznavanje i odobravanje struke. Akademik Pavao Pavličić rekao mi je nedavno da sam bolji pisac nego fotograf. To je veliki kompliment za moje pisanje, ali nije baš za moju fotografiju. Volim misliti da sam podjednako dobar i u jednom i u drugom.

RAZGOVARAO: Hrvoje Lončarević

FOTO: Tomislav Brandt