Poštujući potrebe tržišta te pojednostavnjenje obuke gađanja, velik je broj proizvođača oružja kratkih cijevi još u XIX. st. prilagodio proizvodnju i modelima malih dimenzija. Najveću su popularnost u početku postizali modeli Derringer

Razvoj vatrenog oružja u brojnim je slučajevima išao neobičnim smjerovima, neobjašnjivim s taktičkog i borbenog aspekta primjene, pa se i danas postavlja opravdano pitanje zbog čega su neki modeli uopće i napravljeni. Ne tako davno, u ovom je časopisu opisan razvoj ručnog naoružanja velikih, pa i apsurdno, krajnje nepotrebno velikih kalibara i snage metka (v.: Top u ruci, I. i II. dio, Hrvatski vojnik, br. 545 i 546, veljača 2018.). No, ako je moguće objasniti osjećaj koji pruža moćno oružje, teško je objasniti zbog čega se išlo i u suprotnom smjeru – smanjivanju kalibara i dimenzija ručnog oružja do gotovo apsurdno malih dimenzija.

Komercijalno opravdanje

Smanjivanje ručnog naoružanja realiziralo se (i još se uvijek tako odvija) u trima osnovnim smjerovima: smanjivanju kalibra standardnog ručnog oružja uz zadržavanje uobičajenih dimenzija; smanjivanju dimenzija uz zadržavanje standardnih kalibara te simetričnom smanjivanju dimenzija i kalibra. U prvom je slučaju riječ o najjednostavnijim tehničkim rješenjima. Taj smjer ima itekakvo komercijalno opravdanje jer se dobiva oružje koje u prvom redu služi za obuku gađanja i za sportsko streljaštvo, čime se uvelike smanjuju troškovi obuke i uvježbavanja. Naime, izrada streljiva manjih kalibara znatno je jednostavnija i jeftinija od izrade jačeg streljiva. Samo za usporedbu: najraširenije malokalibarsko streljivo .22 LR u maloprodaji je pet do sedam puta jeftinije od najraširenijeg pištoljskog metka kalibra 9 mm Para, a čak do deset puta jeftinije od revolverskog streljiva .357 Magnum. Kad je riječ o najjačim kalibrima, razlike su znatno veće: spomenuti .22 LR prosječno je više od 20 puta jeftiniji od revolverskog streljiva .44 Magnum. U obzir se moraju uzimati i razlike u kvaliteti proizvodnje, renomiranosti i brendiranosti proizvođača na tržištu, specifičnoj namjeni streljiva, vrsti zrna te nizu drugih parametara koji utječu na cijenu.

Lakši početak

S druge strane, početna obuka gađanja iz malokalibarskog oružja ne razlikuje se u većoj mjeri od obuke gađanja većim kalibrima. Štoviše, niža razina buke pri opaljenju i manji trzaj oružja u većoj mjeri olakšavaju usvajanje potrebnih vještina strijelca prilikom ciljanja i okidanja kao temeljnih operacija gađanja. Potrebno je usto naglasiti kako je i psihičko opterećenje kod nedovoljno iskusnog strijelca znatno manje kad je riječ o malokalibarskom oružju. Strijelac koji se osposobi za gađanje malokalibarskim oružjem jednostavnije će i kvalitetnije usvojiti vještine gađanja većim kalibrima. Zbog navedenih razloga velik broj suvremenih oružanih snaga raspolaže većom ili manjom količinom malokalibarskog i zračnog oružja koje se koristi u početnoj obuci gađanja, a u sportskom streljaštvu registrirana je cijela paleta disciplina sa zračnim i malokalibarskim oružjem koje imaju olimpijski karakter.

