Ruski parlament je bez primjedbi usvojio prijedlog proračuna ruskog ministarstva obrane za 2005. u iznosu od 528 milijardi rublji, što preračunato iznosi 18 milijardi USD

Već petu godinu zaredom nastavlja se trend realnog rasta ruskog vojnog proračuna kako bi se makar dijelom nadoknadile godine stagnacije, omogućio daljnji razvoj i stvorile pretpostavke za temeljitiju modernizaciju ruskih oružanih snaga. U odnosu na prošlu godinu riječ je o povećanju za 27,6% (proračuna za 2004. iznosio je 411 mlrd. rublji). Iako se čini vrlo velikim, potrebno je reći da je riječ o nominalnom iznosu koji ne uključuje inflaciju, koja je bila veliki izvor teškoća Rusije u proteklim godinama. Planirana inflacija za 2005. kreće se oko 10% što znači da se ove godine planira realni rast vojnog proračuna za oko 10%. U odnosu na ruski BDP vojna potrošnja se zadržava na razini od 2,6% – 2,7%. Jedan od važnijih ciljeva ovogodišnjeg, ali i narednih proračuna, jest povećanje učinkovitosti trošenja javnog novca, prije svega većom učinkovitošću i kontrolom troškova nabave. Dosadašnja uobičajena praksa je bila relativno samostalno ponašanje grana oružanih snaga što je podrazumijevalo samostalne i nekoordinirane nabave istih sredstava, što je u konačnici dovodilo do velikih razlika u cijeni za ista sredstva koja se nabavljaju u različitim granama ruskih oružanih snaga. Plan je racionalizirati proces i ujediniti nabavu za cijele oružane snage, uspostaviti neovisne revizore koji će vrednovati cijene glavnih oružanih sustava, a opremu zatim nabavljati po fiksnim cijenama. Od 201 mlrd. rubalja koliko se namjerava potrošiti na novo oružje, te aktivnosti istraživanja i razvoja (R&D) 44% će otpasti na samu nabavu, 22% na popravke i modernizaciju, a 34% na istraživanje i razvoj novih oružanih sustava. Planovi nabave za 2005. uključuju 91 tenk T-90, bojnu Iskander-M lansera , sedam moderniziranih aviona SU-27SM, tri bojne oklopljenih vozila pješaštva BTR-80, dva ratna broda, devet vojnih satelita itd. U strukturi sredstava za vojne nabavke 40% su nabave vojne opreme za potrebe kopnene vojske, 20% će biti alocirano za potrebe zrakoplovstva, 20% na potrebe mornarice i ostalo 20%.

Rast ruske ekonomije

U idućem srednjoročnom razdoblju stvorit će se pretpostavka za prvu posthladnoratovsku modernizaciju ruske vojske i znatan tehnološki napredak
Bez obzira na nesumnjive potrebe ruskih oružanih snaga za modernizacijom i većim proračunom trend povećanja ne bi bilo moguće održati bez pozitivnih kretanja u ruskoj ekonomiji. Nakon financijske krize iz 1998. kada je zabilježen realan pad BDP-a od 5,3% ruska ekonomija nalazi se u fazi rasta koja redovno nadmašuje očekivanja analitičara. Između ostalih čimbenika, rastu su pridonijela kretanja cijene nafte, odnosno ruski izvoz nafte koji povećava prihode državnog proračuna. Za 2005. planiran je realni rast BDP-a Rusije za 5,5% što je nešto manje od rasta u 2004. (6,4%), odnosno u 2003. (7,3%). Najveći rast u promatranom razdoblju zabilježen je u 2000. i iznosio je 10%. Istodobno s realnim rastom BDP inflacija se neprestano smanjuje, od 84,5% u 1998. do 9,5% koliko OECD predviđa za iduću, 2006. I većina ostalih makroekonomskih indikatora bilježi pozitivna kretanja, stopa nezaposlenosti prema metodologiji međunarodne organizacije rada (ILO), koju primjenjuju i u Hrvatskoj, bilježi stalan i stabilan pad (1998. – 13,2%, 2000. – 9,9%, 2002. – 8,8%, 2003. – 8,0%). Vrijednost izvoza roba je u razdoblju od 1998. do 2003. porasla za 61,5 mlrd. USD (sa 74,4 mlrd. USD na 135,9 mlrd.USD), dok je u istom razdoblju uvoz je rastao znatno skromnije, zabilježen je porast za 17,4 mlrd. USD (sa 58 mlrd. USD na 75,4 mlrd. USD). Osim pozitivnog kretanja u vanjsko trgovinskoj razmjeni uspješnosti ruske ekonomije pridonijela je i oprezna fiskalna, odnosno proračunska politika. Od 2000. državni proračun nalazi se u suficitu, što znači da prihodi državnog proračuna nadmašuju rashode, što je rezultat relativno konzervativne ekonomske politike. Iako su snažan ekonomski rast i povoljni uvjeti vanjskotrgovinske razmjene (prvenstveno u oblasti nafte) pogodovali unapređenju fiskalnih perfomansi procjene analitičara su da bi ruski proračun ostao u ravnoteži čak i da nije došlo do tako znatnog porasta cijena nafte na svjetskim tržištima. To se prije svega mora zahvaliti politici ograničenja i kontrole javne potrošnje, odnosno državnih rashoda. Smatra se da je ruska vlada bila osobito uspješna u ograničavanju potrošnje od 1999. do 2003. unatoč snažnom rastu poreznih i drugih fiskalnih prihoda.

