Opisujući vojnu diplomaciju i vojne izaslanike kao instrumente nacionalnih obrambenih interesa, ovaj tekst ne nastoji ponuditi jedinstven model prema kojem bi se trebao ocjenjivati svaki vojni izaslanik. Namjera je skromnija: promisliti što toj dužnosti daje poseban smisao i zbog čega neposredna prisutnost vojnog profesionalca u drugoj državi i danas ima vrijednost

Snaga države ne očituje se samo u brojnosti njezinih oružanih snaga, suvremenosti naoružanja ili visini obrambenog proračuna. Prepoznaje se i u sposobnosti razumijevanja međunarodnog sigurnosnog okružja, jasnog zastupanja vlastitih interesa, razvijanja odnosa s drugim državama te pravodobnog prepoznavanja promjena koje mogu utjecati na njezinu sigurnost i obranu.

U tom prostoru djeluje vojna diplomacija. Ona povezuje vanjsku politiku i obrambeni sustav, političku procjenu i vojnu stručnost, diplomatsko djelovanje i iskustvo vojne profesije. Jedan od njezinih prepoznatljivih bilateralnih nositelja jest vojni izaslanik – časnik koji u diplomatsko okružje unosi vojno znanje i iskustvo, a svoje zadaće ostvaruje diplomatskim sredstvima.

U međunarodnoj praksi koriste se različiti nazivi, među njima vojni izaslanik i izaslanik obrane. Razlike u nazivlju često odražavaju veličinu obrambenog sustava, organizacijski model države i širinu mandata koji se povjerava pojedinom predstavniku. Veće države u važnijim diplomatskim predstavništvima mogu imati više specijaliziranih vojnih i obrambenih izaslanika, dok manje države jednom vojnom izaslaniku češće povjeravaju širi vojni i obrambeni mandat.

Republika Hrvatska pripada potonjem modelu. Hrvatski vojni izaslanik predstavlja Oružane snage i obrambeni sustav, a može biti akreditiran i u više država. Njegovo djelovanje zato prirodno obuhvaća više od klasičnih vojnih pitanja: obrambenu politiku, razvoj sposobnosti, vojnu izobrazbu, međunarodnu suradnju, vježbe, posjete te druga područja u kojima se susreću obrambeni interesi dviju država. 

Ostaje vojnik

No smisao te dužnosti nije samo u njezinu formalnom opisu. Vojni izaslanik pripada dvama profesionalnim svjetovima. On je diplomat, ali ostaje vojnik. Mora razumjeti jezik i logiku diplomacije, ali zadržati sposobnost vojničke prosudbe; upoznati državu u kojoj djeluje dovoljno dobro da razumije njezine institucije, političku i vojnu kulturu i način odlučivanja, a istodobno ostati svjestan interesa i odgovornosti države koju predstavlja. U tome se možda nalazi bit izraza diplomat u odori.

Vojni izaslanik djeluje na posebnoj granici vojne profesije. Dolazi iz sustava u kojem su zapovijed, hijerarhija i sposobnost uporabe sile nezaobilazni elementi djelovanja, a ulazi u prostor u kojem se učinak postiže ponajprije razgovorom, strpljenjem, razumijevanjem i povjerenjem. Zato njegova dužnost otvara i šire pitanje vojne moći: Je li snaga države samo u sposobnosti djelovanja silom ili i u sposobnosti zaštite i ostvarenja svojih interesa prije nego što uporaba sile postane potrebna?

Takvo pitanje ne umanjuje važnost vojne sposobnosti. Podsjeća da snaga dobiva puni smisao tek kad je povezana s prosudbom o tome kad, kako i s kojim ciljem treba biti uporabljena. Odora pritom nije samo formalno obilježje statusa. Ona vojnom izaslaniku daje prepoznatljiv profesionalni identitet i povezuje ga s institucijom iz koje dolazi. Njegova pripremljenost, odmjerenost, način komunikacije, diskrecija i pouzdanost zato sudjeluju i u stvaranju slike Oružanih snaga kao i Republike Hrvatske. Tekst ne nastoji ponuditi jedinstven model prema kojem bi se trebao ocjenjivati svaki vojni izaslanik. Države, mandati, bilateralni odnosi i profesionalna iskustva međusobno se razlikuju. Namjera je skromnija: promisliti što toj dužnosti daje poseban smisao i zbog čega neposredna prisutnost vojnog profesionalca u drugoj državi i danas ima vrijednost.