Dva primjera

Poštujući potrebe tržišta i navedene razloge pojednostavnjenja (i znatnog pojeftinjenja) obuke gađanja, velik je broj renomiranih proizvođača prilagodio proizvodnju i za malokalibarsko oružje. Uglavnom se malo razlikuje od standardnog velikokalibarskog, barem kad su u pitanju revolveri. Usto, jednaki modeli ručnog oružja proizvode se u različitim kalibrima, upravo zbog pojednostavnjenja prelaska s malokalibarskog na standardno oružje. Poznatiji su primjeri Smith & Wessonovi revolveri Model 15 i Model18, kao i Coltov Diamondback. Zapravo, revolveri su kao oružje gotovo idealni za proizvodnju u različitim kalibrima jer su konstrukcijski razmjerno jednostavni i u pravilu podnose velike oscilacije u kvaliteti i snazi streljiva. To uglavnom ne vrijedi za poluautomatske pištolje koji su puno osjetljiviji na kvalitetu i snagu streljiva jer ono ima ključnu ulogu u radu automatike oružja.
Upravo su zato kao primjer navedeni Smith & Wessonovi Model 15 i Model 18. Iako su tvornički različiti modeli, riječ je o jednakom revolveru u različitim kalibrima. Model Model 15 uglavnom se proizvodio u kalibru .38 Special, a Model 18 u kalibru .22 LR. Revolver Model18 izrađivan je s lakšim okvirom jer prilikom opaljenja materijal nije trpio takve tlakove i naprezanja kao Model 15. Drugi veliki američki proizvođač oružja, Colt, nije ni pokušao tvornički razdvajati svoje revolvere Diamondback, nego ih je na tržištu plasirao kao jedno oružje u dvama kalibrima (.38 Special i .22 LR). To ima opravdanje zato što među spomenutim modelima nema veće razlike osim u kalibru i snazi streljiva. Slično postupaju i mnogi drugi proizvođači komercijalnog oružja sve do danas.

Preciznije s kratkim oružjem

Kod proizvodnje poluautomatskih pištolja situacija je znatno drukčija zbog konstrukcijski zahtjevnijeg oružja osjetljivog na snagu streljiva (povratnim trzajem osigurava se rad automatike). Prema tome, poluautomatski pištolji manjih kalibara i slabije snage streljiva mogu imati jednostavnije, samim tim i jeftinije sustave automatike, te se izrađuju i od razmjerno jeftinijih materijala. To je popraćeno i samim dimenzijama automatskih oružja, koje je u manjim kalibrima obično manjih dimenzija. Iznimku čine pištolji za sportsko streljaštvo koji dimenzijama podsjećaju na velike vojne automatske pištolje, ali su po obliku, izbalansiranosti i tehničkim značajkama uglavnom jedinstveni (npr. sovjetski Vostok Margolin, talijanska Beretta M72 i M73, američki Colt Woodsman i sl.). U tim je slučajevima riječ o tzv. sportskom oružju za rekreaciju. Nije namijenjeno za olimpijska natjecanja, ali po konstrukcijskim značajkama znatno je točnije i preciznije od standardnih borbenih pištolja i proizvodi se isključivo u kalibru .22 LR. Korištenjem tih pištolja lakše se svlada gađanje iz tzv. kratkog vatrenog oružja.

Inovativni puškar

Otkad se pojavilo streljačko vatreno oružje postojale su tendencije smanjivanja njegovih dimenzija pri čemu se nastojala zadržati što veća ubojna moć. To se posebno odnosilo na pištolje koji su i inače bili koncipirani kao oružje manjih dimenzija, namijenjeno u prvom redu za uporabu u konjaništvu (v. Razdoblje najvećeg razvoja konjaništva, Hrvatski vojnik, br. 249/250 od 17. srpnja 2009.). Od same pojave tzv. kratkocijevnog streljačkog oružja (konkretnije petrinala i poslije pištolja – op. aut.), javila se potreba smanjivanja dimenzija kako bi se moglo nositi skriveno i iznenadno koristiti. Međutim, većina pokušaja završila je neuspjehom ili u najboljem slučaju djelomičnim uspjehom, sve do oružja koje je Henry Deringer (1786. – 1868.) razvio 1825. godine. Prvi Deringerov pištolj bio je uobičajenog izgleda s paljenjem na kremen, znatnije skraćene cijevi u usporedbi sa standardnim pištoljima, a ostale je dimenzije zadržao gotovo jednake. Unatoč brojnim nedostacima, postigao je neočekivano velik komercijalni uspjeh, što je potaknulo Deringera na daljnji razvoj novog oružja malih dimenzija.
Inovativni puškar gotovo je odmah usvojio proizvodnju smanjenog oružja s perkusijskim sustavom opaljenja, čim se taj sustav pojavio u komercijalnoj proizvodnji kao napredno konstrukcijsko rješenje. Za razliku od oružja na kremen, perkusijski sustav omogućavao je Deringeru razvoj uravnoteženog oružja malih dimenzija, uz očuvanje ozbiljnog kalibra i samim tim dovoljne snage punjenja.

