VRO Oluja nije bila samo briljantno izvedena vojna operacija. Ona je pored toga bila i izraz čežnje jednog naroda za domom, krik za pravdom i povijesni korak prema miru koji danas živimo

Ima dana koji nisu samo dio naše povijesti – oni su dio našeg identiteta. Takav je 5. kolovoza, Dan pobjede i domovinske zahvalnosti, Dan hrvatskih branitelja te dan kad se s posebnim pijetetom prisjećamo vojno-redarstvene operacije Oluja, događaja koji je zauvijek obilježio put hrvatske države prema slobodi. Svaki kolovoz u našim srcima budi iste osjećaje. Ponajprije je to osjećaj ponosa na dane kad se kovala naša sloboda, ali istodobno nas prožimaju i osjećaji tuge za onima koje smo izgubili. Još uvijek odjekuju sjećanja na hrabre hrvatske branitelje, koji su, vođeni ljubavlju prema domovini, ostavili svoje obitelji, svoje domove i svoje snove kako bi budućim naraštajima darovali ono najvrednije – slobodu. Mnogi od njih nisu dočekali mir koji su stvarali, ali svojim su djelima ispisali najsvjetlije stranice hrvatske povijesti.

Jer, svaka velika i povijesna pobjeda ima i svoju tihu, bolnu stranu. Dok su trgovi odjekivali pjesmom, u mnogim je domovima vladala tišina. Dok su se jedni grlili na kućnim pragovima, drugi su gledali u prazna mjesta za stolom, svjesni da se njihovi najmiliji nisu i nikad se neće vratiti. Zato je taj dan uvijek prožet tim posebnim, dostojanstvenim mirom. To je mješavina neizmjernog ponosa zbog onoga što je ostvareno, te duboke, beskrajne zahvalnosti prema svakom izgubljenom životu, prema svakom ranjenom tijelu i svakoj slomljenoj obitelji.

Oluja nije bila samo briljantno izvedena vojna operacija. Ona je pored toga bila i izraz čežnje jednog naroda za domom, krik za pravdom i povijesni korak prema miru koji danas živimo.

Dok danas uživamo u slobodnoj domovini i svemu onome što sloboda nosi, zapitamo li se, barem ponekad, koja je bila njezina cijena? Ili smo se uljuljkali u vlastitu samodopadnost i čangrizavost u kojoj nam sve smeta, u kojoj ništa nije dobro, a svi drugi imaju bolje. Koliki su od nas na taj dan spremni i voljni barem izvjesiti državnu zastavu, pod kojom su i za koju mnogi dali svoje živote… Pa da barem na takav, simboličan način, pokažemo da znamo cijeniti ono što su nam drugi izborili. Ili nam je i to teško?

Jesmo li zaboravili da nam sloboda nije darovana, nego je plaćena u najskupljoj valuti na svijetu – u mladim životima, u snovima koji su prekinuti na prvoj crti bojišta, u suzama majki koje i danas, u tišini, gledaju u fotografije svojih sinova i kćeri. A neke od njih još tragaju za njima.

I zato Oluja nije samo priča o vojnom uspjehu. Ona je priča o ljudima. O majkama koje su čekale svoje sinove, a nisu ih dočekale, o djeci koja su odrastala bez svojih očeva, o obiteljima koje su podnijele najveću moguću žrtvu. Zato je naša dužnost čuvati uspomenu na njih, s poštovanjem govoriti o njihovoj hrabrosti i prenositi istinu novim generacijama. Jer, sjeća se tko hoće, a zaboravlja tko može…

Sjećanje koje ne blijedi

U vojnom smislu vojno-redarstvena operacija Oluja bila je kruna svih naših bitaka, trenutak u kojem je zajedništvo slomilo okove nametnutog rata. Upravo je ta akcija pokazala da zajedništvo nije samo emocionalni pojam nego konkretna opipljiva snaga. Kad se energija pojedinaca usmjeri prema istom plemenitom cilju, nestaju unutarnje podjele i stvara se povijesni preokret. Sloboda i mir koji su uslijedili nakon kolovoza 1995. najveći su spomenik tom zajedništvu, ali i trajan podsjetnik kako društvo, kad je složno, može nadvladati svaku prepreku.

I baš zato danas, dok se na Kninskoj tvrđavi ponosno vijori hrvatska zastava, naša prva misao ne smije biti trijumf, već zahvalnost. Zahvalnost hrvatskim braniteljima, koji su te 1995. godine, s krunicom oko vrata i neizmjernom hrabrošću u srcu, koračali putem pobjednika kako bismo mi danas koračali u slobodi. Zahvalnost obiteljima koje su podnijele najveći teret, dajući domovini ono najvrednije što su imale. Zahvalnost svakom neznanom junaku čije ime možda nije uklesano na velikim spomenicima, ali je zauvijek zapisano u temeljima ove države. Jer, nikad ne smijemo zaboraviti da se domovina ne mjeri samo granicama na karti već dubinom zahvalnosti koju osjećamo prema onima koji su za nju dali sve.

A najveća zahvala braniteljima nije samo u riječima i svečanim obilježavanjima nego u tome da čuvamo vrijednosti za koje su se borili – slobodu, dostojanstvo, zajedništvo i ljubav prema domovini. Ne zaboravimo mudrost koja nas uči, ali i opominje: Narod koji zaboravi svoju povijest osuđen je na njezino ponavljanje.

Tekst:  Željko Stipanović 

Foto  Tomislav Brandt, arhiva Hrvatskog vojnika