Između predstavljanja i razumijevanja

Vojni izaslanik djeluje u sastavu veleposlanstva Republike Hrvatske i za svoj rad odgovara veleposlaniku kao šefu diplomatske misije. Istodobno ima posebno funkcionalno područje koje proizlazi iz njegova vojnog i obrambenog mandata.

Takva pozicija traži sposobnost promatranja istog pitanja iz više kutova. Vojna pitanja rijetko su samo vojna. Promjena obrambene strategije ima političko značenje; nabava naoružanja može imati gospodarsku, industrijsku i tehnološku dimenziju; vojna vježba može biti redovita aktivnost, ali i pokazatelj promijenjenih prioriteta ili savezničkih obveza. Posjet visokog obrambenog dužnosnika može istodobno biti vojnostručni događaj i dio šireg razvoja bilateralnih odnosa.

Vojni izaslanik zato treba biti sposoban prepoznati vojno značenje političkih odluka, ali i politički kontekst vojnih procesa. U tome je jedna od njegovih posebnih vrijednosti unutar veleposlanstva. Ukupnom razumijevanju države primateljice dodaje perspektivu čovjeka koji vojnu profesiju poznaje iznutra, a hrvatskom obrambenom sustavu približava političko, društveno i institucionalno okružje u kojem se odluke druge države oblikuju.

Takva je sposobnost važna prije svega u suvremenom informacijskom okružju. Strateški dokumenti, obrambeni proračuni, službene odluke i javne izjave danas su dostupni gotovo trenutačno. Dodatna vrijednost vojnog izaslanika zato nije samo u tome što se nalazi ondje gdje se neki događaj odvija. Ona je i u kontekstu koji njegova neposredna prisutnost može pružiti.

Dokument se iz Zagreba može pročitati jednako brzo kao iz Berlina, Praga ili druge prijestolnice. Iz njega, međutim, nije uvijek moguće razumjeti koliko je neka odluka stvarno važna, kakav odnos različite institucije imaju prema njezinoj provedbi ili postoji li razlika između javno izraženog političkog cilja i stvarnih institucionalnih mogućnosti. Takve se nijanse razumiju postupno, kroz razgovore, ponovljene susrete, uspoređivanje izvora i preispitivanje vlastitih procjena. Upravo zato jedna od važnijih profesionalnih obveza vojnog izaslanika jest razlikovati ono što zna od onoga što procjenjuje.

Činjenica nije isto što i zaključak, kao što informacija nije isto što i njezino značenje. Osobni dojam može biti vrijedan početak promišljanja, ali tek njegova provjera omogućuje odgovorniju procjenu. U tome se susreću profesionalna lojalnost i osobna prosudba. Lojalnost prema instituciji ne traži od časnika da napusti vlastiti sud, nego da ga stavi u njezinu službu. Prosudba bez lojalnosti može prijeći u samovolju, dok se lojalnost bez prosudbe može svesti na potvrđivanje već oblikovanih stavova. Profesionalna odgovornost nalazi se između tih krajnosti.

Vojni izaslanik može predlagati, povezivati, upozoravati i prepoznavati mogućnosti, ali konačne odluke pripadaju institucijama kojima su te ovlasti povjerene. Možda se njegov položaj može opisati jednostavnom slikom: može pomoći otvoriti vrata i objasniti što se nalazi iza njih, ali odluku hoće li se kroz njih proći donosi država. Jasno razumijevanje te granice čuva vjerodostojnost dužnosti. 

Povjerenje koje prethodi potrebi

Diplomacija počiva na institucijama, pravilima i službenim kanalima, ali djeluje kroz ljude. Iza kvalitetnih institucionalnih odnosa redovito postoji određena razina međusobnog poznavanja i profesionalnog povjerenja, a ono se ne može nametnuti dužnošću niti automatski proizlazi iz čina ili akreditacije. Povjerenje se gradi postupno. Nastaje kad sugovornik zna da će razgovor biti korektan, da će izrečena riječ biti prenesena odgovorno, da se diskrecija podrazumijeva i da osobna bliskost neće biti zamjena za institucionalnu odgovornost. Vojni izaslanik zato tijekom mandata razvija odnose s ministarstvom obrane, oružanim snagama, vojnim učilištima, zapovjednim strukturama i drugim institucijama države primateljice. Važan dio njegova profesionalnog okružja predstavlja i zajednica vojnih izaslanika drugih država.