Vojni izdaci SSSR-a i Ruske Federacije od 1987. do 2004.

Desetljećima je misterija sovjetskih vojnih izdataka bila predmetom vojnih, znanstvenih i naravno obavještajnih analiza i procjena. Službeni ruski podaci nisu bili čak ni okvirna procjena stvarnih izdataka, što zbog objektivnih karakteristika sovjetskog društvenog i ekonomskog sustava što zbog inherentne, čak i paranoidne tajanstvenosti socijalističkog režima. Kolapsom Sovjetskog Saveza i otvaranjem Rusije prema svijetu smanjen je analitički aparat obavještajnih službi na Zapadu koji su razvili brojne metode procjene ruske vojne moći i vojnih izdataka, među kojima je najpoznatija metoda koju je razvila i kojom se koristila CIA pod nazivom “metoda gradbenih blokova”. Svaki pokušaj analize sovjetskih i ruskih vojnih izdataka suočava se s brojnim metodološkim problemima. Za bivše socijalističke (planske, upravljane) ekonomije, što uključuje i Sovjetski Savez, problemi uključuju: netransparentnost proračunskog procesa i nedostatak javno objavljenih informacija, osobito u razdoblju prije 1989 . Cijene u socijalističkoj ekonomiji sustavno su deformirane i ne predstavljaju mjeru vrijednosti, osobito ne tržišnu. Sovjetska vlada pribjegavala je širokom, ali i netransparentnom subvencioniranju poduzeća vojne industrije, mnoge stavke vojne potrošnje nalazile su se na pozicijama drugih ministarstava i državnih agencija. Postkomunistička Rusija susreće se s ostacima starog sustava i suočena je s novim izazovima. Liberalizacija cijena je nakon 1992. počela uspostavljati realne cjenovne odnose u ruskoj ekonomiji, osim na području cijena energije. Novi metodološki problemi praćenja vojnog proračuna u postsovjetskom razdoblju uključuju problem visoke inflacije, učestale rebalanse proračuna, revizije serija podataka o procjeni ruskog BDP-a, još uvijek je prisutan nizak stupanj analitičnosti podataka o vojnim izdacima i sl. Usporedba i analiza vojnih izdataka u Sovjetskom Savezu do 1991. s ruskim vojnim izdacima nakon 1992. je nemoguća misija iz mnogih razloga, stoga se u analizi kako apsolutih tako i relativnih pokazatelja mora zasebno analizirati razdoblje do 1991. i nakon 1992. Podaci za 1991. su nepouzdani i nepotpuni jer je upravo to bila godina kraha Sovjetskog Saveza i stvaranje Ruske Federacije.

