Potreba za prikrivenim oružjem seže duboko u povijest, slično kao i s ostalim sredstvima iz “zone sumraka”, što je bilo relativno lako u razdoblju hladnog oružja, jer se oštrica noža ili mača mogla relativno lako kamuflirati ukoliko je rukohvat bio izveden kao dio predmeta za široku uporabu, a noževi i ubodna oružja manjih dimenzija jednostavno su se mogla prikriti u odjeći

Temeljna značajka prikrivenog oružja je njegov izgled i po mogućnosti male dimenzije, jer uglavnom ima oblik bezazlenih predmeta široke uporabe, kao što su kemijske olovke ili nalivpera , fotoaparati, kamere, kutije cigareta, štapovi, kišobrani, raznovrsni alat i sl. Takvo oružje lakše je za neprimjetno nošenje do mjesta primjene, a obično se njime koriste egzekutori u atentatima. Jedan od najpoznatijih atentata u kojem je uporabljeno, ubojstvo je bugarskog disidenta Georgia Markova u Londonu u rujnu 1978. godine. Atentator se koristio prikrivenim oružjem kasnije nazvanim “bugarski kišobran”. U ovom slučaju radi se o svojevrsnoj prikrivenoj puški koja je pomoću patrone s komprimiranim zrakom ispaljivala kuglice promjera 4,5 mm punjene otrovom ricinom.

Potreba za prikrivenim oružjem seže duboko u povijest, slično kao i s ostalim sredstvima iz “zone sumraka”, što je bilo relativno lako u razdoblju hladnog oružja, jer se oštrica noža ili mača mogla relativno lako kamuflirati ukoliko je rukohvat bio izveden kao dio predmeta za široku uporabu, a noževi i ubodna oružja manjih dimenzija jednostavno su se mogla prikriti u odjeći. Svojedobno je (osobito krajem XVIII. i gotovo cijelo XIX. stoljeće) bilo vrlo popularno (pa i korisno) nositi rapir ili mač kamufliran kao štap za šetnju ili kišobran, koji je gospodi često služio za obranu od uličnih razbojnika i pljačkaša. Kako se razvijalo vatreno oružje, smanjivanjem njegovih dimenzija, omogućeno je prikriveno nošenje (osobito kod automatskih pištolja), što je ponekad dovelo do apsurdnih konstrukcijskih rješenja, kao što su npr. pištolji  “Kolibri” u kalibru 2,7 mm ili “Erica” u kalibru 4,25 mm, čija zaustavna i ubojna moć su bili gotovo ravni nuli. S druge strane, razvijena su i vrlo učinkovita mala oružja, visoke ubojite moći, iako malih dimenzija i relativno slabog streljiva, kao što je sovjetski pištolj PSM kal. 5,45 mm, konstruiran isključivo za potrebe KGB-a neposredno prije Olimpijskih igrara u Moskvi 1980. godine. Radi se o oružju vrlo malih gabarita (dužina 155 mm, težina 460 g), koje je zbog toga pogodno za prikriveno nošenje i uporabu. Ubojiti učinak razmjerno malog zrna (2,4 – 2,6 g) postignut je velikom početnom brzinom (310 m/sek) i konstrukcijskim rješenjem dvostrukog jezgra – čeličnog pri vrhu i olovnog iza njega. Time je težište zrna pomaknuto unazad, zbog čega pri udaru u cilj postaje nestabilno i svojim destabiliziranim kretanjem stvara eksplozivne rane, a čelični dio jezgre u određenom stupnju povećava njegovu probojnost.

Daljnjim razvojem prikriveno oružje postajalo je sve sofisticiranije i učinkovitije, ali i usko specijalizirano, zbog čega je njegova proizvodnja i broj korisnika vrlo limitiran. Razumljivo, tome su u velikoj mjeri pridonijeli vrlo restriktivni zakoni kojima većina država regulira posjedovanje i nošenje takvog oružja (drugim riječima, većina zemalja je zabranila njegovo držanje pod prijetnjom iznimno strogih sankcija, jer se radi o naoružanju koje je pogodno za razne oblike terorističkih i drugih kriminalnih aktivnosti). Samim time njegova proizvodnja je isto tako temeljito kontrolirana i de facto se svodi na manufakturnu izradu u ograničenim serijama, zbog čega je i kvaliteta gotovih proizvoda uglavnom visoka.

Specijalizirano oružje
Ova kategorija donekle odstupa od oružja koje se rabi u “zoni sumraka”, jer često popunjava vojne i policijske arsenale, no navodimo je prije svega zbog karakteristika koje ih izdvajaju od klasičnog vojnog ili policijskog oružja, kao što su npr. podvodne puške i pištolji, velikokalibarske, tzv. taktičke snajperske puške, borbene sačmarice i sl. Podvodne puške i pištolji su uglavnom oružja malih serija, namijenjenih kao sekundarno (obrambeno) oružje podvodnim diverzanatima (npr. podvodni pištolj SPP-1M) ili osnovnom oružju ronilaca za podvodnu borbu s neprijateljskim podvodnim diverzantima (npr. puška APS ). U načelu, podvodnim se oružjem može koristiti i na kopnu, no, svjim dometom i balističkim osobinama projektila, obično je mnogo inferiornije od standardnog pješačkog naoružanja, zbog čega mu je i dalje primarna zadaća bliska borba pod vodom.