Nezaštićen patent

Deringerovo oružje malih dimenzija postalo je traženo na američkom tržištu gotovo odmah nakon što je proizvedeno. Međutim, iznimno velika potražnja nastaje 1865., nakon atentata na predsjednika Abrahama Lincolna (1809. – 1865.). Atentator John Wilkes Booth (1838. – 1865.) koristio je model Philadelphia kalibra .41, koji je s prodanih više od 15 000 komada bio najzastupljeniji Deringerov model na tržištu. Tragični je događaj dodatno utjecao na daljnju proizvodnju pištolja malih dimenzija.
Henry Deringer živio je još tri godine nakon atentata na Lincolna. Međutim, kako nije patentirao svoja oružja, brzo počinje njihova masovna proizvodnja. Brojni proizvođači – od renomiranih i poznatih po kvalitetnim proizvodima, do sasvim nepoznatih, na tržište plasiraju velik broj komada malog oružja različitih oblika, dimenzija i kvalitete. Nastojeći zaštititi proizvodnju i kvalitetu svojeg oružja, renomirani proizvođači uglavnom patentiraju pištolje pod donekle izmijenjenim nazivom Derringer (dakle, s dvama r), pri čemu se razvijaju i novi modeli.

Slavni prototip

Pojavom jedinstvenog metka razvija se i nova generacija pištolja Derringer pri čemu je najkvalitetniji iskorak napravila tvrtka Remington Arms. Razvila je mali dvocijevni pištolj s drškom u obliku papagajeva kljuna, koji se punio jednostavnim prelamanjem cijevi prema gore (ili prema dolje u pojedinim inačicama). Taj pištolj pod nazivom Remington Derringer Model 95 u kalibru .41 Short Rimfire (Rimfire je naziv za metak s obodnim paljenjem, slično kao na suvremenom streljivu .22 LR – op. aut.) izrađen je i prodan u gotovo 150 000 komada. Postao je svojevrstan prototip malog pištolja i jedna od legendi Divljeg zapada. Proizvodio se dulje nego što je trajalo osvajanje Divljeg zapada, u gotovo neizmijenjenom modelu od 1866. do 1935. godine. Taj je pištolj postao glavno oružje kockara; zatim poslovnih ljudi, kojima nije pristajalo vidljivo nositi velike revolvere tog doba, barskih dama i slično. Nije bio rijedak ni kao sekundarno oružje ostalih avanturista i osvajača Divljeg zapada, koji su u teškim situacijama na njega računali kao na faktor iznenađenja. U to je vrijeme i Colt razvio mali džepni pištolj s jednom cijevi koji nikad nije dostigao popularnost Remingtonova Derringera.

Slaba balistika

Remingtonov Derringer Model 95 bio je dvocijevni pištolj dug 12,38 cm (od čega su cijevi bile duljine 7,6 cm) i mase 0,31 kg. Proizveden je i u brojnim ukrašenim inačicama pa nisu bili rijetki pozlaćeni, bogato gravirani primjerci, s dršcima od sedefa, bjelokosti ili drugog skupog materijala. Posebno za to oružje razvijen je metak .41 Short (10,3 mm x 12 mm) s obodnim paljenjem, koji je imao razmjerno masivno olovno zrno bez košuljice (oko 8,3 g), ali slabo barutno punjenje. Zbog toga je početna brzina zrna bila iznimno niska (oko 130 m/s), kao i kinetička energija na ustima cijevi od samo 71 J. Za usporedbu, najrašireniji suvremeni vojnički pištoljski metak 9 mm Para sa zrnom mase 8,04 g, ispaljen iz uobičajenog vojničkog pištolja, ima početnu brzinu zrna oko 350 m/s i kinetičku energiju na ustima cijevi oko 490 J. Tako niska početna brzina zrna uz razmjerno veliku masu rezultirala je slabim balističkim značajkama metka .41 Short. Međutim, za uvjete u kojima se to oružje primjenjivalo, najčešće na udaljenosti od nekoliko metara, slaba balistika i nije bila posebno velik problem. Razmjerno mala kinetička energija zrna kompenzirala se velikom masom pa se može zaključiti da je metak tijekom uporabe imao zadovoljavajući zaustavni učinak.
Novi val
Remington je 1935. prestao proizvoditi Derringerove modele, ali na tržištu se javila potreba za njima. Pod tim se misli na SAD, zato što su spomenuti modeli svih vrsta, oblika i tipova primarno i najviše zastupljeno američko oružje. Na europskim prostorima takvo oružje nije prihvaćeno. Jedna od tvrtki koja je udovoljila novim zahtjevima tržišta je American Derringer, utemeljena 1980. godine. Njezin prvi proizvod, American Derringer Model 1, doživio je izniman komercijalni uspjeh. Iako su pištolji bili prilično nalik na nekadašnji Remingtonov model, postojale su velike razlike u sigurnosti rukovanja i kvaliteti materijala od kojih su izrađivani. Posebno je važno što su i kalibri postali raznovrsni. U početku je zadržan i standardni .41 Short, ali ubrzo su uvedeni i drugi moderni kalibri. Primarna proizvodnja usmjerena je na modele s centralnim opaljenjem pa su u proizvodnom asortimanu oružja u kalibrima od .22 LR i .22 Magnum pa sve do .357 Magnum i .44 Magnum. Zastupljeni su i svi tradicionalni western kalibri kao što su puščani .44-40 Winchester i .45-70, te revolverski .44 Special i .45 Colt. No, tvrtka je na tržište isporučila i modele Derringera u pištoljskim kalibrima 9 mm, 7,65 mm i .45 ACP. Uglavnom, za svakog se može pronaći model u skladu s njegovim željama i sklonostima. Tako malo oružje u kalibrima .45 ACP, .38 Special, .357 Magnum i sl., da ne govorimo o .44 Magnum, ima iznimno velik trzaj i teško ga je kontrolirati pri opaljenju pa se opravdano postavlja pitanje tko ga može poželjeti.