Procjene sovjetskih vojnih izdataka do 1991. drastično se razlikuju ovisno o izvoru podataka i metodologije kojom su se koristili za dobivanje tih podataka. Procjena udjela vojnih izdataka u državnom proračunu iznosila je od 16% do čak 40%, odnosno 8% do 20% udjela vojnih izdataka u BDP-u. Vojni izdaci u 1989. činili su jednu jedinu stavku u sovjetskom državnom proračunu u iznosu od 21 milijarde rubalja, što je prema tadašnjem tečaju iznosilo oko 33 milijarde USD. S obzirom na veličnu vojnog sektora zapadni analitičari procjenjivali su da je stvarni proračun i do deset puta veći, a da spomenuti iznos čini samo operativne troškove i održavanje. Iznos novca potrošen na aktivnostima istraživanja i razvoja bio je posebno čuvana državna tajna, dok su se podaci o obuci, vojnoj izgradnji i proizvodnji oružja skrivali u proračunima drugih državnih ministarstava i agencija. Osim tajnovitosti takav pristup bio je svojstven sovjetskom pristupu upravljanja resursima. Oružje koje je proizvedeno u sklopu ministarstva industrije kao i ratni brodovi koji su građeni iz proračuna ministarstva brodogradnje davani su, bolje rečeno, darovani ministarstvu obrane tako da ne terete njegov proračun. Prema izvorima američke agencija ACDA udjel sovjetskih vojnih izdataka bio je u BDP 1987. -u 12,9%, 1988. 12,7%, 1989. 11,5% i godinu dana kasnije 11%. U odnosu na ukupne državne izdatke u promatranom razdoblju vojni izdaci sudjeluju sa 43% do 46%. Sa druge strane, procjene instituta SIPRI o udjelu izdataka za obranu prema BDP-u su nešto veće:15,8% u 1988., 14% u 1989. itd.
Nakon 1991.g. Rusija prolazi kroz težak i trnovit put ekonomske i društvene transformacije čiji prvi znakovi uspjeha postaju vidljivi tek nakon financijske krize iz 1998. Prve četri godine od 1992. do 1995. ruska privreda obilježena je visokim stopama inflacije i pokušajima vlade da održi pod kontrolom deficit državnog proračuna. Neposredno nakon formiranja Ruske Federacije, već 1992., zbog ekonomske krize dolazi do drastičnog pada ruskih vojnih izdataka. Prema podacima SIPRI instituta ruski vojni proračun (u stalnim američkim dolarima iz 2000.) je sa 93,6 mlrd USD u 1989. opao na 16,4 mlrd USD u 1993. Najveći pad pretpjela je kategorija vojnih nabava, koje su smanjene za gotovo dvije trećine, a skroman udio vojnih nabava u vojnom proračunu zadržao se do danas. Posljedice drastičnog pada vojnih izdataka za opremanje su dvojake: prvo, gotovo su zamrle investicije i nabave kapitalnih sredstava naoružanja i vojne opreme što je uz neprimjereno održavanje postojeće opreme dovelo do tehnološkog zaostajanja ruske vojne sile. Drugo, proizvodnja vojne industrije je drastično opala zbog pada domaćih narudžbi, a zbog globalnih promjena u sferi sigurnosti i promjene u politici izvoza vojne opreme opao je i izvoz naoružanja i vojne opreme. U prošlosti, tijekom Hladnog rata, izvoz naoružanja u Rusiji nije bio isključivo, a možda niti dominantno ekonomski motiviran. Kao i mnogo puta u prošlosti izvoz naoružanja imao je primarno političke, a tek sekundarno ekonomske motive. U mnogo slučajeva izvoz ruskog naoružanja služio je vanjskopolitičkim ciljevima, odnosno potpori određenim režimima često i bez financijske kompenzacije za primljeno oružje. Između 1988. i 1993. proizvodnja oružja u Rusiji opala je za najmanje 50% za gotovo svaki važniji borbeni sustav, a izdaci za nabavu naoružanja su u 1992. bili 75% manji nego u 1988. Gotovo cjelokupna ruska proizvodnja oružja prodaje se u inozemstvu, dok su nabave za ruske oružane snage vrlo male. Odnos proizvodnje za izvoz i domaće potražnje najbolje se vidi u podacima o proizvodnji ruske vojne industrije od 1992. do 1999. za pojedina sredstva naoružanja i vojne opreme. Od ukupno 278 proizvedenih aviona samo 7 ih je prodano ruskoj vojsci, od 98 helikoptera 8 je proizvedeno za ruske oružane snage. Za još neke oružane sustave odnos ruska vojska – izvoz je slijedeći: podmornice 2 : 8, tenkovi 31: 404, oklopna borbena vozila 17 : 200 itd.

