Odricanje ili osporavanje mora nastaje u situaciji kada jedna strana osporava ili odriče (niječe) mogućnost provedbe nadzora pomorskog područja drugoj strani. Na taj način one će biti kadre uskratiti protivniku pristup moru, prekinuti njegov pokret i manevar snagama, opskrbu na moru i s mora te onemogućiti mu nadziranje mora i zraka

Ratna mornarica koja osporava protivniku pristup moru mora omogućiti osiguranje nesmetanog prometa od otvorenog mora do litoralnog područja, s mora na kopno i obrnuto, kako bi se osigurao ukupni doseg planirane misije. Zadaća osporavanja mora može se provoditi pomorskom izolacijom rajona djelovanja. Klasično sredstvo za zadaće osporavanja mora je polaganje podvodnih mina ili uporaba podmornica kojima bi se ugrozile protivničke površinske snage. U Domovinskom ratu HRM je bila prisiljena polagati podvodne mine kako bi prekinula opskrbu protivničkih brodova i primorala ih na prekid pomorske blokade. U to vrijeme HRM nije posjedovala ratne brodove niti druge oružane sustave velike vatrene moći kojima bi se uspješno suprotstavila brodovima iz sastava bivše JRM.
Danas se u obalnim državama primjećuje tendencija nabave i instaliranja obalnih raketnih bitnica obala – more, ili posjedovanje brzih napadnih brodova (Fast Attack Craft) s raketnim sustavima more – more koji predstavljaju veliku opasnost za sve protivnikove površinske snage ratne mornarice koje bi se našle u dometu tih sustava. Kako se te rakete lansiraju s malom pripremom za lansiranje, ili bez nje, to posade većih ratnih brodova u obalnim operacijama ili u uskim morima moraju biti na velikom oprezu kako ne bi postali žrtve tih oružja
Osporavanje mora i nadziranje mora međusobno se ne isključuju. Oduzimanje ili zabrana slobode djelovanja protivniku na moru je zacijelo posljedica učinkovitih operacija u sklopu nadzora mora. Valja voditi računa da će u nekim slučajevima biti potrebno izvoditi djelovanja iz osporavanja mora kao sadržaja borbenih djelovanja na moru u samo jednom segmentu ili području ratovanja na moru radi ostvarivanja potrebnog stupnja nadzora mora. To bi npr. obuhvaćalo mjere protuminskog ili protupodmorničkog ratovanja ili naglašenu provedbu nekih od mjera protubrodskog osiguranja brodova flote. Međutim to se načelo može jedino primijeniti kada se potpuno nadziranje mora ne obavlja prema izboru ili iz potrebe. Na operativnoj i taktičkoj razini, zona osporavanja mora može se uporabiti kao vanjska (daljnja) obrana snaga, odnosno područja ili kao način vezivanja protivnikovih snaga. Na strateškoj razini, osporavanje mora može se rabiti za napade na protivnikovo brodovlje kako bi se spriječio protivnik u poduzimanju mjera borbenog osiguranja ili regeneracije borbene moći snaga ratne mornarice.

