Krstareći projektil Tomahawk pripada oružnim sustavima koji su se s vremenom učinkovito prilagođavali promjenama u obrambenim zahtjevima korisnika te naprednim tehnologijama. To je dovelo do velikog širenja njegova opsega djelovanja, koje je od početnih misija strateškog nuklearnog udara dovelo do današnje sposobnosti uporabe na taktičkoj razini

Krstareći projektili te vrste danas više ne spadaju u sam vrh naprednih i ekskluzivnih sposobnosti obrambene industrije neke zemlje. Razvoj i proizvodnja projektila sličnog dometa (od 500 i više od 1000 km) i preciznosti pokrenut je u desetak zemalja, a još veći broj zemalja posjeduje tehnologiju proizvodnje sličnog naoružanja.

Ono što danas sustav Tomahawk itekako čini relevantnim prednosti su koje su s vremenom dobivene uz napredak drugih tehnologija, kao što je velika fleksibilnost uporabe i puno brža mogućnost djelovanja prema različitim ciljevima u brojnim scenarijima. Prednost je za korisnike to što se oslanja na desetljeća operativne uporabe i saznanja o mogućim poboljšanjima. Tomahawk se može osloniti i na dobro uhodan, učinkovit i ekonomičan proizvodni proces, koji osim brzih preinaka daje dobar odnos uloženih sredstava. Dovoljno je reći da se danas njegova cijena po primjerku barem za OS SAD-a ne razlikuje puno od cijene onih koji su naručivani prije tridesetak godina. U skladu s tim mjerilima može se reći da postaje i sve pristupačniji, uza sve nove sposobnosti koje je dobio ili one koje će tek biti primijenjene.

Broj korisnika se povećava, a sustav više neće biti u OS-u SAD-a ograničen samo na mornaricu. Sredinom 2022. prvi je put osim za mornaricu naručen i za potrebe Marinskog korpusa i KoV-a. Otvaraju se i mogućnosti njegova raspoređivanja na kopnu uz pomoć novog lansirnog sustava Typhoon, koji je prva lansiranja obavio sredinom 2023. Time se obnavljaju mogućnosti kopnenih djelovanja, koje su ukinute nakon hladnog rata.

Razvojni put

Razvoj je bio potaknut uspjehom sovjetskih krstarećih projektila u sukobu između Egipta i Izraela 1967. i kasnijim naprednijim projektima koji su pokrenuti u SSSR-u. Manji raketni čamci s velike su udaljenosti i izvan dometa u kratkom vremenu potopili izraelski razarač Eilat. Impresionirana takvim sposobnostima, američka mornarica zaželjela je slično oružje te se obratila domaćim proizvođačima. Za razliku od velikog Termita (Styx), zatražen je manji projektil koji bi se mogao lansirati i s brodova i sa zračnih platformi. Posao je 1971. dobila tvrtka McDonnell Douglas, koja je još od 1965. dizajnirala sličan projektil. Te je godine sličan uspjeh s projektilima Styx postigla indijska mornarica u ratu protiv Pakistana. To je dodatno potvrdilo nužnost takvog oružja u suvremenom pomorskom ratovanju. Novi krstareći protubrodski projektil nazvan je Harpoon.

Znatno manjih dimenzija i manje bojne glave, ali s dometom većim od sto kilometara, Harpoon je 1977. ušao u operativnu uporabu. Ubrzo se počelo promišljati o većem i sposobnijem projektilu koji bi trebao biti lansiran s podmornica. Novi projekt nazvan je STAWS (Submarine Tactical Antiship Missile), a od 1972. odobren je početak razvoja novog krstarećeg projektila SCM (Strategic Cruise Missile) strateške namjene. Lansiranje s podmornica donosilo je jasna i nepremostiva ograničenja što se tiče dimenzija i mase projektila. Trebao je odgovarati promjeru torpednih cijevi (oko 53 cm), imati maksimalnu duljinu oko 6,25 m i masu oko 1900 kg, što je bila nosivost dizalica za opsluživanje torpeda. Budući da su definirane potrebe mornarice, sužen je izbor vezano uz razvoj novog krstarećeg projektila za podmornice.