U zadnje vrijeme se za gađanja na velike daljine (1000-1500 m) razvijaju velikokalibarske puške, tzv. taktički snajperi, koje se danas nalaze u naoružanju gotovo svih suvremenih vojski svijeta. Te puške se rabe za gađanje posebnih ciljeva, kao što su neoklopljena vozila, skladišta streljiva i goriva, osjetljiva elektronička oprema i sl. Polazna osnova za njihov razvoj bili su konstrukcijski elementi protutenkovskih pušaka s početka II. svjetskog rata, koje su kao oružje zastarjele usavršavanjem tenkovskog oklopa. Krajem sedamdesetih godina, usavršavanjem optičkih ciljnika i povećanjem njihove mogućnosti uvećavanja, stvoreni su uvjeti da se na temelju već gotovo zaboravljenih protutenkovskih pušaka razviju velikokalibarske snajperske puške koje će se koristiti suvremenim streljivom inače namijenjenim za teške strojnice, kao što je npr. metak kal. 12,7×99 mm (.50 Browning). SAD su prve usvojile tu koncepciju i naoružale svoje oružane snage velikokalibarskom poluautomatskom puškom Barrett M-82A1. Mađarske oružane snage su u potpunosti kopirale vrlo raširenu sovjetsku protutenkovsku pušku Degtarjeva M-41 kalibra 14,5 mm, koja se masovno proizvodila na početku II.svjetskog rata. Preradili su je na kalibar 12,7 mm. Uz manje preinake u odnosu na original koji je poslužio za uzor, puška je uvedena u naoružanje pod nazivom Gepard M-1. Istodobno, zadržali su i proizvodnju Geparda u sovjetskom kalibru 14,5 mm, te je proizvode u dvije inačice istog osnovnog modela. Tendencija razvoja pušaka velikog kalibra bila je osobito izražena nakon Zaljevskog rata, u kojem su u velikom broju rabljene za uništavanje visokovrijednih ciljeva. Snajperskim puškama velikog kalibra, uz primjenu probojnog, zapaljivog i eksplozivnog streljiva, uništavani su balistički i ostali raketni sustavi Iračana, radarski i komunikacijski sustavi, zalihe streljiva i pogonskog goriva, zapovjedna vozila, te zrakoplovi i helikopteri na stajankama. Osim toga, strijelci na američkim ratnim brodovima koristili su se njima za uništavanje površinskih morskih mina. Sličnu primjenu našle su i za uništavanje neeksplodiranih ubojnih sredstava pri izvođenju kopnenih operacija.

Daljnji pravci razvoja taktičkih snajpera su u razvoju raznih velikokalibarskih oružja velike probojne moći i mogućnosti gađanja na 2000 m, kojima se djelotvorno mogu neutralizirati važni točkasti ciljevi. Slično kao i velikokalibarski snajperi, borbene sačmarice sve više nalaze mjesto u standardnoj opremi specijalnih, ali i konvencionalnih vojnih i policijskih postrojbi, što je potpuno razumljivo u određenim okolnostima u kojima se realiziraju borbene aktivnosti, pri čemu su iskustva iz većine lokalnih ratova (uključujući i ratove na prostorima bivše Jugoslavije) potvrdila njihovu vrijednost u bliskoj borbi. Npr. borba u šumi, naseljenom mjestu, kraškom i šikarom pokrivenom zemljištu, zahtijeva brzu reakciju i veliku gustoću paljbe. Automatskom puškom (npr. Kalašnjikov) postiže se teoretska brzina gađanja od otprilike 600 metaka u minuti, dok borbena sačmarica (npr. Striker) postiže oko 200 metaka u minuti. Ukoliko svaki metak sačme (kao npr. Federal Busk Shot Magnum) sadrži 24 kugle promjera 7,6 mm, jednostavno je izračunati kako u istoj jedinici vremena sačmarica ispali 4800 projektila, dok automatska puška ispali 600 projektila, odnosno osam puta manje. Praktične brzine gađanja su naravno mnogo manje, no, automatska puška niti u tim okolnostima ne može postići gustoću paljbe borbene sačmarice, što joj daje nesumnjivu prednost na malim rastojanjima koje nameće bliska borba.

Zaključak
Opisana oružja za posebne namjene samo su dio goleme industrije tihe smrti koju prosječan vojnik nikada neće vidjeti, a kamoli se njime služiti. Za uobičajene kriterije tradicionalnih vojnika, takva oružja su nečasna stvar, a njihova uporaba prljavi posao, dok će prosječni civil s jezom primati podatke o tim stvarima, posebiceo o metodama njihove primjene. No, oni koji žive, rade i ratuju u “zoni sumraka” ne mogu si dopustiti previše skrupula, jer u tom području cijeni se isključivo djelotvornost. Do cilja je potrebno stići što brže, što energičnije i ostvariti ga što potpunije i svrsishodnije! Sve ostalo je nebitno.

“Zona sumraka” je nastala s povijesnim početcima politike, nakon čega je prati kao stalna, svugdje prisutna sjena o kojoj se nerado i bojažljivo priča, ali koja je neprekidno uz nju. Ne treba se previše zavaravati kako će globalnom demokratizacijom društva i javnom kontrolom politike nestati ljudi iz njezine sjene. Oni će uvijek biti potrebni i uvijek će biti nazočni kada bude potrebno. Naravno, mijenjat će se njihove metode rada, ciljevi i sredstva, jer to područje djelatnosti zahtijeva krajnju fleksibilnost i moć prilagođivanja novonastalim situacijama. Uostalom, između tankog sloja potpuno bijelog i tankog sloja potpuno crnog postoji vrlo široki raspon sivog, zar ne?

Marinko OGOREC