Prevlast na moru

Obuhvaća borbeni nadzor nad okruženjima ukupnog bojišta; morsku površinu, prostor ispod morske površine, zračni prostor, priobalni dio kopna, informacijski prostor i elektromagnetski spektar. Ostvarivanje prevlasti na moru u nekom određenom prostoru (zoni odgovornosti, završnom dijelu plovnih ruta) nužno će nametnuti i nadziranje mora u širem morskom dijelu bojišta. Pojam prevlasti ima smisla u združenim, posebice u priobalnim operacijama gdje je potrebno izboriti i održati slobodu djelovanja na moru, prilazima obali i kopnu.
Ostvarivanjem prevlasti postižu se povoljni uvjeti za korištenje mora (uključujući trgovačku i ratnu mornaricu). Prevlast se veže za nadmoćnost jedne strane, one koja ostvaruje prevlast, nad drugom u istim okolnostima, ili većim brojem brodova (brodskih oružnih sustava) ili njihovom većom kvalitetom (ili njihovim kvalitetnijim angažmanom).
Prevlast na moru postiže se ofenzivnim i defenzivnim akcijama snaga ratne mornarice, samostalno ili s drugim dijelovima oružanih snaga (saveznika). Osnovni ofenzivni načini su: uništenje ili neutraliziranje protivničkih pomorskih i drugih snaga, napadi na pomorske baze, objekte na obali i u dubini protivničkoga teritorija koji su važni za pomorstvo (brodogradilišta, remontni zavodi, skladišta i dr.), blokada bojišta ili protivničkih pomorskih baza, posjedanje strategijskih dijelova teritorija, otoka i objekata. Defenzivni načini su: operativno i borbeno osiguranje snaga na moru i obali, provedbe zadaća osiguranja snaga na moru, zaprečavanje na moru i druge mjere, aktivnosti i djelovanja. Prevlast na moru, odnosno stupanj njezinog ostvarenja ovisi o razvoju pomorske i druge ratne tehnike, vrsti i odnosu pomorskih i ostalih snaga koje djeluju na određenom ratištu ili bojištu, mogućnosti njihove koncentracije, rasporedu i uređenju pomorskih baza i uporišta te obliku, dimenzijama i uređenju ratišta. Izražava se različitim stupnjem ostvarenja, od apsolutne prevlasti do nepostojanja prevlasti. Između ta dva ekstrema postoji niz međustupnjeva: stalna, privremena, sigurna, relativna, nepotpuna, lokalna, minimalna i sporna prevlast.
Apsolutna prevlast, ako protivnik raspolaže bilo kakvim snagama, praktično je neostvariva i nemoguća jer se na moru ne može ostvariti takva kontrola da nikada i nigdje ne prođe neki protivnički objekt koji može borbeno djelovati.
Privremena prevlast postiže se na određeno vrijeme, odnosno dok zadaća traje. Trajna prevlast postiže se blokadom ili potpunim uništenjem protivnikove ratne mornarice.
Sigurna prevlast je stanje u kojem je vlastitim snagama osigurano korištenje mora na duže vrijeme. Po sadržaju slična je apsolutnoj prevlasti, ali je teško ostvariva.
Relativna prevlast stanje je u kojem jedna strana ostvaruje prevlast korištenjem neke prednosti koja može biti rezultat odnosa snaga ili korištenja nekog postupka.
Nepotpuna prevlast ostvaruje se na dijelu određenog prostora i za određeno vrijeme.
Lokalna prevlast ostvaruje se na malom prostoru i obično u ratu. Može se postići i pri nepovoljnom općem odnosu snaga.
Minimalna prevlast obično se ostvaruje za provedbu neke kraće aktivnosti pomorskih snaga na moru. U spornoj prevlasti ni jedna strana nema prednost, ali svaka od njih obavlja planirane zadatke. Zadaće se mogu obavljati kada prevlast ne postoji, ako se primjenjuju odgovarajući uvjeti i postupci koji to omogućavaju.

Ovisno o cilju koji se želi postići, veličini prostora, snaga i trajanju, prevlast može imati strategijsko, operativno ili taktičko značenje.
Strategijska prevlast prostire se na cijelo ratište ili na njegov veći dio i ima trajniji karakter, dok su operativna i taktička prevlast ograničene na manji prostor i na kraće vrijeme. Ostvarivanje i održavanje prevlasti ovisi o odnosu snaga i sredstava te o geografskim i vremenskim uvjetima. Strana koja je ostvarila prevlast redovno je u prilici da nameće uvjete borbe, korištenja mora i načina primjene odredaba pomorskog ratnog prava.,
Prevlast je, u stvari, glavni cilj pomorske moći i uvjet za nesmetano korišćenje pomorskih komunikacija, pa su razmatranja tog stanja i definiranje pojma usko vezani za razmatranje pomorske moći.
Suvremeni razvoj naoružanja i ratne tehnike, posebno dalekometnih i visokopreciznih oružnih sustava, geostrategijski položaj pojedinih zemalja u svijetu, promijenio je i položaj zemalja u borbi za prevlast na moru. To više nije privilegija velikih ratnih mornarica i krupnih flotnih sastava. Suvremeno naoružanje omogućava i manjim ratnim mornaricama u uskim morima i u priobalnom području da se za prevlast bore na manjim brodovima i s osloncem na obalu te da se suprotstavljaju i jačem protivniku na području mora za čije korištenje su zainteresirane. Uska mora, zbog djelovanja suvremenog naoružanja s manjih brodova i obale, postaju opasna i neprikladna područja za djelovanja krupnijih pomorskih sastava. To je posebno bilo vidljivo u operacijama koje su vodile ratne mornarice koalicije u Perzijskom zaljevu Desert Shield i Desert Storm (1991.) te u operaciji oslobođenja Kuvajta. U operaciji Desert Shield saveznička mornarica je imala apsolutnu prevlast na površini mora i u zraku, međutim nije imala slobodu manevra jer je područje u kojem su djelovali saveznički brodovi bilo gusto minirano podvodnim minama.