Projekt STAWS za koji su se prijavila četiri kandidata ubrzo je ukinut, a nastavljen je razvoj strateške inačice. Program je nazvan SLCM (Submarine Launched Cruise Missile), odnosno s podmornice lansiran krstareći projektil. Unutar programa trebale su biti razvijene dvije inačice: strateška i taktička, s 85 posto jednakih komponenata. Projektil je usto trebao imati sposobnost lansiranja s kopna, mora, ali i sa zračnih platformi. Iako je osnovna inačica bila ona za lansiranje s podmornica, plan za njezino lansiranje s površinskih brodova izazvao je novu promjenu imena sustava.

Pokrata SLCM po novome je značila Sea Launched Cruise Missile, odnosno s površine lansiran krstareći projektil. U siječnju 1974. od zainteresiranih tvrtki koje su poslale ponude u skladu s traženim zahtjevima izdvojena su dva kandidata ili tima za koje se vjerovalo da posjeduju najbolje rješenje. Tim koji je predvodila tvrtka General Dynamics predstavio je projektil BGM-109. Za njegov je pogon bila zadužena tvrtka Williams, a za sustav navođenja McDonnell Douglas.

Drugi tim, na čelu s tvrtkom Chance Vought, predstavio je projektil BGM-110. Za pogon je bila zadužena tvrtka Teledyne CAE, a za sustav navođenja E-Systems. Projektil BGM-109 u usporedbi s konkurentom bio je konzervativnije dizajniran. BGM-110 imao je više inovativnih rješenja, koja su uključivala zaobljena ili zamotana repna krilca te jednodijelno krilo od staklenih vlakana koje se uzdužno uz tijelo projektila otvaralo do kuta od 90 stupnjeva.

U rujnu 1975. odlučeno je da će novi projektil biti nazvan po borbenoj sjekiri američkih Indijanaca. Končan izbor i odluka o pobjedniku trebali su biti doneseni nakon usporednog bojnog lansiranja obaju sustava. Svaki od projektila trebao je izvesti po dva lansiranja iz cijevi pod morem, izvesti prelazak u fazu aktiviranja buster motora te prelazak u klizni/marševski režim leta. Projektil BGM-109 oba je testiranja prošao uspješno, dok je BGM-110 malo kaskao. Prvo lansiranje bilo je neuspješno zbog kvara, koji je bio u odgovornosti ratne mornarice, a tijekom drugog zakazao je projektil. Prvotno je bilo planirano da se tom sustavu da druga šansa, ali od toga se odustalo zbog sve većih troškova projekta te dobrog dojma koji je ostavio BGM-109. Program se otad ubrzao.

Već 17. ožujka posao je službeno dodijeljen pobjedničkom timu, a 28. ožujka obavljeno je prvo zračno lansiranje i to s bombardera B-52. Ratno zrakoplovstvo istodobno je trebalo odabrati između dva konkurenta. Prilagođeni projektil AGM-109 za zračno lansiranje nazvan je Tomahawk Air-Launched Cruise Missile (TALCM), a trebalo ga je usporediti s projektilom AGM-86 ili ALCM (Air Launched Cruise Missile), koji je razvijala tvrtka Boeing. Dva projektila imala su dosta kompatibilnosti, koje su uključivale jednak pogon i navigacijski sustav. Najveća razlika bila je u aerodinamičkom dizajnu, koji je uvelike bio na strani ALCM-a. Uklanjanje ograničenja vezano uz dimenzije torpedne cijevi omogućilo je znatno učinkovitiji dizajn budućeg sustava namijenjenog zračnom lansiranju. Usporedna lansiranja i testiranja to su potvrdila. Pritom je AGM-86 pokazao bolje značajke navigacije i leta na manjim visinama te niže troškove održavanja.

Start i let

Ratno zrakoplovstvo odustalo je stoga od Tomahawka te s Boeingom u ožujku 1980. ugovorilo tisuće projektila ALCM. Mornarica je tog mjeseca obavila i prvo površinsko lansiranje projektila s razarača. Razvoj i uvođenje krstarećih projektila u sastav mornarice i zrakoplovstva SAD-a dolazili su u razdoblju povoljnih odnosa tadašnjih svjetskih velesila i pokrenutih razgovora o kontroli naoružanja. SSSR je bio u prednosti s tom vrstom oružnih sustava tako da nije postojao velik interes za njihovo ograničavanje. S druge strane, to je omogućilo ekstenzivno uvođenje velikog broja tih sustava na puno pomorskih i zračnih platformi. Krstareći projektili donijeli su i veliko povećanje sposobnosti već ostarjelim zrakoplovnim i pomorskim platformama.

