Disciplina, odbojka i vojni poziv

Broj 767, Reportaža
12.08.2026

Kadetkinja nadnarednica Vedrana Musa, studentica pete godine Vojnog pomorstva, smjera Brodostrojarstvo, gotovo petnaest godina živi odbojku. Danas, uz zahtjevne kadetske i akademske obveze, trenira u OK Brda, klubu koji nastupa u hrvatskoj Superligi. S ekipom Hrvatskog vojnog učilišta “Dr. Franjo Tuđman” dvaput je osvojila prvo mjesto, proglašena je najboljom igračicom turnira, a za sportske uspjehe dodijeljena joj je zlatna medalja sportskih postignuća načelnika Glavnog stožera OSRH. “Jedno nikad ne mora isključiti drugo”, poručuje mladima koji razmišljaju o vojnom pozivu, a istodobno žele ostati u sportu.

Kadetkinja nadnarednica Vedrana Musa dolazi iz Širokog Brijega u Bosni i Hercegovini. Studentica je pete godine Vojnog pomorstva, smjera Brodostrojarstvo, a sport je dio njezina života od najranijih dana. Odbojku je počela trenirati u šestom razredu osnovne škole, u HŽOK-u Smeč Široki Brijeg, i ondje ostala sve do upisa na fakultet. Njezin sportski put nije počeo velikim planovima, nego jednostavno, na satu tjelesnog. Tada je, kaže, zavoljela odbojku, a na poticaj kineziologa otišla na prve treninge. “Odmah sam shvatila da je to sport kojim se želim baviti”, prisjeća se. Ono što ju je u odbojci zadržalo nisu bili samo treninzi, utakmice i natjecanja, nego ljudi. “Stekla sam snažne odnose koji i danas traju. Zadržao me osjećaj zajedništva i velike ljubavi prema tom sportu”. U srednjoj školi već je znala da želi vojni poziv. Govori kako je bila uvjerena da je njezin put odlazak u vojsku i da je to za nju jedina ispravna odluka. Odbojku, međutim, nije željela ostaviti. Željela ju je nastaviti koliko god bude mogla, svjesna da će vojni studij tražiti ozbiljnost, vrijeme i odricanje. Uskladiti kadetske obveze i sport, priznaje, nije bilo jednostavno. No, u njezinu odgovoru nema žaljenja ni naglašavanja težine, nego mirna sigurnost osobe koja zna što želi. “Nije bilo lagano, ali uz dobru organizaciju sve se može”, kaže. Danas Vedrana trenira u OK Brda, klubu koji nastupa u hrvatskoj Superligi.

Ritam je zahtjevan. “Treninzi su svaki dan, utorkom i četvrtkom i teretana prije odlaska u dvoranu, a tijekom sezone vikendi su rezervirani za utakmice. Sve to, uz predavanja, učenje, vojne zadaće i kadetski raspored, traži mnogo više od dobre fizičke pripreme. Traži karakter. Vodim se onom: You fail to plan, you plan to fail”, govori Vedrana. Zato svaki trening, utakmicu ili ispit nastoji planirati i odraditi maksimalno ozbiljno, s punom koncentracijom i trudom. U njezinu slučaju vojna disciplina i sportska disciplina nisu odvojene, nego se nadopunjuju. Odbojka ju je naučila borbenom duhu, timskom radu i ustrajnosti, a upravo su to vrijednosti koje svakodnevno prepoznaje i u vojnom obrazovanju.

“Disciplina je ono što nas opisuje i kao osobe, pa tako i kao buduće zapovjednike”, ističe. Posebno mjesto u njezinu sportskom iskustvu imaju uspjesi ostvareni s ekipom Hrvatskog vojnog učilišta. Dvaput su osvojile prvo mjesto, a Vedrana kaže kako će te trenutke pamtiti do kraja života. Osobito prvi nastup s djevojkama iz kadetske ekipe. “Jednostavno smo kliknule na prvu i zajedničkim snagama odnijele prvo mjesto”. U studenom 2024. proglašena je najboljom igračicom turnira. Iako bi se takvo priznanje lako moglo promatrati kao osobni uspjeh, Vedrana ga odmah vraća timu. “U ovom sportu nijedan pojedinac ne može ostvariti takvo priznanje bez podrške i povjerenja cijele ekipe”, kaže. Za nju je to natjecanje imalo i dublje značenje.

“Nekad nam Bog ne oduzme teret odmah, nego nam pošalje ljude i prilike koje nam daju snagu da ga lakše nosimo”. Za sportske uspjehe dodijeljena joj je i zlatna medalja sportskih postignuća načelnika Glavnog stožera OSRH. Takvo priznanje u sustavu Oružanih snaga za nju je, kaže kratko i jasno, velika čast. “Neizmjerno sam zahvalna”. Kad govori o odbojci, Vedrana se uvijek vraća istom temelju, timu. Talent može biti prednost, rad čovjeka može dovesti daleko, karakter pomoći da izdrži teške trenutke, ali odbojka je sport u kojem nitko ne pobjeđuje sam. “Važno je biti pozitivan i konstantno motivirati svoje suigrače”, naglašava. Njezin uobičajeni dan počinje rano, kadetskim obvezama i predavanjima. Nakon toga slijedi učenje, odmor ili izvršavanje drugih vojnih zadaća, a navečer trening.

U takvom rasporedu nema mnogo praznog hoda, ali upravo se u toj svakodnevici oblikuje ono što Vedrana smatra najvažnijim: odgovornost prema sebi, prema ekipi i prema pozivu koji je odabrala. Iako je još aktivno vezana uz odbojku, već razmišlja i o budućnosti. Voljela bi kroz godinu ili dvije upisati Kineziološki fakultet te završiti određene certifikate kako bi jednog dana postala trenerica. Želi, kaže, i nakon aktivne karijere ostati u svijetu odbojke i prenositi ljubav i znanje na mlađe generacije. Mladima, osobito djevojkama koje razmišljaju o vojnom pozivu, a istodobno se žele nastaviti baviti sportom, poručuje da se ne boje izazova. “Dajte sebe u sve što možete i pokušajte na što bolji način iskoristiti darove koje vam je Bog dao. Zasigurno ih ima, samo je potrebno vjerovati u sebe i kad nitko ne vjeruje. Jedno nikad ne mora isključiti drugo”. Upravo ta rečenica najbolje sažima Vedranin put. Vojni poziv i sport u njezinu životu nisu dva suprotstavljena svijeta, nego dva prostora u kojima se razvijaju iste vrijednosti: disciplina, timski duh, ustrajnost i odgovornost. U dvorani, kao i u kadetskoj svakodnevici, uspjeh ne dolazi sam od sebe. Gradi se svakim treningom, svakom obvezom i svakom odlukom da se, unatoč umoru i izazovima, nastavi dalje.