Ruski vojni izdaci su, kao što je vidljivo u tablici 1., realno opadali u cijelom razdoblju od 1992. do1998., kada je zaustavljena inflacija i započeo oporavak ruske privrede. Nakon drastičnih redukcija u izdacima za nabave nedostatak novčanih sredstava pogodio je aktivnosti borbene obuke koje su gotovo zamrle, u tu svrhu 1998. odobreno je samo 6% od potrebnih sredstava. Manjak novca uzrokovao je primjenu oblika obuke koji zahtijevaju skromnije resurse kao što su stožerne vježbe, umjesto taktičkih vježbi postrojbi na terenu.
Tijekom 1999. situacija je donekle poboljšana provođenjem najvećih vježbi u post-sovjetskom razdoblju pod nazivom “Zapad-99” u kojoj je sudjelovalo pet vojnih oblasti, tri oblasti ministarstva unutrašnjih poslova uz udjel triju flota i koordinaciju s oružanim snagama Bjelorusije. Od 1. siječnja 1999. autorizirano je brojno stanje ruskih oružanih snaga od 1,2 milijuna, nakon dvije godine rezova i smanjenja mirnodopskog sastava. Međutim, stvarno brojno stanje je teško procijeniti zbog nedostatka standardnih metoda obuhvata i internih siguronosnih procedura koje skrivaju točne procjene brojnog stanja. Procjena je da se brojno stanje ruske vojske na početku 1999. kretalo na razini od oko 1,6 milijuna. I u 1999. bio je dominantan problem realizacije odobrenog vojnog proračuna. Prema ministru Igoru Sergejevu od 105,8 milijardi rubalja koliko je iznosilo odobrenje vojnog proračuna u 1999. realizirano je samo 39% od tog iznosa ili 41,2 milijarde rubalja.
U listopadu 1999. objavljene su projekcije vojnih izdataka za slijedeće dvije godine koje su predviđale povećanje izdataka za obranu za 12,5 milijardi rubalja što je vojni proračun za 2001. trebao dovesti do razine od 218,5 milijardi. U 2000. prioritet vojnog proračuna stavljen je na nabavu sofisticiranih sredstava naoružanja i vojne opreme, što je potrebno sagledavati u svjetlu potreba koje su proizlazile iz rata u Čečeniji. To je početak odmaka od dotadašnje politike favoriziranja financiranja nuklearnih snaga koje su bile prioritet i angažirale do 80% sredstava nabave. U 2000. najavljena je i reforma oružanih snaga koja bi trebala biti završena do 2006. i koja uključuje daljnja smanjenja brojnog stanja ruske vojske, ali postrojbi u sklopu ministarstva unutarnjih poslova i graničnih postrojbi.