U zrakoplovstvu je tako ponovno oživio bombarder B-52. Prve mornaričke postrojbe opremljene novim Tomahawkom bili su bojni brodovi iz Drugog svjetskog rata klase Iowa. Prvi od njih bio je New Jersey, koji ih je dobio krajem 1982. godine. Svaki od tih bojnih brodova dobio je 32 projektila Tomahawk, koji su bili raspoređeni u osam kutijastih lansera od kojih je svaki sadržavao četiri projektila. Slijedile su potom i druge klase brodova, razarači klase Spruance, krstarice klase Ticonderoga te podmornice klasa Sturgeon i Los Angeles. Isprva se radilo o lanserima kutijastog tipa na površinskim brodovima (Armored Box Launcher – ABL) ili na podmornicama sa sposobnostima lansiranja samo iz torpednih cijevi. Bolja integracija sustava postignuta je nakon što su projektili prilagođeni lansiranju iz vertikalnih lansera na brodovima (Vertical Launch System – VLS) ili novijim podmornicama, a koji su dobili i namjenske vertikalne lansere tih projektila (Capsule Launch System – CLS).

Lansiranje svih Tomahawka vrši se aktivacijom buster motora smještenog na kraju tijela projektila. U slučaju podmorskih inačica taj se trenutak događa pod morem u samoj blizini podmornice, dok se na površinskim brodovima događa unutar sustava vertikalnog lansera. Raketni motor na kruto gorivo razvija potisak oko 27 kN unutar otprilike 12 sekundi. Njegova je uloga ubrzati projektil dovoljno za početni manevar i pokretanje krstarećeg motora. U toj fazi na projektilu se otvaraju četiri (na novijim inačicama tri) repna krilca koja mu omogućuju izvođenje polukružnog okreta po uzdužnoj osi. Nakon manevra otvaraju se s pomoću pirotehničkih patrona glavna krila, nakon čega se zatvaraju prorezi na mjestu gdje su krila bila sklopljena. Slijedi spuštanje uvodnika zraka na stražnjem i donjem dijelu projektila, odbacivanje buster motora koji je završio rad i aktiviranje eksplozivnih pokretača koji pokreću rad glavnog turboventilatorskog motora.

Taj motor ima desetak puta manji potisak, ali dovoljan da pokreće projektil dulje od sata pri brzini od gotovo 900 km/h. Proizvela ga je tvrtka Williams International, nekad poznata pod imenom Williams Reasearch Corporations. Zajedno s proizvedenim serijama uslijedit će ugradnja snažnijih i učinkovitijih motora tog proizvođača. Kod konvencionalnih projektila najveći dio vremena leta prema cilju odnosi se na fazu krstarenja, koja ovisno o uvjetima može biti izvedena na dvije razine visine koje utječu na potrošnju goriva zbog razlike u gustoći zraka. U režimu veće visine (High-Low) zbog manjeg otpora projektil postiže veći domet, dok režim niskog leta (Low-Low) nudi veću zaštitu i prikrivenost od ranog otkrivanja projektila.
Razvoj te vrste pametnog i preciznog oružja postao je moguć tek nakon velikog tehnološkog napretka u sustavima navigacije i navođenja. Sustavi projektila Tomahawk namijenjeni njegovu dolasku na cilj sustavno su modernizirani, a ovisili su i o svakoj pojedinačnoj inačici i njezinoj primarnoj misiji. Glavni pomagač u navigaciji, koji je prisutan od samog početka razvoja projektila, jest sustav TERCOM. Na svim je njegovim inačicama, a razvijen je još 1958., trebao biti dio jednog od najstrašnijih oružja u povijesti: krstarećeg projektila SLAM. Program SLAM ukinut je već iduće godine, ali tvrtka LTV Electro Systems Company nastavila je razvoj spomenutog navigacijskog sustava, koji će poslije biti široko korišten.