Trend se širi

Razmjerno brzo javljaju se i ostali proizvođači modela Derringer u različitim inačicama, kao što su, npr., FIE (Firearms Import Export) sa svojim D38 u jednom od najraširenijih revolverskih kalibara .38 Special ili Cobra Derringer koji je 1990-ih postao jedan od najozbiljnijih konkurenata American Derringeru. Tvrtka High Standard u većoj je mjeri odstupala od tradicionalnog dizajna Derringera, iako je zadržala koncepciju dviju cijevi jedne iznad druge kako bi povećala sigurnost i pouzdanost rukovanja tako malim oružjem. Drugi proizvođači bili su još inovativniji. Advantage Arms iz Minnesote proizvodio je četverocijevno oružje Advantage Arms Model 422 koje s Derringerom ima zajednički samo način punjenja, dok je izgledom i dimenzijama sličniji umanjenim klasičnim pištoljima. Kao svojevrstan raritet može se spomenuti i mala manufaktura Ljutic Gun Company koju je osnovao američki Hrvat Al Ljutic. Početkom 1980-ih proizvodila je vrlo neobičnu, ali iznimno kvalitetnu inačicu Derringera pod nazivom Ljutic LJII u kalibru .22 Magnum s dvjema paralelnim cijevima i kratkom ventiliranom ciljničkom šinom. Proizvedeno je ukupno oko 1000 komada i danas su uglavnom zanimljivi kolekcionarima iako se o njihovoj učinkovitosti i funkcionalnosti ne može dvojiti.

Jasna logika korisnika

Svojedobno je i American Derringer proizveo uvećanu inačicu s cijevima duljine osam inča (na standardnim modelima duljina cijevi ne prelazi tri inča) i povećanim rukohvatom u kalibru .45 Colt, koji nije postigao veći komercijalni uspjeh. Logika korisnika bila je jasna: model ima standardne dimenzije ručnog streljačkog oružja i kao takav slabiji je od revolvera i automatskih pištolja jednakih dimenzija. Derringerova je prednosti u malim dimenzijama i iznenadnoj uporabi u kritičnom trenutku pa svako njegovo povećanje nije bilo dobro prihvaćeno na tržištu. Njegov je nastanak i razvoj dosta utjecao i na razvoj ostalog ručnog streljačkog oružja malih dimenzija, zbog čega dobivaju zajednički naziv džepno oružje (pocket weapons). Derringeri su se, naime, tijekom povijesti pokazali vrlo učinkovitim oružjem, ali s ozbiljnom manom – malom količinom streljiva (samo dva metka) koja se mogla iskoristiti u kritičnom trenutku. U brojnim je situacijama taj nedostatak mogao korisnika stajati života pa su proizvođači nastojali stvoriti oružje koje bi imalo sve značajke klasičnog revolvera (poslije i klasičnog poluautomatskog pištolja), a dimenzije Derringera, čime je otvoren put razvoju velikog broja džepnih revolvera i pištolja.

