AK-12 nije još osnovno naoružanje vojske i snaga sigurnosti svoje zemlje. Bit će stoga potrebno dosta vremena za komercijalni uspjeh, a još više da AK-12 stekne slavu koju ima AK-47 i bude dostojan imena Mihaila Kalašnjikova

Vojno najjače zemlje svijeta naveliko razvijaju i usavršavaju borbene komplete pješaka XXI. st. kako bi zadovoljile najvažniji element na suvremenom ratištu: preživljavanje. To se može postići oružjem, programskom potporom, optoelektroničkim sredstvima, zaštitnom opremom, osobnom opremom itd. Kad je riječ o oružju, zahtijeva se veća paljbena moć, preciznost, jednostavnost rukovanja, manje dimenzije i masa. Podrazumijeva se i korištenje što većeg broja pomoćnih sredstava i uređaja (optoelektronski dnevno-noćni ciljnici, laserski obilježivači ciljeva, taktičke svjetiljke, prednji rukohvat itd.), kao i mogućnost da vojnik nosi što veću količinu streljiva.

U tom su smjeru krenuli i ruski konstruktori stvorivši jurišnu pušku AK-12. Kao i većini automatskih pušaka XX. st., uzor joj je model AK-47 koji je nastao u bivšem SSSR-u nakon Drugog svjetskog rata (1947.). Dobro je poznata priča o konstruktoru Mihailu Kalašnjikovu koji je stvorio novo oružje na temelju njemačke ratne jurišne puške Sturmgewehr 44 (StG44), naširoko poznate kao oca jurišnih pušaka. U međuvremenu je AK-47 u kalibru 7,62 x 39 mm proizveden u stotinama milijuna komada i postao jedno od najvažnijih i komercijalno najuspješnijih streljačkih oružja XX. stoljeća. Otad je AK-47, naravno, doživio pet generacijskih promjena s ciljem ostanka u utrci s jurišnim puškama zapadnih zemalja.

Odgovor na M16
Najznačajnija treća modernizirana inačica AP AK-47 nastaje sedamdesetih godina i poznata je pod nazivom jurišna puška AK-74 (1974.) u kalibru 5,45 x 39 mm. Trebala je biti odgovor na američku pušku M16 i NATO-ov kalibar 5,56 x 45 mm. Na taj je način nastavljena četvrta modernizacija kalašnjikova tijekom devedesetih godina kad nastaje obitelj jurišnih pušaka AK-100 (AK-101/AK-102, AK-103/AK-104, AK-107/AK-108). Svaka je od njih modernizirana inačica slavne AK-74. Inačice nisu proizvedene u velikim količinama tako da nije došlo do planirane zamjene jurišne puške AK-74 u ruskoj vojsci.
Tvornica Ižmaš (Ижевский Mашиностроительный Завод) koja je projektirala i godinama proizvodila AK u ovom je tisućljeću bankrotirala. Nastaje Koncern Kalašnjikov koji nastavlja tradiciju te 2010. najavljuje nove jurišne puške radnog imena AK-200. Odmah su započela prva testiranja prototipova. Razvoj je na vlastitu inicijativu vodio inženjer Vladimir Viktorovič Zlobin. Na novom AK-12 odmah se prepoznaje kalašnjikovljeva linija ili silueta, uz određene preinake. Projektantski tim želio je uzeti sva najbolja rješenja od najuspješnijih iz obitelji AK.

Projekt Ratnik
Kako je tvrtka proživljavala teška vremena, model je isključivo konstruiran za izvoz, ali ispostavilo se da ispunjava i opće uvjete Ministarstva obrane Rusije koje radi na prenaoružavanju svojih snaga kroz projekt Ratnik, ali još uvijek ima problem oko kalibra. Osim toga, veliki su problem i financije. Rusija na skladištima ima dosta različitih modela pušaka AK koje zastarijevaju i koje je svakim danom sve teže prodati, pa i zbog sankcija koje su Rusiji nametnute zbog ukrajinske krize.
Zbog zainteresiranosti federalnih snaga sigurnosti za novu pušku, tvrtka je odlučila ponuditi je i za domaću uporabu kao zamjenu za AK-74 i AK-100, a poslije je predviđena i njezina prodaja na civilnom tržištu.
Osnovna je značajka nove puške modularnost. Predviđa se da će služiti kao platforma za projektiranje više od 20 malih preinaka osnovnog modela u oružja različitih namjena i kalibara. Naravno, pod brojem jedan glasoviti je ruski kalibar 5,45 x 39 mm koji još zovu i kostolomac, zatim 5,56 x 45 mm NATO, a tu je i provjereni ruski srednji metak 7,62 x 39 mm. Čak se razmišlja i o kalibru 7,62 x 51 mm NATO, kao i o kalibru 6,5 x 39 mm Grendel. Bez obzira na kalibar, puška će se za potrebe vojske izrađivati u trima osnovnim veličinama: klasična, karabin i kratka (za potrebe specijalnih postrojbi). Dakle, prema projekcijama, AK-12 poslužit će kao platforma za razvoj karabina (AK-12U), strojnice (PPK-12), snajperske puške (SVK-12) te lake strojnice (RPK-12) i još nekoliko inačica za izvoz.