To je specifična sredina u kojoj se susreću časnici različitih vojski, strateških kultura i nacionalnih interesa. Dijele sličnu vrstu službe i mnoge profesionalne izazove, ali svatko ostaje predstavnik vlastite države. Razgovor s kolegom može pomoći u razumijevanju događaja, ponuditi drukčiji pogled ili ukazati na okolnost koja iz vlastite perspektive nije bila dovoljno vidljiva. Profesionalna bliskost, međutim, ne može zamijeniti vlastitu procjenu. Povjerenje ne znači nekritičko prihvaćanje svega izrečenog, kao što ni profesionalna opreznost ne znači stalnu sumnju. U sposobnosti održavanja te ravnoteže pokazuje se diplomatska zrelost.

Iz profesionalnih odnosa mogu nastati i konkretne mogućnosti suradnje. Školovanje, stručni posjeti, razmjena instruktora, suradnja vojnih učilišta ili zajedničke aktivnosti često započinju razgovorom u kojem se prepozna zajednički interes. Vojni izaslanik tad može povezati odgovarajuće osobe i institucije i pomoći da se početna mogućnost jasnije oblikuje. Slično vrijedi za pitanja obrambene industrije i razvoja sposobnosti. Njegova uloga nije komercijalno posredovanje, nego omogućavanje stručnog kontakta kad postoji legitiman obrambeni interes i potreba za međuinstitucionalnim povezivanjem.

No odnosi koje vojni izaslanik gradi ne bi smjeli ostati samo osobni kapital. Mandat pojedinca ograničen je, a odnosi među državama traju dulje od njega. Zato je kontinuitet važna dimenzija službe. Nasljedniku nije dovoljno ostaviti popis osoba i institucija; potrebno je prenijeti razumijevanje odnosa, načina na koji pojedine institucije djeluju, tema koje zahtijevaju posebnu osjetljivost i prostora za daljnju suradnju. Tako osobno iskustvo postupno postaje institucionalno znanje, a odnos koji je započeo između pojedinaca može postati trajnija povezanost dviju institucija.

Kad se okolnosti promijene

Najveći dio rada vojnog izaslanika odvija se u redovitim okolnostima. Upravo tad postoji vrijeme za upoznavanje ljudi i sustava, razvoj suradnje i stvaranje profesionalnih odnosa. Njihova se dodatna vrijednost često pokaže tek kad se pojavi poteškoća. To ne mora biti velika politička ili sigurnosna kriza. Ponekad se radi o administrativnoj zapreci, promjeni programa, problemu tijekom školovanja, vježbe, posjeta ili tranzita. Formalni kanali tad i dalje postoje, ali poznavanje sustava i ljudi može pomoći da se pitanje pravodobno usmjeri prema odgovarajućoj razini.

Slično vrijedi i za situacije koje uključuju hrvatske vojne osobe u državi akreditacije. Ako se tijekom školovanja, vježbe ili druge aktivnosti pojavi zdravstveni, prometni ili administrativni problem, vojni izaslanik može pridonijeti koordinaciji veleposlanstva Republike Hrvatske, domaćih institucija i hrvatskog obrambenog sustava. Korisno je zato da raspolaže osnovnim informacijama o važnijim hrvatskim vojnim aktivnostima na području svoje akreditacije kako bi, bude li potrebno, mogao djelovati unutar vlastitog mandata. U ozbiljnijim sigurnosnim krizama ta uloga dobiva dodatnu težinu. Razdoblja napetosti povećavaju mogućnost pogrešnog tumačenja, pa rutinska vojna aktivnost ili javna izjava mogu dobiti značenje koje im nije bilo namijenjeno. Profesionalna komunikacija neće ukloniti političke razlike, ali može smanjiti prostor za nesporazum i pogrešnu procjenu.