 

Sustav TERCOM (Terrain Contour Matching), kako mu i ime sugerira, djelovao je na principu usporedbe kontura terena pri letu i podataka pohranjenih unutar memorije računala u navigacijskom sustavu. Za prikupljanje podataka o visini služio je radiovisinomjer, koji je pod okomitim kutom mjerio visinu terena ispod projektila. Uspoređivanjem stvarnih i pohranjenih podataka dobivala se preciznija lokacija projektila. Njima se mogla dodatno poboljšati preciznost koju je omogućavao INS sustav inercijskog samonavođenja. Za projektile konvencionalne namjene (Block II) kojima je bila potrebna puno veća preciznost u zadnjoj fazi leta pridodan je dodatni sustav navođenja. Sustav DSMAC (Digital Scene Matching Area Corelator) ili digitalni korelatorski sustav usporedbe terena bio je instaliran u prednjem dijelu tijela projektila s okomitim djelovanjem prema tlu. Radilo se o elektrooptičkom sustavu koji se sastojao od prijamne procesne jedinice i prateće stroboskopske bljeskalice.

Lepeza inačica

Princip rada bio je sličan onom sustava TERCOM, ali s puno većom (slikovnom) razlučivosti podataka koja omogućuje znatno bolju preciznost. Na određenim lokacijama sustav bi slikao područje te bi dobivene slikovne informacije usporedio sa slikama pohranjenim u memoriji. Na temelju njih dobivani su podaci o potrebnim podešavanjima kako bi se došlo do cilja. Karte za oba sustava koje su pohranjivane prije misija u projektil Tomahawk dolazile su iz agencije DMA (Defense Mapping Agency). Posebnu pozornost trebalo je obratiti na karte slikovnog sustava DSMAC koje su trebale sadržavati prepoznatljive značajke i odgovarati stanju u stvarnom svijetu. Poželjne značajke poput mostova, rijeka, željezničkih pruga, autocesta… mogu se s vremenom promijeniti ili biti slabije uočljive ovisno o godišnjem dobu.

U projektile serije Block III uveden je napredniji sustav DSMAC IIa. Imao je sposobnost rada s manje obrade podataka, a dodan je i GPS. To je omogućilo puno fleksibilnije gađanje, pogotovo preko vodenih površina, kao i znatno kraće vrijeme za pripremu djelovanja. Najbolja preciznost postizala se kombinacijom obaju sustava, dok su zasebno omogućavali djelovanje uz GPS s minimalnom pripremom ili DSMAC IIa uz pripremu kraću od sata. Pouzdanost pri pogađanju ciljeva koja se zadržala još od Prvog zaljevskog rata iznosi oko 85 posto iako je u kasnijim manjim operacijama znala pasti i na jedva zadovoljavajućih šezdesetak posto. Razlog za takva slabija odstupanja tražio se u prelasku na nove digitalne tehnologije, ali i zbog ciljeva koji su bili izazov zato što su se nalazili u bezizražajnom okruženju. Takvo stanje ograničilo je stvaranje više letnih točaka, a samim tim i smanjilo faktor iznenađenja i olakšalo obranu lokacije. U novije je vrijeme zbog kombinacije više pouzdanih načina navigacije mogućnost takvih odstupanja svedena na minimum.

BGM-109A osnovna je strateška inačica, ujedno i začetak programa Tomahawk. Bila je opremljena atomskom bojnom glavom W80 od pet do 150 kilotona. Unutar mornarice dobila je službeni naziv TLAM-N (Tomahawk Land Attack Missile-Nuclear). Iz nje je razvijen i projektil oznake BGM-109G, koji je postao dio sustava GLCM (Ground Launched Cruise Missile). Dva projektila imala su devedeset posto jednakih komponenata, ali verzija G bila je opremljena modernijom nuklearnom bojnom glavom W84 (snage od 0,2 do 150 kt). Američko zrakoplovstvo koristilo je GLCM ili Gryphon do kraja osamdesetih, odnosno njegova povlačenja iz uporabe.