Potpuna prevlast je dosta upitna u uskim i zatvorenim morima (Perzijski zaljev, Jadransko more, kanal La Manche i sl.). Odraz šuma obale vidljiv je svim dijelovima spektra kojima se koriste brodski senzori (elektromagnetni, elektrooptički i toplinski), kao i smanjena mogućnost podvodne detekcije ultrazvučnim senzorima (velika količina čestica, mulja i prljavštine u vodi koji bitno smanjuju domete podvodnih detekcijskih uređaja). Takvo stanje negativno utječe na poduzimanje mjera sigurnosti brodova i posada jer se posade brodova moraju do kraja naprezati u otkrivanju i suprotstavljanju mogućoj prijetnji.

Za prevlast na moru treba se izboriti i potisnuti protivnika da svoje (preostale) brodove i oružne sustave drži izvan njihovih dometa kojima bi mogli ugroziti bilo ratne ili trgovačke brodove. U Falklandskoj operaciji (britansko – argentinski sukob oko Falklanda ili Malvina 1982. godine), britanska ekspedicijska flota potisnula je argentinske brodove u njihove luke, (potapanjem argentinske krstarice Belgrano na samom početku sukoba) koji su se pasivizirali za cijelo vrijeme trajanja sukoba. Britanske snage nadalje su imale problema s položenim podvodnim minama, a jedino je argentinsko zrakoplovstvo bila stvarna prijetnja britanskim brodovima, koje je, iako je djelovalo na krajnjem dometu i imalo relativno zastarjele aparate, ostvarilo hrabrošću svojih pilota, respektivne rezultate.
Iz toga sukoba zapadne mornarice su izvukle strateške pouke koje su nakon toga našle svoj odraz u svim mornaričkim doktrinama. Sve mornarice preferiraju da se prvo osigura premoć u zračnom prostoru (izviđanje, lovačka zaštita i vatrena potpora) u području manevra i djelovanja brodova ratnih mornarica, pa tek iza toga nastupaju brodovi provodeći planska djelovanja u sklopu pohoda ili operacije.

Zaključak

Izraz nadzor mora u vojnostručnoj terminologiji nije novijeg datuma, ali u današnje vrijeme ima drukčije značenje. U širu uporabu ušao je putem doktrinarnih načela objavljenih u američkoj mornaričkoj doktrini – “Pogled s mora”, 1992. i “Naprijed… s mora”, 1994., te “Britanskoj pomorskoj doktrini” (1997). Nakon toga termin nadzor mora se udomaćio u svim ostalim NATO-vim doktrinama “velikih”,”srednjih” i “malih” ratnih mornarica i udžbeničkoj praksi.
O ovoj problematici u stranoj vojnostručnoj literaturi od završetka Hladnog rata 1991. velike polemike i rasprave vodili su vojni, stručni i mađunarodni autoriteti. Nova terminologija nije samo plod akademskih rasprava već je proizašla iz višegodišnje naporne borbene prakse na moru i novousvojenih obveza obalnih država u gospodarenju morem kao resursom.