U siječnju 2002. odobren je daljnji rast vojnih izdataka posebice na nabavu oružja, modernizaciju i istraživanje i razvoj. Proračun nabave je za 40% veći u odnosu na 2001. i dostigao je gotovo 79 milijardi rubalja, što je 27 % u odnosu na vojni proračun od 284,18 milijardi rubalja. Glavni prioriteti u 2002. su razvoj slijedeće generacije lovačkog aviona i novih nuklearnih podmornica kao i usvajanje novih tehnologija u komunikacijama i konvencionalnom naoružanju. Međutim, ukupni izdaci za obranu su u 2002. obuhvaćali prema SIPRI-u gotovo 439,6 milijardi rubalja, a izvješća iz deklasificiranih izvora govore da veće nabave naoružanja i vojne opreme slijede tek nakon 2005.
U predstavljanju vojnog proračuna u ruskoj Dumi u rujnu 2002. ministar Sergej Ivanov najavio je da će vojni izdaci u 2003. iznositi gotovo 380 milijardi rubalja (gotovo 33% povećanje). U odboru za vojna pitanja ruske Dume spominjao se vojni proračun od 345,7 milijardi rubalja što bi odgovaralo povećanju od 20,3%, što je znatno više od rasta BDP koji je u 2003. porastao za 7,3%.
U lipnju 2003. ministar Ivanov zaključio je da će ruska vlada morati smanjiti izdatke za planiranu tranziciju ka profesionalnoj vojsci za gotovo 40% ili 2 milijarde USD tijekom iduće četiri godine. Gotovo više od 50% vojnika će i dalje biti unovačeni vojnici sve do kraja prve faze reforme koja bi trebala završiti u 2008. Od 2004. do 2007. planira se angažirati 147 500 profesionalnih vojnika i dočasnika. Za 2004. odobren je vojni proračun nabave u iznosu od 118 milijardi rubalja, iako je konačni rezultat vrlo skroman: nekoliko tenkova, dva helikoptera i jedan avion godišnje. Ruski vojni proračun za 2003. predstavljen javnosti sadržavao je pet stavki: opremanje i održavanje (325,6 mlrd. rubalja), vojni program ministarstva za atomsku energiju (13 milijardi rubalja), programi mobilizacije (4,1 milijardi rubalja) i subvencije vojnoj industriji (0,4 milijarde).
Međunarodna usporedba ruskih vojnih izdataka za 2003. pokazuje da se po veličini vojnih izdataka, mjereno u američkim dolarima, Rusija nalazila na 11. mjestu u svijetu s udjelom u ukupnim svjetskim vojnim izdacima od oko 1,4% i vojnim izdacima po glavi stanovnika od 91 USD, što je višestruko manje od Francuske (583 USD), Italije (362 USD), J. Koreje (292 USD) ili Turske (139 USD). Međutim, treba imati u vidu neprikladnost primjene tržišnih tečajnih lista, odnosno kupovnu moć ruske rublje u odnosu na domaće tržište rada, naoružanja i vojne opreme. Prema kriteriju pariteta kupovne moći Rusija se 2003. nalazila na četvrtom mjestu u svijetu po vojnoj potrošnji sa 63,2 milijarde USD.

Struktura i metodologija ruskih vojnih izdataka

Analiza raznih izvora podataka objavljenih u ruskim i svjetskim medijima, a koji se odnose na ruski vojni proračun, mora se temeljiti na poznavanju proračunskih procesa, terminologije i metodologije službenih ruskih izvora i njihove interpretacije u specijaliziranim institucijama koje se bave publiciranjem vojnih izdataka (ACDA, SIPRI, IIS itd.). Proračunski proces usvajanja vojnog proračuna za iduću godinu nakon kompliciranog procesa predstavljanja i usuglašavanja zavrašava usvajanjem u ruskoj Dumi do kraja tekuće godine. Proračun je konačno usvojen kada ga nakon usvajanja u Dumi potpiše i predsjednik. Detaljna klasifikacija unutar proračunske kategorije “nacionalna obrana” propisana je posebnim zakonom koji je u proteklom desetljeću mijenjan nekoliko puta. Prema kategorizaciji koja je vrijedila za 2001. definicija izdataka za “nacionalnu obranu” obuhvaćala je izdatke Ministarstva obrane, Minatoma (Ministarstvo za razvoj i proizvodnju nuklearnog oružja), proračun agencije ROSTO (Defense Sport and Tecnnical Organization), izdatke za održavanje kapaciteta i sposobnosti mobilizacije ekonomije, izdatke kolektivne sigurnosti i mirovnih misija kao i potpore dijelovima nacionalne privrede (tablica 2.). Međutim, proračunska glava “nacionalne obrane” iako pokriva većinu izdataka ministarstva obrane predstavlja samo dio ukupnih izdataka za obranu. Znatan dio izdataka, koji se po međunarodnim klasifikacijama, svrstava u vojne izdatke krije se na stavkama drugih proračunskih korisnika. Rusija ima vrlo snažne paravojne snage koje uključuju postrojbe ministarstva unutrašnjih poslova, granične postrojbe, postrojbe čija je namjena zaštita vladinih organizacija i predsjednika, a procjene govore da se gotovo 40% izdataka pod proračunskom glavom “održavanje mira i državne sigurnosti” odnosi na financiranje paramilitarnih postrojbi. Znatan dio izvanproračunskog financiranja vojnih izdataka odnosi se i na tkz. “zatvorene” gradove, odnosno naselja, kao zone visoke sigurnosti smještene oko lansirnih postrojenja nuklearnih snaga, odnosno drugih osjetljivih vojnih objekata. U odnosu na prošle klasifikacije iz vojnog proračuna su izdvojena sredstva za financiranje mirovina vojnika i civila, a koji se prema određenim međunarodnim klasifkacijama svrstavaju u vojne izdatke. U vojne izdatke svrstavaju se i brojne potpore vojnom dijelu svemirskog programa, prije svega svemirskom centru u Bajkonoru i povezanom gradu Leninsk, kao i sredstva namijenjena uništavanju otpisanog oružja (uključujući nuklearno) i provođenju međunarodnih sporazuma o kontroli naoružanja. Izvan vojnog proračuna nalaze se i sredstva za financiranje istraživanja i razvoja. Stoga analitičari u vojne izdatke svrstavaju i dio tih izdataka koji se nalaze na proračunskim pozicijama “fundamentalnih istraživanja i potpore znanstveno tehničkom progresu”. Tu postoje brojne dileme, različite i donekle subjektivne procjene raznih autora o alokaciji sredstava na vojna i civilna istraživanja.
Za 2001. na proračunskim pozicijama za “nacionalnu obranu” odobreno je 214.688 milijuna rubalja. Međutim, na proračunskim pozicijama drugih korisnika nalazilo se još 104.424 milijuna rubalja koji se prema međunarodnoj metodologiji svrstavaju u vojne izdatke, što zbrojeno iznosi 319.112 milijuna rubalja (tablica 2.). Međutim, osim ukupnih iznosa za pojedina ministarstva, odnosno agencije, podaci o strukturi vojnog proračuna su puno teže dostupni. Stupanj tajanstvenosti koji okružuje vojne izdatke predstavlja neprevladano naslijeđe socijalističkog Sovjetskog Saveza i u suprotnosti je s npr. američkim pristupom otvorenosti prema podacima o vojnim izdacima. Od objavljenih podataka o strukturi ruskog vojnog proračuna za 2003. navodi se nekoliko najvećih stavki: za istraživanje i razvoj planirano je 45.485,5 milijuna rubalja, nabava naoružanja i vojne opreme – 55.200 milijuna rubalja, za plaće vojnika predviđeno je 66.272 milijuna rubalja, civila 44.197,2 milijuna rubalja, za hranu 21,166 milijuna itd.