Projektili u inačicama A i G imali su veći domet od ostalih. Nuklearne bojne glave bile su za više od pola lakše od konvencionalnih, što je omogućilo nošenje veće količine pogonskog goriva. Zbog prirode misija, njihova je posebnost bila u tome što su za gađanje ciljeva koristile isključivo navođenje s pomoću sustava TERCOM. Takav je način navođenja rezultirao mogućom pogreškom manjom od 90 metara, što je bilo zanemarivo pri uporabi nuklearne bojne glave. Inačica koja je prva uvedena u operativnu uporabu bila je namijenjena protubrodskoj borbi, a dobila je oznaku BGM-109B ili TASM (Tomahawk Anti-Ship Missile). Osnovna joj je namjena bila borba protiv visokovrijednih i pokretnih pomorskih plovila. Zbog svoje namjene nema sustav TERCOM jer se očekuje da prilikom uporabe prelazi jednaku morsku površinu, a tijekom gađanja ne može biti poznata točna, nego samo procijenjena lokacija cilja.

Sustav navođenja jednak je onome na projektilu Harpoon. Za zadnju fazu navođenja instaliran je aktivni radar zajedno s pasivnim indikatorom i identifikatorom radarskog zračenja. Ti se senzori aktiviraju kad projektil dolazi u područje očekivanog cilja. Povećava se visina te projektil započinje vijugavo letjeti kako bi s pomoću senzora očitao točnu lokaciju broda. Tad opet smanjuje visinu i izvršava napad. Osim načina leta, prilikom traganja primjenjuje i druge manevre zavaravanja ili prikrivanja. Zbog toga protubrodska inačica ima najmanji domet, koji iznosi oko 480 km.

Napad na nekoliko ciljeva

Do kraja 1989. isporučeno je američkoj mornarici 600 projektila TASM. Treća i četvrta inačica konvencionalnih projektila Tomahawk operativno su raspoređene 1986. godine. Ti su projektili pripadali razvijenom standardu Block II. Za razliku od protubrodske i nuklearne inačice, radi se o najpoznatijim inačicama tog sustava koje su masovno korištene, a i dalje se koriste u brojnim krizama i vojnim operacijama. Prvi su put uporabljene u Zaljevskom ratu u siječnju 1990., kad su se mogle vidjeti i na televizijskim snimkama.

Ta inačica nosila je oznaku BGM-109C, odnosno TLAM-C (Tomahawk Land Attack Missile-Conventional). Bila je namijenjena gađanju visokovrijednih i snažno branjenih ciljeva, čime se otvarao put borbenom djelovanju vlastitog zrakoplovstva. Radi se o najtežim inačicama projektila, čija je masa prelazila masu drugih inačica za najmanje sto kilograma. Velik se dio mase odnosio na bojnu glavu mase oko 450 kg, koja potječe od vođenih projektila Bullpup. Zbog znatno veće bojne glave, maksimalni domet iznosio je 1150 km, što je više nego upola manje od nuklearne inačice.

Uvođenjem naknadnih softverskih promjena, projektil je mogao u završnoj fazi na tri načina napadati cilj. Odabir se mogao programirati u odnosu na vrstu i željeni učinak na cilju. Prvi i izvorni način bio je HAM (Horizontal Attack Maneuver), koji uključuje vodoravni let do objekta. Kao alternativa dodan je napad nakon manevra uspinjanja (Pop-up) te krajnjeg i gotovo okomitog obrušavanja na cilj. Treći način bio je PWD (Programmed Warhead Detonation), koji je uključivao let i aktivaciju bojne glave točno iznad cilja. Druga konvencionalna verzija: BGM-109D oznake TLAM-D (Tomahawk Land Attack Missile-Dispenser), gotovo je jednaka. Bitna je razlika to što je umjesto bojne glave instaliran izbacivač bombi kasetnog tipa. Unutar njega je 166 bombi kombiniranog učinka BLU-97/B, koje su veličine limenke soka. Osnovna je namjena te inačice neutralizacija i uništavanje mekih ciljeva na većoj površini, poput vozila, letjelica, projektila ili radarskih sustava. Prilikom napada projektil obostrano otpušta spomenuta streljiva kako bi do kraja održavao ravnotežu.

Tijekom jedne misije moguć je napad na nekoliko ciljeva, a uvedena je i mogućnost kasnijeg napada samog projektila nakon otpuštanja kasetnog streljiva. Uslijedio je standard Block III, koji je 1994. ušao u uporabu. Osim nove naprednije navigacije potpomognute GPS-om, puno kraćeg vremena djelovanja i lansiranja, projektil je dobio novu mogućnost primjene principa vrijeme dolaska (time of arrival). Ta je značajka omogućila podešavanje trenutka dolaska do cilja, a time i moguću koordinaciju u odnosu na druge projektile, zračne platforme ili djelovanje protivnika. Nova je značajka i instalacija nove vrste bojne glave kako bi se zadovoljili zahtjevi vezano uz sigurnost eksplozivnih sredstava te domet i učinak na potencijalnim ciljevima.