Prijašnji termini kao što su zapovijedanje morem, povoljan operativni režim i slični time su prešli u povijest pomorskog ratnog umijeća jer njihove zamjene (nadzor mora, prevlast, zaštita i samozaštita snaga) primjerenije su novonastalim prilikama. Pojednostavljeno rečeno u novim terminima i “srednje” i “male” mornarice mogu ukoričiti svoje pomorske doktrine ne uzimajući im ništa od njihove aktualnosti.
Što je važno ovdje istaknuti? Nadzor mora i dominacija na moru (zraku, morskoj površini, ispod površine, na morskom dnu, u elektroničkom i komunikacijskom spektru) provode se u svrhu dobivanja nadzora nad fizičkim uvjetima (kopno, more, zrak i svemir) koji pružaju vojnu prednost ako su bile u posjedu protivničke strane ili se one protivničkoj strani uskraćuju. U slučajevima kada je neka RM angažirana u mirnodopskim zadaćama, nadzor nad dodijeljenom zonom djelovanja jednako se odnosi u pružanju (planirane) pomoći prijateljskim snagama zemlje domaćina koje nadziru stanovništvo i izvore.
Subjekti odlučivanja u RM moraju voditi računa da u nadzoru svog dijela gospodarskog pojasa teže stalnom proširenju stupnja nadzora i poboljšanju njegove kvalitete. U slučaju Republike Hrvatske i njezina primorskog dijela kojeg karakteriziraju otočne skupine postavljene paralelno s obalom; otoci povećavaju domete instaliranih motrilačkih sustava na njima, ali iza sebe ostavljaju nepokrivene zone, tzv. “mrtve sjene” koje se trebaju stalno nadgledati nekim dodatnim sredstvima. Na taj način današnji motrilački sustavi ne bi trebali biti okrenuti samo prema prostoru koji omogućava pristup obali s otvorenog mora, već se sve veća važnost poklanja nadzoru svojih unutrašnjih voda. Što je stupanj nadzora tog područja veći ujedno je potpunije područje provedbe jurisdikcije, odnosno ukupan stupanj provedbe prava mora u domaćim vodama. Na taj način obalna država stječe kredibilitet u nametanju jurisdikcije i prava mora u vlastitim vodama i odlučno odbija bilo kakve “kreativne nejasnoće” bilo kakve prirode u tom prostoru. Očigledno je da je nadzor mora stalna zadaća (u miru i u kriznim situacijama) motrenja stanja ukupnih uvjeta u zoni odgovornosti koja obično nadilazi mogućnosti ratne mornarice te se i druge namjenske institucije obalne države trebaju planski uključiti svojim potencijalima i zadaćama.

U dodijeljenoj zadaći u sklopu saveza i koalicija snage ratnih mornarica koje sudjeluju u takvim operacijama moraju imati prilagodljive uređaje preko kojih će znati i moći pratiti situaciju zajedno sa svim ostalim vojnim elementima koji su angažirani u provedbi zajedničke zadaće.
U svim mornaričkim doktrinarnim dokumentima u zadaćama RM primjetan je porast važnosti zračnog prostora. Zračni prostor se promatra ne samo u odnosu na sustave more – zrak, već se ovaj prostor proširuje na prostor iznad kopna s kojeg elementi mornaričkih snaga mogu biti ugroženi ili su na popisu planiranih djelovanja RM. Informacijsko doba i potrebe za pravodobnom i točnom informacijom daje u ove odnose novu kvalitetu. Informacije putuju prostorom i da se poslužim jednom isluženom metaforom: tko ima bržu informaciju imat će prevlast nad uvjetima i sustavima koji se nalaze u njima. Time se progresivno povećava spektar zadaća koje provode snage RM-a, a posebno se naglašava potreba da mornari povećaju i održavaju svoja profesionalna znanja i umijeća.Stoga je za najveći broj dužnosti na brodu potrebna dugotrajna u uporna obuka.
Mornarice otpočinju i provode zadaće sa sredstvima i ljudima na raspolaganju. Malo njih će moći povećati svoje kapacitete u brodovima i uvježbanim ljudima za vrijeme odgovora na krizu. Zato školovanje i obuka ljudi zauzima istaknuto mjesto u mornaričkim doktrinama.
________________________________________
LITERATURA:
Tritten,J.J.: Naval Perspectives for Military Doctrine Development, Nawal war college, Newport, 1999.
Sea Power 21: Vision to Execution, U.S. Nawal Institute Proceedings, 2002.
Hrvatska u 21. stoljeću, Strategija razvoja pomorstva, Visoka pomorska škola u Rijeci, Rijeka 2000 ? 2001.
Vego, N. Milan.: Naval Strategy and Operations in Narrow Seas, U.S. Naval War College, Rhode Island, 1999.
Naval Doctrine Publication 1.:Naval Warfare, Office of the Chief of Naval Operations and Headqarters Unitet States Marine Corps, Washington, DC:Department of the Navy, March 1994.
Bernadić, S., Cukrov, P.: Mornaričke doktrine, Učilište Hrvatske ratne mornarice “Petar Krešimir IV” Split, 2002.

Stjepan Bernadić