Tu se možda najjasnije vidi vrijednost odnosa izgrađenih u miru. Povjerenje se teško može početi graditi u trenutku kad je već potrebno. U tom smislu vojna diplomacija ima i preventivnu vrijednost premda je njezin doprinos takvoj prevenciji teško mjerljiv. Razgovor koji je spriječio nesporazum ne ostavlja jednak trag kao problem koji je eskalirao, a odnos koji je omogućio brzo objašnjenje možda nikad neće postati vidljiv izvan uskog kruga ljudi koji su u njemu sudjelovali. Dio vrijednosti diplomacije upravo je u tome što se njezin uspjeh ponekad očituje i u onome što se nije dogodilo.

Između dviju obrambenih stvarnosti

Vojni izaslanik fizički djeluje izvan zemlje, ali njegov profesionalni oslonac ostaje matični obrambeni sustav. Bez te povezanosti ni najbolji odnosi u državi primateljici ne mogu ostvariti puni učinak. Ta je veza dvosmjerna. Vojni izaslanik Hrvatskoj prenosi razumijevanje države primateljice, njezinih obrambenih prioriteta, institucija i mogućnosti suradnje, dok prema državi primateljici zastupa hrvatske stavove i interese te pomaže povezati odgovarajuće institucije.

Za to su potrebni jasni prioriteti i odgovarajuća stručna potpora. Posebno u modelu u kojem jedna osoba može biti odgovorna za širok raspon obrambenih pitanja i više država, nije realno očekivati jednaku stručnu dubinu u svakom području. Jedna od profesionalnih sposobnosti vojnog izaslanika zato je i prepoznati kad treba uključiti stručnjaka iz odgovarajućeg dijela hrvatskog obrambenog sustava.

Tad se njegova neposredna prisutnost i pristup povezuju sa stručnom dubinom institucije. Vojni izaslanik može prepoznati mogućnost, uspostaviti kontakt i pomoći razumjeti okolnosti, dok matični sustav procjenjuje stručnu i političku vrijednost prijedloga te odlučuje o daljnjem postupanju. Tako se diplomatski pristup pretvara u doprinos ostvarivanju nacionalnih obrambenih interesa. Takav odnos traži ravnotežu između smjernica i inicijative. Smjernice daju smjer, ali ne mogu unaprijed predvidjeti svaku priliku ili promjenu tijekom višegodišnjeg mandata. Profesionalna inicijativa omogućuje da se nove okolnosti prepoznaju pravodobno, a povratna informacija iz matičnog sustava pomaže razumjeti koja pitanja treba dodatno pratiti i gdje su se prioriteti promijenili. Vojnodiplomatska dužnost tad prestaje biti samo kanal izvještavanja i postaje stvarna poveznica dvaju obrambenih sustava.

Čovjek koji nosi dužnost

Formalna struktura određuje okvir rada, ali način na koji će se dužnost ostvarivati uvelike ovisi o osobi kojoj je povjerena.

Vojnodiplomatska služba traži spoj sposobnosti koje se tijekom vojne karijere ne razvijaju uvijek jednako. Dobar časnik ne mora nužno posjedovati sve sposobnosti koje ta dužnost zahtijeva, kao što se ni diplomatske sposobnosti ne stječu samim imenovanjem. Zato odabir i priprema imaju posebno značenje. Uz vojnu stručnost i profesionalno iskustvo potrebni su sposobnost jasnog izražavanja i slušanja, prosudba, samostalnost u radu, diskrecija i razumijevanje drukčijih kultura. Vojni izaslanik treba biti dovoljno siguran u vlastiti profesionalni identitet da ga drukčiji način razmišljanja ne ugrožava, ali i dovoljno otvoren da ga može razumjeti. Treba znati pokazati inicijativu bez prekoračenja mandata, zastupati stav bez nepotrebne nametljivosti i razvijati odnose bez gubitka institucionalne distance. Zbog toga ga je možda najprimjerenije razumjeti kao vojnog stručnjaka koji profesionalno iskustvo nadograđuje diplomatskim sposobnostima.

Priprema za takvu dužnost zato ne može biti svedena na protokol i administrativne postupke. Trebala bi obuhvatiti razumijevanje političkog i sigurnosnog okružja države primateljice, njezina obrambenog sustava, bilateralnih odnosa i nacionalnih prioriteta Republike Hrvatske, ali i praktične sposobnosti poput vođenja razgovora, pisanja procjena, javnog nastupa i postupanja u osjetljivim situacijama.