Beba i buldog

Potrebu za oružjem manjih dimenzija u odnosu na standardne velike revolvere uočio je njihov glavni konstruktor i prvi proizvođač Samuel Colt (1814. – 1862.), već prilikom proizvodnje početnih modela perkusijskih revolvera. Uz poznati vojni revolver Colt Dragoon, razvijena je 1848. i smanjena komercijalna inačica poznata kao Baby Dragoon. U odnosu na standardni Colt Dragoon koji je bio dug 375 mm s cijevi od 7,5 inča, mase 1,9 kg i u kalibru .44 (češće) ili .454, Baby Dragoon bio je znatno manjih dimenzija, s cijevi od tri do šest (najčešće četiri) inča i mase oko 0,78 kg (s cijevi od četiri inča). Razlikovao se i u kalibru, koji je kod prvog modela bio .31, a novije su inačice proširivale cijev do kalibra .36, te u kapacitetu bubnja (Dragoon je imao bubanj sa šest, a Baby Dragoon s pet naboja). Po izgledu i ostalim tehničkim značajkama Baby je bio samo umanjen Colt Dragoon. Iako je bila riječ o revolveru manjih dimenzija od originalnog, nikako se nije mogao nazvati džepnim, a naziv Baby bio je pretenciozan.

Prvi ozbiljniji iskorak prema proizvodnji malih revolvera napravio je britanski proizvođač Webley & Scott početkom 1870-ih svojim Modelom 2 poznatijim kao British Bulldog. Bio je to standardni policijski model Webley MP u kalibru .442 (središnje opaljenje), ali sa znatno skraćenom cijevi (2,5 inča) i smanjenim drškom u obliku papagajeva kljuna. Stvoren je tako revolver dovoljno malih dimenzija da se može nositi skriveno (npr. u posebnoj futroli ispod sakoa), koji je u cijelosti zadržao vrlo snažnu paljbenu moć. Brzo je postao tražen kao učinkovito obrambeno sredstvo, a njegovoj popularnosti pomogla je i književnost – naime, upravo je Webleyjev British Bulldog bio glavno oružje proslavljenog detektiva Sherlocka Holmesa. Ubrzo su proizvođači oružja iz belgijskog Liègea počeli na europsko tržište isporučivati kvalitetne kopije tog revolvera, pri čemu je zadržan naziv Bulldog, kojim se ubrzo počinje nazivati svaki revolver vrlo kratke cijevi.

Problem povratnog trzaja

Buldozi su najveći uspjeh ostvarili na velikom američkom tržištu gdje su usvojeni kao temeljno oružje kriminalističke policije, a gotovo da nije postojao niti jedan ozbiljniji proizvođač oružja koji u asortimanu nije razvio barem po model takvog revolvera. Pojedini veliki proizvođači, kao npr. Colt, razvili su neprekidnu proizvodnju sve do danas. Konkretnije, od početka pa sve do sredine XX. st. bili su iznimno popularni Colt Agent i Colt Cobra, a krajem prošlog stoljeća naslijedili su ih Detective Special, Lawman MK III i Commando Special. Danas se kao buldozi proizvode Colt Python i većina ostalih aktualnih modela revolvera. Drugi veliki američki proizvođač streljačkog oružja, Smith & Wesson, praktički je svaki model revolvera koji je ponudio tržištu razradio i kao Bulldog inačicu te ih paralelno plasirao.

No, revolveri tipa Bulldog, zbog kratke cijevi i smanjenog drška te zadržanog razmjerno velikog kalibra i vrlo snažnog streljiva, zahtijevali su dobro uvježbane strijelce te razmjerno dugotrajnu obuku kako bi bili sigurni za rukovanje i učinkoviti. Osim toga, povratni trzaj prilikom opaljenja bio je znatno snažniji u odnosu na standardne revolvere jednakog kalibra, što je dodatno umaralo korisnika i otežavalo kontroliranje oružja prilikom opaljenja. Na kraju, bez obzira na smanjivanje cijevi i drška, većina revolvera tipa Bulldog ostala je razmjerno velikih dimenzija i mase. Razlog su masivni okvir i bubanj koji su morali biti zadržani u standardnom obliku kako bi se omogućilo korištenje snažnog streljiva. Iz navedenih je razloga većina proizvođača shvatila da će prave džepne revolvere razviti samo bude li trajno smanjivala dimenzije oružja zajedno s manjim kalibrima koji koriste streljivo manje snage. Prvi je korak u razvoju takvog oružja napravila francuska tvrtka Galand, ponudivši 1894. tržištu revolver tipa Velo-Dog.
(nastavit će se)

Marinko OGOREC