Provjeren recept
Zadržan je stari i provjereni način rada na načelu posudbe barutnih plinova i s klipnim sustavom. Blok zatvarača znatno je lakši kako bi se smanjilo trzanje i poboljšala preciznost pri rafalnoj paljbi. Žljebovi unutar cijevi poboljšani su radi bolje preciznosti, a poboljšana je i plinska kočnica. Inženjerski je tim uspio unaprijediti preciznost puške u odnosu na stare modele AK što je jedna od važnijih novosti. Time je otklonjen stari nedostatak AK-74 u odnosu na većinu zapadnih pušaka iz tog razdoblja, tj. slabija preciznost.
Nadalje, dizajneri su željeli pušku prilagoditi suvremenim borbenim uvjetima, ali i očuvati jedinstvena “kalašnjikovljeva” obilježja: jednostavnost, pouzdanost i relativno niske troškove proizvodnje. Ipak, glavni je cilj bio poboljšanje fleksibilnosti i ergonomije prethodnih oružja.
Najveća se inovacija odnosi na kontrolu oružja, a komande su radikalno redizajnirane radi praktičnosti. Ponavljaju se na objema stranama oružja tako da njim uspješno mogu rukovati desnoruki i ljevoruki strijelci. Predviđa se i mogućnost rukovanja samo jednom rukom.

Četverostruki regulator
Ručica zatvarača u obliku slova Z nije fiksna i može se postaviti s lijeve ili desne strane. Dosta je pomaknuta naprijed i ne nalazi se na tijelu nosača zatvarača nego otprilike na sredini nosača klipa.
Regulator paljbe postavljen je na stražnjem dijelu kućišta s obje strane, iznad samog pištoljskog rukohvata. Dovoljno je samo osloniti palac na njega i namjestiti u jedan od četiri položaja koja nudi: zakočeno, pojedinačna paljba, ograničeni rafal od dva metka i rafalna paljba. Iza regulatora palјbe, s lijeve stane, nalazi se utvrđivač poklopca kućišta.
Kućište je redizajnirano, a glavna je promjena novi gornji poklopac krućeg dizajna. Gornji je poklopac odvojiv i priključen na kućište s pomoću dvaju ležišta (na sredini i na pročelju) plus klin (štift) za bravljenje na stražnjoj strani. Da bi skinuo gornji poklopac, korisnik mora što više gurnuti klin koji se nalazi na lijevoj strani kućišta, a zatim povući poklopac unatrag i prema gore kako bi ga odvojio od kućišta. U usporedbi s prototipnom inačicom to je bolje rješenje jer gornji poklopac nije bilo moguće odvojiti nego samo podignuti.

Drukčiji Picatinny
Sljedeća su novost Picatinny šine (MIL-STD-1913 šina, STANAG 2324 šina) s potpuno drukčijim rješenjem u odnosu na druge proizvođače. Šina je izrađena na samim dijelovima puške pa nema potrebe za skidanjem i ponovnim stavljanjem dodatne opreme.
Iza šine, na stražnjem se dijelu kućišta nalazi mehanički ciljnik koji je poboljšan radi povećavanja učinkovitosti nove puške. Prednji se ciljnik sad nalazi iznad plinskog bloka, dok je na prvom prototipu bio na cijevi. Na cijev je sad lakše montirati prigušivač.
U početku je bilo više Picatinny šina i bile su drukčije postavljene. Najdulja se nalazila na poklopcu kućišta i imala 20 zubaca. Odmah ispred klina, na samom plinskom cilindru, nalazila se sljedeća, upola kraća, koja je imala deset zubaca. Na samoj se plinskoj komori s gornje strane nalazila minijaturna Picatinny šina s trima zupcima. Na prednjem su se rukohvatu nalazile čak tri šine: s donje strane duga s 14 zubaca, a na objema bočnim stranama mala s po tri zupca. Zadnji je prototip zadržao samo Picatinny šine na poklopcu kućišta i s donje strane prednjeg rukohvata. Na tu je veliku s donje strane predviđeno montiranje podcijevnog bacača granata GP-34.
Radi uspješnog gađanja podcijevnim bacačima granata redizajnirana je plinska kočnica (kompenzator), odnosno, smanjen joj je promjer kako bi granata sigurno letjela prema cilju. Kompenzator sad ima promjer prema NATO-ovu standardu. Zahvalјujući novoj plinskoj kočnici manji je i trzaj, a zahvaljujući Picatinny šinama na novu se pušku može montirati velik broj dodatne opreme, kao i optoelektronskih uređaja za ciljanje.