Posebnu vrijednost ima prijenos iskustva prethodnika. Dokumenti mogu objasniti formalni ustroj neke institucije, ali puno teže prenose njezinu kulturu, način stvarnog funkcioniranja i odnose među ljudima. Zbog toga iskustvo stečeno tijekom mandata ne bi smjelo nestati povratkom pojedinca u Hrvatsku. Može biti korisno budućim vojnim izaslanicima, sustavu vojne izobrazbe i institucijama koje surađuju s državama u kojima je služio.

Višegodišnja služba u inozemstvu ima i osobnu i obiteljsku dimenziju. Preseljenje utječe na život supružnika i djece, profesionalne planove, školovanje i prilagodbu novom okružju. Supružnik samim bračnim odnosom ne postaje nositelj službene dužnosti, ali određeno poznavanje društvenog i kulturnog okružja može olakšati prilagodbu i pridonijeti stabilnosti obitelji tijekom mandata. I potonje podsjeća na to da iza diplomatske dužnosti uvijek postoji čovjek, sa svojim profesionalnim sposobnostima, granicama i osobnim životom.

Diplomacija prisutnosti

Vrijednost vojnog izaslanika možda se najlakše razumije kao vrijednost prisutnosti – ne samo fizičkog boravka u drugoj državi nego prisutnosti koja s vremenom stvara razumijevanje. Suvremena tehnologija omogućuje trenutačnu komunikaciju, širok pristup informacijama i izravno povezivanje institucija. Ljudska i institucionalna stvarnost, međutim, nije postala jednostavnija samo zato što je postala brže dostupna. Razumijevanje druge države i njezina obrambenog sustava još uvijek traži vrijeme, iskustvo i osobni kontakt. Ne mora svaki razgovor završiti projektom niti svaki profesionalni odnos odmah proizvesti vidljiv rezultat. Neki odnosi svoju vrijednost pokažu tek nakon godina, a neke procjene tek kad se okolnosti promijene. Zato se smisao vojnodiplomatske dužnosti teško može svesti na jedno univerzalno mjerilo. Svaka država, akreditacija i mandat ima svoje posebnosti.

Može se, međutim, postaviti šire pitanje: Jesu li nakon završetka mandata međusobno razumijevanje, institucionalna povezanost i mogućnosti buduće suradnje barem malo snažniji nego prije?

Ako jesu, dio smisla dužnosti je ostvaren. Vojni izaslanik pristup koji mu je država povjerila nastoji pretvarati u institucionalnu vrijednost. Svojom prisutnošću, procjenom i odnosima može pridonijeti tomu da država bolje razumije okružje u kojem odlučuje i lakše prepoznaje mogućnosti koje odgovaraju njezinim obrambenim interesima. U tome se nalazi posebnost diplomata u odori. Vojna profesija nije određena samo sposobnošću uporabe sile nego i sposobnošću razumijevanja trenutka u kojem se interesi države bolje štite odnosom, upozorenjem, strpljenjem ili pravodobnom riječju. Razboritost nije suprotnost vojnoj snazi. Ona je sposobnost da se snaga razumije, sačuva i uporabi onda kad okolnosti, svrha i odgovornost to zahtijevaju. U vojnoj diplomaciji ta se razboritost ostvaruje na osobit način. Nacionalni interes ondje se ne zastupa zapovijedi ili uporabom sile, nego prisutnošću, profesionalnim odnosom, razumijevanjem i sposobnošću da se različiti interesi pravodobno prepoznaju.

Diplomat u odori zato mora biti dovoljno vojnik da razumije značenje snage, sposobnosti i odgovornosti države, dovoljno diplomat da zna kako se državni interesi mogu zastupati dijalogom i strpljenjem te dovoljno razborit da razumije granice vlastite uloge. U takvoj se ravnoteži susreću vojna profesija i diplomacija. A možda se upravo ondje nalazi i najdublji smisao vojnog izaslanika: biti prisutan dovoljno dugo da upozna, dovoljno blizu da razumije, dovoljno odmjeren da sačuva povjerenje i dovoljno profesionalan da sve stečeno na kraju ne pripada njemu, nego državi koju je imao čast predstavljati.

TEKST: brigadir Zdravko Barbarić, načelnik Ratne škole “Ban Josip Jelačić”