Zaključak
Nakon drastičnog pada raspadom Sovjetskog Saveza i višegodišnje stagnacije u doba ekonomske krize koja je uslijedila ruski vojni proračun počinje realano rasti u 1999., a to traje do danas. Odobren vojni proračun za 2005. najveći je od 1992., iako i dalje višestruko manji od vojnog proračuna bivšeg Sovjetskog Saveza. U međuvremenu znatno se promijenila i uloga vojnih izdataka u ruskom društvu i ekonomiji, od 1994 do 1999. udio vojnih izdata u BDP-u je u neprestanom padu, od 5,6% do 2,34%, slijedi blagi rast i zadržavanje na razini od oko 2,6% BDP-a što je pak znatno manje nego što za obranu izdvajaju SAD (3,4% u 2002.). Kao i u ostalim tranzicijskim zemljama vojni izdaci ne uspijevaju dosegnuti ciljanu veličinu zbog konkurencije drugih oblika javne potrošnje. Paradoksalno, predsjednik Jeljcin 1988., kao i sadašnji Putin izdali su nekoliko dekreta kojima se ciljalo na udio vojnih izdataka u BDP od 3,5%. Povećanjem vojnog proračuna nastoji se postići nekoliko ciljeva: uspostaviti novu i kvalitetniju strukturu vojnog proračuna u korist izdataka za opremanje i nabavu (50%), povećati izdatke za istraživanje i nabavu kao temelj za nabavu novih generacija oružanih sustava, smanjiti tehnološko zaostajanje ruske vojske održavanjem postojeće opreme i nabavama nove, povećati izdvajanja po vojniku kao mjeru tehnološke sofisticiranosti itd. Ruska vojska nalazi se u neobičnoj situaciji da njezina vojna industrija, da bi preživjela, izvozi najsuvremenija sredstva naoružanja i vojne opreme, kojima u punoj mjeri nije opremljena ni vlastita vojska.
Ako se trend rasta vojnog proračuna nastavi i u idućem srednjoročnom razdoblju stvorit će se pretpostavka za prvu posthladnoratovsku modernizaciju ruske vojske i znatan tehnološki napredak.

Igor KARNJUŠ