Okrugliji rukohvat
Velike je promjene doživio i pištoljski rukohvat. Ergonomski je prilagođen za ugodan hvat šakom, što osigurava kut pada sa stražnje strane, a tu su i anatomski oslonci za prste s prednje strane. Dobio je na širini i postao veći, tj. okrugliji. Unutarnja je strana šuplja i s donje strane ima poklopac. Predviđeno je da se u šupljinu rukohvata smjesti pribor za čišćenje oružja. Izrađen je od plastike ojačane staklenom vunom. Položaj rukohvata u odnosu na okidač pomaknut je tako da okidanje traje puno kraće. Pomicanjem rukohvata dobivena je mogućnost za odmor prsta izvan okidača (ispružen na donjem dijelu kućišta), što je posebno traženo među specijalnim postrojbama.
Sljedeća je velika vidljiva promjena kundak. Način njegova učvršćivanja na oružje omogućuje da bude promjenjiv i izrađuje se u trima modelima. Prvi je klasičan, izrađen od polimera ojačanog staklenom vunom i ne može se preklapati. Za potrebe izvoza, ovisno o želji kupca, mogu se postaviti i dvije vrste teleskopskih kundaka, kao na zapadnim modelima M4 i G36 (tzv. kostur kundak), ili rješenja koja se koriste na modelima MAGPUL Masada i FN SCAR.

Utvrđivanje spremnika
Promjene su uočljive i na spremniku, njegovu kapacitetu i načinu utvrđivanja. Nova jurišna puška može koristiti klasične spremnike od 30 metaka, zatim nove spremnike s kapacitetom od 60 metaka i bubanj kapaciteta 95 metaka. Velika novost nije u kapacitetima, nego u načinu utvrđivanja spremnika i bubnja. Ta je komanda također udvostručena. Zadržan je stari način s polugom koja se nalazi ispred zaštitnika okidača, odnosno iza spremnika. Da bi se spremnik oslobodio, potrebno je polugu povući naprijed prema spremniku – bubnju i on ispada iz ležišta u kućištu. Drugi je način jednak onom na zapadu: s pomoću gumba. Pritiskom na gumb spremnik sam ispada zahvaljujući svojoj masi. Gumb se na novoj puški nalazi odmah iznad poluge za oslobađanje spremnika tako da bi se dio koji je između zaštitnika okidača i spremnika mogao slobodno nazvati “sustav za utvrđivanje i otpuštanje spremnika – bubnja”.
Na novoj je puški poboljšana i cijev. Njezini su žljebovi revidirani pa je umnogome poboljšana preciznost i točnost oružja.
U projektiranju i izradi novog modela jurišne puške AK-12 primijenjene su napredne tehnologije i materijali, a više od deset novih pronalazaka upotrebljavat će se u izradi tog i drugih modela te serije pušaka. Svakako treba izdvojiti masu od 3,2 kg što AK-12 stavlja u kategoriju najlakših jurišnih pušaka i to joj je velika prednost.

Posljedice ispitivanja
Puška AK-12 tijekom 2013. i 2014. službeno je testirana kao dio programa opremanja ruskog vojnika budućnosti pod nazivom Ratnik. Prolazila je ispitivanja zajedno sa svojim glavnim suparnicama, puškama iz serije AEK-971, A545 i A762 proizvođača Degtjarjova. Nakon toga odlučeno je da će se nova puška u početku proizvoditi samo u jednom kalibru i to 5,45 x 39 mm i koristit će provjereni metak M74.
Nejasno je zašto je nekoliko puta odgađano uvođenje AK-12 u operativnu uporabu. Uzrok su vjerojatno problemi koji su se pokazali na testiranju ili se traži još poboljšanja. Namjera je od AK-12 napraviti najbolju pušku iz obitelji kalašnjikov koja bi na tržištu trebala konkurirati zapadnim puškama poput M4, H&K416 i SCAR. Ruski inženjeri stoga nastoje uključiti rješenja koja bi je mogla učiniti konkurentnijom ili čak nadmašiti mogućnosti zapadnih pušaka.
AK-12 trebala bi biti odabrana za buduću pušku ruske vojske, no još nije poznato kad će ući u punu operativnu uporabu. Prva bi proizvodna serija trebala biti uvedena u vojsku samo godinu dana nakon što budu napravljena još neobjavljena poboljšanja. Pretpostavka je da je glavni cilj u razvoju jurišne puške AK-12 poboljšanje ergonomije i taktičke fleksibilnosti oružja, uz zadržavanje tradicionalne visoke pouzdanosti i jednostavnosti uporabe koju imaju puške iz obitelji AK.

Zaključak
Iako se svrstava u suvremene jurišne puške, nabrojena su rješenja odavno viđena. Na svijetu nema puške za koju se može reći da je savršena, pa tako nije ni AK-12. No, prema nekim objavljenim testiranjima, ipak je riječ o dobrom oružju u svojoj kategoriji. Odlikuje je jednostavnost rukovanja, pouzdan rad u svim uvjetima i, na kraju, preciznost. Prilikom izrade u velikoj je mjeri korišten polimer koji zajedno sa završnom obradom metalnih dijelova osigurava jednostavno održavanje.
AK-12 nije još osnovno naoružanje vojske i snaga sigurnosti svoje zemlje. Bit će stoga potrebno dosta vremena za komercijalni uspjeh, a još više da AK-12 stekne slavu koju ima AK-47 i bude dostojna imena Mihaila Kalašnjikova.

Ivan GALOVIĆ