Iako je približno jednako učinkovita, glava WDU-36/B bila je za više od sto kilograma lakša od prethodnika. Ugrađena je i naprednija inačica motora F107, koja je osiguravala dvadeset posto veći potisak uz tri posto manju potrošnju goriva. Uz manju masu i učinkovitiji motor, povećan je domet projektila za nekoliko stotina kilometara na maksimalno 1600 km. Prvi projektili Blocka III prvi su put borbeno uporabljeni 1995. u Bosni i Hercegovini tijekom operacije Deliberate Force.

Block IV i V

Deset godina poslije, odnosno 2004., uvedeni su projektili serije Block IV. Ti projektili taktičke namjene dobili su i novu oznaku RGM/UGM-109E i naziv TacTom ili Tactical Tomahawk. Cilj je bio primjenom novih tehnologija dobiti što jeftiniji projektil. Dodan je novi turboventilatorski motor F415 tvrtke Williams, a projektil se i izvana razlikovao od prethodnika. Repni segment sastojao se od tri rasklopiva krila umjesto dotadašnja četiri. Uveden je i sustav dvosmjerne satelitske podatkovne veze koja je omogućila promjene u letu na petnaest alternativnih prethodno definiranih ciljeva ili jednostavno određivanje novih ciljeva s koordinatama. Projektili serije Block IV dobili su i novi elektrooptički senzor, koji je omogućio prikupljanje i slanje slikovnih obavještajnih podataka o posljedicama prethodnih napada. Riječ je bila o podacima korisnim za procjenu učinkovitosti. Pojednostavnjeno je i održavanje sustava: vrijeme potrebno za remont i recertifikaciju povećano je s osam na 15 godina, uz vijek uporabe projektila do trideset godina.

Tomahawk novog standarda Block V predstavljen je 2020. godine. Osim moderniziranog standarda Block V, uvedene su dvije dodatne inačice. Block Va (MST) za protubrodsku borbu i Block Vb za gađanje ciljeva na kopnu. Block Vb dobio je stoga novu vrstu bojne glave nazvanu JMEWS (Joint Multiple Effects Warhead System) ili združeni sustav višestrukog učinka. Uz fugasne, ima i znatne probojne sposobnosti. Namijenjena je neutralizaciji velikog broja različitih ciljeva, uključujući one dobro ukopane ispod razine tla. Velika je pozornost posvećena poboljšanju otpornosti na elektroničko ometanje i sposobnosti održavanja komunikacije u zahtjevnim uvjetima. Postojeća jedinica satelitske podatkovne veze zamijenjena je novim ISBS (Integrated Single Box Solution) sustavom, dodana je i nova antena UHF pojasa uz još jednu antenu koja pokriva dodatni frekvencijski pojas. Instaliran je i napredniji GPS (M-Code) s prijamnikom otpornijim na elektronsko ometanje.

Serijska proizvodnja projektila Tomahawk bila je u ovlasti njegova proizvođača, tvrtke General Dynamics (divizija Convair), u tvornici kraj San Diega u Kaliforniji. Zbog velike potražnje uskoro se proizvodnji priključila i partnerska tvrtka McDonnell Douglas, koja je krajem 1983. otvorila novu tvornicu u gradu Titusvilleu na Floridi. Otad su sve nove narudžbe tog projektila za potrebe mornarice bile podijeljene između ta dva proizvođača. Takva je nabava omogućila znatno niže cijene pojedinačnog projektila, što je velik uspjeh zbog uvijek prisutne inflacije. Još oko 1984. cijena jednog projektila proizvedenog u tvornici kraj San Diega (General Dynamics) bila je oko dva milijuna dolara.

