Kadet koji svoje ciljeve mjeri kilometrima

Broj 766, Reportaža
30.07.2026

Trčanje je jedan od onih sportova koji na prvi pogled izgledaju jednostavno. Potrebno je malo opreme, malo vremena i dovoljno volje da se napravi prvi korak. No, svatko tko je pokušao trčati redovito, zna da iza svakog dobrog rezultata stoje kontinuitet, strpljenje, disciplina i spremnost na rad onda kad je najlakše pronaći izgovor. Upravo je tako svoj trkački put započeo naš sugovornik, kadet pete godine studija Vojno pomorstvo Hrvatskog vojnog učilišta “Dr. Franjo Tuđman”. Stipe Brnadić 23-godišnjak je iz Šibenika, koji studira na Sveučilištu obrane i sigurnosti “Dr. Franjo Tuđman” u Splitu

Za kadeta nadnarednika Stipu Brnadića trčanje je počelo kao dio vojničke svakodnevice i provjera tjelesne spremnosti. Danas je preraslo u naviku, izazov i prostor u kojem stalno pomiče vlastite granice. Uz kadetske obveze, treninge i utrke, pronalazi vrijeme i za akademski rad, potvrđujući kako se disciplina jednako snažno gradi na stazi, u učionici i u vojnom okružju. Razgovor smo započeli u vojarni “Admiral flote Sveto Letica-Barba” u splitskoj Lori, u 15 sati, u dijelu dana kad se najradije traži hlad. Kadet Stipe Brnadić upravo je završio trening trčanja. Na pitanje zašto baš tad trenira, odgovorio je jednostavno: “Zašto ne?” Trening je, kaže, morao odraditi, a ako ga napravi odmah, poslije više ne mora razmišljati o njemu. U toj se kratkoj rečenici možda najbolje ogleda njegov odnos prema trčanju, ali i prema kadetskim obvezama – ne odgađati, ne tražiti izgovore i napraviti ono što si zacrtaš.

Po dolasku u Kadetsku bojnu trčanje je za njega najprije bilo dio obveza i standardnih provjera tjelesne spremnosti u Oružanim snagama. S vremenom je, međutim, postalo puno više od toga. “U početku me je potaknulo to što je trčanje dio standardnih provjera tjelesne spremnosti u Oružanim snagama. To je potrebno, a ujedno mi je bilo najjednostavnije za odraditi. Zahtijeva najmanje opreme i planiranja. Dovoljno je tridesetak minuta u danu za dobar trening”, dodaje Stipe. Njegovi počeci nisu bili nagli ni opterećeni velikim ambicijama. I tad je, kao i danas, cilj bio trčati tri puta tjedno. Ono što se s vremenom promijenilo nije bila samo brzina nego pristup. Počeo je više razmišljati o onim detaljima koji se na početku čine malima, ali dugoročno čine razliku. “Najviše se promijenio moj pristup. Kako pravilno trčati, kako se zagrijati i istegnuti. Sve su to stvari koje, kad se zbroje, poboljšaju cijelo iskustvo”, govori. Da trčanje za njega više nije samo obveza, potvrđuju i utrke na kojima redovito sudjeluje. Uglavnom završava među prvima, no jedan mu je rezultat posebno drag. Treće mjesto na Draženovoj četvorci u Šibeniku za njega ima posebnu
vrijednost jer je riječ o utrci u njegovu gradu. “Ta mi je utrka najdraža zato što se trči u Šibeniku. Znao sam za nju puno prije nego što sam se počeo ozbiljnije baviti trčanjem, a prije sam dolazio kao podrška prijateljima koji su trčali. Zato mi taj rezultat posebno znači”, ističe. Sudjelovao je i na Utrci sv. Nikole u Šibeniku, utrci Mazda 10K u sklopu Splitskog polumaratona te Rentlio Zadar Night Runu, no jedna mu je utrka ipak ostala u posebnom sjećanju. Wings for Life u Zadru izdvaja zbog njezine posebnosti, ali i zbog ljudi koje je ondje upoznao. “Posebna je jer svatko može trčati do kraja vlastitih granica ako si tako postavi cilj. Na toj utrci upoznao sam i ljude koji su me najviše naučili o trčanju”, kaže Stipe. U trčanju, dodaje, nije najteže samo izdržati fizički napor. Poseban je izazov održati tempo, prije svega na treninzima, koji traže preciznost i koncentraciju. Dovoljno je kratko izgubiti pažnju i ritam se lako poremeti.

Bolje organizirano vrijeme

Kadetski život, sa svim svojim obvezama, ne ostavlja uvijek puno prostora za osobne planove. Ipak, Stipe je upravo u takvom rasporedu naučio bolje organizirati vrijeme te kako biti odgovoran prema vlastitim ciljevima. “U većini slučajeva kadetske obveze uvjetuju treninge i sudjelovanja na utrkama. Nekad to i olakša jer točno znam kad sam slobodan i tad moram odraditi trening, inače ću ga propustiti. Utrke mogu planirati dosta unaprijed, u skladu s kadetskim obvezama, pa imam dovoljno vremena za pripreme”, objašnjava. Upravo je kadetski život, smatra, znatno utjecao na razvoj njegove discipline, upornosti i fizičke spremnosti. Dovodi ga u situacije u kojima se možda ne bi našao vlastitom voljom, ali koje mora proći želi li ostvariti konačni cilj. Planovi idu u smjeru još zahtjevnijih izazova. U nekom duljem razdoblju volio bi istrčati puni maraton, a privlače ga i trail utrke. No, za njega cilj nije samo završiti utrku nego kroz pripreme stalno podizati vlastite sposobnosti. “Stalno podizanje fizičkih sposobnosti pomaže mi u održavanju forme. Ljudima je općenito lakše raditi bilo što kad ispred sebe imaju jasno definiran cilj”, dodaje. Osim sporta i kadetskih obveza, Stipe se okušao i u akademskom radu. S kolegama sa Sveučilišta obrane i sigurnosti “Dr. Franjo Tuđman” sudjeluje u pisanju znanstvenih radova. Interes za taj dio rada pojavio se na završnoj godini studija, kad je odlučio slobodno vrijeme iskoristiti za novo iskustvo. “Znao sam da ću na petoj godini imati najviše slobodnog vremena i smatrao sam da bi bilo korisno okušati se u takvim izazovima. Najviše zbog iskustva i spoznaje kako je sudjelovati u tome, ali i hoće li mi se možda otvoriti neki novi interesi”, govori. Sportsku disciplinu, vojnu izobrazbu i akademski rad povezuje jednostavno – planiranjem. Najprije sagleda što ga čeka u određenom razdoblju, a zatim prema prioritetima slaže raspored, koji uključuje sve obveze. Mladima koji dolaze na Hrvatsko vojno učilište i žele, uz vojne obveze, razvijati sportske i akademske interese, poručuje da ne odustaju kad obveze počnu.

“Nije problem u količini obveza, nego u stvaranju vlastitog rasporeda. Za to će im trebati vremena, ali važno je ne posustati”, zaključuje Stipe. Njegova priča pokazuje kako se kadetski život ne zaustavlja samo na vojnoj izobrazbi. On je prostor u kojem se mladi ljudi oblikuju kroz obveze, izazove, osobne interese i ciljeve koje sami postavljaju. Za kadeta nadnarednika Stipu Brnadića trčanje je počelo kao potreba, a nastavilo se kao navika koja ga uči ustrajnosti. Kilometri koje prolazi nisu samo sportski rezultat nego i podsjetnik da se svaki napredak gradi postupno, korak po korak.