Već 1987. cijena pada na milijun i pol dolara. Prema procjenama nekih mornaričkih dužnosnika, to je omogućilo uštedu od 1,3 milijarde dolara do 1990., do kad je trajao tadašnji program projektila Tomahawk. Krajem osamdesetih mornarica je naručivala oko 400 projektila godišnje. Do svibnja 1989. General Dynamics isporučio je tisuću projektila, a McDonnell Douglas svojih je tisuću isporučio do srpnja 1991. Devedesete godine te kraj hladnog i Zaljevskog rata dovode do velikog smanjenja vojnog proračuna, ujedno i manje narudžbi projektila Tomahawk.

General Dynamics odlučio je sredinom 1992. prodati svoje poslove s projektilima te je zajedno s tvornicom u San Diegu završio u vlasništvu tvrtke Hughes Aircraft. Potonju je za nekoliko godina preuzeo Raytheon, koji taj sustav proizvodi do danas. Raytheon je proizvodnju kao i sklapanje komponenata koje dolaze iz više tvornica smjestio kraj Tucsona u Arizoni. Ta je tvrtka do početka 2016. proizvela više od 3600 Tomahawka Block IV s prosječnom proizvodnjom i dogovorenim narudžbama od otprilike 200 godišnje. Dosad je u borbenim misijama lansirano više od 2350 projektila. Tomu treba dodati i još 550 ispaljenih na različitim testiranjima, procjenama i vježbama.

Strani korisnici

Ujedinjena Kraljevina dugo je bila jedini strani korisnik ovog poznatog sustava. Ugovor s vladom SAD-a sklopila je 1995. Isporuka je uključila 65 projektila Tomahawk koji su našli primjenu na nuklearnim podmornicama britanske mornarice. Prva bojna lansiranja provedena su 1999. s podmornice Splendid tijekom intervencije na Kosovu. Neposredno nakon rata naručeno je dodatnih dvadeset projektila kako bi se dopunile zalihe. Poslije su borbeno djelovali u operacijama u Afganistanu, 2003. u Iraku te 2011. u Libiji. Tijekom 2004. naručeno je dodatnih 65 projektila Tomahawk Block IV, koji su isporučeni i postali operativni 2008. godine. U lipnju 2022. kraljevska mornarica objavila je namjeru dogovora kojim će postojeći primjerci od 2024. biti unaprijeđeni i dovedeni na standard Blocka V.

Australija je postala treća zemlja korisnica, nakon što je vlada SAD-a u ožujku 2023. odobrila prodaju 220 Tomahawka. Nabava je uglavnom uključila napredne projektile Block V i dvadeset primjeraka starije inačice serije Block IV. Prvo lansiranje projektila obavljeno je u prosincu 2024. s razarača Brisbane. Za Tomahawk se, nakon dulje procjene i planiranja, odlučila i nizozemska mornarica. Odluka o nabavi donesena je u travnju 2023., a kao platforme odabrane su fregate klase Sedam provincija i podmornice klasa Walrus i Orka. Poslije se od podmorničke verzije odustalo, a vjerojatna odobrena prodaja uključuje 175 Tomahawka Block V, uključujući i 12 primjeraka starije inačice Block IV. Prvo probno lansiranje obavljeno je u ožujku ove godine na istočnoj obali SAD-a iz ratne luke Norfolk. Projektil Block IV uspješno je lansiran s fregate De Ruyter.

Japan je u siječnju 2024. potpisao ugovor o nabavi 400 projektila Tomahawk. Prvotno je bilo planirano da svi pripadaju najnovijoj inačici Block V, ali narudžba je poslije izmijenjena. Ukupno 400 projektila obuhvatit će serije Block V te Block IV. Stariji projektili mogli bi biti isporučeni ove godine, a novi bi trebali biti oko 2027. godine. Brojne su zemlje spominjane kao potencijalni korisnici tog sustava. Zbog njegovih velikih sposobnosti odluka o prodaji ili nabavi ima i iznimne političke i vojne posljedice, primjerice narušavanje vojne ravnoteže u nekoj regiji, ali i kršenje međunarodnih dogovora o ograničenju proliferacije projektila velikog dometa. Kao mogući kupci spominjani su Španjolska i Izrael. Već dulje provlači se vijest o njihovoj mogućoj isporuci Ukrajini. Mogle bi se očekivati nove narudžbe saveznica SAD-a, prije svega za novije pomorske jedinice koje su u fazi gradnje ili razvoja.

TEKST: Marin Marušić